ponedjeljak, 30.08.2004.
Predzadnji dan osmog mjeseca..
Nekih je 6 sati poslije podne.. gledam poslijepodnevni dnevnik. Obozhavam dnevnike. Ne znam jel' mi to ostalo od rata i chitavog komshiluka koji je pratio svake moguche vijesti bilo na tv ili radiju.. ali ja naprosto obozhavam gledati vijesti u 5. Uvjek mozhesh saznati neshto zanimljivo. Uvjek te neshto mozhe iznervirati, neshto i uplashiti. Obichno su vijesti vrijeme kada sam se chula s dotichnim. Mozhda sam zato obozhavala to vrijeme, jer sam tada uvjek bila sretna :) Ono, ischekivanje.. pa kada ga napokon chujesh osjechash se ko na mjesecu, k'o da ti je to jedini cilj chitavog dana bio.
Proshli su i ti dani.
S velikom dozom sigurnosti mogu rechi da sam preboljela. Neko mi neche vjerovati i rechi che da lazhem, i da patim duboko u sebi. Ne. Ja sam preboljela. Kako, pitate se.. Lijepo. Ja sam pisala, patila, pisala, plakala, i opet patila, i napokon nisam imala vishe zbog chega ni patiti ni plakati. To je stanje kada znate da je preboljeno. Kada se osjechate svjezhe, kada izgledate svjezhe, i imate osmjeh na licu. To je vrijeme zaborava. Uvjek mi je bilo zanimljiv nachin na koji razlichiti ljudi rjeshavaju dileme i probleme. Zhene obavezno uvjek pate, i pokazuju to. I patit che jedno vrijeme, dok jednoga dana napokon ne shvate da su preboljele. Tek onda se kreche dalje. A mushkarci to rijetko kada priznaju, i kada vide da ih je ta njihova bolja polovina preboljela, i usrechila se s nekim drugim, tek tada postaje agonija. A to sam prochitala na jednom blogu ovdje, i taj post mi je bio FENOMENALAN. Love&Marriage se zove. To se obavezno treba prochitati. Kada nadjem direktan link postat chu, sada mi je mrsko trazhiti.
Oh da.. u petak imam 'date' :)
- 10:00 -
subota, 28.08.2004.
Cijeli dan sam opet provela na plazhi. Nisam ni primjetila koliko mi nedostaje ljeto dok se proljeche nije priblizihlo.Vrijeme je ovdje divno. Samo eto, izgleda che i ovog ljeta biti uzhasna susha.. Josh samo malo nas dijeli od nestashice vode. Josh malo pa che sezona pozhara. Mada, ja chu biti daleko odavde kada taj haos temperatura od 47c krene :) Ja chu na skijanje.
Trazhila sam kofere danas. Treba mi jedan lijep veliki kofer, da mogu sve potrpati. Mrzim nositi par torbi kada putujem sama. Pogotovo na ovoliku daljinu. Valja ganjati torbe po Vienni ;)
Sledechu srijedu chu vidjeti da kupim kartu za Sarajevo, da skinem i taj teret s vrata. Mrzim ganjati kartu zadnji trenutak, jer znam, uvjek ima neka frka. Josh milion stvari moram obaviti i kupiti. Nadam se da che ovo toplo vrijeme potrajati, da se bar iskupam i isuncham dok ne dodje snijeg u Bosni. Izgleda chu ovo ljeto promashiti. Sredila sam si smjeshtaj u Bechu na par dana, ako neko zhivi tamo ili ima kakav dobar prijedlog gdje ichi, shta vidjeti, neka mi javi :) Po svoj prilici stichu i do Shvedske (Goteborg) na par dana, ali to josh nije sredjeno 100%. U glavnom, planiram jedan dobar odmor, i zima mi neche smetati. Nisam zheljna ni ljeta, ni mora, jer em shto zhivim na moru, em shto je ljeto skoro cijele godine. Snijega nisam vidjela od '95te. Proshlog vijeka jebote. Ah, jedva chekam. Ako ima ko iz Sarajeva-Zenice-Banja Luke nek' mi se javi :)
Jedino mi je zhao shto on ne zheli da me vidi. Josh uvjek mislim na njega. Nedostaje mi, jebiga. Ali se ponovo uchim zhivjeti bez njega, jer nije ovo prvi put. Ponovo ja stajem na svoje noge. Chak se i osjecham bolje. Mada, zhelja mi je da ga zagrlim..
Imam nekih problema na fakultetu u vezi nekog grupnog rada, i to me izludjuje polako. Mrzim neradnike i ljude koji zhive o tudji troshak. Gospoda bi htjela da ja uradim stvari za njih, a kada im saspem u lice da odjebu, ja budem kriva shto im ne dajem shansu. Ma pun mi je kurac vishe i toga.
Eh, sada sjedim zavaljena u svoju fotelju, kontam pogledat koji film, pa u krevetich.
Ostajte mi zdravi, lijepi i rumeni :p
(moj zhivot je sve u svemu, glup i dosadan)
- 11:26 -
petak, 27.08.2004.
Da razjasnimo neke stvari..
..shto je vech odavno trebalo, ali eto, nije se nashlo vremena.
Ono shto ne razumjem.. zashto se neki ljudi boje svojih emocija? Zashto se ljudi boje da iskazhu ono shto osjechaju, bilo to negativno ili pozitivno. Mislim, ljudi su 'social creatures'. Mi smo dizajnirani s osjechajima. Svrha postojanja je zhivjeti zajedno, a ne usamljeni. Nama trebaju drugi ljudi. Uz sve to dolazi do vezivanja za pojedine osobe koje su u nashem zhivotu neki faktor. Bez kojih bi nam se zhivot uchinio prazan i pust (iako to nije realno). Svako od nas je imao, i izgubio. Od malena su nam prichali bajke o snjezhani i sedam patuljaka, uspavanoj ljepotici.. i sve su te priche zavrshavale s princom i sretnom ljubavi. Kada dozhivish svoju prvu ljubav, mislish da che to vjechno da traje, da je on fakin princ a ti ta princeza. I onda te sjebe, padnesh i pomislish da je kraj svijeta. Da je tvoj princ lazhan i da nikada vishe neche dochi nikoji drugi. I kada nakon milion njih, dodje jedan.. prema kojem osjechash milion puta vishe nego prema bilo kojem prethodnom, opet se isto sjebesh kao i na pochetku. Svi smo kroz to proshli. Zashto je onda sramota to rechi?
Svi vi koji mi kazhete 'glavu gore', 'on te ne zasluzhuje', ne znate, niti che te ikada znati, nachin na koji smo se mi voljeli. Ne znate neke male sitnice koje su nas chinile sretnim, jer ih niste prozhivljavali zajedno s nama. Pisajuchi ovaj blog, meni nikada nije bila namjera da trazhim sazhaljenje od vas koji chitate. Meni sazhaljenje ne treba. Ja ovo pishem zbog sebe, i zbog njega. Meni ne trebaju 'dobronamjerni savjeti' u smislu 'on te ne zasluzhuje'. To neche promjeniti nishta. To je suvishno. Jer ja nikada nechu rechi da on ne valja. Niko od nas nije savrshen. On mozhda jeste grijeshio, ali sam grijeshila i ja. Niko ne zna pati li i on. Jel i njemu teshko. Govorechi da on ne valja i da sam sretna da sam ga se rijeshila, je ponizhavanje mene. Jer sam ja njega voljela dosta dugo, ma kakav on bio. Ja ne zhelim da uvrijedim nikog, i mozhda moja poruka do sada nije bila jasna.. ali ja fakat ne trazhim sazhaljenje. Zato ovo nemojte ni gledati kao vapajem za nekim suosjechanjem, ili potrebom za savjetom.. ili shta ti ja znam. Jer ja nisam krhotina. Moj zhivot se ne raspada. Ja nisam na rubu samoubistva. Mozhda je moja greshka shto sam pisala ovdje samo onda kada pomislim na njega i uhvati me tuga. Ali chu od sada nastojati da napishem i drugu stranu zhivota. Jer nije sve tako crno. I ma koliko moje poruke bile nejasne, ja sam njega voljela.. ja njega josh uvjek volim. I ne dam nikome da gazi po njemu. Jer iako nasha pricha nije sretna, mi smo zajedno bili sretni (koliko to god chudno zvuchalo).
Pogledaj drugu stranu zhivota i pitaj kako mi je...
- 12:15 -
četvrtak, 26.08.2004.
Trazhili ste, chitajte!
"Danas se osjecham sjajno, opet mi sunce sja.. nije ovako bilo zadnjih sto godina.. zadnjih sto godina..'
Chuje se merlinova pjesma u sobi, ja sjedim, nogu dignutih na stolicu, provjeravam email, gledam malo neki dokumentarac na tv-u o Kini. Danas je bio ljetni dan, u zimsko doba. Haos dobro vrijeme. Ustadoh se, nazvah prijateljicu, sjedoh u metro i pravac u shopping. Sidnej je fakat divan grad. Koliko god ja bila nezadovoljna nachinom zhivota ovdje, ovo je fakat jedan od najljepshih gradova u svijetu. Kad te opichi depresija, idi u grad, popij kafu na Darling Harbour, u hladu od mnogobrojnih kafica/restorana, pogledaj malo narod i turiste, gledaj u vodu, i brodove, i fakat chesh se osjechat bolje. Pogotovo ako imash drushtvo. Ma, ne znam objasniti taj osjechaj opushtenosti, kada vidish narod kako sheta, rasterechen svih briga. Kada vidish kineze kako poziraju pred kamerom, kada vidish razne turiste kako se slikaju na svakom choshku, kada slikaju sve i svashta, jer su njima chak i oni limeni zhdralovi postavljeni oko fontane na Pier-u zanimljiviji od ne znam ti ja chega :) Eh, vrijedi potroshiti jedan dan na kafu, ruchak, sladoled i cigare (uz to platit mastan rachun pas im mater :p) i promatrati zhivot oko sebe. Ma jebo zoo shta je ovo.
Eh, ishla sam u shopping. Shopping ti je jedna terapija za depresiju. I to vrlo efektivna (ako imash para). Jedina stvar shto mi smeta su nametljive prodavachice. Koji god shit obuchesh, kako god ti stoji, njima si divan. I vidish im onaj lazhni osmjeh koji viche 'kupi, kupi!!'
Eh, chak sam upoznala jednog finog dechka, koji radi s mojom prijateljicom. :p
Sada da predjemo na stvar.
Moram priznati da su me dirnuli komentari ispod proshlog posta, kako ne valjam, i kako me niko neche, jer previshe patim. To je tachno, samo shto niko od vas mene ne zna u stvarnom zhivotu. Ne znate da li ja pricham ove stvari ljudima koje poznajem, prijateljima, porodici. Moja ideja prelazhenja preko nekoga (zaboravljanja) je ta da se morash negdje istresti. Da morash nekome isprichati. Ja ne pricham nikome, sem vama, koji ovo chitate. Najbolja terapija preboljavanja propale veze je ova koju ja upravo chinim. Pisanje o onome shto ti smeta, zbog chega patish. I pishi dokle god imash volje i snage za pisanjem. I dok pishesh plachi. I isplachi se, svaku noch ako treba. Ali jednog lijepog sunchanog dana sjedi i prochitaj iz pochetka sve shto si napisao. Znam da nechesh uspjeti prochitati do kraja, jer che ti se smuchiti i do pola ako uspjesh stichi. Jer chesh tada sam, bez ichijeg komentara shvatiti koliko si nisko pao, i koliko si se poslije toga uzdigao, i krenuo dalje.
Bolje je pisati, nego govoriti. Pisanje uzima mnogo vishe razmishljanja, i donosi mnogo manje predrasuda i kritika iz tudjih usta. Pisanje ti pruzha shansu da skinesh sav teret sa sebe i pretvorish u mrtvo slovo na papiru, koje chesh prochitati kada ti dopizdi pisati o tome, i naravno, kao shto maloprije rekoh, shvatiti da si idiot, zato shto si toliko patio. A patiti morash, ako volish. To ti je normalan proces kroz koji se prolazi nakon slomljenog srca. Dzaba svi oni savjeti 'prochi che'. Morash to uchiniti sam. Da prodje. Meni to uspjeva. Ja pishem. Ali ja ne chitam to shto pishem. Prochitam samo onda kada se osjecham bolje, i shutnem se u guzicu, podignem se sa zemlje i okrenem na drugu stranu. Zashto shutiti i chuvati bol u sebi?
Treba sam sebi pokazati razloge zbog kojih patish, trebash sam shvatiti da sve to zbog chega patish u stvari nije vrijedno tvoje patnje i tvojih suza. Moj savjet je, zapishi to, i nakon nekog vremena prochitaj. I vjeruj, tek tada chesh znati u kojim si zapravo govnima. Tudje priche ni podrshke ne pomazhu. Chovjek je, htjeli mi to priznati ili ne, sam sebi najbolji prijatelj.
Nadam se da bar malo razumjete svrhu mog pisanja. Jer zhivot nije krasan. Ali ako zaboravimo sve ono loshe.. dajemo shansu da se pricha ponovi. A to niko ne zheli. Zato.. pishite.
- 12:40 -
srijeda, 25.08.2004.
Jedan od onih.. dana
..kada te apsolutno nishta ne dotiche, kada donesesh odluku zbog koje znash da chesh se kajati, ali ipak svim srcem zhelish da je isposhtujesh. Ponekad chovjek misli, ako dovoljno dugo bude uporan u zhelji da dobije neshto, da che i dobiti. Ponekad mislish ako si dovoljno vrijedan, imash dovoljno ljubavi i pazhnje za osobu, da je mozhesh spasiti, uzeti sebi, uchiniti zhivot ljepshim. Ponekad mislish da mozhesh promjeniti svijet. Chinjenica je da svijet promjeni tebe. Da ma koliko ljubavi i pazhnje dajesh nekom, da to nije dovoljno, niti da je cijenjeno, ako je nepozheljno.
Mislila sam da mogu sve. Sada znam da ne mogu nishta. Mislila sam da ljubav pokreche svijet. Sada mislim da novac i polozhaj mjenja svijet. Jedina stvar shto chovjek ima ponuditi da je iskreno njegova, i olichije njegovog karaktera, nije vrijedna.
Rekli su mi.. biti gubitnik nije pasti na dno.. vech ostati na dnu.
Ja se dizhem. Vrijeme je da neke stvari zaboravim i krenem dalje. Vrijeme je da neke svoje ideale zaboravim, jer u danashnjem svijetu bajkama nije mjesto.
Jer ipak.. iako je milion puta recheno i dokazano.. iako ljudi i dalje ne vjeruju u to ... ljubav je samo rijech.. i nishta vishe. A prazne rijechi na papiru malo znache. Ja od tebe nikada nisam dobila nishta, sem mrtvog slova. Hvala ti na tome. Jer ja znam da volim, chak i mrtvo slovo. A shto je chovjek sposobniji da voli, to je vechi. Nekad che neko umjeti da cijeni to. Nekada, kada sve materijalno pada u vodu. Kada se probudish jednog jutra i shvatish da osoba koja lezhi pored tebe nije tvoja druga polovica dushe. Da te ne razumije niti te treba. Kada se okrenesh jednog jutra i pozhelish toplu rijech, i zagrljaj. Kada pozhelish vidjeti ljubav u nechijim ochima, jer ti novac malo znachi.
Dochiche jednom i to jutro.. kada chesh se osjechati sam. Kada chesh znati shta si izgubio, i koliko nemash. Iako sve imash, prazan si u dushi.
..'there will be no white flag above my door.. cause im in love.. and always will be'..
Ali ti to vech sve odavno znash.. zar ne?
- 05:03 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
shta smo mogli u ljubavi..
Mi smo davno ispisali..
Sve je proshlo i nestalo
Sve si davno izgubio
Ceo zhivot sad je malo da ispravish gde si greshio..
Nashu ljubav ne spominji, kasno si se pokajao
Zashto dirash stare rane..
ti si mene ostavljao..
Sve je proshlo i nestalo.. sve si davno izgubio..
Ceo zhivot sad je malo da ispravish gde si greshio..
- 05:00 -
utorak, 24.08.2004.
Self analysis..
Mozhda ja i jesam losha osoba kako me neki ljudi vide. Ja ne volim lagat, niti imati lazhna prijateljstva. Ono shto mislim, to chu i da kazhem. Mnogi ljudi ne vole to shto imam rechi, ali bez obzira ja ne volim shutjeti. Mnogo puta su se ljudi nashli uvrijedjeni mojim komentarima, koji i nisu bili upucheni njima, ali eto, mnogi su zheljni pazhnje pa utripuju da se svijet vrti oko njih.
Par puta mi je recheno da me se ljudi plashe. Plashe se toga shto sam direktna i objektivna. Shto kazhem ponekad i ono shto ih povrijedi. Ali ne govorim lazhi, niti se uvaljujem ljudima koji mi se ne svidjaju. Oprashtam lako. Ali i otpisujem lako.
Nije sad da ja uzhivam u tome shto me vechina njih ne podnosi, ali ja ne znam drugachije. Ako me ne vole za ono shto jesam, neka bude. Ne trebaju mi lazhnja prijateljstva niti tudje iskorishtavanje.
Ali patim. Patim za iskrenim stvarima. Patim za onim shto je 'true'. Pa ako i imam jednu osobu uz sebe, ta jedna osoba je vrijedna, i vrijednija od milion njih koji nisu takvi.
Zavolila sam njega jer je bio poseban. Jer nije trpio tudje sranje na svom pragu. Jer nije dozvoljavao drugima da ga iskorishtavaju, vech je gazio po tome. Imao je malo prijatelja, ali su ti prijatelji vrijedili. Zavoljela sam ga jer je bio iskren. Jer mi uz njega nije trebao niko. Jer smo mogli biti na pustom ostrvu do kraja zhivota, bez da mi bude dosadno. Uz njega mi nishta nije nedostajalo. Niko mi nije trebao.
Obozhavala sam ga. Cijenila sam ga zbog toga. Cijenila sam ga zbog chinjenice da je jak, jer je mogao sam protiv svega shto mu ne treba. Volila sam ga prije svega za sve ono shto jest. Sa svim njegovim manama i nesigurnostima. I sa svim njegovim sjebanim raspolozhenjima. Voljela sam ga i kada se okretao protiv mene, iako je svaka njegova ruzhna rijech brisala deset puta vishe onih lijepih. Voljela sam ga. Jer je imao sebe. Jer je znao da je sam sebi najbolji prijatelj. Voljela sam ga jer sam uz njega prestala vjerovati u bajke, i vidijeti svijet stvaran onakav kakav je. Jer sam prestala patit za ljudima koji me nisu cijenili kao prijatelja prvenstveno. Voljela sam ga jer sam uz njega postajala jacha. Jer sam cijenila sebe. Iako u njegovim ochima to nije bilo tako. Jer je on znao da gazi po meni. Znao je, znam da mu je bilo i teshko, ali on nikada drugachiji nije ni mogao biti. Volila sam ga za sve ono shto jest. Nikada ni jedan dio njega nebi htjela promjeniti. Voljela sam ga jer su ga moje rijechi nekada znale i smiriti. Jer kada je bio tuzhan ja sam mislila da ga mogu napraviti sretnijim. Jer sam mu bar na trenutke mogla vidjeti osmjeh, zbog mene.
Nismo vishe zajedno mojom krivicom reklo bi se, jer ja sam bila ta koja je rekla da je gotovo. Jer, nishta u zhivotu nije beskonachno, i dodje onaj trenutak kada se prepuni chasha. Kada ti je dosta. Meni je taj trenutak doshao, i ja nisam mogla dalje. Htjela sam prijateljstvo, jer mi nije bila namjera da ga izgubim. I dalje sam ga volila, i dalje ga volim. Htjela bi da uvjek bude blizu mene, jer je on jedina stvar koja me razvedri, kad je sve ostalo sranje.. Ali izgleda, on nije bio iskren prema meni, jer sve u shta se do sada kleo.. gazi po tome.
- 07:55 -
nedjelja, 22.08.2004.
Nedostaje mi...
Vecheras sam dugo gledala tvoju sliku. Zamishljala sam kako bi bilo da se sretnemo. Tako smo blizu toga, a tako daleko. Jer, znajuchi situaciju kakva je, ti ni ne zhelish da me vidish.. a ne znam ni ja mogu li podnijeti mrzhnju u tvojim ochima. Niti prezir u tvom glasu.
Pomislichesh zashto ti toliko pishem..
Pishem ti, jer ne mogu drugachije da se izjasnim, a osjecham potrebu, jer me drugachije ne slushash, jer te ne zanima to shto imam da kazhem. A ja moram rechi ono shto osjecham..
Na kraju krajeva, ovaj blog i postoji zbog tebe.. ponekad pomislim da i ja postojim zbog tebe, jer sam kroz najgori period u mom zhivotu prezhivjela zbog tebe. Bio si moja nada.. kada se nije imalo smisla zhivjeti.
Volim ja tebe...
d.
- 15:58 -
subota, 21.08.2004.
Nedostajesh mi, koliko god ti to ne zhelio, nedostaje mi onaj stari d, koji je bio neshto sasvim drugo od ovoga shto jest, onaj kojeg sam voljela svim srcem, i za koga sam znala da voli mene. Svjesna sam da je to davno nestalo, ali mi nedostaje. Ne prodje ni minut da ne pomislim na tebe, da se ne upitam gdje sam to pogrijeshila. Ne trazhim ja nishta, niti ishta vishe zhelim, jer ono shto sam ja htjela, ti nikada nisi zhelio dati.. vech samo govorim da mi nedostajesh. A nije sramota. Pokazati osjechaje nije sramota. Sramota je za one koji te tudje osjechaje iskorishtavaju, a za uzvrat ne daju nishta.
Znam ja da ti vishe ne chitash ono shto ja pishem, ali se ipak potajno nadam da chesh jednoga dana prochitati, i znati da sam barem mislila na tebe svo ovo vrijeme, da te nisam mrzila nikada, kao shto si mislio... kao shto si ti mrzio mene.
Samo bi htjela da ne bude kasno..
iako obadvoje znamo da che biti..
love always,
d.
- 11:38 -
četvrtak, 19.08.2004.
Koji jadan osjechaj..
Osjechati se usamljeno, zaboravljeno, zapostavljeno.. kako je to jebeno jadno. Josh jadnija je chinjenica da osoba koja vam znachi, vas zapostavlja i ignorishe. Nije to toliko ni teshko, to ignorisanje, koliko je onaj osjechaj izdanosti. Onaj osjechaj prekrshene rijechi. Onaj osjechaj bezvrijednosti. Kada znate da niste nishta, a tako ste zheljeli biti neshto.
Jebeno.
Nije, fakat nije teshko podnositi tudju shutnju, okretanje glave, i sve shto dodje uz to. Nije. Bolje je to nego da pljuju po tebi. Da ti se ismijavaju i govore ruzhne stvari. Shutnja je zlato. Ali boli. Jer te napravi manjim od makovog zrna. Napravi te nevidljivim. Da ti osjechaj da ne postojish. A nekada si postojao. Nekada si bio sve. Nekada si bio sve, sada znash da nisi nishta. I trga te ta spoznaja.
Trga te ta lazh. A sve je uvjek bila lazh. To se tek na kraju vidi. Uvjek se potpun sadrzhaj priche nalazi na kraju. Tek na kraju znash shta je vrijedilo. Zashto su se neke stvari deshavale. Tek na kraju znash shta je istina, a shta lazh. Mislim, nauchila sam ja na lazhi. To me vishe ni ne potresa. Jednostavno, kada saznam za josh jednu od brojne lazhi, samo se pojavi neka tuga u meni, i jedna rechenica "nije ni moglo biti drugachije..". Samo me zanima, hochu li ikada nachi nekoga ko che voliti mene za ono shto jesam, i neche mi izmishljati neke bajke, niti priche za malu djecu, vech che mi govoriti stvari onakve kakve jesu. Nekog ko me neche lagati. Neko kome chu biti prijatelj, iznad svega...
A znam da vrijedim mnogo vishe...
- 15:58 -
srijeda, 18.08.2004.
Stajali smo tu na plochniku zagrljeni, i gledali u prolaznike, jer gledati jedno u drugo nismo mogli. Sunce na nebu je sjalo svom jachinom, no nama to nije smetalo. Stajali smo. Chinilo se, svaki pokret bi mogao da probudi onu istinu u nama, spoznaju zashto smo tu, zashto smo zagrljeni, i zashto se ne michemo. A morali smo. Oko nas miris mora, smijeh djece i sretnih ljudi. A mi se osjechamo jebeno nesretno. Ma ne, ne nesretno. Teshka je to rijech. Osjechamo se tuzhno.
Prevoz je stigao, pokupili smo kofere i sjeli u auto. Drug nas je vozio, i pushtao neke narodnjake za ubit se, u prkos, i smijao se nashoj gluposti. A mi smo shutili.
Opet smo stajali na plochniku, i opet smo se grlili. Nikada dosta. Na razglasu najavljuju da je avion spreman za primanje putnika. Kupim svoje kofere. Jebiga rekoh, vidjet chemo se opet. Ne budi tuzhan. Zagrli me, rekoh. Nije me zagrlio vech uzeo oko struka i gledao me. Gledao je svaki dio mog tijela. Rekoh mu ne gledaj, grli. Rekao je 'zhelim da upamtim svaki dio tebe'. Ne budi blesav rekoh, vidjet chemo se opet. Odlazimo. S gorkim osjechajem rastanka. Sjechajuchi se svega lijepog shto je bilo, a shto bog zna kada opet che da bude.
Zhelim da te upamtim, rekao je.
Znala sam da se nikada vishe nechemo vidjeti...
- 03:28 -
ponedjeljak, 16.08.2004.
Jedan od onih dana..
..kada vidish da je sve oko tebe relativno. Kisha pada. Vrijeme za ubit se. Gledam Simpsonse. Raspolozhenje nula. Ma nije tolika nula, samo sam jednostavno digla ruke od svega, i razmishljam u kojem smjeru se ide dalje. Imam toliko toga za uradit, ali motivacija ne postoji. Za 2 nedelje kupujem kartu. To je jedina stvar koja che me obradovat. I zasluzhila sam.
Prijatelji mi nestaju, odlaze. Ponekad se pitam da li je bolje otichi.. ili gledati kako drugi odlaze?
- 11:29 -
subota, 14.08.2004.
Ja sam zavrshila...
Sa davanjem shansi ljudima koji su me povrijedili. Sinoch sam vrlo dobro vidjela dokaz moje gluposti. Jednostavno, tim ljudima ja ne znachim nishta. Jer da znachim, nebi me povrijedili onoliko koliko vech jesu. Nebi me i dalje vrijedjali. A ja sam se nadala.
Vishe ni to.
Gotovo je moje prashtanje. Jer ako ja nisam vrijedna njihove pazhnje i ljubavi, nisu ni oni moje.
- 06:11 -
srijeda, 11.08.2004.
Da se razumijemo..
Nije ta chitava situacija tako ni skroz crna. Imamo mi svojih i uspona i padova. Zna stari nekad i biti normalan, ali u zadnje vrijeme to postaje rijetkost. Nije ni stara svetica. Ona je neki oblik control freak-a. Ona mora sve znat. Sve vidjet. Ona kontrolishe chitavu porodicu. Svi nju prvo pitamo za savjet. U stvari, da ona ne kontrolishe sve, otishli bi mi davno u pizdu lijepu materinu. Jer moj otac uvjek ima neke fiks ideje, a nikako da ih sprovede u djelo. Nishta do sada nije on odluchio. Kada smo kupovali kuchu, odluchivale smo ja i mama. Mama zbog love, ja zbog izgleda i lokacije. Njega to nije interesovalo. Njega ne interesuju takve stvari. Njoj dopizdi to pasivno ponashanje, ali sama si je kriva, kada nije od pochetka obrazovala ljude oko sebe. Sama je sve krojila. A sad joj smeta.
A ja? Ja sam nauchila od nje da trebam kontrolisat situaciju. O svemu dvaput razmislit. Ja sam naivna vechinom. Vjerujem ljudima. Ona je nauchila da se ne vjeruje svakome. Prvenstveno, ona mi je dobra prijateljica, jer kad ju pitam za savjet, ona sagleda i drugu stranu situacije. I veliku vechinu vremena ona bude u pravu. Chak i kada se ja ne slazhem sa njom, i uradim suprotnu stvar, ona ispadne na kraju u pravu. Jer ja previshe vjerujem. Kod nje je "sve u svoje vrijeme".
Ja zhelim imati chovjeka uz sebe koji che zajedno samnom odluchivati i raditi stvari. Ne zhelim da ja sve vuchem na svojim ledjima. Isto tako ne zhelim da budem pasivna. Ne zhelim da se svadjam. Ali zhivechi u takvim okolnostima, i ja sam se navikla da probleme rjeshavam svadjanjem. A to mi je ono najgore. Ja ne zhelim biti takva. A jesam. I ne znam kako da se izlijechim od toga.
- 10:17 -
utorak, 10.08.2004.
Zhivot je takav..
Zhivim, okruzhena konstantim svadjama. Roditelji rezhe jedno na drugo vech dvije godine, i to je postalo nepodnoshljivo. Gledam kako se otac ponasha prema majci, i nama. Ne, ne gledam. Prozhivljavam. Konstantno svadjanje me je dovelo do te mjere da kad god sam kuchi, sjedim u svojoj sobi, na spratu. Dobra stvar je shto je i kupatilo gore, tako da i kada izadjem iz sobe u wc prvenstveno, ne moram da ga gledam. Kada sam gladna, chekam da on izadje iz kuche, da sidjem u kuhinju i uzmem si neshto za jelo. Razgovori izmedju nas postali su minimalni, i to se opshtenito svodi na svadju. Ne na svadju, nego na njegovu konstantnu galamu na sve shto mu smeta po kuchi. Chovjek je preshao pedesetu, i ponasha se kao da ima dvadeset godina. Zheli izgleda da je ponovo mlad, i smeta mu sve shto ga podsjecha na to da mu je zhivot, htjeo on to ili ne, proshao vech vechim dijelom. Nashi porodichni objedi vishe ne postoje. Nashi porodichni razgovori josh manje. Zhivimo skupa, ali ne i zajedno. Mogu iskreno rechi da oca vishe i nemam, jer i ovakvog kakvog imam, bilo bi mi bolje da nemam. Zhao mi je sestre, shto slusha to non stop. Zhao mi je sebe, jer to utiche i na moje ponashanje prema drugim ljudima. I ne vidim izlaza, sem da odem. I odlazim uskoro. Ali ostavljam njih dvije. I teshko mi je, shta god da odluchim. Rastat se ne mogu, jer je on nesposoban da se brine za bilo shta. Jer se nikada nije ni brinuo o kuchnim stvarima. Kada bi podijelili ovo shto imaju, on bi sve potroshio i opet se vratio, i bilo bi nam gore. Jer nebi imali nishta.
Maloprije sam ushla u kuchu, on je vech pocheo da rezhi na mene da trebam zvati jebenu telefonsku kompaniju da vidim zashto njegov mobitel ne mozhe da shalje poruke. JA NECHU TO DA URADIM. Ja nechu da budem ta koja mu pomazhe u njegovim idiotlucima. Ja ne zhelim da nas konstantno pravi budalama. Ne znam vishe kako da se ponasham, niti kako da izbjegavam ovo sve. Jer ne mogu uchiti i brinuti o njihovim svadjama. Jer kao najstarije dijete mater stavlja brigu i na moja ledja. A ja ne vidim kako da rijeshim situaciju, i ne mogu joj pomochi.
Osjecham da chu i ja da poludim. Zato moram ichi shto je prije moguche odavde. Chitav zhivot mi se raspada..
- 07:50 -
subota, 07.08.2004.
Ostavi suze za kraj.. drugi che neko da ih brishe..
I could stay awake just to hear you breathing
Watch you smile while you are sleeping
While you're far away and dreaming
I could spend my life in this sweet surrender
I could stay lost in this moment forever
Every moment spent with you is a moment I treasure
I don't wanna close my eyes
I don't wanna fall asleep
Cause I'd miss you, baby
And I don't wanna miss a thing
Cause even when I dream of you
The sweetest dream will never do
I'd still miss you, baby
And I don't wanna miss a thing
Lying close to you feeling your heart beating
And I'm wondering what you're dreaming
Wondering if it's me you're seeing
Then I kiss your eyes and thank God we're together
And I just wanna stay with you
In this moment forever, forever and ever
I don't wanna close my eyes
I don't wanna fall asleep
Cause I'd miss you, baby
And I don't wanna miss a thing
Cause even when I dream of you
The sweetest dream will never do
I'd still miss you, baby
And I don't wanna miss a thing
- 18:37 -
petak, 06.08.2004.
Sanjala sam te sinoch, opet. Lijepo je vidjeti te u snu barem. Lijepo je vidjeti te sretnog, i nasmijanog. Jer to samnom vech odavno nisi bio.. Josh uvjek bi dala sve za tebe. Samo je malo jadno i zhalosno kada neke stvari zakasne. Kada se ljudi sretnu u pogreshno vrijeme. A mozhda i pogreshni ljudi. Ko che ga znati..
Nedostajesh mi. Mislim da je to u ovom trenutku chak i suvishno rechi, jer ti to znash.
Love always,
d.
- 10:47 -
četvrtak, 05.08.2004.
Danas sam chak ishla u knjizharu.. da kupim knjigu jer mi se chita neshto. I dok udjoh u prvi red knjiga, nesvjesno uzeh knjigu u ruku i pogledah naslov. Na naslovu je stajalo tvoje ime, velikim plavim slovima. Tvoje pravo ime. Ispala mi knjiga iz ruku. Jebote. Isto onda prije nekoliko godina kada sam se vozila obalama Melburna i vidjela tvoje ime na zgradi..
Svugdje te vidim.. opet :(
- 08:20 -
Danas sam imala jedan podug razgovor s jednom osobom, koji me je smirio malo. Bar da ne poludim totalno. Ponekad je dobro imati trechi pogled na situaciju. Neki racionalni savjet. A nekada i nije bash. Sve u svemu situacija je i dalje tragichna :) Jebiga. Nije do mene. Volila bih ja to ispravit..
Tjeshi me to shto chu biti u blizini.. ubrzo..
Love always,
d.
- 07:58 -
srijeda, 04.08.2004.
Ko je kriv..
Josh jedan dan. Josh jedan prazan inbox. Nishta drugo ni za ochekivat, ali je ipak razocharavajuche. Chinjenica da je zaboravljeno. Josh jedna borba sa samom sobom da prestanem da ochekujem. I ovaj put gubim. Kao i uvjek naravno. Ni to nishta nije novo za ochekivati. Ali lakshe mi je kada ne vidim mrzhnju. Hvala ti za to..
"..zar je vazhno ko je kriv.. dok me pitash 'gdje si'.. zar je vazhno ko je kriv, kad se vech sve to desi.."
Ma nije sve tako loshe. Bar kad lupish guzicom o pod znash na chemu si. A biti gubitnik ne znachi pasti na dno. Nego ostati na njemu.
Pazish li na sebe? Pomislish li ikad na mene? Nedostajesh mi. Pozhelim rijechi "sve che bit u redu" i zagrljaj. Koliko god to smjeshno bilo, meni je to bila utjeha, uvjek. Meni je to bila ona slamka za koju sam se drzhala..
Ja... ti zhelim ispuniti zhelju..
Love always,
d.
- 06:00 -
utorak, 03.08.2004.
heh, shta mi sve neche natjerat suze na ochi. Sjetih se nechega... "You clap your small hands together". Sjecham se kako si to govorio i kako si mi onda sladak bio. Koliko sam te tada zhelila zagrlit. Jebote, nemoguche da mi je ovako teshko.. nemoguche. Sjecham se i onoga "...snuggles up into a cute little ball." Hehe, kako smo onda bili sretni.. Ne znam jel' gori zaborav, ili sjechanje?
- 13:27 -
Pokushavam se natjerati da zhivim normalno. Da ne patim puno. Da ne razmishljam. Da radim ono shto moram, pa kako kome bude. Nije mi dobro, mada znam da neche ovako ostati zauvjek. Ali nishta me nebi vishe obradovalo sem bar jednog zagrljaja koji mi je tako potreban. Iako znam da je to previshe shto trazhim, jer moje zhelje nisu nikada ni bile vazhne. Moje zhelje uvjek kasne. I nikada nisu potpune. Bar to je ono shto sam do sada u zhivotu nauchila.. i osjetila.
Odoh na predavanje, bar mi tamo misli ne lete na sve strane...
- 01:35 -
ponedjeljak, 02.08.2004.
..nisi me napustila da bi njega voljela, vech si sa njim otishla da bi me preboljela.. njega chesh lagati da me nisi voljela..
Nish nisam spavala, glava mi puca. Ozbiljan nedostatak sna che me unishtit. Depra puca. Ne jedem vech danima. Bojim se istopichu se :p Ma jebo to sve. Hvata me totalna ravnodushnost opet. Znash ono kad postanesh sjeban do te granice da ti je vishe sve svejedno. Taman da izbije trechi svjetski rat tebi je svejedno. Toliko me je povrijedilo to shto si rekao " ne zhelim da znam da si zhiva ". Nisam zasluzhila tu mrzhnju. Nisam. Htjela sam da budemo normalni jedno prema drugom. Jer mi je stalo do tebe. Jer sam te volila, i volim te za ono shto jesi. Jer sam uvjek bila tu za tebe kada si me trebao. Iako to vishe nije vazhno. Vazhno je da ja ne postojim... Nikada nisam ni postojala shto se tiche tebe. To mi je milion puta do sada bilo i pokazano, i dokazano. Ja ne znam shta drugo rechi sem da mi je zhao.. i da me boli. Jako. Samo znam da chesh jednog dana shvatit neke stvari. Al' se bojim da che biti jako kasno.. toga se bojim.
Love always,
d.
- 03:02 -
nedjelja, 01.08.2004.
I nakon dobro provedene nochi..
..docheka me email pun mrzhnje. Chemu sam to zasluzhila? Ne znam. Samo znam da me to povrijedilo. Znam chak da je to i bio cilj osobe koja mi je to napisala. I zhao mi je. Jer znam da mu je to bio cilj. Ako mu ishta znachi.. stalo mi je do njega. I ne mogu mu ispuniti to shto trazhi od mene. Ne mogu se pretvarati da nikada nije ni postojao. Jer je dio mene. Htjeo on to ili ne. I volim ga. Iako to vishe nema nikakve veze s tim. Ipak mu zhelim sve najbolje. I nek zna da nikada nechu prestati misliti na njega...
Love always,
d.
- 06:02 -