Često je glazba na koju naletim na Youtubeu ulaznica za neke stara dobra vremena.
A vrijeme djetinjstva, pa i vrijeme mladosti je uglavnom bilo dobro vrijeme, ako izuzmeno vrijeme rata, koji se kod mene preklapa sa granicom djetinjstva i mladosti. Ironično, i iz tog vremena imam jako lijepih sjećanja, pa se često nađem tamo, ne u ratu nego u tom nekom, tko zna kojem trenutku, tko zna kojeg dana, tko zna koje godine...uglavnom, u nečemu lijepome.
Ne prizivam osjećaj tog vremena namjerno, svjesno, ali nekako se desi da dospijem u tamo, u tada i bude baš lijepo na tren, dva, tri. I bude lijepo kao u bajci.
Ne kažem da sada nije dobro, zna i sada biti lijepih trenutaka, ali ta bezbrižnost, ili nepodnošljiva lakoća postojanja, ili nepodnošljiva ljepota postojanja je ostala negdje tamo, daleko u vremenu iz bajke: "Jednom davno...". Srećom eto, ili pukom tehnologijom ovog vremena, dade se prizvati to "nešto" lijepo, i "sasvim" ponovljivo.
Neki dan, odslušavši ovo nabasam i na ovo:
.
I sjetim se kako mi je mama često znala govoriti da mi je ovo bila omiljena pjesma, dok sam bila sasvim mala. U biti, ja se ne sjećam uopće toga da sam kao jako malo dijete voljela tu pjesmu, jer sjećanja iz jako rane dobi su ionako bljeskovi, i teško izviru na površinu bez nečije tuđe pomoći. Ne zovem se Marina, ne, nije to tako banalno. Sjećam se iz tog vremena samo radija, koji je stajao na frižideru, i nije se gasio cijeli dan i mame koja kuha ručak. I slušam je sada, tu pjesmu, ponovno i ponovo, mislim: postoji nešto u ovoj pjesmi što me dubinski dira na isti način sada, kao i onda. Vjerojatno je to to, to što na isti način prepoznajem i sada, baš ta nit koja me kroz vrijeme drži na okupu. Možda je baš ta vremenska nit, možda je baš moja, baš vlastita bit?
Post je objavljen 09.12.2022. u 09:22 sati.