Zhivot, kazhu, ti daje hiljade shansi.. ti samo trebash uzeti jednu. Ja mislim da je moj zhivot promashen, i da su shanse koje mi taj isti jebeni zhivot daje, su promashaj. Znash onaj osjechaj kad se jedno jutro probudish, znajuchi da bi htjeo sve iz pochetka. Kad bi se samo vrijeme moglo vratit, da krenemo nekim drugim putem, jer ovaj koji biramo, i koji smo izabrali je tudji. Je za nekog drugog. Tako se ja osjecham. Promasheno. Jednostavno, postoji milion stvari koje bi radije izbrisala iz zhivota, uradila potpuno drugachije. I mozhda bi mi tada bilo bolje. A nazad se ne mozhe. I to me jebe. Ovaj osjechaj trulezhi i ustajalosti. Kad zapnesh u koraku, pa niti mozhesh naprijed, niti nazad. Jednostavno ti stojish, a vrijeme leti. I osvrnesh se jednog dana s ishijasom u ledjima, duplom dioptrijom i sijedom kosom, i shvatish da sve shto si dosad napravio je kurac krasni. Da li se tad chovjek pozheli ubit? Kad bi mi neko reko ubij se, i sigurno chesh ponovo se rodit, i bit svjestan toga, ja bi to bez predumishljaja uradila. Iste sekunde. Da mi neko da zhivot iz pochetka.
Al vraga. Nishta nije lagano, nishta nije dzaba.
Kazhu, za stvari koje vrijede se treba borit. Ja se borim, uvjek se borim, a nikada nishta ne dobijem.
Isto kazhu, ako nekog volish, pusti ga da ode. Ja tog nekog nemam, da ga pustim da ide. Jer taj neko nikada nije ni bio moj in the first place. Ja sam samo tu mozhda krala trenutke koji nisu ni bili moji.
Eh, kako je smjeshan ovaj zhivot. Neki ljudi su sretni, neki nisu. Nekima zhivot dadne onoliko radosti i sreche, samo da ti pokazhe da to postoji, da ne gubish nadu. I opet se izgubi. A ti se osjechash gubavo i usrano vishe nego kada nisi znao da to postoji. Jer sada znash da nemash ono shto postoji. Niti chesh ikada imati. A ti to tako jako zhelish.
Danas se osjecham nekako ful promasheno.
Danas sunce ne sija.
Post je objavljen 15.07.2004. u 09:59 sati.