..shto je vech odavno trebalo, ali eto, nije se nashlo vremena.
Ono shto ne razumjem.. zashto se neki ljudi boje svojih emocija? Zashto se ljudi boje da iskazhu ono shto osjechaju, bilo to negativno ili pozitivno. Mislim, ljudi su 'social creatures'. Mi smo dizajnirani s osjechajima. Svrha postojanja je zhivjeti zajedno, a ne usamljeni. Nama trebaju drugi ljudi. Uz sve to dolazi do vezivanja za pojedine osobe koje su u nashem zhivotu neki faktor. Bez kojih bi nam se zhivot uchinio prazan i pust (iako to nije realno). Svako od nas je imao, i izgubio. Od malena su nam prichali bajke o snjezhani i sedam patuljaka, uspavanoj ljepotici.. i sve su te priche zavrshavale s princom i sretnom ljubavi. Kada dozhivish svoju prvu ljubav, mislish da che to vjechno da traje, da je on fakin princ a ti ta princeza. I onda te sjebe, padnesh i pomislish da je kraj svijeta. Da je tvoj princ lazhan i da nikada vishe neche dochi nikoji drugi. I kada nakon milion njih, dodje jedan.. prema kojem osjechash milion puta vishe nego prema bilo kojem prethodnom, opet se isto sjebesh kao i na pochetku. Svi smo kroz to proshli. Zashto je onda sramota to rechi?
Svi vi koji mi kazhete 'glavu gore', 'on te ne zasluzhuje', ne znate, niti che te ikada znati, nachin na koji smo se mi voljeli. Ne znate neke male sitnice koje su nas chinile sretnim, jer ih niste prozhivljavali zajedno s nama. Pisajuchi ovaj blog, meni nikada nije bila namjera da trazhim sazhaljenje od vas koji chitate. Meni sazhaljenje ne treba. Ja ovo pishem zbog sebe, i zbog njega. Meni ne trebaju 'dobronamjerni savjeti' u smislu 'on te ne zasluzhuje'. To neche promjeniti nishta. To je suvishno. Jer ja nikada nechu rechi da on ne valja. Niko od nas nije savrshen. On mozhda jeste grijeshio, ali sam grijeshila i ja. Niko ne zna pati li i on. Jel i njemu teshko. Govorechi da on ne valja i da sam sretna da sam ga se rijeshila, je ponizhavanje mene. Jer sam ja njega voljela dosta dugo, ma kakav on bio. Ja ne zhelim da uvrijedim nikog, i mozhda moja poruka do sada nije bila jasna.. ali ja fakat ne trazhim sazhaljenje. Zato ovo nemojte ni gledati kao vapajem za nekim suosjechanjem, ili potrebom za savjetom.. ili shta ti ja znam. Jer ja nisam krhotina. Moj zhivot se ne raspada. Ja nisam na rubu samoubistva. Mozhda je moja greshka shto sam pisala ovdje samo onda kada pomislim na njega i uhvati me tuga. Ali chu od sada nastojati da napishem i drugu stranu zhivota. Jer nije sve tako crno. I ma koliko moje poruke bile nejasne, ja sam njega voljela.. ja njega josh uvjek volim. I ne dam nikome da gazi po njemu. Jer iako nasha pricha nije sretna, mi smo zajedno bili sretni (koliko to god chudno zvuchalo).
Pogledaj drugu stranu zhivota i pitaj kako mi je...
Post je objavljen 27.08.2004. u 12:15 sati.