subota, 31.07.2004.
Pjevaj brate, sretno nek mu bude...
:)
Eh, subota je. Vikend. Ja nemam nishta za uchit niti zavrshit. Vecheras je rodjendan prijatelju. Vecheras idemo u zhivot :) Eh. I tek kad pomislim kako mi je dosadno, i kako zhivot nema smisla, male stvari se dese..
Upoznala sam sinoch jednu osobu koja mi se odmah dopala. Tj, dopao. Vecheras chemo se ponovo vidjeti, jer je dio mog starog drushtva. :) a meni ne ide ovaj smjeshak s usana, jer mi je drago upoznati nekog tako finog.
Kazhu, 'one day can either make you, or break you.' Jedna stvar koja se desi u jednom danu mozhe da obiljezhi i preokrene chitav vash zhivot. Nisam josh sigurna jeli ishta obiljezhilo moj dan, i moj zhivot. Ali, vecheras znam da che se neshto promjeniti.
Ako nishta drugo, bar moj pogled na svijet. Jer sam bogatija za josh jednu osobu koju smatram prijateljem. Bogatija sam za josh jednu lijepu dushu koju znam, i imam chast nazivati prijateljem. I jako sam sretna. Prijateljstvo je neshto najljepshe, poslije ljubavi :) ah..
'..pjevaj brate, sretno nek mu bude.. godine sa njom znat che da mu sude.. nek se chuje.. pjesma dobra, stara.. od danas je bivsha moja ljubav stara.."
- 11:31 -
petak, 30.07.2004.
Prepoznati sebe
Gledajuchi oko sebe, preispitavajuchi svoje osjechaje, shvatam da se nimalo nisam promjenila. Shvatam da sam to ona ista ja, kojoj su josh uvjek vazhne iluzije, i bajke. Ona nepopravljiva sanjalica koja josh uvjek misli da ako se stvari urade dovoljno dosta puta, da se mogu uraditi bolje, i drugachije. A ne mogu. Bar ne shto se ljudskog odnosa tiche.
Vidim se u svemu. Samo ne u onome u chemu sam se htjela vidjeti. Vidim se u onome od chega sam bjezhala. Vidim se tamo gdje je moja majka bila. A zaklela sam se da nechu biti kao ona. Vidim se u jednoj destruktivnoj vezi, a mislila sam da chu imati nekoga ko me voli za ono shto jesam, i kome sam vazhna ja. Vidim se, a ne zhelim da se vidim.
Zacharani krug je teshko razbiti. I okrenuti drugu stranu. Iako vidjechi sebe tamo gdje ne zhelim, ja nemam toliko snage da razbijem to ogledalo i da se tu vishe ne gledam. Da krenem dalje. Drugachije. A kako god pokusham, uvjek se vratim u isto. I teshko mi je.
Danas mi je posebno teshko.. jer opet, kao i mnogo puta prije.. znam vishe nego shto bih htjela znati. A lazhi koje se saznaju bole. I mnogo su bolnije od istine ...
- 02:38 -
četvrtak, 29.07.2004.
Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav...
To su rijechi iz jedne davno prochitane knjige. Vechina nas zna o kojoj je knjizi rijech. Ta rechenica me se dojmila. To je ono shto su ljudi govorili oduvjek. To je ono chega su se ljudi oduvjek i bojali. To je ono shto nikada niko ne zheli da prizna, jer je teshko. Ali je istina. Na zhalost. Mislila sam da na svijetu sve mozhe pobijediti ljubav. Jako sam se prevarila. Jer je ljubav relativna. I nikada istog inteziteta od obje strane. Uvjek tu neko voli manje, neko vishe. "Mi smo se voljeli. Ali ne u isto vrijeme." Tako poznate rijechi. Malo je onih koji mogu rechi da.. ma shta ja tu trkeljam bez veze. Ponavljam se. A ipak osjecham da sve ono shto sam napisala, nije dovrsheno. Da uvjek imam rechi josh. Da uvjek imam objasniti. A nemam. Jer je sve vech odavno recheno. Sve je odavno i recheno i zavrsheno. A ja se tako ne osjecham. Ja josh imam nadu. Jer nada umire zadnja. Ja ju vishe ne zhelim. Koliko god ona bila dobra, i inicijativa ka boljem u zhivotu, ka istrajnosti, toliko ona ne valja. Jer je ponekad lazhna. U vechini sluchajeva jeste. Samo i ja, i mnogi drugi ljudi to ne znaju da shvate. Iako pokushavam.
Skidam sa oltara sve nebeske chini.. sve manje je nade da te zagrlim..
- 09:56 -
Volim zelenu boju. Volim i roza. Ako neko ima primjedbi zbog sastavljanja ove dvije boje, nema potrebe da se zhali. Ja ih volim, i to je za mene.
Svejedno sam do sada nauchila da nikad nikome nisam dovoljno dobra, ma shta god da uradim.
Od sad iskljuchivo radim stvari samo za sebe, i za svoju dushu. Dosta sam radila za druge..
Hvala.
- 09:51 -
srijeda, 28.07.2004.
Promjena
Malo sam promjenila izgled.. dosadilo mi gledat u suze i bijelo :)
- 17:42 -
Kako su ljudi prazni...
Jucher sam prichala s jednom osobom. Dechko se chinio u redu. Sasvim normalna i vesela osoba. Dok nije okrenuo drugu plochu. I prepala sam se. Bojim se takvih ljudi. Onih stvarno ochajnih ljudi. Kazhe sam je. Dugo je sam. Kazhe kako je krenulo i umrijet che sam. Tek mu je 28 godina. Mislim, nije star. Nije invalid. Nije ruzhan (kako za koga). On je samo sam. U smislu, nema partnera. Ja rekoh, pa ok, nije kraj svijeta, nachesh nekoga. Zar je to jedino shto te sprechava da budesh sretan? Kazhe jeste. I poche plakat. Prichala sam mu dugo o tome kako u zhivotu nije partner jedini cilj. Kako se u zhivotu mogu postichi mnoge lijepe stvari i biti sretan i zadovoljan. Ispunjen sobom. Pitam ga, pa zar bi radije patio za nekim, i bio s nekim ko voli nekog drugog, nego sam? Kazhe on bio bi s kim god, samo da nije sam. To me je potreslo. Zar ljudska samocha ima tako previsoku cijenu? Zar bi se tako nisko spustili da dobijemo mrvicu nechije pazhnje? Da drzhimo kod sebe ono shto nije nashe? Ja, iskreno govorechi nebih. Mozhda sam egoista, ali ja volim sebe previshe da bi mogla da se dam nekom ko me ne zheli. Samilost je u nekim trenutcima potrebna, ali u nekim je i suvishna, i preskupa za zadrzhat. Ne mozhemo ochekivati od nekoga da bude s nama iz samilosti. Ja nebih mogla nochu spavati znajuchi da pored mene lezhi osoba koja sanja neku drugu...
Pokushala sam mu rijechima opisat kako zhivot umije bit i lijep. Nisam uspjela. Rekla sam mu da poradi na sebi. Da uljepsha svoj vanjski izgled, jer ljudi su, ma koliko mi to negirali i ne htjeli, vishe vizuelni. On je to shvatio kako sam ja rekla da je ruzhan i debeo. I uvrijedio se. A meni to nije bila namjera. Htjela sam mu rechi kako ponekad trebamo promjeniti sebe, jer ne mozhemo mijenjati chitav svijet. Trebamo promjeniti neshto shto mozhemo, za sebe, i oko sebe. On to nije mogao da shvati. Njegova misao je sjediti i chekati da mu se servira. A za dobre stvari u zhivotu se treba boriti.
Htjela bih studirat psihologiju. To je bila moja druga zhelja. Da shvatim shta se deshava u mislima takvih osoba. Da mozhda shvatim ljudske akcije, i reakcije. Da shvatim kakve reakcije donose te akcije. Ali nisam nikada imala priliku. Niti chu po svoj prilici imati. Jer idem sasvim drugim putem.
Jedino bih htjela da znam kako utjeshiti nekoga. Dobro, ne utjeshiti, nego pokazati da ima druga strana zhivota. Znam kako srediti sebe, ali ne znam kako srediti druge. I to mi je zhao. Jer niko drugi nam neche pomochi sem mi sebi samima... a mnogi to ne znaju.
- 09:19 -
utorak, 27.07.2004.
Oprosti mi?
Rijech "oprosti" onome ko je izgovori mnogo znachi. Onaj ko ju kazhe ochekuje da ono shto je pogrijeshio bude oproshteno, zaboravljeno chak. Da se izbrishe iz njegovog 'dosijea' kao da nikada nije ni bilo. Da se zaborave te greshke zbog kojih se trazhi oprost. I iskreno se tome nada.
Oprostiti nije teshko. Kazhu, onaj ko prashta, on je najvechi.
I sama sam do sada oprostila svima koji su trazhili oprost. Jer zaista nije teshko oprostiti. Oprostila sam svima, sem tebi. Tebi ne mogu oprostiti. Ne mogu, jer te volim. Ljudima prema kojima osjechamo neshto jacheg inteziteta, teshko je oprostiti. Chak i kada bi se moglo nekako prechi preko toga, nebi se moglo zaboraviti. A ne zaboraviti znachi isto shto i ne oprostiti. Bar znam po sebi, ako kazhem da chu ti oprostiti, lazhem sebe. Jer neka mala stvar koju trebam oprostiti chuchi u meni, i polako raste u veliku. Znash ono kad ti se zub pochne kvarit, ako ga ne ispravish na pochetku, on neche boliti dugo vremena, sve do jednom. A kada zaboli, on je truo skroz. Mozhda se opet mozhe popraviti, zalijechiti. Ali ostaje ruzhan. Vidi se ona zalijepljena plomba. Nikada vishe neche biti lijep kao shto je bio. Niti bijel. Niti zdrav. Tako isto i veza u kojoj se mnogo stvari mora oprostiti.
Ja ne mogu da prashtam. Jer previshe volim.
- 00:16 -
nedjelja, 25.07.2004.
Jucher mi je bio pravo sjeban dan. Danas je mnogo bolje. Ustadoh u 7, odmorna, po prvi put. Spremam sobu. Da lichi na neshto. Volim onaj miris chistoche kad se obrishe sva prashina, i kad se sve stavi na svoje mjesto. To je onaj osjechaj novog pochetka. Pochetka razbacivanja mozhda. Ko che znati. U glavnom to mi tako izgleda. A novi pochetak mi je itekako potreban. Sutra pochinje drugi semestar. Josh 3 mjeseca i ostvarichu ono shto vech odavno zhelim. I radujem se tome.
Kupila sam knjigu Agathe Christie.. obozhavam njene knjige. Chitala sam ih kao dijete.. nekako su mi opushtajuche. Uzhivim se skroz u njih :)
Moja odluka od jucher mi se chini ispravna. Za obje strane. Pokushavam se pridrzhavati.. radim bilo shta da mi skrene misli od toga. Ne zhelim da nadjem nekog drugog. Ne josh. Vezivanje bi mi teshko palo. Jer imam onu fobiju od vezivanja za nekoga. To mi ide vrlo teshko od ruke, i vrlo lako odustajem. Ali kada se jednom vezhem.. ne vidim izlaza iz toga. Ta osoba meni postaje sve. Sada pokushavam da se otkachim. Jer ljudi obichno kada grijeshe, i uvide tu pogreshku, pokushavaju je ispraviti. Bar ja pokushavam. A moja greshka je bila vezati se za nekoga ko nije moj. Ko to isto ne radi za uzvrat. Ali chovjek se uchi dok je zhiv. Kada nebi imali sva ova iskustva kroz koja prolazimo, zhivot bi bio siromashan. Ma moj zhivot i jeste siromashan.. ali ne josh za dugo.. dolazi bolje vrijeme.
Jucher sam ishla sa starom u shoping.. milion ljudi oko nas.. ja shutim i hodam, gledam u prazno. Gledam, neki ljudi oko mene se grle, ljube, shetaju zagrljeni. Ja sam sama. I podjoshe suze na ochi. Chisto iz pomisli da mene niko ne voli, niti me treba.
Danas se vech osjecham bolje. Jer znam da postoji neko na ovome svijetu kome sam potrebna. Samo treba da ga pronadjem...
Odoh nastaviti sa spremanjem ovog brloga :)
- 04:46 -
subota, 24.07.2004.
Odluka
Ustala sam u 9 jutros. Subota je. Vani tmurno, hladno, uzhasno. Osjecham se tako usamljeno danas. Ovaj vikend je tako tih. Nigdje nikoga da ubije ovu tishinu. Odluchila sam. Napushtam sve. Nema vishe smisla ova chitava situacija. Nije nikada ni imala do dushe. Vrijeme je krenuti drugim putem, ma koliko to teshko padalo. I koliko malo znachilo. Nisam josh sigurna kako da se odreknem svega u potpunosti. Kako da ubijem ovu ljubav shto osjecham. Umrijet che ona sama, vremenom. Nishta nije vjechno. Ljubav se treba hraniti. A moja je vech odavno toliko gladna..
Pozhelila sam biti sretna. U potpunosti. Nisam to odavno. Vech par mjeseci. Izgubila sam ono shto je moglo biti dobro. Zamijenila za neshto shto mi je jako nedostajalo. Za neshto shto sam mislila da che biti bolje ovaj put. Za neshto shto sam osjechala da je dio mene. A nije. Znam da nije.
Stojim sada ovdje, i trazhim novi put. Prazna. Ali i bez onog kamena koji mi je pritiskao dushu zadnjih dana. Ne mozhe se nishta na silu. Ne mozhe se dokazati nekome koliko grijeshi, ako taj neko to ne zheli da vidi. A ja vishe nemam niti snage, niti volje da ispravljam krive drine. Jer znam da se one ne mogu ispraviti. A ne mogu se pomiriti s tim. Moj zhivot ipak vrijedi malo vishe nego jedno pishljivo nishta. Vrijedi. Nekome je to i vrijedilo, prije. Samo shto ja to nisam znala vidjeti. Ljudi uvjek vide shto gube onda kada je jako jako kasno. I kaju se zbog toga. A ne treba. Jer i kada bi to ponovo vratili, bilo bi isto. Nebiste znali cijeniti, kao shto niste nikada. To sam osjetila na svojoj kozhi. Nisam bila cijenjena. Bila sam obichan objekat za koji se znalo da che uvjek biti tu, kada je potreban. Koji je mogao biti shutan kada nije trebao. S kim se moglo igrati. To sam bila ja. Da kazhem da me je stid.. ne. Nije me stid. Jer sam voljela. Bar sam mislila da je to shto osjecham ljubav. Jer sam zhivjela za minut proveden s osobom koju volim. A ta osoba nije voljela mene.
I sada pokushavam da krenem dalje. Ishla sam ja dalje mnogo puta, i taman kada mi je uspijevalo da prebolim, on me je vrachao sebi. A ja sam uvjek iznova vjerovala. Vjerovala sam da che svaki put biti bolje. A nije. I umorila sam se. Jako. Od svega. Ako on nije svjestan toga, i nije voljan ispraviti situaciju zajedno samnom. Ako nije spreman na neke kompromise, ako nije spreman pogledati mene.. ja tu nemam shta trazhiti.
Ja sam odluchila
da ostavim sve.
- 03:28 -
petak, 23.07.2004.
Sve samo razocharenje za razocharenjem. Mnogim se ljudima poslije kishe pojavi sunce. Ali ne i meni. Meni se uvjek neshto mora sjebat. Uvjek neshto fali i ne valja. Tako ni ja sama. Nikada ne valjam. Nikada nisam dovoljno dobra. Nikada nisam jedina. Nikada dovoljno voljena. Nikada poshtovana. Nikada nishta. Uvjek ja to nekako sama sjebem. Mada vechinu vremena nemam shta ni sjebat, jer je sve to by default.
Ali to shto nikada ne valjam, to shto shta god uradim nije dovoljno dobro.. shto ni za kakvu moju akciju niko nema ni jedne rijechi pohvale, niti podrshke. To boli.
Ono, kada uradish neshto shto je za tebe veliko, i sretan si zbog toga. A osoba koju volish to ni ne primjeti. Kao da nisi nishta ni uradio. Kao da to shto tebi mnogo znachi, uopshte nikome drugome nije vazhno. Chak i onome koji bi do sada trebao vrlo dobro da te poznaje i da zna shta da ti to znachi neshto. Da zna da ti treba rijech podrshke ili samo ono jedno pishljivo "chestitam". Ali ja to do sad nisam chula. Niti chu chuti. A nadam se. Mada nemam za shta da se nadam vishe. Dovoljno toga mi je do sada i pokazalo, i dokazalo na chemu sam, i ko sam u stvari ja.
Ja sam jedno veliko nishta.
- 18:51 -
četvrtak, 22.07.2004.
Ne znam kako prestat ovaj osjechaj ljubomore u sebi. To je ludilo. Pojede me jednostavno. I ne mogu da predjem preko toga. Jednostavno ono.. poludih. Volim te, to znam. Ali isto tako znam da ne mogu ovako. Ne mogu i gotovo. Ovaj osjechaj ubija sve ono u meni. Sve do sad shto se desilo loshe me ubija. Ja ne znam kako dalje, a ti ne zhelish da mi pomognesh. Mozhda to nije stvar da mi ti pomognesh, jer najvjerovatnije i ne mozhesh. Ono shto ja trazhim od tebe ti nit jesi, nit chesh ikad bit spreman da mi pruzhish. Ja postajem svjesna toga. Zato zhelim da te pustim da odesh.. A znam da hochesh. I ne, ne ljutim se.. i ti morash zhivjeti.
- 06:57 -
utorak, 20.07.2004.
Izashli rezultati...
Da se i ja pohvalim.. POLOZHILA SAM ovaj semestar sve ispite! Mojoj srechi kraja nema. Dobila sam i novu vozachku. Sledeche nedelje pochinje novi semestar.. a ja imam josh par dana dushu da odmorim bez ikakvih briga. Volim ovaj osjechaj.. kad ti padne sav teret sa srca, kad se osjechash tako umorno, a tako zadovoljno. Nek se malo srecha i meni nasmjeshila...
Izvini za moje ponashanje od sinoch.. nisam htjela biti hladna.. ali sam umorna od svega..
- 03:55 -
ponedjeljak, 19.07.2004.
Shta je ljubav?
to je kad:
-kad ti je najljepsha prirodna (a bogami i drushtvena) pojava iliti fenomen na svijetu - njen osmjeh; kad te taj osmjeh dizhe iz mrtvih i daje ti krila.
-kad vidish da toga osmjeha ponekad nema i da neshto nije u redu, prva i jedina stvar koju zelish da uradish je da otkrijesh zashto je nestao i kako ga nazad vratiti.
-kad ti je dovoljno da pomislish na nju da bi se dobro osjechao.
-kad te neko pita neshto o njoj, a tebi se momentalno pojavi smjeshak na licu kad prichash o njoj.
-kad mozhesh satima da je gledash kako neshto radi i uzhivas u tome.
-kad ti dodje da joj kazhesh: hvala ti shto poshtojish.
-kad ti ona kazhe: hvala ti shto postojish.
-kad volish da je gledash kako spava.
-kad znash njene tajne koje niko ne zna.
-kad se u nedostatku kontrole bijesa zbog gluposti izderesh na nju, a ona zaplache, a onda i tebi dodje da zaplchesh
-kad znash i stalo ti je da znash kad i zashto je zadovoljna, neazdovoljna, sretna, nesretna.
-kad je samo jedan njen dodir potreban da ti odagna umor, nervozu.
-kad pochnes svemu u svom zhivotu davati smisao bash zbog nje.
-kad si ponosan na to shto imas.
-kad pochnes da volish i njenog plishanog medu iz djetinjstva.
-kad ti je ona najbolji prijatelj.
-kad mozhes s njom da prichas jungu, frojdu, psihoanalizi, duchichu, kurt kobejnu, o diferencijalnim jednachinama, o pivu, o ...
- 05:23 -
subota, 17.07.2004.
neko tako ti poznat masku mijenja za tren
nisam dobar ni loš sasvim mi je svejedno
a molim te jedno, ostavi prozor otvoren
da izađe tuga, da ne ostanem njen
Ove ruke što me miluju su hladne,
oči gladne
više ne poznajem taj lik
i taj sjaj u oku što ga nosiš draga,
to nije ljubav
već samo jeftini trik
Ko razumje, shvatit che..
- 17:04 -
Opet sam imala nochne more o tebi. Hehe, uvjek sanjam da si s nekim drugim. To sanjam zato shto to uvjek i mislim. I razjebe me to. Pojede me pomisao na to. Probudim sve sva naelektrisana, i razocharana u tebe. Nemash pojma koji osjechaj. A znam da je istina sve to.. Ne znam kako da predjem preko toga. Ne znam ni dali to zhelim. Vjerovatno ne, jer chu uvjek kada vidim tebe misliti na to. A to ne valja ni za tebe, ni za mene.
Tako mi malo fali da odustanem...
- 10:39 -
petak, 16.07.2004.
Hm, ozbiljno pochinjem da razmishljam da imam neku psihichku bolest, shizofreniju na primjer, manichnu depresiju ili sam samo labilna osoba. Ovo high-low se prechesto deshava i prejakog je inteziteta. A ne vjerujem u psihijatre, niti u bilo koje kvazi doktore. Ne vjerujem ni u antidepresive niti u bilo kakve druge lijekove. Neki kratki spoj u mozgu mi sjebo sve. Al' nedam se. Jednom sam imala period u zhivotu kada sam imala jebene napade panike. Ali ful, bilo me strah samu izachi iz kuche. Uveche sam se budila tresuchi se u krevetu. Nisam mogla disati. Ono, plashilo me to. Nisam uzimala nikakve tablete, nisam ishla nikakvim doktorima. Proshlo je samo od sebe. A bila sam tako sjebana. Valjda che i ovo loshe prochi isto tako. Ma da se razumjemo. Nije ovo ovako sjebano koliko ja kukam o tome. Nichiji zhivot nije perfektan. Ima ih i u gorem polozhaju. Mislim, nemam o chemu bash ni kukat, jer mi je zhivot krajnje dosadan.
Sad samo trebam da poradim na sebi, da ubijem tu dosadu i nezadovoljenost. I sve che biti super.
A jebote, koji kurac krasni.. ovaj optimizam mi ne ide od ruke.
Ni ruzhichaste naochale ne pomazhu..
- 14:04 -
četvrtak, 15.07.2004.
Life gives you a thousands of chances.. all you gotta do is take one.
Zhivot, kazhu, ti daje hiljade shansi.. ti samo trebash uzeti jednu. Ja mislim da je moj zhivot promashen, i da su shanse koje mi taj isti jebeni zhivot daje, su promashaj. Znash onaj osjechaj kad se jedno jutro probudish, znajuchi da bi htjeo sve iz pochetka. Kad bi se samo vrijeme moglo vratit, da krenemo nekim drugim putem, jer ovaj koji biramo, i koji smo izabrali je tudji. Je za nekog drugog. Tako se ja osjecham. Promasheno. Jednostavno, postoji milion stvari koje bi radije izbrisala iz zhivota, uradila potpuno drugachije. I mozhda bi mi tada bilo bolje. A nazad se ne mozhe. I to me jebe. Ovaj osjechaj trulezhi i ustajalosti. Kad zapnesh u koraku, pa niti mozhesh naprijed, niti nazad. Jednostavno ti stojish, a vrijeme leti. I osvrnesh se jednog dana s ishijasom u ledjima, duplom dioptrijom i sijedom kosom, i shvatish da sve shto si dosad napravio je kurac krasni. Da li se tad chovjek pozheli ubit? Kad bi mi neko reko ubij se, i sigurno chesh ponovo se rodit, i bit svjestan toga, ja bi to bez predumishljaja uradila. Iste sekunde. Da mi neko da zhivot iz pochetka.
Al vraga. Nishta nije lagano, nishta nije dzaba.
Kazhu, za stvari koje vrijede se treba borit. Ja se borim, uvjek se borim, a nikada nishta ne dobijem.
Isto kazhu, ako nekog volish, pusti ga da ode. Ja tog nekog nemam, da ga pustim da ide. Jer taj neko nikada nije ni bio moj in the first place. Ja sam samo tu mozhda krala trenutke koji nisu ni bili moji.
Eh, kako je smjeshan ovaj zhivot. Neki ljudi su sretni, neki nisu. Nekima zhivot dadne onoliko radosti i sreche, samo da ti pokazhe da to postoji, da ne gubish nadu. I opet se izgubi. A ti se osjechash gubavo i usrano vishe nego kada nisi znao da to postoji. Jer sada znash da nemash ono shto postoji. Niti chesh ikada imati. A ti to tako jako zhelish.
Danas se osjecham nekako ful promasheno.
Danas sunce ne sija.
- 09:59 -
srijeda, 14.07.2004.
My happy ending..
se zove jedna perfektna pjesma za jedno perfektno poslijepodne, koja je prikladna uz situaciju, perfektno.
Thanks for acting like you cared
And making me feel like I was the only one
It's nice to know we had it all
Thanks for watching as I fall
And letting me know we were done
Do dushe, dio te pjesme.. al' je fakat ono, dushu dala za ovo poslijepodne. Ko razumje, shvatit che.
Mrzim zubare x2.
Mrzim osjechaj poslije inekcije.
Mrzim shto sam gladna, a ne mogu jest, jer nishta ne osjetim.
Danas mrzim mnogo toga.
Ali, danas zachudo, ne mrzim sebe.
I dobila sam nazad svog koljenka :)
Sunce fakin sija...
- 08:45 -
utorak, 13.07.2004.
Trebam li ja sad rech da sam zaboravljena? Jesam, ali koga to briga? Tebe sigurno ne. Nisi se udostojio ni jednu rijech napisat. Od danas oficijalno ali fakat dizhem ruke od svega. Dosta sam razmishljala ovih zadnjih 10 dana. Mislila sam da bar neshto znachim. Da chu bar rijech dobit. No nisam. Niti chu. Shvatam, i znam.
Kad su me jednom davno pitali kako si zamishljam buduchi zhivot.. ja sam odgovarala da ga ne mogu ni zamislit bez tebe. Bio si jebote sastavni dio mog zhivota.
Danas te ne mogu zamislit u svom zhivotu. Vishe nas ni ne sanjam zajedno. Ne postojimo, ni u snovima.
Znash, postoji ona stvar shto se zove osveta. Znam da znash da che se jednog dana desit. I dobro znash da che bolit. Znash, jer je bilo, jer che biti.
Mozhda to od mene neche biti namjerno, ali svejedno, jednoga dana..
Bichesh i ti usamljen i tuzhan. Ali mene neche biti tu za tebe. Osjetit chesh kako je. Znam da znash..
- 09:51 -
ponedjeljak, 12.07.2004.
Nedostajesh mi.. i ti i moj koljenko. U pichku materinu, nishta vishe nemam, i sve shto sam imala mi nedostaje. I smrzavam se ko guzica po ovom odvratnom Sidnejskom vremenu. Sve je nekako, fuj.
Sjedih s prijateljicom danas na kafi, i tako malo trach trach.. i dotakli smo se svih tema koje smo mogli, izmedju ostalog, i ljudi koji su nam znachili, i koji nam josh uvjek znache.. Ljudi koji su bili u nashim zhivotima, i koji nikada vishe neche biti.
I ono, tachno osjetish neku tugu za onima koje si mislio da che vjechno bit tu, a nisu. I neke situacije iz zhivota se danas chine tako smjeshne. A prije nisu bile.
I nekako ti padne na pamet porodica. I znash da je bilo vremena kad to nisi cijenio, to shto su tu kraj tebe uvjek. Shto mozhda zabadaju svoj nos u previshe tvojih stvari. Ali shvatish da su oni jedino shto ti ostaje, i jedino shto che vjerovatno ostati uz tebe jedan duzhi, pa recimo i najduzhi dio tvog zhivota. I shvatish da si to premalo cijenio. I kad shvatish, pochinjesh to cijenit mnogo vishe.
Sanjala sam te sinoch.
Jutros sam shvatila ono shto sam oduvjek znala, a nikada si nisam htjela priznati..
da si me davno ostavio.
- 15:21 -
subota, 10.07.2004.
Ehh.. odkako nemam svog dragog koljenka (tm by d) umirem bez njega :) Ali ozbiljno, fali mi. Nisam surfala net ima sedam dana (lazhem, ali tako mi se chini). Imam mnogo vishe vremena za ostale stvari. Zanimljivo :)
Zhiva sam josh uvjek, zdrava, i umorna vecheras...
Nedostajesh mi, nisam te odavno vidjela.. vidim da si me i zaboravio..
Moram dalje, zhivot zove..
Koljenko je due sledeche sedmice.. nadam se..
- 15:38 -
srijeda, 07.07.2004.
Mislim, znala sam da se nechesh javiti.. ali sam se ipak nadala. Uzalud vidim. Nedostajesh mi jebeno, ali se isto tako plashim ove tishine. Onoga shto si mi zadnje rekao. A rekao si nikada.
Nikada je jaka rijech. Ali ipak prikladna za situaciju. Jebiga, znamo oboje..
Ipak se nadam da ti je dobro. Iskreno. Nadam se da ti je bolje bez mene. Da te ne gushim. Ogranichavam. Da ti ne skakuchem po zhivcima :)
Nadam se da ti ne nedostajem. Niti da pomislish na mene. Jer ne trebash. Jer je tako bolje.
Chuvaj se..
- 18:23 -
utorak, 06.07.2004.
Eh..
Od sutra ostajem bez kompjutera na jedno mozhda sedam dana.. mora jadnik na popravak. Ali vratiche se on, jachi, ljepshi, and brzhi no ikad :)
Pile.. volim te, i nedostajesh mi..
- 15:23 -
ponedjeljak, 05.07.2004.
Zhelim samo da ti kazhem da mi nedostajesh.. :( i da mislim na tebe svake sekunde.. i da te volim..
daj jedan smjeshak za mene :)
- 07:16 -
nedjelja, 04.07.2004.
Svadba..
Tudja svadba. Jedna od najljepshih koje sam do sada vidjela, a nisam ih vidjela mnogo. To je bilo neshto fantastichno. Atmosfera opushtena.. Ljudi kulturni i fini. Ma sve je bilo fenomenalno. Nisam ishla u crkvu, jer se nisam probudila na vrijeme.. moj dragi je odluchio do jutra da se svadja samnom, tako kada sam napokon uspjela zaspat bilo je 6 ujutro.
Eh.. Ali smo stigli na slavlje u salu hrvatskog kluba u Sidneju. Ma, prelijepo uredjeno, ostadoshmo bez daha. Ko u fakin bajci jebote.
Rekoshe nam broj stola za koji trebamo sjest. Doshli smo medju prvima, tako da ostali josh nisu stigli svi. Dodjoh do stola, trazhim svoje ime. Imaju 2 karte s mojim imenom. Stizhe ostalo drushtvo. Moja raja iz srednje shkole. Mi svi iz jednog malog gradicha i poznate srednje shkole sjedamo za isti sto, nakon ko zna koliko vremena, opet smo svi zajedno (dobro, od 99 se nismo ni vidjeli). Do mene sjedi jaran, s zhenom, i djetetom. Jebote. Malom 10 mjeseci, sladak k'o shecher. Zhena mu se zove kao i ja. Ljubomorna neka rospija. Seljanka. Iz nekog sela iz Bosne je. Dok je ona tu za stolom, on ne progovara. Nije se chestito ni pozdravio s nama. Ona izadje da zapali cigaru, on je ponovo onaj stari B. koji je pravio sve one pizdarije dok smo josh ishli u shkolu. A svi smo generacija. Do dushe, ona je starija od njega. I ruzhno je vidjet kako jedna seljasta alapacha skache po zhivcima ostale raje za stolom, dirigira njemu a on kao papuchar nesmije ni da pogleda ostalo zhensko drushtvo. Mislim, bljak.
Sjedili smo jedno sat vremena, jeli, pili vino i zajebavali se, koliko smo mogli od nje. Dodje njegova mater, uze dijete malo (baba mu je jebiga) i odnese za svoj sto, da pokazhe unuche, ponosna. Ova alapacha nakon 2 minute zvjernjanja, skochi ko ofurena i prodera se na njega "VIDI SHTA MI RADE OD DJETETA, NECHE MOCH SPAVAT 10 DANA!!! KOLIKO GA GNJAVE!!!" on je samo pogleda, jadnik vidi se zanijemio. Mi se ono zgranushmo. Koji joj je kurac, pa uzela ga je NJEGOVA mater. Oko stola padoshe oni neugodni pogledi u smislu "shta sad jebote". Vrati se ona s djetetom i vrisnu "IDEMO KUCHI". On samo ustade, ni jelo nije zavrshio jadnik. A stigli smo tek do predjela :) Ona ispred njega, on uze ona kolica gura iza nje, mahnu i hajd zdravo. Bozhe sachuvaj. Ono da mi je neko reko da che se njemu desit, ja bi rekla da je lud.
I otishli su. Nama super, mi josh opushteniji. Josh jedna flasha vina za nash sto. I noch je protekla bez dodatnih skandala. A nije mi odavno bilo bolje. Sjediti za stolom s dobro poznatim ljudima. Imali smo pun kurac 'flashback's' :)
Jutros, sve shto je ostalo.. je jebena glavobolja od vina. I lijepe uspomene.
Na kraju vecheri smo se pozdravljali.. "do sledeche svadbe" ...
Iako znam, da nakon vecheras, pola njih vishe nechu sresti.. neko duzhe vrijeme.
- 09:05 -
subota, 03.07.2004.
Zhelim da ti kazhem sretan put.. da se fino provedesh :) Pazi na sebe.. sjeti me se ponekad :) eh, i ako stignesh daj mi vishe poshalji tu razglednicu..
Volim te
- 07:47 -
petak, 02.07.2004.
Ono shto zhelim da izjavim za javnost..
Prvo da kazhem, ako niste gledali film Dawn of the dead, nemojte ga ni gledati. Jer je shit. U bukvalnom smislu rijechi. Ali apsolutni shit. Gore nego 28 days later. Isti kontekst. Bruka. Dadoh pare da mi unishte noch.
Druga stvar, zape mi za oko pominjanje posesivnosti. Eh, a koja je granica izmedju posesivnosti i ljubomore? Sad che neko rechi da je i jedno i drugo vrlo loshe, da proizilazi iz nesigurnosti..blah blah blah..
Ma, ja znam zashto sam ljubomorna i posesivna. I jesam. Priznajem. Priznajem chak i da mi to ne valja. Ali ja volim. Eh sad, jest da to nije isprika za sve, ali ja drugachije ne znam. Kod mene nema voljeti malo, voljeti puno. Ili volim, ili ne. Ali kada volim onda je to u pichku materinu. Samo, kada mi jednom postane svejedno, postalo mi je za chitav zhivot. Nema vrachanja nazad.
Eh ovdje sad skrechem s teme..
Mozhda ono shto ja zovem ljubav i nije ljubav, ali to je jedini osjechaj koji mene asocira na ljubav. I jebeno je dobar osjechaj, i jak. Kada znash da ima neko na svijetu za koga vrijedi zhivjeti, i kada ti zhivot nije uzalud. Ma kako stvari stajale, i svejedno kako se zavrshile.
Ljudi koji su voljeli, pa prestali da vole.. nisu nikada ni voljeli (e, ovo zvuchi glupo, ali vjerujem u to). Ako si nekada nekog volio dovoljno puno, ta ljubav nikada ne umire. Mozhda je vishe nikada neche biti u kolichini u kojoj je bila, ali jednostavno, ne mozhe se totalno izgubiti. Dobro, ovdje mozhemo sada razviti polemiku o tome ovisno shta je ta druga osoba uradila.. bla bla
Ne govorim ljubav u smislu one zaljubljenosti. Ljubav je jednostavno i nekad da ti je stalo do te osobe..
Ma, ljubav je kita.. ali daje smisao zhivotu.
Pusti mene.. trabonjam bez veze.
Sve je ostalo relativno.. samo moja ljubav prema tebi je apsolutna.
d...
- 15:51 -
četvrtak, 01.07.2004.
Zhivot je.. nekad siv, nekad zhut.. :)
Stigla me i gripa, fino :) Sad' sam kompletna. Od jutros sam ko zombi.. bjezh' od mene da ne prenesem virus :)
Sinoch tako prichajuchi s jednom osobom, dodjoshmo na temu ljubomora. Eh.. sad bi tu neki ljudi rekli, ljubomora je chist primjer nesigurnosti. Nije tachno. U mom sluchaju, ljubomora proizilazi iz prevelike zhelje za tom osobom, iz prevelike ljubavi. Znash onda kada ne mozhesh da se zamislish bez nekog, kada ne mozhesh da dishesh bez nekog.. kada fakin volish. Ljubomoran si. Na sitnice. Jer ne mozhesh da zamislish da gubish tu osobu, i ne zhelish da ga izgubish. Jednostavno si ljubomoran i pizdish na sve oko sebe, jer nedash da nestane ono shto imash. Nije nikakva nesigurnost, vech jebiga.. ja to zovem ljubav.
Ponekad je ta ljubomora i previshe izrazhena. To je samo kod sebichnih ljudi.. kao shto sam ja na primjer. Ma i ti si. Kada mislish da to shto imash je samo tvoje, i nedash nikom drugom. Ne mozhesh da dijelish, jer imash osjechaj da je to dio tebe. I ljubomoran si. Ja priznajem da jesam. Samo onda kada volim.
Eh sad, u nekom dole od komentara, neko mi je rekao da eto ako se trebam prilagodjavati nekome, taj neko me ne zasluzhuje. Hmm,
Vidi sad ovo. Sebichno je zheljeti biti s nekim, a ne promjeniti sebe bar mrvicu uz to. Jer niko nije perfektno adekvatan uz nekog drugog. Svako se mora odrechi nekih sitnica, i prisvojiti neke nove, da bi bilo shto bolje obadvoma. Ne mislim pri tome okrenuti chitav svoj zhivot.. ali dovoljno koliko treba, da bude onako kako zhelish. Samo josh tinejdzeri mogu da si dozvole da kazhu "ako me ne voli ovakvu kakva sam, ne zasluzhuje me". Zhivot je napravljen od kompromisa. Uvjek se morash nechega odrechi da bi neshto dobio.. Razmisli malo o tome..
- 09:06 -