Nije ta chitava situacija tako ni skroz crna. Imamo mi svojih i uspona i padova. Zna stari nekad i biti normalan, ali u zadnje vrijeme to postaje rijetkost. Nije ni stara svetica. Ona je neki oblik control freak-a. Ona mora sve znat. Sve vidjet. Ona kontrolishe chitavu porodicu. Svi nju prvo pitamo za savjet. U stvari, da ona ne kontrolishe sve, otishli bi mi davno u pizdu lijepu materinu. Jer moj otac uvjek ima neke fiks ideje, a nikako da ih sprovede u djelo. Nishta do sada nije on odluchio. Kada smo kupovali kuchu, odluchivale smo ja i mama. Mama zbog love, ja zbog izgleda i lokacije. Njega to nije interesovalo. Njega ne interesuju takve stvari. Njoj dopizdi to pasivno ponashanje, ali sama si je kriva, kada nije od pochetka obrazovala ljude oko sebe. Sama je sve krojila. A sad joj smeta.
A ja? Ja sam nauchila od nje da trebam kontrolisat situaciju. O svemu dvaput razmislit. Ja sam naivna vechinom. Vjerujem ljudima. Ona je nauchila da se ne vjeruje svakome. Prvenstveno, ona mi je dobra prijateljica, jer kad ju pitam za savjet, ona sagleda i drugu stranu situacije. I veliku vechinu vremena ona bude u pravu. Chak i kada se ja ne slazhem sa njom, i uradim suprotnu stvar, ona ispadne na kraju u pravu. Jer ja previshe vjerujem. Kod nje je "sve u svoje vrijeme".
Ja zhelim imati chovjeka uz sebe koji che zajedno samnom odluchivati i raditi stvari. Ne zhelim da ja sve vuchem na svojim ledjima. Isto tako ne zhelim da budem pasivna. Ne zhelim da se svadjam. Ali zhivechi u takvim okolnostima, i ja sam se navikla da probleme rjeshavam svadjanjem. A to mi je ono najgore. Ja ne zhelim biti takva. A jesam. I ne znam kako da se izlijechim od toga.
Post je objavljen 11.08.2004. u 10:17 sati.