Sritan Božić

svima.

na istom mjestu

*

Sinoć izvaljeni pred teveom gledamo neki kviz
Mala me sprašila s kompa da napravi neke programe
jedemo kolače iz kauflanda
poslala nam baba
predobri su, bolji nego da sam ih sama napravila
jaffa kocke XXL
700g :)
Vani mrak, mrakača
Kucanje
pas je dobio trenutni i teatralni popyzdytis
skače na vrata, zvonko laje
nikome ne da u kuću
jednom će mi netko dobiti srčani pred vratima
držim ga za kolarin i otvaram vrata
poštar
novi, mladi, veseli
donosi paket
za muža
čudimo se, kasno je
nismo ništa naručili
ništa nismo očekivali
otvaramo paket, na vrhu
božićna čestitka s lijepim željama
iz Njemačke na engleskom
zahvala na pomoći
i nekoliko lijepo upakiranih sitnica

čudo.

Fluktuacije

Dok je trajala nogometna euforija, na portalima nismo imali čitati ništa bitno.
A ja san ipak uspila nać par informacija, više onako - zanimljivosti.
Pa ću ih drage volje podijeliti sa vama, jer ni sama ne znam što da radim š njima.
Tako znam da je advent u Puli podbacijo jer je loše vrime, kiša, kiša, kiša i kobasice su skupe prosječnom pučaninu,
pa se poduzetnici prigodničari žale da neće ništa zaraditi na račun Adventa.
A ja osobno i ne vidim nekog gušta u gurkanju među štandovima s lošom i skupom hranom, tako da - nemam pojma što je svim tim ljudima.
Onda, čitala sam i to da je gorivo pojeftinilo, i da nikad nije bilo jeftinije. A ja se pitan: ma kome oni mažu oči: dok je u nas bija rat, gorivo je koštalo oko tri kune, a kad su generali osvojili pumpe, tri puta je poskupilo, i gorivo i sve. To je sve ludo. I pohlepno.
Čitala san i komentare ispod tog članka o gorivu i komentatorski dio nacije smatra da samim time što je pojeftinilo gorivo, ne znači da će pojeftiniti i hrana, i da svatko tko se nadao treba smanjiti doživljaj - hrana (p)ostaje luksuz.
A luksuz treba i još i još oporezovati.
Da dolazi još poreza, to će nan kazati iza 1.1. kad nan dođe Euro, Uršula i Nova Godina.
Ne znan oće li biti kakvih novih pandemija, to nisan vidila, ali da su bili puštali Zelenskog da se priko katarskog ekrana obrati urbi&orbi, more biti da bi i o tomen čuli štogod. Uglavnom, i papa se nešto bija oglasija o ratu, pa se onda navodno ispričava Rusima. Nemam pojma točno što i zašto, jer to van je sve ludo. I grad i svijet.
A kad smo već kod ludih, čujen da se penzijoneri i "potrebiti" po selin sakrivaju i biže od popova ka vrag od tamjana.
Ne znan zašto i čemu, ka da nikome ne triba božjega blagoslova u ova božićna vrimena.

eto. to bi bile današnje fluktuacije.
vidimo se kad se vidimo.
adio!

p.s. zaboravila san napisati da je Sabor zemlje po kojoj padaju migovi i projektili izglasa NEČAČKANJE mečke. Evala in za to!

O Bože, o Božiću!

Dragi ljudovi, a ponajprije, drage Žene, blagdanske žrtve i patnice.
Nisam lajf kouč menadžer, ali sam žena-majka-kućanica s dugogodišnjim iskustvom, pa mislim da imam pravo soliti (cukriti?) vam pamet.
Ma nemam zapravo, ali eto, što da ne?
Moji ukućani znaju da sam dobra sa tijestima svih fela: dizanim, vučenim, tučenim, krhkim, prhkim i sa svim mogućima koja postoje.
Ali, isto tako znaju da se kod izrade kolača vodim jednim motom: vlastitom voljom i inspiracijom.
Dakle, ja radim kolače kad je mene volja, a ne kad drugima padne cukar.
Jer kolači su kao pjesma, kao priča... Bajka?
Ukoliko se meni ne da raditi kolače, a svi bi jeli kolače, i onda udovoljavanje tim pustim željama za slatkim dođe kao pisanje pjesama po narudžbi. No way!
Za takve situacije postoji Kraš, Kandit, Zvečevo... (ovo je reklama, ali nenaplaćena).

Neki dan sam uhvatila volje i ispekla sam kruh.
To ga jede, to ga maže, to me hvale, ne možeš od miline.
A onda su počeli:
Da bi mogla napraviti fritule, da bi mogla napraviti neke kolače sa nekom žutom kremom i paniranim lješnjacima, ali pazi ovo: ne mljevenima, nego tučenima!
Da odavno nisam napravila čizkejk, krempite.
Mislim, ovi moji znaju izražavati želje ko stručnjaci, nema da išta krene u krivo.
Znaju oni, ali znaju isto tako da mi rade presing, pa se potiho i slatko cerekaju.

Moj plan je (i ne dam se omesti): fritule za Badnjak (radim ih ja, osobno, ka i uvik...).
Keksići s maslacem (kokos, orah ili već što bude) - izrađuju dica.
Pita od jabuka - može, ali kao večera, a ne kao neki bonus desert! Ako ostane za uz doručak s mlijekom, ka Bog!
A ove kolače s žutom kremom i paniranim (a ne tostiranim?) lješnjacima neka radi (o svome trošku) onaj tko se to usudio i poželjeti, jer što je maša je maša.
Tako je govorila moja pokojna baba, a ona je bila Bog i Batina.
I ako je netko poznavao tradiciju, to je bila baba!
I radila je samo fritule, a sve drugo bi od***ala.
I zato joj fala.
Eno zvoni.
Amen i aleluja!

I tako...

Ništa od demografske obnove jer su Vatreni podbacili.
Ma, da nije bilo onog suđenja, stvari bi sigurno išle drugim smjerom i ovo bi bila luda noć.
Hrvati i Hrvatice bi bili zbacili sa sebe kockice i povatali se ka ljudi u žaru pobjede i dogodine bi bio baby boom.
Ovako ništa.
Tum-bum pa ništa.
Izumrićemo i to je to.
A **** ga.

Nelagoda zbog klečanja

Oh no, no, no, no, no

Često je glazba na koju naletim na Youtubeu ulaznica za neke stara dobra vremena.
A vrijeme djetinjstva, pa i vrijeme mladosti je uglavnom bilo dobro vrijeme, ako izuzmeno vrijeme rata, koji se kod mene preklapa sa granicom djetinjstva i mladosti. Ironično, i iz tog vremena imam jako lijepih sjećanja, pa se često nađem tamo, ne u ratu nego u tom nekom, tko zna kojem trenutku, tko zna kojeg dana, tko zna koje godine...uglavnom, u nečemu lijepome.
Ne prizivam osjećaj tog vremena namjerno, svjesno, ali nekako se desi da dospijem u tamo, u tada i bude baš lijepo na tren, dva, tri. I bude lijepo kao u bajci.
Ne kažem da sada nije dobro, zna i sada biti lijepih trenutaka, ali ta bezbrižnost, ili nepodnošljiva lakoća postojanja, ili nepodnošljiva ljepota postojanja je ostala negdje tamo, daleko u vremenu iz bajke: "Jednom davno...". Srećom eto, ili pukom tehnologijom ovog vremena, dade se prizvati to "nešto" lijepo, i "sasvim" ponovljivo.
Neki dan, odslušavši ovo nabasam i na ovo:

.

I sjetim se kako mi je mama često znala govoriti da mi je ovo bila omiljena pjesma, dok sam bila sasvim mala. U biti, ja se ne sjećam uopće toga da sam kao jako malo dijete voljela tu pjesmu, jer sjećanja iz jako rane dobi su ionako bljeskovi, i teško izviru na površinu bez nečije tuđe pomoći. Ne zovem se Marina, ne, nije to tako banalno. Sjećam se iz tog vremena samo radija, koji je stajao na frižideru, i nije se gasio cijeli dan i mame koja kuha ručak. I slušam je sada, tu pjesmu, ponovno i ponovo, mislim: postoji nešto u ovoj pjesmi što me dubinski dira na isti način sada, kao i onda. Vjerojatno je to to, to što na isti način prepoznajem i sada, baš ta nit koja me kroz vrijeme drži na okupu. Možda je baš ta vremenska nit, možda je baš moja, baš vlastita bit?

Podnevni dnevnik

Riješili smo s Vodovodom neke peripetije oko vlasništva vodovodnog priključka, pisala sam o tome već, barem se nadamo da neće doći do još kakve zabune, izmišljotine, ili nesmotrenosti prilikom vodovodnih uknjižbi i proknjižbi.
Još nam ostaje riješiti fizički prebačaj brojila u naše dvorište, a to bi se moglo realizirati, nadajmo se, u idućoj godini, prije negoli se desi kakva pretvorba i privatizacija, i prebačaj vodovodnog sustava na kakve žedne, iz pustinje, šeike, a meni se stvarno više ne uči nikakvih novih jezika, ne bakće mi se s tko zna kakvim valutama. Ionako je sve to fikcija, sve je fiktivno, realno - strah me je i otvoriti špinu, da me ne strefi iznos računa, i taj nesrazmjerni omjer eura i kuna.

HEP, kasni s računima. Ne očitava brojilo. Ne reagira na mailove gdje se bunimo na krivi obračun potrošnje zbog kvara na onom uklopnom brojilu, i gdje smo preplatili iznos koji nam se obračunavao samo po visokoj tarifi. Ništa. Prave se mrtvi. Gledaju nogomet? Sređuju priključke vilama i vilenjacima priko reda? Nemam pojam. A u njih nam jedna prosječna hrvatska plaća. Da imam novaca onoliko koliko nemam, angažirala bi odvjetnika i svaki dan bi dizala tužbe. Tražila odštete.
Koliko smo iz*ebani, samo od odšteta bi mogli pristojno živjeti, kakav turizam, kakvi bakrači?


Ovo će biti riješeno znam. Samo da napišem kvalitetan post. S puno zvjezdica.

Pisala sam o marendi - riješeno! (svaki dan, obrok besplatan ;). A jesmo jadni, svaka nam čast.
Pisala sam o plinu - riješeno! (kratkotrajno, opet su nam digli cijenu butelje, mamicu im...)
Pisala sam o Vodovodu - riješeno!

Ostalo mi je pisati o aglomeraciji, pomorskom dobru i zlu, vilenjacima i susjedima strancima.
Ja ovdje skoro i neman s nikime popričati na starodalmatinskom jeziku.
Iman osjećaj da bi više šanse imala u Munchenu ili u Dublinu se pošteno nadivaniti s našim ljudima nego ode. E.

Ali pomalo... Sve ćemo mi to rastirati, naši ljudi će se vratiti i život će opet postati bajka. Ka Hvar. For. Naša mila majka, Jamajka.

he he.

ho ho ho ho

hoooooly spirit is back!

(stay tuned)