Osjechati se usamljeno, zaboravljeno, zapostavljeno.. kako je to jebeno jadno. Josh jadnija je chinjenica da osoba koja vam znachi, vas zapostavlja i ignorishe. Nije to toliko ni teshko, to ignorisanje, koliko je onaj osjechaj izdanosti. Onaj osjechaj prekrshene rijechi. Onaj osjechaj bezvrijednosti. Kada znate da niste nishta, a tako ste zheljeli biti neshto.
Jebeno.
Nije, fakat nije teshko podnositi tudju shutnju, okretanje glave, i sve shto dodje uz to. Nije. Bolje je to nego da pljuju po tebi. Da ti se ismijavaju i govore ruzhne stvari. Shutnja je zlato. Ali boli. Jer te napravi manjim od makovog zrna. Napravi te nevidljivim. Da ti osjechaj da ne postojish. A nekada si postojao. Nekada si bio sve. Nekada si bio sve, sada znash da nisi nishta. I trga te ta spoznaja.
Trga te ta lazh. A sve je uvjek bila lazh. To se tek na kraju vidi. Uvjek se potpun sadrzhaj priche nalazi na kraju. Tek na kraju znash shta je vrijedilo. Zashto su se neke stvari deshavale. Tek na kraju znash shta je istina, a shta lazh. Mislim, nauchila sam ja na lazhi. To me vishe ni ne potresa. Jednostavno, kada saznam za josh jednu od brojne lazhi, samo se pojavi neka tuga u meni, i jedna rechenica "nije ni moglo biti drugachije..". Samo me zanima, hochu li ikada nachi nekoga ko che voliti mene za ono shto jesam, i neche mi izmishljati neke bajke, niti priche za malu djecu, vech che mi govoriti stvari onakve kakve jesu. Nekog ko me neche lagati. Neko kome chu biti prijatelj, iznad svega...
A znam da vrijedim mnogo vishe...
Post je objavljen 19.08.2004. u 15:58 sati.