Prvo da kazhem, ako niste gledali film Dawn of the dead, nemojte ga ni gledati. Jer je shit. U bukvalnom smislu rijechi. Ali apsolutni shit. Gore nego 28 days later. Isti kontekst. Bruka. Dadoh pare da mi unishte noch.
Druga stvar, zape mi za oko pominjanje posesivnosti. Eh, a koja je granica izmedju posesivnosti i ljubomore? Sad che neko rechi da je i jedno i drugo vrlo loshe, da proizilazi iz nesigurnosti..blah blah blah..
Ma, ja znam zashto sam ljubomorna i posesivna. I jesam. Priznajem. Priznajem chak i da mi to ne valja. Ali ja volim. Eh sad, jest da to nije isprika za sve, ali ja drugachije ne znam. Kod mene nema voljeti malo, voljeti puno. Ili volim, ili ne. Ali kada volim onda je to u pichku materinu. Samo, kada mi jednom postane svejedno, postalo mi je za chitav zhivot. Nema vrachanja nazad.
Eh ovdje sad skrechem s teme..
Mozhda ono shto ja zovem ljubav i nije ljubav, ali to je jedini osjechaj koji mene asocira na ljubav. I jebeno je dobar osjechaj, i jak. Kada znash da ima neko na svijetu za koga vrijedi zhivjeti, i kada ti zhivot nije uzalud. Ma kako stvari stajale, i svejedno kako se zavrshile.
Ljudi koji su voljeli, pa prestali da vole.. nisu nikada ni voljeli (e, ovo zvuchi glupo, ali vjerujem u to). Ako si nekada nekog volio dovoljno puno, ta ljubav nikada ne umire. Mozhda je vishe nikada neche biti u kolichini u kojoj je bila, ali jednostavno, ne mozhe se totalno izgubiti. Dobro, ovdje mozhemo sada razviti polemiku o tome ovisno shta je ta druga osoba uradila.. bla bla
Ne govorim ljubav u smislu one zaljubljenosti. Ljubav je jednostavno i nekad da ti je stalo do te osobe..
Ma, ljubav je kita.. ali daje smisao zhivotu.
Pusti mene.. trabonjam bez veze.
Sve je ostalo relativno.. samo moja ljubav prema tebi je apsolutna.
d...
Post je objavljen 02.07.2004. u 15:51 sati.