Nedostajesh mi.. i ti i moj koljenko. U pichku materinu, nishta vishe nemam, i sve shto sam imala mi nedostaje. I smrzavam se ko guzica po ovom odvratnom Sidnejskom vremenu. Sve je nekako, fuj.
Sjedih s prijateljicom danas na kafi, i tako malo trach trach.. i dotakli smo se svih tema koje smo mogli, izmedju ostalog, i ljudi koji su nam znachili, i koji nam josh uvjek znache.. Ljudi koji su bili u nashim zhivotima, i koji nikada vishe neche biti.
I ono, tachno osjetish neku tugu za onima koje si mislio da che vjechno bit tu, a nisu. I neke situacije iz zhivota se danas chine tako smjeshne. A prije nisu bile.
I nekako ti padne na pamet porodica. I znash da je bilo vremena kad to nisi cijenio, to shto su tu kraj tebe uvjek. Shto mozhda zabadaju svoj nos u previshe tvojih stvari. Ali shvatish da su oni jedino shto ti ostaje, i jedino shto che vjerovatno ostati uz tebe jedan duzhi, pa recimo i najduzhi dio tvog zhivota. I shvatish da si to premalo cijenio. I kad shvatish, pochinjesh to cijenit mnogo vishe.
Sanjala sam te sinoch.
Jutros sam shvatila ono shto sam oduvjek znala, a nikada si nisam htjela priznati..
da si me davno ostavio.
Post je objavljen 12.07.2004. u 15:21 sati.