Konverzija nadimka

ponedjeljak, 23.01.2023.

U moju ulicu dolazi jednom tjedno, godinama, taj jedan čovjek, kod kojeg kupujem voće i povrće.
Uvijek je tu u isti dan, približno u isto vrijeme. Voćko ga zovemo, takav su mu djeca dala nadimak, a mi odrasli smo prihvatili jer mu baš pristaje - na prvu.
Voćko vozi voće. Koja to djeca previše mare za povrće, da bi po tome stvarala asocijacije, davala nadimke?
U Voćka je sve oduvijek neznatno skuplje nego u trgovinama, ali te njegove cijene su na neki način i opravdane.
Povrće mu je uvijek svježe, voće također, kod plaćanja nikad ne pravi problem, voljan je i pričekati ako je baš kriza, ili nema novaca za uzvratiti, sve će se riješiti drugi put.
U vrijeme korone nas je spašavao, sve je ostavljao pred dvorišnim vratima, novce nije pitao, zapisivao je i čekao da ozdravimo, znao je da ćemo dug podmiriti.
Ukoliko ima nekih drugih obaveza slijedeći tjedan, on to naglasi, tako da se imamo prilike opskrbiti na drugim mjestima.
Sve je drugačije nego u trgovini: kilogram nije striktno - kilogram, uglavnom je više, euro je isto fleksibilan, kao što su bile i kune.
Uglavnom, nikakvih zamjerki nema, osim kad baš, eto - trubi pod prozorom.
Desi se da u to vrijeme u kući netko spava, netko uči, netko je nepočešljan, u pidžami a ovaj trubi. Pa opet trubi. Pa opet.
Navikao je čovjek da uvijek netko izađe, kupi, razmijeni brzinski pokoju riječ i da ode dalje za poslom.
I to trubljenje je iritantno, već pomisliš kako nitko ne poštuje nikakve zakone, nikakav red, nikakav mir, nikoga... a onda se sjetiš, pa umrli bi bili od gladi da nema njega. U susjedstvu sami starci, prazni apartmani, jezive vile, nemaš od koga očekivati da svakodnevno, tjednima vuče hranu na grbači za moju brojnu obitelj,a koga god od bližnjih i poznatih nazoveš, ili radi, ili je bolestan, ili je bio u karanteni.
Međutim, s Voćkom, iako trgujemo, ne bih sve i da hoću, mogla pričati ni više ni dulje od par minuta. Samo poslovne transakcije su u igri: ja tebi kilo, ti meni dva. Ja tebi 10, ti meni dvadset. Zdravlje, obitelj, vrijeme - ništa, zaboravi to. Godinama dolazi - godinama se ne poznajemo zapravo. Često ga ja i moj muž interno, u zafrkanciji, zovemo Dvadset Kuuuna. Jer Voćko nije od velike priče, i što god ga upitamo što zadire u privatnu sferu, on će razgovor presjeći izgovaranjem iznosa računa. Tog dana kada je dobio drugi nadimak, onaj koji govori više o njemu nego o njegovom poslu, kupila sam vrećicu mandarina i iznos je bio dvadeset kuna, izgovoren na specifičan način. Dvadeset kuna je danas 2.65 ili 2.66 eura, ovisno kako vam se posreći, ali najvjerojatnije će biti 2.70 ili čak tri eura.
Što me muči zapravo?
Nikako ne mogu konvertirati nadimak, ovaj drugi.
U međuvremenu ga ipak zovemo Voćko, ali nije to - to, fali mu ova slovno-brojčana, vrijednosna komponenta osobnosti.
Kako prevest Dvadset Kuuuuna u eure?
Kako da ga sad zovem?