Gledajuchi oko sebe, preispitavajuchi svoje osjechaje, shvatam da se nimalo nisam promjenila. Shvatam da sam to ona ista ja, kojoj su josh uvjek vazhne iluzije, i bajke. Ona nepopravljiva sanjalica koja josh uvjek misli da ako se stvari urade dovoljno dosta puta, da se mogu uraditi bolje, i drugachije. A ne mogu. Bar ne shto se ljudskog odnosa tiche.
Vidim se u svemu. Samo ne u onome u chemu sam se htjela vidjeti. Vidim se u onome od chega sam bjezhala. Vidim se tamo gdje je moja majka bila. A zaklela sam se da nechu biti kao ona. Vidim se u jednoj destruktivnoj vezi, a mislila sam da chu imati nekoga ko me voli za ono shto jesam, i kome sam vazhna ja. Vidim se, a ne zhelim da se vidim.
Zacharani krug je teshko razbiti. I okrenuti drugu stranu. Iako vidjechi sebe tamo gdje ne zhelim, ja nemam toliko snage da razbijem to ogledalo i da se tu vishe ne gledam. Da krenem dalje. Drugachije. A kako god pokusham, uvjek se vratim u isto. I teshko mi je.
Danas mi je posebno teshko.. jer opet, kao i mnogo puta prije.. znam vishe nego shto bih htjela znati. A lazhi koje se saznaju bole. I mnogo su bolnije od istine ...
Post je objavljen 30.07.2004. u 02:38 sati.