Samo Durica

crvenilo uma

prvo smo imali problema s majicama kratkih rukava. bile su to prave drame:
- neeee, nebi tu majicu, mama, nebi! stavi mi duge rukave, pliz, mama, molim te! -
- zašto, Fran, pobogu, vani je jako vruće, skuhal buš se u tome. ( kod nas u stanu je uvijek malo friško, jer smo ukopani u zemlju ).
- želim duge rukave, mama, želim ovu majicu. - vadi sam iz ormarića crvenu s nekim šarama.
- miško, bilo bu ti jako vruće u tome, to je zimska termo majica, gornji dio trenirke, onda buš se znojil i svrbile bu te ruke. poslušaj me, molim te i obuci ovu lijepu tanku majicu, vidi, ima gusare. - pokušavam tom taktikom.
- ali, mamaaa, onda će me svi pitati kaj mi je to crveno na rukama. - objašnjava mi na rubu očaja.
do sada ga nisu smetala ta pitanja, iako, moram priznati kako odrasli, pa i oni najbliži, zaista nemaju baš puno takta kada je njegova alergija i stanje kože u pitanju.
znam da je možda malo preuveličana usporedba, ali te reakcije su mi slične, ili se ja tako samo osjećam, kao da netko s ogromnim čuđenjem i bez imalo zadrške na sav glas ispituje i komentira nečije dijete koje ima neku fizičku ili mentalnu poteškoću i to pred samim tim djetetom i ostalom djecom s kojom se igra.
nisam jedan put doživjela da me poznata osoba u dućanu ili na cesti začuđeno i povišenim tonom pita:
- isoo, kaj ti je to s djetetom?! zašto ti je tako crven!? -
ili mame u parku koje me znaju pitati da li je " to zarazno? ", kao da bih vodila dijete s ospicama, vodenim kozicama, šarlahom ili rubeolom nonšalantno među drugu djecu na igru.
božemeoslobodi.
i sve skupa bih još shvatila da su takva pitanja postavljena diskretno, upućena samo meni, a ne pred djecom.
često puta i muževa teta jednako reagira čim ga vidi:
- jaoooo! opet mu se jako izbacilo, pa kako to! -
onda još i ti svi prijekorni pogledi, kao da si neka potpuno nemarna majka koja nije nikad čula ni da postoji krema, a kamoli da je namazala dijete ikad u životu:
- pa, jel ga mažete s nečim? -
pa onda slijede fenomenalni prijedlozi, kao da sam neka polupismena maloljetnica koja nema pristup ni pedijatru, dermatologu, ni knjižnici, a kamoli drugim izvorima informacija:
- znaš, čula sam da ulje kantariona pomaže za takve probleme. -
- ulje kantariona je fotosenzibilno. - odgovaram hiljadu i ko zna koji put, jer nemam više snage nabrajati sve te pomade moguće i nemoguće koje sam isprobala i kojima ga mažem već tri i pol godine u nadi da ću naići, napokon, na onu jednu čarobnu od koje bu sve nestalo kao rukom odnešeno, jer, gle čuda, svima se to desilo, samo su isprobali ono ulje nima, ili shea maslac, argan, eucerin, elidel, dermalex, srebrnu vodu, gel koji čisti organizam od toksina, probiotik, pročišćenu svinjsku mast, injekcije kalcija, klinac i palac.
kad bih znala da bi mu drekec endemske alpske divokoze pomogo ja bi ga pronašla sama i namazala ga s tim, i zamotala u lišće palme koja raste samo u šumama papue nove gvineje pješaćila bih do tamo skupa s njim na leđima, al, nažalost, za to kaj on ima nema takvog lijeka.
to je stanje za koje dijete nema pravo ni na sterilnu gazu, a kamoli zavoj ili običnu belobazu i osuđen si tapkati u mraku pespuća neistražene medicinske discipline dermatologije oslanjajući se na klasičnu medicinsku znanost koja problem riješava gaseći požar kortikosteroidima, od kojih je koža još poroznija i sve krhkija, ili se okrenuti nekim prirodnim rješenjima kao što su domaća kopriva, neven ili obićno bekutan mlijeko za tijelo u kombinaciji s maslinovim ili nekim drugim jestivim uljem izrađujući obloge od zobenih pahuljica i tako iz dana u dan proživljavati zajedno s njim njegovu patnju koja kulminira oko tri ujutro kada ga najviše svrbi, pa onda pušemo u ta mjesta, jer ih ne smije svrbiti da se koža još više ne ošteti. tako da ja nisam spavala u komadu noć od kad je to počelo, dakle, sve ove tri godine, pa, možda su mi i živci malo na hozintregere od takvih razgovora.
prvih sam par ovih toplih dana pustila neka nosi duge rukave i samo napomenula teti kako ga svrbi i bolje je da su mu ruke pokrivene, noge mu niti ne želim izlagati dodatnim problemima, jer puno boravi na travi i u pješćaniku, pa bi ga to pojelo, i također joj objasnila kako ga je sram, jer ga svi pitaju što mu je, a onda smo malo po malo, kako se stanje mijenjalo počeli oblačiti kratke rukave zapodoma i u parku, pa kad sam mu uspjela obasniti da je to samo alergija, te nije ništa sramotno ni jako neobično, pronašli smo kompromis rukava koji su nešto duži i prekrivaju barem dio crvenila sam od sebe je jedan dan rekao:
- ma, nije to ništa mama, to će proć. -
tako da na kraju sam trogoidšnjak ispada razumniji od svih tih odraslih osoba u čijem svijetu je iznimno nepristojno razovarati naglas o nečijem dlakavom madežu na licu, količini masnih naslaga oko struka ili zakrivljenom papigastom nosu, ali je zato sasvim prihvatljivo pitati dijete koje pati od alergije zašto je tako crven.
zamislite da ja tu istu osobu pitam, naprimjer, zašto je tako debela ili, još gore, zašto joj dijete ima ne baš najbolje razvijenu krupnu motoriku.
baš me zanima kako bi se oni osjećali tada.
kako se moj odgoj bazira i na tome da ga naučim određene vještine kako da se sam nosi sa svojim problemima, ma kakve oni prirode bili, jer većinu vremena provodi bez mene, a i ja ne želim biti neka mama kvočka koja dijete guši svojom pretjeranom brigom držeći ga kao staklenu figuricu za ruku, tako se jučer u parku desila i zgodna anedota.
naime, mi smo uvijek s njim razgovarali normalno, kao što i razgovaramo međusobno, dakle uporebljavajući riječi, a ne neke jednostavne zamijene za riječi od par slova, tako je on u igri na penjalici s jednim dječakom potpuno krivo shvatio kaj mu taj drugi dječak govori, jer, dječak je s penjalice pao i počeo jako plakati:
- buuubaaa! buuubaaaa! -
a moj Fran dotrči do njega i tješi ga:
- sad bum je ja potjeral, evo, nema bube, ne boj se! nema više bube. buba ti neće ništa, otišla je svojoj mami. -
pa, sad, ak je i crven, barem nije nekaj drugo.