Prvi skok
Početkom svibnja bio sam brži od uspinjače. 2 piva, tanjur graha, pa 2 piva i to sve prije 4 sata. Kuha. Tamo negdje iza parlamenta sam se osvrnuo… i prdnuo. Slika se promijenila u trenu. Bio sam na dodjeli diplome. Profesor me samo pogledao – već mi je stisnuo ruku, nije bilo povratka, moja ekipa se raspala od smijeha – i tiho prozborio: „Kolega, jeste vi to… pustili taubeka?“ „Jesam.“ – rekao sam skrušeno priznajući. Istog trenutka bio sam opet iza parlamenta od kud sam i otišao. Uhvatila me mučnina, pa vrtoglavica, koljena su klecnula i lupila o granitnu kocku, sličnu onoj koju je djed postavljao prije zadnjeg svjetskog rata, bol me vratila natrag. Pozvao sam taksi jer nisam mogao hodati. Naravno, naplatio je više nego što je trebao. Na hitnoj sam, za svaki slučaj, prešutio priču o skoku. A i da nisam, mislili bi samo da sam popio koju više jer sam ionako bazdio po alkoholu. Odležao sam svoje nakon kratke operacije meniskusa, u boli zanemarivši skok kao neki čudan spoj s početka… graha i piva.
Drugi skok
67 dana kasnije, znam to točno jer imam papire od hitne, ponovio se skok, obrazac nije. Dugo kupanje nedjeljom, zatim brijanje i sve u onom ležernom sâmsamdoma stanju. Gaće su u ormaru koji na vratima ima veliko zrcalo. U odrazu uvlačim trbuh i pomažem mu rukama sa strane. Mali rez na koljenima jedva je vidljiv, hodam kao i prije. Bicepsi su tu, tricepsi slabi, hmmm i… odjednom ljudi iza mene! Ne, inače nisam sramežljiv, ali automatski sam pokrio Davida. Cvjetni, puno ušminkanih, 11:30 – špica. Vidim tipa s mobilnim i čujem kako opisuje situaciju, neki fotkaju. Propadam u zemlju. Okrenem se prema kiosku znojan od neugode, uhvaćen. Tamo negdje s pogledom prema Ilici… sjetim se Gotovca. On je tom ulicom hodao – gol! Osmijehnem se i dignem ruke u zrak, freeDavidstyle. Krenem prema tipu, pokažem na mobilni. Zbunjeno mi ga je dao. „Halo?“ „112, što se događa?…“ čuo sam s druge strane. „Ovdje Igor! Upravo sam iz svoje sobe došao na Cvjetni!... Ne, ne stanujem u blizini… Da, ma ne, samo sam se stvorio tu!“ Zadnjom rečenicom sam se vratio. Zavrtilo mi se, ne onako jako kao prvi put… Sjeo sam na krevet podigavši noge, čekao da prođe gadan osjećaj, a u zrcalu: „Jebemti, pa tabani su mi zamazani.“ I da, skužio sam – skok je stvaran.
Treći skok
Bio sam opet sâm. Pročitao sam e-mail dosjetku sa sličicom dinosaura koju mi je poslao Radas: „Da nam je Bog želio zabraniti masturbiranje, napravio bi nam kraće ruke.“, umro od smijeha, onako, sâm sa sobom… I našao se na karminama. Znam točno čijim i sa smijehom, razumljivo, nisam bio dobro dočekan. Opet mi je bilo neugodno, ali manje nego prije. Iz mnoštva okrenutih glava, prišao mi je svećenik koji je vodio sprovod. Još uvijek sa smiješkom na licu poslušao sam njegovih nekoliko „nije primjereno“ riječi, no odmah sam krenuo s objašnjenjem i s dijelom „…kraće ruke.“ sam se vratio. Na ekranu je bio isti vic, malčice mi je bilo slabo, nije da sam se još smijao, više kao smješkao. Bio je to 134 dan.
U međuvremenu
Počelo me mučiti sve to. Išlo je nekako… prebrzo. Vodilo me, ali nisam mogao definirati kuda. Zašto prošlost? I uzrok? Sâm sam uvijek. Što sam jeo, pio, gdje bio – nema veze. A svaki povratak je bio brži, kao da sam svaki put pogađao u centar, ali čime? Ponavljanjem stvarnih, prethodnih događaja? Zadnjih rečenica? Nije mi to imalo vezu. Zapisao sam svaki skok do u najmanji detalj, komparirao, razmišljao koliko sam mogao s ovim što mi je priroda dala, a život napunio. I nije išlo.
nastavit će se
