Samo Durica

u našim rukama

već neko vrijeme dvoumim se vezano za neke od kontradiktornih i, prema mom mišljenju sukobljenih teorija s praksom, kako to već ponekad biva, no, ove me posebno intrigiraju, jer nisu nimalo bezazlene za one na koje se odnose, a to su upravo oni nezaštićeni, maleni, dakle djeca rane predškolske dobi.
kako sam se nedavno bavila aktivnostima za djecu s posebnim potrebama, jer sam pisala stručni osvrt na tu temu, prva prepreka na koju sam naišla jes manjak literature kojom bi se mogla poslužiti, tako da sam većinu podataka bila primorala tražiti upravo na internetu, što je meni, inače, ako se radi o stručnim tekstovima samo pomoćno i poslijednje sredstvo, što ne znači da na internetu nema kvalitetnih tekstova, već je od šume svega i svačega prilično teško razlučiti ono relevantno, te je potrebno strogo paziti na izvore tih informacija, osim toga, bez obzira na to što se volim informirati iz svakog kuta i sagledati mnogo različitih mišljenja, nisam od onih koji se internetom služe kao nekim izvorom iz kojega informacije uzimam zdravo za gotovo, sklonija sam uzeti knjige u ruke, pa onda uspoređivati ono što me zanima i s ostalim izvorima informacija, stoga mi je i to malo zvonilo, obzirom da je, nažalost sve više djece s raznim posebnim potrebama, čemu sam često puta svjedočila u parku ili javnom prevozu, kao i na radionicama kojima sam se bavila proteklih godina.
ono što me zaista čudi jest činjenica kako se naglašava da su " prve tri godine najvažnije ", no, ako i kada se radi o posebnim potrebama tada se, zapravo, svi stručnjaci ograđuju, ne samo o postavljanju dijagnoza, već i o fleksibilnosti određene potrebe koja ne prati razvojne karakteristike zbog koje bi trebalo reagirati na vrijeme, jer, isto tako, jedna od tih famoznih teza istih stručnjaka je kako je iznimno bitno djelovati preventivno.
tako se govorno - jezični problemi toleriraju sve do pete godine, iako bi dijete trebalo progovoriti već oko prve godine. naravno, ne prepričavati epove, ali upotrebljavati riječi prilikom komunikacije, te se tako logopedi pozivaju na ranu prevenciju s jedne strane, dok toleriraju razne poremećaje koje je mnoge uz minimalne vježbice mogu ispraviti, a što se ranije počne, to su šanse veće kako problemi biti bezbolni, jer, te vježbe moguće je provoditi i kod kuće s roditeljima, ako ih se pravilno uputi, obzirom da je logopeda premalo na broj djece koji imaju teškoće, što je još jedna od nelogičnosti, jer, onda je potrebno povećati upisne kvote na fakultet, ako ne neko zanimanje u deficitu, no, to je sad još jedna tema koja me zanima jednako kao i zabrinjava, jer, umjesto da se te roditelje s djecom šalje u ustanove koje su financirane iz proračuna, šalje ih se privatnicima kojima, logično, nije u interesu brzo i efikasno riješiti problem, obzirom da žive od honorara koji dobivaju za svaki sat proveden u tretmanu s djetetom, a, isto tako, prednost imaju djecu koja se pripremaju za školu, iako je, kao što je već spomenuto važna rana prevencija, dakle što prije dijete uvesti u tretman, govorno - jezični problemi toleriraju se sve do pete godine, kada je problem već dobrano sazrio.
isto tako, s četiri godine dijete bi trebalo obaviti pregled vida, no, čekanje na taj pregleda traje oko godine dana, dakle, ako dijete ima neki problem, on će biti dijagnosticiran tek oko pete godine, kada će taj isti problem već zadobiti, nažalost, teže posljedice.
i ovo su samo neki od lakših problematika.
djeca s problemima iz autističnog spektra u nezavidnom su položaju, jer malo to se " usudi ", da se tako grubu izrazim, pačati u to, jer, iako su " prve tri godine najvažnije za razvoj " postavljati takve dijagnoze vrlo je nezahvalno, pa se sve to tolerira opet do pete godine, a svi znamo kako bi dijete sa sedam trebalo ići u osnovnu školu, koja je u našoj zemlji obavezna, pa, onda to sve postane alarmantno, kako za roditelja, ali, puno važnije za dijete koje će vrlo moguće patiti, jer školski sustav je prilično zahtjevan, dok su učiteljice preopterećene punim razredima i nemaju mogućnosti provoditi individualizirani pristup takvoj djeci, pa, ako nemaju sreće da dobe asistenta, zaista nemam neku ideju kako se uopće mogu snaći u praćenju propisanog programa, da ne spominjem integraciju i socio - emocionalno stanje tog djeteta.
slično je i s djecom s ADHD-om, iako bih se usudila komentirati kako ponekad olako etiketiraju i koliko sam upoznata, takva djeca slobodno šetaju po razredu, dok drugi sjede 45 minuta od odmora do odmora, koliko traje školski sat.
tu su još i nadarena djeca, zapravo, potencijalno nadarena, jer, i tu je vrlo osjetljivo prosuđivati da li se radi o nadarenosti, ili samo o vrlo inteligentnoj, znatiželjnoj i kreativnoj djeci, kojima bi u školi moglo biti ili jako dosadno, jer su puno gradiva već odavno savladali, ali se s njima ne zna pravilno postupati, pa bivaju šikanirani ili jednostavno zanemareni, a poneki čak definirani i kao " čudaci ", " nezainteresirani " ili čak " neodgojeni ".
svemu tome moglo bi se doskočiti, ako bi se na pravovremeno reagiralo prvenstveno multidisciplinarno, jer, čemu nam svi ti silni stručni suradnici ako nemaju ovlasti ili čega već reagirati onda kada je za to vrijeme, prateći razvojne karakteristike koje su jasno definirane prema dobi, i koje se uče na fakultetima, da ne velim kako bi bilo kada bi se bavili takvom djecom onako kako je to potrebno.
još jedna enigma koju ne razumijem je zašto pedijatri ne reagiraju ako i kada uoče neke od tih odmaka, jer, ako prosječno dijete savlada toaletni trening, dakle, odbaci pelenu oko treće godine, zašto se onda tolerira mokrenje u krevet sve do škole ( čitala sam neka nova saznanja istraživanjem o toj pojavi koja se nekada smatrala isključivo psihički uzrokovanom, dok danas imaju razne različite teorije ), kao što je i " moderno " dojiti sve dok dijete " samo ne odluči prestati " iako je znanstveno dokazano kako se žvakanjem razvija mozak, da ne spominjem na što sve utječe pravilno držanje žlice, uspravno sjedenje za stolom za vrijeme obroka, pijenje iz čaše, držanje komada voćke u ruci prilikom konzumiranja, ( jedna od većih nebuloza na koju sam nedavno naletila je mrežica za konzumiranje voća kroz koju se komad voća cucla kao duda, da se dijete ne bi ugušilo komadom jabuke, pa mi nije jasno kako smo mi svi preživjeli sve te silne opasnosti ), kao i hodanje umjesto vožnje u onim besmislenim guralicama s pedalama do kojih dijete nije u stanju ispružiti noge, umjesto da vozi normalan bicikl s pomoćnim kotačima, ili bar onaj bez pedala koji pomože pri održavanju ravnoteže.
pitam se, tako, kako je moguće da je sve više i više tih posebnih potreba, ne umanjujući, pritom, činjenicu kako smo, zaista, svi mi posebni na sebi svojstven način, što ne znači da nam je i potrebna stručna pomoć, no, isto tako, nisu mi jasni svi ti silni stručnjaci koji se nekih od tih posebnih potreba ne bave, i to baš onima kojima bi trebali, i to u ono vrijeme, kako i sami kažu koje je najpovoljnije za reagirati preventivno, već se samo prebacuju lopticu odgovornosti nekom drugom s izlikom: " ne usudim se ni pomisliti o čemu se točno radi. "
pa, ko bi se onda trebao usuditi.
aktivnosti za djecu s posebnim potrebama ne razlikuju se mnogo od onih koje interesiraju svu djecu. puno je važnije uspostaviti kvalitetan kontakt s takvim djetetom, zadobiti njegovo povjerenje, upoznati mu navike i posebna ponašanja u određenim situacijama, što znači uložiti određeni trud, rad i volju baviti se njime. isto tako važno je ne isticati kako je poseban na neki negativan način, već sve te njegove posebnosti iskoristiti kako bi se usmjerile prema nečem pozitivnom i korisnom, dok djetetu omogućiti da se kroz bavljenje njima počne osjećati kompetentan, vrijedan i time mu graditi samopouzdanje i pozitivnu sliku o samom sebi.
sve dok nam je normativ skupine preko dvadeset i pet djece koju je potrebno pripremiti za školu grehota je zatvarati oči i čekati da sazrije vrijeme, jer, obično to znači da smo lopticu prebacili preko ograde učiteljici koja ih u razredu ima još deset više.
dok o nasilju među djecom se ja sama grozim razmišljati.
utopija bi bio sada tvrditi kako smo sve to mogli riješiti, ali sigurna sam i odgovorno mogu stajati iza svog mišljenja kako smo na mnoge te probleme mogli utjecati dok je za to bilo vrijeme, zajedno surađujući onako kako nam i profesionalni, ali i moralni kodeksi nalažu.,
možda sam čudna, ali ja svoju zemlju ne volim navijanjem samo kad su važne utakmice, već se za njenu budućnost brinem na svoj način. meni je svaka utakmica jednako važna.
nažalost, kakav god rezultat bio danas, sve sam više zabrinuta, jer, Hrvatska se ne voli kockicama, kocka je geometrijsko tijelo, sastoji se od šest jednakih kvadrata. ima visinu, širinu i volumen. dok je kvadrat geometrijski lik s četiri jednake stranice, dakle, kvadrati su plošni.
to je budućnost koju možemo prevenirati.
a možemo i uopće ne reagirati. takva odluka je na našoj savjesti.