3

Došla je iz škole, sjela za stol i rekla kako je sretna sto putovanje traje bas toliko koliko traje njena omiljena playlista. Pitala sam je da mi kaže nešto više o toj sreći, o toj glazbi, ali odgovorila mi je kratko, nije joj se previše razgovaralo; bila je umorna i gladna.
Poštujem to i odustajem. Razgovarat ćemo već, ako ne o tome, o nečem drugom već, kad bude više volje.
Poslije sam uzela svoj mobitel u ruke, prešla palcem preko ekrana da ga aktiviram, u obavijestima mi je iskočilo njeno ime omeđeno srcima, i sugestija sa Spotify-ja s playlistom koju je sat-dva prije odslušala. Odgovori su stigli gotovo odmah, komunikacija se nastavila "eterom", mimo njene volje da u tom trenutku razgovara, da podijeli sa mnom detalje.
Zatečena, potezom palca sam tu obavijest smjesta maknula s ekrana.
Rekla sam joj to ujutro.
Vidjela sam njenu nelagodu na licu dok je samo kratko izgovorila kako joj je to jezivo.
Složila sam se, jezivo je prava riječ.

...

Izrazio je želju da ode do trgovine i kupi nešto od školskog pribora, više stvari mu treba.
Rekla sam da mi se ne sviđa ideja da tamo kupuje te stvari po daleko višoj cijeni nego što su na jednom drugom mjestu i razočarala ga. Odgađamo kupovinu za drugi dan, nije fora, znam, vidim. Zamolila sam ga da umjesto toga prošeta psa.
Namrštio se, ali je uzeo povodac i izašao s psom na hladnoću.
Pri povratku se se hvali s pet eura koje je pronašao u grmu uz put.
Eto, kažem, vidiš da je vrijedilo promijeniti plan.
Putem kojim si prošao netko je izgubio, netko je našao.
Svejedno, dogovaramo da ćemo pribor kupiti tamo gdje je povoljniji.
Osmjehom mi je sve rekao.

...

Ona dugo spava.
Kad se probudi, pitat ću je što je sanjala.

Forte dei Marmi

Čitam tako po portalima o najaktualnijoj vili današnjice
(svima vam je poznata moja opsjednutost vilama)
o toskanskoj vili ukrajinskog predsjednika Zelenskog
(znam da Putin ima još i više, nije to poanta, čitaj dalje)
pa poželjeh prošetati Forte dei Marmijem
omiljenim ljetovalištem u vlasništvu mahom ruskih i ukrajinskih oligarha,
da vidim ja to čudo svojim očima.

Ville ko ville, nisam impresionirana, ne bih kupila, ali svejedno
moram se spustiti do mora, da vidim gdje sam zapravo,
jer o mondenom ljetovalištu će mi najviše reći more, obala.

Pa, da parafraziram Paola Coelha, autora sa vode u boci:
Sjela sam na obalu mora ispred Forte dei Marmija i plakala,
i plakala, i plakala, i plakala ( felicita?).

Slika
Još jedna...

Jer ovako ja vidim naš Jadran u budućnosti... Kilometre i kilometre obale pod koncesijom, na upotrebu i korist onima koji mogu platiti, da bi je unajmili, da bi je iznajmili drugima, da bi platili pristup moru.
Kažete da je ionako već tako?
Da je već loše, da je obala unakažena?
Da je većini ionako već preskupa?
Tako je, dobro kažete, ali i od lošeg može i gore...
Obala može biti potpuno privatizirana, zauzeta, okupirana.

Spiaggia libera iliti slobodna (besplatna) plaža na toj obali gotovo da niti ne postoji,
kad je i uočite, ona je negdje sastrane, pored lukobrana, pored nasipa,
na mjestu na kojem ne bi okupali ni psa.
Ona gornja slika, satelitska snimka je pomična, možete šetati mišem
i pregledavati kilometre i kilometre obale pod koncesijom.

U Saboru će ovih dana biti rasprava o novom zakonu O pomorskom dobru i zlu,
kojim će se omogućiti, ozakoniti ovako nešto i
osobno se nadam da to neće proći.

Jer moglo bi biti, da ćemo mare nostrum Adriaticum
gledati samo na satelitskim snimkama
i Instagram profilima sinova i kćeri dobro potkovanih moćnika.

Konverzija nadimka

U moju ulicu dolazi jednom tjedno, godinama, taj jedan čovjek, kod kojeg kupujem voće i povrće.
Uvijek je tu u isti dan, približno u isto vrijeme. Voćko ga zovemo, takav su mu djeca dala nadimak, a mi odrasli smo prihvatili jer mu baš pristaje - na prvu.
Voćko vozi voće. Koja to djeca previše mare za povrće, da bi po tome stvarala asocijacije, davala nadimke?
U Voćka je sve oduvijek neznatno skuplje nego u trgovinama, ali te njegove cijene su na neki način i opravdane.
Povrće mu je uvijek svježe, voće također, kod plaćanja nikad ne pravi problem, voljan je i pričekati ako je baš kriza, ili nema novaca za uzvratiti, sve će se riješiti drugi put.
U vrijeme korone nas je spašavao, sve je ostavljao pred dvorišnim vratima, novce nije pitao, zapisivao je i čekao da ozdravimo, znao je da ćemo dug podmiriti.
Ukoliko ima nekih drugih obaveza slijedeći tjedan, on to naglasi, tako da se imamo prilike opskrbiti na drugim mjestima.
Sve je drugačije nego u trgovini: kilogram nije striktno - kilogram, uglavnom je više, euro je isto fleksibilan, kao što su bile i kune.
Uglavnom, nikakvih zamjerki nema, osim kad baš, eto - trubi pod prozorom.
Desi se da u to vrijeme u kući netko spava, netko uči, netko je nepočešljan, u pidžami a ovaj trubi. Pa opet trubi. Pa opet.
Navikao je čovjek da uvijek netko izađe, kupi, razmijeni brzinski pokoju riječ i da ode dalje za poslom.
I to trubljenje je iritantno, već pomisliš kako nitko ne poštuje nikakve zakone, nikakav red, nikakav mir, nikoga... a onda se sjetiš, pa umrli bi bili od gladi da nema njega. U susjedstvu sami starci, prazni apartmani, jezive vile, nemaš od koga očekivati da svakodnevno, tjednima vuče hranu na grbači za moju brojnu obitelj,a koga god od bližnjih i poznatih nazoveš, ili radi, ili je bolestan, ili je bio u karanteni.
Međutim, s Voćkom, iako trgujemo, ne bih sve i da hoću, mogla pričati ni više ni dulje od par minuta. Samo poslovne transakcije su u igri: ja tebi kilo, ti meni dva. Ja tebi 10, ti meni dvadset. Zdravlje, obitelj, vrijeme - ništa, zaboravi to. Godinama dolazi - godinama se ne poznajemo zapravo. Često ga ja i moj muž interno, u zafrkanciji, zovemo Dvadset Kuuuna. Jer Voćko nije od velike priče, i što god ga upitamo što zadire u privatnu sferu, on će razgovor presjeći izgovaranjem iznosa računa. Tog dana kada je dobio drugi nadimak, onaj koji govori više o njemu nego o njegovom poslu, kupila sam vrećicu mandarina i iznos je bio dvadeset kuna, izgovoren na specifičan način. Dvadeset kuna je danas 2.65 ili 2.66 eura, ovisno kako vam se posreći, ali najvjerojatnije će biti 2.70 ili čak tri eura.
Što me muči zapravo?
Nikako ne mogu konvertirati nadimak, ovaj drugi.
U međuvremenu ga ipak zovemo Voćko, ali nije to - to, fali mu ova slovno-brojčana, vrijednosna komponenta osobnosti.
Kako prevest Dvadset Kuuuuna u eure?
Kako da ga sad zovem?

Agda

Za Božić sam prvi put radila baklavu i imala je jako dobru prođu pa sam je odlučila ponoviti.
Radila sam sa kilo svojih oraha i dva paketa kora, malo maslaca, puno šećera i dva limuna.
Orahe dam djeci da samelju, imamo neku malu mašinicu od prababe im još, a pola ja nasjeckam nožem, radi teksture jelte...

Ovaj put sam napravila varijaciju na temu, sve isto, samo sam radila s jednim korama, dio cukra sam zamijenila medom i dodala još jedan limun.

Dok se kuhala agda, dakle šećer, limun i voda, moj bonkulović (mlađi) je reka:
Koji božanstveni miris, želim da kuća ovako miriše zauvijek!.
I što sad da radim, da kuham agdu svaki dan, il što? Da nabavim difuzer s mirisom agde? Ka Sarah.

Čovik (moj, ja ga ubrala) je skuva gulaš na piletini, bižima i kumpirin, a i večeru je isto spremija - okrenija je paštu na gljivama jer kad ja odlučin napraviti kolače, bilo kakve, oslobođena san svih bračnih i vanbračnih obaveza.

Jedino san morala š njin do kaića, jer je bija mola konope zbog juga, a kad je bura odma je druga pisma - mora ih nategnuti.
A to do kaića me izvede, tek tako, da usput prošetamo.
Bija me niku noć ćapa u postelji grč, pa je reka da mi je to od nešetnjice.
I tako onda, moran malo, da ne atrofiran.

A bura je derala nemilice, tako da nismo dugo i zaljubljeno gledali u more, nego smo pobigli kući i uletili njegovoj mami na kavu.
Njegova mama kuva najbolju kavu na svitu, to kaže on a i ja se slažen dvisto posto.
Jedino je malo naporna kad se ne slaže da joj popravin termo-peć.Termo peć se zagrije ali ne ispuhiva vrući zrak.
A ja pogledala par tutoriala na googledu i već znan i di i što i kako triba.
Onda moj čovik poludi s nas dvi, ali više š njon jer ona meni ne viruje da ću ja uspit popraviti peć i boji se, valjda,
da će po ovoj buri i studeni ostati bez grijanja. Ili viruje u neke teorije zavjere po kojima ću ja, ne znan, nešto pokvariti.
I onda ja ne mogu virovati u kojoj je on, ja i mi svi, nemogućoj situaciji.
I kako to mi uopće funkcioniramo.
Fala bogu da je kava dobra.
A baklava još i bolja.

I da je toplo, makar bura puše sve u šesnaest, ali peć ne ispuhiva.

...

Snig nas je priskočija, možda padne sutra.

Luđak sa sjevera

Dragi moji ljudi

Moram vas upozoriti

Došao je neki ovdje ludovati

Spakirao pare u kofer

I kupio apartman

kako se ono zove najgornja etaža

presidential suite?

Donio je motorku

i operira po susjedstvu.

Stradavaju nevini

lovori, čempresi, borovi

Čuvajte se.

Čuvajte svoja stabla.

I svoje ljude.

Djecu ponajprije.

Luđak je posve lud.

Mislim da je iz šume pobjegao.

Ali to nije sve!

Šalje pisma namjere.

Kuca na vaša vrata.

Ne otvarajte ni u ludilu!

Kupio bi placeva.

Gradio bi gradove

Po selima!

Pakirao bi pare

iz džepova u džep.

U međuvremenu

dok ne pokleknu ljudi

terorizira susjedstvo

motornom pilom

i masakrira

Notorni Luđak sa Sjevera!

***

In the meantime...

Piše li se:

mantime?
mentime?
meantime?

Zapravo, nevermind...

Ovog mladića je netko spomenuo na blogu, a ja ga potražila i baš me obradovalo što sam ga našla
za sebe
pa naprimjer, ovo



je nešto što me je baš razveselilo

pa onda ovo



a tek ovo




Mislim, ja sam bas bas uzivala.

Nasla sam soulmate, a mlad, a zgodan...

Do usiju...

JAPAN

cases/deaths

Zadnje kune potjerasmo

Jučer smo, udvoje, išli potrošiti zadnje kune koje smo držali doma za svakodnevne potrebe.
I dobro je da smo išli udvoje, jer ja sama ne bi mogla vršiti sve te matematičke operacije i ostati koliko toliko normalna do kraja kupnje.
Žao mi je sada što nisam uključila i štopericu, tako da ne znam koliko nam je puno trebalo da potrošimo taj novac koji nam samo svugdje stvara probleme.
U novčaniku smo imali 600 kuna (to je negdje oko 80 eura???) i nešto kuna u kovanicama.
Osim potrošiti novce, cilj nam je bio napuniti i barem jednu/dvije police frižidera (prazan frižider troši više struje, preračunato: više eura) i ...ne posegnuti za dodatnim iznosom s kartice.
Za početak smo stali na odjel s povrćem. Najprije sam se snebivala nad cijenama i došla u iskušenje izjuriti van, a onda sam se obuzdala kad sam vidjela da se on zalijepio za paprike. A paprika ima svih vrsta i svih boja, crvenih i žutih babura, malo usahlih roga, lijepih i dugačkih crvenih feferona. On ih uzima pa vraća, uzima pa vraća a ja sam ga lijepo (ozbiljno) pogledala pa ih je pustio.
Izvadila sam kalkulator i onda smo lijepo (bez popisa, molit ću lijepo) stali ispred svakog artikla i meditirali:
cijena u kunama, cijena u eurima, cijena po kilogramu.
Zalijepio se on za grah. Dvadesetak kuna. To je, preračunavam - manje od tri eura. Kažem, može. Grabi on i važe oko pola kile. Kažem, stavi još 10 deka, znaš već našu mjer(ic)u. Vraća se i dodaje. Računam (u glavi): dvadesetak puta šezdesetak, to je oko dvanaestak, kunića naravno, i upisujem iznos u kalkulator. I tako cijelo vrijeme i na svim odjelima. Pred mesarom mi je on nešto dodatno tumačio o nekim žilicama i saftu, ali to je nebitno za ovu vrstu kunske potjere. Uglavnom, nije me uspio zbuniti.
U jednom trenutku, negdje na iznosu od oko tristo i nešto kuna mi se sve u kalkulatoru obrisalo, pa sam upisala iznos po sjećanju. Neće biti dobro, rekla sam mu, ne sjećam se sjećam li se dobro iznosa. A on je, uz osmjeh, rekao da je dobro što se to nije dogodilo njemu, jer da bi sada bilo problema velikih. Jer, zna on mene. Možeš mislit kako me zna. Pa nisam ja ona od jučer, mijenjam se ja iz dana u dan, neprimjetno, baš kao i cijene, baš kao i valute, baš kao i...sve. Uglavnom, nisam ona od jučer! I stop.
Kada je moj kalkulator došao blizu iznosa od šesto kuna, uputili smo se prema blagajni.
Finalni račun je iznosio žmbrljb eura.
Molim?
Mžrljbn eura.
U kunama, molim vas?
Šesto pet kuna i mrljbrlj lipa.
U pičku materinu, koji si ti #%d!, uskliknuo je on.
Mlada blagajnica nas je pogledala s čuđenjem, a ja sam se samo osmjehivala.
Zadovoljna i zabrinuta u isto vrijeme jer u onim mojim ofrlje računom u glavi, koji je pogriješio "samo" 2-3% i uz pomoć kalkulatorskog pamćenja, uspjeli smo protjerati i zadnje kune iz novčanika.
Evo, kunem vam se da je sve bilo točno tako kako piše.
Euro, you're wellcome.

Konvertiti

Eto, nakon 29 godina i hrvatska kuna odlazi na depo(nij), i sad ćemo kao narod imati novoga boga svoga, europskoga.
Da smo ušli kakvim slučajem u uniju s Amerima, onda bi vjerovali u boga njihovoga, na kojem lipo piše, da ne bude zabune: IN GOD WE TRUST.
Ne znam, nisam još detaljno proučila izgled i duhovne vrijednosti nove monete, ali puno mi je ža što na novčanice eura s hrvatskim motivima nisu dali štampati onu legendarnu izreku naše poznate europromatračice:
PIPL MAST TRAST AS.
Tko je AS, a tko PIPL, to je manje bitno, bitno je da postoji TRAST, uz neizostavni MAST.
...
Uglavnom, ja san razvila jednu specifičnu fobiju:
STRAH OD ODLASKA U DUĆAN.
Pritresla san Google uzduž i popriko i nisan našla latinski naziv od ote fobije.
Ali san našla neke druge fobije, i bojin se da od njizih patu mnogi narodi i narodnosti Staroga Kontinenta.