Stajali smo tu na plochniku zagrljeni, i gledali u prolaznike, jer gledati jedno u drugo nismo mogli. Sunce na nebu je sjalo svom jachinom, no nama to nije smetalo. Stajali smo. Chinilo se, svaki pokret bi mogao da probudi onu istinu u nama, spoznaju zashto smo tu, zashto smo zagrljeni, i zashto se ne michemo. A morali smo. Oko nas miris mora, smijeh djece i sretnih ljudi. A mi se osjechamo jebeno nesretno. Ma ne, ne nesretno. Teshka je to rijech. Osjechamo se tuzhno.
Prevoz je stigao, pokupili smo kofere i sjeli u auto. Drug nas je vozio, i pushtao neke narodnjake za ubit se, u prkos, i smijao se nashoj gluposti. A mi smo shutili.
Opet smo stajali na plochniku, i opet smo se grlili. Nikada dosta. Na razglasu najavljuju da je avion spreman za primanje putnika. Kupim svoje kofere. Jebiga rekoh, vidjet chemo se opet. Ne budi tuzhan. Zagrli me, rekoh. Nije me zagrlio vech uzeo oko struka i gledao me. Gledao je svaki dio mog tijela. Rekoh mu ne gledaj, grli. Rekao je 'zhelim da upamtim svaki dio tebe'. Ne budi blesav rekoh, vidjet chemo se opet. Odlazimo. S gorkim osjechajem rastanka. Sjechajuchi se svega lijepog shto je bilo, a shto bog zna kada opet che da bude.
Zhelim da te upamtim, rekao je.
Znala sam da se nikada vishe nechemo vidjeti...
Post je objavljen 18.08.2004. u 03:28 sati.