Četvrti skok
I opet sâm. Ljut sam. Na nekog koga sam ni krivog ni dužnog dočekao na pogrešnoj rečenici tog 201 dana, na mojoj već tog jutra pristavljenoj, proključaloj ljutini. Sjedio sam na klupi u parku, odložio nakon razgovora mobilni pored sebe, sve oko mene bilo je premirno i predivno – samo ja nisam. „Jebi se!“ – rekao sam glasno i našao se pred djetetom iste sekunde. U ta dva velika, tamna, širom otvorena i uplašena oka zrcalio se cijeli svemir, sve galaksije i titrave zvijezde, budućnost. Stao sam kao ukopan. A onda kleknuo ispred milog bića svemira i privio je. „Nije tata mislio na tebe, mišu, nije, tata je ljut na nekog drugog, pa mu je izletilo.“ I tim riječima vratio sam se na klupicu. Ovog puta nije mi se vrtilo, ali sam zaplakao. Jer nisam stigao reći ni „oprosti“. Uzeo sam mobilni rukavom brišući suze, ponovio zadnji poziv. Rekao „oprosti“. Sutradan sam dao otkaz. Bio je to prvi put da se skok reflektirao na stvarni život. I povukao poteze. Ma, naravno da sam to bio ja… uz malo guranja.
U međuvremenu
Konačno sam shvatio. Kako sam bio slijep. Ali što s tim? Imao sam neku dječju ideju o kojoj sam iz fore pričao i tu i tamo gnjavio ljude ni sam ne vjerujući da je moguća. Stavio je na facebook i blog, čitao komentare. Sad mi se činila izglednom, sve je išlo prema tome. Bio sam bez posla, nešto novaca je ostalo… pokrpat ću se zanatom, možda instrukcijama, nekako sad lakše prolazim i skoro da vidim kroz sve ovo. Neko vrijeme radio sam skice, zatim ih precizno crtajući prenosio jednu po jednu u kompjutorski jezik. Dizajner u meni nije mi dao dalje dok između svih onih zanatskih radnji za kruh moj svagdašnji nisam došao do rješenja. Kada je svaki djelić našao mjesto, kada je izgledom postala fensišmensi narukvica, znao sam da je prvi dio posla gotov. Za drugi sam trebao ljude koji znaju ono što ja ne znam.
Otišao sam predati papire u patentni zavod. ISTINA je bila registrirana. Prodao sam auto. Posudio novce sa sto strana.
Peti skok
Na sastanku sam. Pokazujem slike, prezentiram. Tvrtka može sve, zna sve što mi treba, jedna je od rijetkih koja može producirati uređaj, ali cijena... uh! Vidim da mi nije uspjela prezentacija, onaj emo dio za smekšavanje sugovornika. Traže iznos koji ne mogu platiti. Ja tražim stanku. Odlazim se osvježiti i popušiti cigaretu. Cjenkanje mi je uvijek nelagodno, ali previše je toga iza mene. Stisnem zube i vratim se na sastanak rečenicom: „Gospodo, molio bih realnu i konačnu cijenu.“ Uslijedi skok. Bez pomaka. Na prvi pogled. A upao sam na sastanak u trenutku kad sam u stvarnom vremenu bio na osvježavanju – nakon prve cijene. Netko od njih spomenuo je brojku, na koju sam rekao „Može!“ Pomalo su bili iznenađeni mojim prisustvom, vjerojatno su kasnije mislili da su me samo izgubili iz vida. „Iskreno, gospodo, s tim možemo.“ – čvrsto sam rekao. Malo su se pogledavali, nakon čega je direktor rekao: „Nisam ovo još doživio, da nas netko uhvati tako nespremne… I iako bez osiguranja u pravilu ne poslujemo… Imate tu cijenu!“ S potvrdom sam se, jedva malo oznojen, vratio na sastanak. U stvarno vrijeme. Cijena više nije bila predmetom diskusije. Pričalo se o funkcionalnostima. Prvi put istina se odmaknula od mene i reagirala na sudionike u skoku. 268 dan.
nastavit će se
