Pokushavam se natjerati da zhivim normalno. Da ne patim puno. Da ne razmishljam. Da radim ono shto moram, pa kako kome bude. Nije mi dobro, mada znam da neche ovako ostati zauvjek. Ali nishta me nebi vishe obradovalo sem bar jednog zagrljaja koji mi je tako potreban. Iako znam da je to previshe shto trazhim, jer moje zhelje nisu nikada ni bile vazhne. Moje zhelje uvjek kasne. I nikada nisu potpune. Bar to je ono shto sam do sada u zhivotu nauchila.. i osjetila.
Odoh na predavanje, bar mi tamo misli ne lete na sve strane...
Post je objavljen 03.08.2004. u 01:35 sati.