"Danas se osjecham sjajno, opet mi sunce sja.. nije ovako bilo zadnjih sto godina.. zadnjih sto godina..'
Chuje se merlinova pjesma u sobi, ja sjedim, nogu dignutih na stolicu, provjeravam email, gledam malo neki dokumentarac na tv-u o Kini. Danas je bio ljetni dan, u zimsko doba. Haos dobro vrijeme. Ustadoh se, nazvah prijateljicu, sjedoh u metro i pravac u shopping. Sidnej je fakat divan grad. Koliko god ja bila nezadovoljna nachinom zhivota ovdje, ovo je fakat jedan od najljepshih gradova u svijetu. Kad te opichi depresija, idi u grad, popij kafu na Darling Harbour, u hladu od mnogobrojnih kafica/restorana, pogledaj malo narod i turiste, gledaj u vodu, i brodove, i fakat chesh se osjechat bolje. Pogotovo ako imash drushtvo. Ma, ne znam objasniti taj osjechaj opushtenosti, kada vidish narod kako sheta, rasterechen svih briga. Kada vidish kineze kako poziraju pred kamerom, kada vidish razne turiste kako se slikaju na svakom choshku, kada slikaju sve i svashta, jer su njima chak i oni limeni zhdralovi postavljeni oko fontane na Pier-u zanimljiviji od ne znam ti ja chega :) Eh, vrijedi potroshiti jedan dan na kafu, ruchak, sladoled i cigare (uz to platit mastan rachun pas im mater :p) i promatrati zhivot oko sebe. Ma jebo zoo shta je ovo.
Eh, ishla sam u shopping. Shopping ti je jedna terapija za depresiju. I to vrlo efektivna (ako imash para). Jedina stvar shto mi smeta su nametljive prodavachice. Koji god shit obuchesh, kako god ti stoji, njima si divan. I vidish im onaj lazhni osmjeh koji viche 'kupi, kupi!!'
Eh, chak sam upoznala jednog finog dechka, koji radi s mojom prijateljicom. :p
Sada da predjemo na stvar.
Moram priznati da su me dirnuli komentari ispod proshlog posta, kako ne valjam, i kako me niko neche, jer previshe patim. To je tachno, samo shto niko od vas mene ne zna u stvarnom zhivotu. Ne znate da li ja pricham ove stvari ljudima koje poznajem, prijateljima, porodici. Moja ideja prelazhenja preko nekoga (zaboravljanja) je ta da se morash negdje istresti. Da morash nekome isprichati. Ja ne pricham nikome, sem vama, koji ovo chitate. Najbolja terapija preboljavanja propale veze je ova koju ja upravo chinim. Pisanje o onome shto ti smeta, zbog chega patish. I pishi dokle god imash volje i snage za pisanjem. I dok pishesh plachi. I isplachi se, svaku noch ako treba. Ali jednog lijepog sunchanog dana sjedi i prochitaj iz pochetka sve shto si napisao. Znam da nechesh uspjeti prochitati do kraja, jer che ti se smuchiti i do pola ako uspjesh stichi. Jer chesh tada sam, bez ichijeg komentara shvatiti koliko si nisko pao, i koliko si se poslije toga uzdigao, i krenuo dalje.
Bolje je pisati, nego govoriti. Pisanje uzima mnogo vishe razmishljanja, i donosi mnogo manje predrasuda i kritika iz tudjih usta. Pisanje ti pruzha shansu da skinesh sav teret sa sebe i pretvorish u mrtvo slovo na papiru, koje chesh prochitati kada ti dopizdi pisati o tome, i naravno, kao shto maloprije rekoh, shvatiti da si idiot, zato shto si toliko patio. A patiti morash, ako volish. To ti je normalan proces kroz koji se prolazi nakon slomljenog srca. Dzaba svi oni savjeti 'prochi che'. Morash to uchiniti sam. Da prodje. Meni to uspjeva. Ja pishem. Ali ja ne chitam to shto pishem. Prochitam samo onda kada se osjecham bolje, i shutnem se u guzicu, podignem se sa zemlje i okrenem na drugu stranu. Zashto shutiti i chuvati bol u sebi?
Treba sam sebi pokazati razloge zbog kojih patish, trebash sam shvatiti da sve to zbog chega patish u stvari nije vrijedno tvoje patnje i tvojih suza. Moj savjet je, zapishi to, i nakon nekog vremena prochitaj. I vjeruj, tek tada chesh znati u kojim si zapravo govnima. Tudje priche ni podrshke ne pomazhu. Chovjek je, htjeli mi to priznati ili ne, sam sebi najbolji prijatelj.
Nadam se da bar malo razumjete svrhu mog pisanja. Jer zhivot nije krasan. Ali ako zaboravimo sve ono loshe.. dajemo shansu da se pricha ponovi. A to niko ne zheli. Zato.. pishite.
Post je objavljen 26.08.2004. u 12:40 sati.