Sve samo razocharenje za razocharenjem. Mnogim se ljudima poslije kishe pojavi sunce. Ali ne i meni. Meni se uvjek neshto mora sjebat. Uvjek neshto fali i ne valja. Tako ni ja sama. Nikada ne valjam. Nikada nisam dovoljno dobra. Nikada nisam jedina. Nikada dovoljno voljena. Nikada poshtovana. Nikada nishta. Uvjek ja to nekako sama sjebem. Mada vechinu vremena nemam shta ni sjebat, jer je sve to by default.
Ali to shto nikada ne valjam, to shto shta god uradim nije dovoljno dobro.. shto ni za kakvu moju akciju niko nema ni jedne rijechi pohvale, niti podrshke. To boli.
Ono, kada uradish neshto shto je za tebe veliko, i sretan si zbog toga. A osoba koju volish to ni ne primjeti. Kao da nisi nishta ni uradio. Kao da to shto tebi mnogo znachi, uopshte nikome drugome nije vazhno. Chak i onome koji bi do sada trebao vrlo dobro da te poznaje i da zna shta da ti to znachi neshto. Da zna da ti treba rijech podrshke ili samo ono jedno pishljivo "chestitam". Ali ja to do sad nisam chula. Niti chu chuti. A nadam se. Mada nemam za shta da se nadam vishe. Dovoljno toga mi je do sada i pokazalo, i dokazalo na chemu sam, i ko sam u stvari ja.
Ja sam jedno veliko nishta.
Post je objavljen 23.07.2004. u 18:51 sati.