srijeda, 28.07.2004.
Kako su ljudi prazni...
Jucher sam prichala s jednom osobom. Dechko se chinio u redu. Sasvim normalna i vesela osoba. Dok nije okrenuo drugu plochu. I prepala sam se. Bojim se takvih ljudi. Onih stvarno ochajnih ljudi. Kazhe sam je. Dugo je sam. Kazhe kako je krenulo i umrijet che sam. Tek mu je 28 godina. Mislim, nije star. Nije invalid. Nije ruzhan (kako za koga). On je samo sam. U smislu, nema partnera. Ja rekoh, pa ok, nije kraj svijeta, nachesh nekoga. Zar je to jedino shto te sprechava da budesh sretan? Kazhe jeste. I poche plakat. Prichala sam mu dugo o tome kako u zhivotu nije partner jedini cilj. Kako se u zhivotu mogu postichi mnoge lijepe stvari i biti sretan i zadovoljan. Ispunjen sobom. Pitam ga, pa zar bi radije patio za nekim, i bio s nekim ko voli nekog drugog, nego sam? Kazhe on bio bi s kim god, samo da nije sam. To me je potreslo. Zar ljudska samocha ima tako previsoku cijenu? Zar bi se tako nisko spustili da dobijemo mrvicu nechije pazhnje? Da drzhimo kod sebe ono shto nije nashe? Ja, iskreno govorechi nebih. Mozhda sam egoista, ali ja volim sebe previshe da bi mogla da se dam nekom ko me ne zheli. Samilost je u nekim trenutcima potrebna, ali u nekim je i suvishna, i preskupa za zadrzhat. Ne mozhemo ochekivati od nekoga da bude s nama iz samilosti. Ja nebih mogla nochu spavati znajuchi da pored mene lezhi osoba koja sanja neku drugu...
Pokushala sam mu rijechima opisat kako zhivot umije bit i lijep. Nisam uspjela. Rekla sam mu da poradi na sebi. Da uljepsha svoj vanjski izgled, jer ljudi su, ma koliko mi to negirali i ne htjeli, vishe vizuelni. On je to shvatio kako sam ja rekla da je ruzhan i debeo. I uvrijedio se. A meni to nije bila namjera. Htjela sam mu rechi kako ponekad trebamo promjeniti sebe, jer ne mozhemo mijenjati chitav svijet. Trebamo promjeniti neshto shto mozhemo, za sebe, i oko sebe. On to nije mogao da shvati. Njegova misao je sjediti i chekati da mu se servira. A za dobre stvari u zhivotu se treba boriti.
Htjela bih studirat psihologiju. To je bila moja druga zhelja. Da shvatim shta se deshava u mislima takvih osoba. Da mozhda shvatim ljudske akcije, i reakcije. Da shvatim kakve reakcije donose te akcije. Ali nisam nikada imala priliku. Niti chu po svoj prilici imati. Jer idem sasvim drugim putem.
Jedino bih htjela da znam kako utjeshiti nekoga. Dobro, ne utjeshiti, nego pokazati da ima druga strana zhivota. Znam kako srediti sebe, ali ne znam kako srediti druge. I to mi je zhao. Jer niko drugi nam neche pomochi sem mi sebi samima... a mnogi to ne znaju.
- 09:19 -