Durica Vozi Kolica

nedjelja, 22.05.2016.

nostalgična

- za vikend idemo na Paklenicu. - veli mi prijateljica neki dan
- uuuuu, lijepo, bit će vam super! samo da vam ne pada kiša. na Velku il Malu? - pitam, jer poznam dosta dobro taj kraj.
imali smo kuću u blizini nekada, čini se sada, jako davno.
baka ju je kupila zbog nas, djece.
bila je izrazito štedljiva žena, rodom sa sela, ali se školovala za švelju i udala u grad.
u to vrijeme bio je to ogromni napredak. za jednu polupismenu težakinju s četiri razreda osnovne škole, koliko je njen otac smatrao da joj je dovoljno za život. no, ona je bila uporna u svojim naumima da se makne sa sela, iako joj je taj način života uvijek bio i ostao u krvi, i u rukama.
znala je iz ničega stvoriti nešto, bavila se svim mogučim ručnim radovima, šivala najmodrenije odijevne predmete, uvijek naručujući izvana časopise, navodno je prva u selu, još kao djevojka odrezala pletenice, jer joj se svidjela neka kraća, tada jako šik frizura, pod izlikom da joj je tako lakše prati i održavati je, jer, nije se onda na tako nešto blagonaklono gledalo.
osim toga, bila je kitničarka, mladenkama je izrađivala svečane fruzure koje su tada bile tradicionalne uz nošnju toga kraja.
mogla je svaki dinar okrenuti pet puta, uvijek je u vrtu imala dovoljno povrća i voća, a jedno je vrijeme držala i kokice.
tako je metodom:
" zrno po zrno - pogača, kamen po kamen - palača "
uštedila i kupila nam tu kuću na moru, iako, sama nije znala ni plivati, niti je ikada naučila. držala se, radije hladovine kuhinje, ali smo zbog nje mi djeca cijelo ljeto mogli uživati u blagodatima sunca, mora, bure i, tada, još netaknute prirode.
nije to bila nikakva raskoš.
jedna veća prostorija koja je služila za kuhanje i blagovanje s izlazom na veliku terasu s koje se prostirao pogled na morsku pučinu i stjenovite rubove horizonta, u podnožju veličanstvene planine Velibita, koja je svojim pejzažem više nalikovala na površinu Mjeseca, nego na, nekad, šumoviti i životom bogat kraj, druga manja prostorija za spavanje i nekakva nahero sklepana garaža.
bez struje i pitke tekuće vode, tri kilometra udaljeno od prvog mjesta Seline u kojem je bio dućan i crkva i oko dva i pol kilometra s druge strane gdje se nalazio izvor slatke vode po koju se moralo dolaziti u točno određeno vrijeme, kako ne bi postala bočata.
kako su to, za mene bila, divno lijepa vremena.
bez brige i pameti, hodali smo polugoli i bosi, po čitave dane bacajući se s velikog mola u ledno more, ronili rakove i školjke, bez maske i dihalice, valjali se u pijesku, trpali u usta crne ogromne kupine koje su posvuda divlje rasle, padali po stijenama, igrali se kamenjem i krpenim loptama, proučavali divovske mrave i istraživali kamena Velebitska prostranstva i išli na istraživačke izlete.
nismo imali ništa, ali smo imali sve.
uvijek pune trbuhe, prazne glave, musava lica, crvenom zemljom uprljana stopala i znatiželjne noseve.
nakon što su na kuću pale četiri granate, a odraslima su bili nametnuti neki drugačiji zadaci,
odlučili su tu zemlju prodati.
nas djecu, ionako, nikad nitko nije ništa pitao.
bio je to početak jednog kraja.
kraja mog djetinjstva.
bezbibrige i igre.
početak jedne sasvim nove, drugačije priče.
no, još uvijek si čuvam burom razbijena stakalca dalekovoda.
za uspomenu na dan kada sam bila uvjerena kako sam pronašla blago, koje se različitim bojama caklilo na suncu.
ushićena sam trčala dole brža od vjetra, žureći se pohvaliti škvadri.
iako sada znam da je blago bilo i ostalo negdje sasvim drugdje.

- 11:37 - Komentari (5) - Isprintaj - #