Iza tog prozora kojeg nisam ubacio u memoriju svog mobilnog telefona, tamo na Trnju, siguran sam da je neka starica iza njega. Prozor je visoko, a ona nema snage za penjanje na stolac, pa ga svojim drvenim štapom odškrine rano ujutro. Hladno je, al ne vidim da neka toplina isijava, nema onog lelujanja zraka ni male izmaglice. Sve je kao i usred dana kad je toplije. Ipak nam je blaga jesen. Kostobolja je muči sigurno, možda je u mladosti ili cijeli svoj život pregurala perući tuđe rublje, preturala usrane gaće i peglala košulje kako bi prehranila višečlanu porodicu čiji su mlađi članovi odavno zaboravili od kud su potekli. Negdje daleko u Australiji ili Americi ispekli su svoj doseljenički zanat, druga generacija ne zna više jezik i boli ih briga za neku pradomovinu staraca, jer oni su tu, zovu se John i Alice i preokupacija su im gadgeti, rade cijelo ljeto u nekim kampovima za mlade i stare i kupuju ta neka sranja pa se dopisuju s "prijateljima" iz Japana.

A starica koja je svojim rukama sve uspjela postaviti i dignuti jedra, sad je sama, ta voda s deterdžentom uvukla joj se u kosti i rasturila ih, a sad bol, samo bol... i nitko da se javi, nitko. Nit dvije kćeri, za njih joj je jasno, ne smiju ustrašene od muževa nabijat troškove, al' što se onaj klipan iz Pertha ne javi, nije joj jasno. Još je mlad, kaže sama sebi, nema ni pedeset, sigurno je okolo, živ je bio i kao mali, nije on od mjesta – sad je ovdje, sad tamo. I nasmije se još, unatoč svoj svojoj nevolji. Onda sjedne ispred peći, a vidio sam oronuli dimnjak, loži se još uvijek. I tko joj nacijepa drva, pitam se.

Neki dan, jutro, sreo sam susjeda, kaže, prodana kuća, napravit će neki objekt, pa će iznajmiti, uložio neki povratnik. I kaže, ne živi nitko tu već deset godina, samo trune sve, sad su uspjeli pohvatat rodbinu po svijetu, a oni su prodali kuću za neku siću. Rijetki se ovdje vraćaju.

A moja kostoboljna starica?

Prekosutra rano ujutro opet je otvorila prozor.