Dubai2

subota, 30.07.2005.

BLOG NA GODISNJEM!!!!

Stovani citatelji!

Ovaj blog je otputovao na godisnji odmor. Dok vi surfate po ovim stranicama, blog surfa po plavom Jadranu. Mozda vam se i javi, a mozda se ostane ljuljati na valovima bez kontakta sa svijetom sljedeca 3 tjedna, pa se nemojte zabrinuti ako ga ne vidite do tada.

- 01:32 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 29.07.2005.

"Veeeeri najs plant, ser!"

Vratih se tako iz Teherana sa posljednjeg puta prije godisnjeg, vise nego zadovoljan obavljenim poslom i pogledam svoj vrt. Moja draga je vec u Hrvatskoj i nitko nije kontrolirao Idiota.
Molim Vas da ne komentirate moj odabir imena za naseg vrtlara. Uvjeravam Vas da nisam bio okrutan i da ga to ime vrlo dobro opisuje.
Gledam ja tako svoju travu, palme, maslinu, kad odjednom ugledam ovo:

Ima li netko ideju sto je ovo?

Mislio sam da je neki samonikli korov... Ma kakvi, imam 3 centimetra debeli gusti sloj engleske trave (na kojeg sam jako ponosan), i ispod toga je pijesak, kakva sada samonikla biljka? Jos oko nje fino uredjena rupa da sacuva vodu. Svasta...

Pitam ja ujutro Idiota: "Hej, majstore, sta je ovo?"
"Veeeeri najs plantser!" - odgovori Idiot nakon sto je pretkodno nakesio zube kao konj kad rze. Takodjer je i klimao glavom sto je standardni indijski "body language" i govori je kratkouzlaznim naglaskom, tako da je zadnjih par rijeci spojeno.
"Ma pusti ti to sta je lijepa, nego reci ti meni sta je to?" - pitah ja ponovo.
"Veeeeri najs plantser!" - odgovori Idiot uz potpuno istu gestikulaciju.
"Je, vrlo je divna. Reci mi kako se zove i odakle to u mom vrtu?" - ja njemu.
"Najs plant..." - on meni.
Ovako bi trajalo do navecer da nisam pokazao na sebe i rekao "Ja gazda!"
Onda sam pokazao na njega i rekao "You gardener!".
"Jes ser, ju master, aj gardener." - zakljuci Idiot.
Onda sam lupio nogom po tlu i rekao "This grass!"
"Aj gardener, dis gras. Aj voter it." - ponosno ce Idiot i uputi se prema vodi.
"Ej, zalio si prije 3 minute! Ne trebas opet. Samo te ucim imenicama. Ja gazda. You gardener. This is grass. This is palm." - i pokazem mu na palmu.
Onda smo dosli do masline: "This is olive!".
"Jes ser, najs palm, najs zejtoun." - on ce meni.
"OK, sad kad znamo sta je trava, sta palma, a sta zejtoun, reci mi koja je picka materina ovo?" - i pokazem mu opet na ovu nepoznatu biljku.
"Veeeeri najs plantser!" - odgovori Idiot uz potpuno istu gestikulaciju od prije minutu.
"Ime, Idiote, za ime te pitam. Kako se ovo zove???"
"Vot nejmser?" - sad je vec zabrinut.
"Ime biljke?" - vec kolutam ocima.
"Aha, nejm of d plant ju ask? Jes ser, d plant iz veri najs, ser."
Onda sam se sjetio da me u uredu cekaju drugi idioti i da ne mogu potrosit dnevnu dozu idiotizma na njega, pa mi recite, ako netko zna, sta mi je ovo dovukao u vrt, jer ne zelim da mi dodje policija i kaze da uzgajam konoplju, marihuanu, mak i nesto drugo sto se ne smije saditi u Dubaiju.

- 18:05 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.07.2005.

Put na sjever VII

Dakle, jos malo smo se probijali kroz prijevoje na vrhu panine, uglavnom sastavljene od cudnih klanaca nastalih erozijom. Na mjestima smo cak vidjeli i vodene tokove. Nisu bas bili vodopadi, ali svakako vise od samog kapanja vose. Dovoljno za ono malo zelenila po vrhu.

Sa druge strane, od zelenila je bila samo niska trava koju su brstile koze. Jos malo smo uzivali u pogledu na planinske visove, jer smo do toga dana bili uvjereni da zivimo u drzavi koja je ravna pustinja....

...a onda je krenuo spust. Lokalni cestari su naravno izbjegli klance i cestu (zapravo ono sto oni zovu cestom) su probili preko ovog hrbata, koji se polako spusta u Wadi Bih.

Malo smo se vodili po samom zapadnom rubu hrbata, a potom je cesta presla na lijevu, istocnu stranu. Pred nama se ukazao Wadi Bih, popularno izletiste i jedna od jednodnevnih destinacija svih pustinjskih "navigatora". Pogledajte malo ovu obnovljenu kartu koju sam vec objavio 16.7.

Ako je prilaz sredistu poluotoka sa sjevera Wadi Khasab (kojim smo mi prosli, oznacen crvenom bojom), prilaz sa juzne strane je Wadi Bih (oznacen zelenom bojom). Ovako gledano, na poluotoku se moze napraviti krasno kruzno putovanje. Ali...
Uvijek ima taj "ali". Oman dozvoljava sluzbeni ulaz samo na zapadnoj obalnoj cesti (oznaceno brojem 1), gdje smo i mi usli i izlaz je obavezan na tom mjestu. Iznimno, dozvoljava se ulaz iz Ras Al Khaimaha u Wadi Bih samo na jedan dan, procedura je ista kao uspon na Stairway of Heaven, od posjetitelja se ocekuje da izadju nakon 12 sati na istom mjestu. Mi to nazalost nismo znali. Dosli smo do wadija sa sjevera i u nadi da idemo prema kuci smo se spustili do Ba'neha...

...te od Ba'neha dalje kroz siroki i cak naseljeni kanjon wadija do omanske vojne postaje oznacene na karti zutom strelicom...

E, tu smo saznali za ova pravila koja sam maloprije opisao. (Posebno je bilo bolno kad je moja draga rekla doba kasnije: "Pa sve vam je pisalo u Exploreru...) Dvojica vojnika (ili paravojnika ako sudimo po uniformama) sa rucnikom na glavi i kalasnjikovima na ramenu nisu bili nimalo popustljivi. Desetak minuta pregovora, a nakon toga je pocela vika i shvatili smo da nema sale, posebno kad je jedan ukazao da zna skinuti to oruzje sa ramena. Navodno nekad popuste kad ima zena i djece u autu, ali ovdje to nije bio slucaj. Okrenuli su nas i poceo je novi "put na sjever". Umjesto 42 kilometra voznje po sirokom wadiju, a kasnije u asfaltu do Ras Al Khaimaha, morali samo uzbrdo citavim ovim putem nazad. Zadnji pokusaj je bio da ih uvjerimo da nas puste do Dibbe. Na karti, to znaci da na puste ovim desnim ogrankom, do zaljeva Dibba na istocnoj obali. Dibba je turisticko mjesto i tamo se granica prolazi bez ikakvih problema, pa smo isli na tu kartu. Medjutim, nije islo: rampa je bila nekih desetak metara sjeverno od krizanja, tako da ljudi mogu normalno ici iz Ras Al Khaimaha u Dibbu. "Oni nas ne zanimaju..." - prokomentirao je carinik sa krpicom u stilu hrvatskog grba. "Iz UAE se u Dibbu i omanski teritorij juzno od nas ulazi bez problema, ali u sjeverni dio samo na glavnoj cesti na zapadnoj obali." - dodao je drugi i neplaniranih 200-tinjak kilometara kroz planine je bilo pred nama.... Kasno popodne smo bili na poznatoj nam obali....

...sa namjerom da se okupamo, ali nije bilo ni volje, ni snage, a ni zelje prije nego sto predjemo granicu jer tko zna kakvu ce komplikaciju izmisliti. Srecom, granicu smo prosli brzo, granicna policija nas nije ni pogledala, zanimljivije im je bilo gledati kako se Holger rijesio ostataka tabouleha.

Ubrzo vise nije bilo planina, a umjesto koza smo uz cestu gledali neke druge zivotinje.

Kraj.

- 23:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 20.07.2005.

Put na sjever VI

Vec dva dana vas lazem, jer se post zove "Put na sjever", a mi od jos Khasaba idemo prema jugu. Medutim, generalno je sve to meni na sjeveru, a vama koji ste u Hrvatskoj je na jugu, pa je stvar relativna.
Nego, gdje smo ono stali... Aha, ostavili smo Jamala sa litrom vode da ceka u sjeni zakrzljale cesmine i krenuli do tog velicanstvenog pogleda:

Ovo mjesto jos zovu i "Krov svijeta", po obliznjem nastelju od nekoliko kucica. Odmah sa druge strane su Emirati, ali tamo se ne moze bas lako, jer se treba spustiti niz ovu liticu ...

...koja se zove "Stairway to Heaven". Inace, ovaj spust ne spada u musandamsku turu: tko zeli ici pentrati se po ovim liticama treba skrenuti u Ras Al Khaimahu u planine, preci malu pogranicnu postaju na kojoj se odobrava ulaz za jednodnevni boravak u ovom podrucju Omana uz obavezu izlaska na istom mjestu unutar 12 sati.
"Stairway to Heaven" je najveca planinarska atrakcija ovog dijela Arabije. Uspon nije samo fizicki, nego bitno kompliciraniji izazov. Zakoni Omana i Emirata ovdje ne vrijede, jer ljudi zive u zatvorenim plemenskim zajednicama i njeguju obicaje iz daleke povijesti. Za prolazak kroz teritorij nekog plemena potrebna je dozvola starjesine plemena Hamous, Bani Shimaili i Shihu. Za normalnu komunikaciju preporucuju se samo ovi potonji, pa osiguranja priznaju ostecenja samo ako se nalazite na njihovom podrucju. Jednom kad ste presli preko njihovog, nemojte ni zalaziti do Hamousa, jer vas nece pustiti da prodjete preko njihovog, ako se auto ostavili (i platili parking) Shihuima. Srecom, podrucje koje pokrivaju Shihui je dovoljno za maksimalni adrenalinski udar.
Ako se ide po preporucenim pravilima, autom se dodje do ulaza u Wadi Litibah, koji se uskoro pretvara u manji klanac, pa poslje toga u kanjon sa nekoliko stotina metara visokim liticama. Srecom postoji mjesto kojim se i ne-alpinisti mogu popeti, jedan ogromni "sipar". (Tako ih zove moja sestra na Biokovu, iako je meni cijela Arabija jedan veliki "sipar"). Na njegovom vrhu je planina stepenicasta, pa je po jednom dugom i sirokom hrbatu moze doci u sami litcu Gully.

A iz nje se pocinje uspon "rajskim stubama"...

...do samog krova svijeta. A mozete i autom sa druge strane, pa usponom od oko 3 kilometra, kao Holger i ja. Sjeverno od nas, na samom rubu ove litice je naselje koje se zove "Krov svijeta", na nekih 1100 metara visine.

Nazalost, osim tihog blejanja stoke nismo culi ni vidjeli nikakvih znakova zivota, ali mjesto je naseljeno. Dakle, autom kroz Oman sa druge strane, ili penjanjem uz "rajske stube" jedina je veza ovih ljudi sa svijetom. I onda se cudite zasto su izolirani? Nadam se da ce saznati da njihova zemlja ima naftu i da Hrvati placaju vise od jednog eura za litar, pa mozda promjene struku. Znam da bi svi rado htjeli vidjeti lokalne obicaje, ali ljudi su ovdje stvarno nepristupacni i nisu blagonakloni prema strancima. Odavde se moze lagano popeti na Jebel Bil Aysh (1930m)...

...ali mi smo se odlucili na povratak u auto i uspon prema vrhu. Nakon 4 kilometra voznje prosli smo heliodrom i najvisu tocku naseg putovanja.

Ovdje se cesta razdvaja. Na sami vrh Jebel As Sayh se ne smije jer su gore vojni objekti, a uspon je na nekim mjestima i preko 45 stupnjeva. Medjutim, na drugu, juznu stranu ovdje pocinje 17 kilometara dugacak spust prema wadijima Bih, Khab Al Shamis i A'Rowdhah.

Nastavak slijedi...

- 21:38 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 19.07.2005.

Put na sjever V

Svanulo je...

Sa druge strane uvale je pocela dopirati buka lokalnih ribara. Francusko deriste je urlalo jer su ga preko noci izgrizli komarci. Jamal je iza mog satora radio mjesta za svoj tepihic, radi ranojutarnjeg klanjanja. Ne onog u 4:20 kada u klanjanje dodaju "as-salaatu khayrun min al nawn" ("bolje je moliti se nego spavati"), nego onog u 5:40, sto je jos uvijek previse rano za mene. Holger je ispuhavao svoj gumeni brodic. "Ljudi, pa subota je, pustite me na miru...." Medjutim, Sunce je uskoro upeklo i u mojoj "mobilnoj garsonjeri" je postalo vruce. Brzo smo raspremili nas mobilni logor i napustili Khoj Najd, popeli se na brdo i u povratku skotrljali jos jednu kamenu gromadu. Ovaj put nismo cekali pastirsko proklinjanje, nego smo se sjurili nazad i uskoro smo bili na povjesnom krizanju. Ovaj put je procedura bila nesto brza, vjerojatno zato sto su vozac i cijela mu nacija pola noci bili predmet opceg ismijavanja. Sad smo krenuli uzbrdo...

...puteljkom koji je 15 kilometara vijugao prema planinskim visovima.

Ovdje smo susreli i jedine ljude: sesteroclana obitelj je molila da ih prebacimo do platoa Sayh. Nazalost nismo mogli, jer je auto bio toliko pretrpan, da smo pola sata prije toga sva trojica lovili jednu dosadnu muhu da je izbacimo iz auta, posto je zauzimala puno prostora. Kad ih vec nismo poveli, nismo ih mogli ni slikati (za Jagode), ali na njima nije bilo nikakvih posebnosti, osim cinjenice da su se nasli tog subotnjeg prijepodneva u khasabskom wadiju na +47, umjesto da piju kavu u Bogovicevoj.
Kako smo se uspinjali vise, cesta je bivala sve uza, pa je bilo potrebno dosta spretnosti u navigaciji i koncentracije.

Sa samog vrha grebena pruzao se divan pogled na wadi. Ako vidite razlike u nijansama boja, tamo izmedju zadnjeg i predzadnjeg brda se ide u Khor Najd.

Sa nekoliko smjena za volanom dosli smo do omanje zaravni gdje je bio planiran odmor. Odmor je svatko shvatio na svoj nacin: Holger je lamentirao zasto se iz hladnjaka Mitsubishija cuje nesto kao blu-blu-blu i gurao je glavu pod haubu, Jamal je uspostavio prijeko potrebni kontakt sa lokalnim stanovnistvom koje do tada nije pokazivalo kooperativnost (ovo prijateljstvo nas je kostalo 4 banane)...

...ja sam se popeo na brijeg i otkrio malo cudo svijeta: Plato Sayh.

Mjesto je zanimljivo po tome sto tlo nije suho i porozno, nego zadrzava svu vodu koja se slije sa okolnih brda za rijetkih kisa. Vegetacija zadrzava plodno tlo i radi hladovinu, pa nastane nova plodna zemlja i tako u krug. Uglavnom, usred kamenih pjescanih brda i krajolika kojeg smo vidjeli do sada je ovo:

Nastavili smo dalje prema jugu. Oko nas su bile strme litice i duboke provalije.

Zanimljivo je da ovdje netko i zivi, jer smo posvuda vidjeli koze i magarce, a na najnepristupacnijim mjestima cudne nastambe sa ogradama...

...od kojih su neke imale zbilja atraktivne lokacije sa prekrasnim pogledom na Ras Al Khaimah.

Nakon par zavoja parkirali smo na mjestu koje se preporucuje za kampiranje, posebno u ljetnim mjesecima, jer je temperatura nocu i do 30 stupnjeva niza nego na obali. Te subote oko podne nije bilo ni priblizno hladno. Na oko 40 stupnjeva smo krenuli strmom uzbrdicom prema obliznjem vrhu udaljenom oko 3 kilometra, jer su poznavatelji preporucili pogled na zapad sa vrha grebena. Inace, ovo mjesto je udaljeno od granice UAE svega 1 kilometar, ali ovuda se u Emirate ne moze (vidjet cete sutra zasto).

Okrutna priroda je uzela svoje prve zrtve: ova mrlja koju vidite da nepomicno lezi nize na stazi je Jamal. Uzalud mu 10 tjednih posjeta teretani, silni kilogrami na bench-pressu i ostala redovito odrzavana misicna masa: iracki pustinjski stakor je zakazao u usponu i na brdo i ostao cekati u hladu jedinog stabla u blizoj okolini, tako da smo gore dosli samo Holger i ja. A ovo sto vidite iza je najvisi vrh ovog dijela Arabije, Jebel As Sayh, 2087 metara nad morem.

Nastavak slijedi...

- 20:25 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 16.07.2005.

Put na sjever IV

Krenuli smo ovom ulicom na jug, znajuci da prolazimo zadnje metre asfalta (zapravo, ja sam jedva cekao off road). Tek nekoliko kuca, javna rasvjeta i drvored su sugerirali da smo jos u Khasabu...

Ali uskoro je i toga nestalo. Preostali su samo stupovi za signalizaciju vodostaja na brani u koritu wadija juzno od Khasaba. U travnju unutra naravno nema vode. Iskreno, ne znam kad ima vode za toliko veliku branu, ali ljudi su ocito htjeli zadrzati ogromne kolicine vode, ako ih Allah ikad posalje. Ako pogledate ravno ispred, vidjet cete da se vozimo suhim koritom i da je ispred nas brana. Iza nje vise nema ceste...

...ali niposto niste sami u ovom planinskom krajoliku, jer svako malo nailazite na suputnike. Sjeverni Oman je pun magaraca. Slobodno lutaju planinama, ali nisu divlji i zapusteni, nego svi pripadaju nekome, pa cak i kad su kilometrima od najblize civilizacije. Medjutim, jako su plahi i nekomunikativni, za razliku od dalmatinske rodbine koju fotografi navlace po plazama kako bi slikali cesku djecicu na ovim zivotinjama.

Polako smo dosli do krizanja u pustinji. Moram priznati da me je ova cestovna infrastruktura odusevila: Putokaz usred nicega, mislim da se njime zadnji put posluzio Lawrence od Arabije i da u medjuvremenu ovuda nitko nije prosao.

Medjutim, krizanje je krizanje, a Holger je Njemac za volanom i mi smo polako smanjili brzinu, potom na moje cudjenje se i zaustavili, pogledali lijevo, pa desno, pa opet lijevo, pa kad smo se uvjerili da nikoga nema, da nikoga tu nije bilo nekoliko godina i sljedecih nekoliko godina nece ni biti, onda smo dali lijevi zmigavac i oprezno krenuli na bocni puteljak koji vodi prema wadiju Sal Al A'la. Sutradan cemo opet proci ovuda, ali onom cestom uzbrdo, pa cemo opet doci na ovu sliku.
Ako ste se malo izgubili putem, evo podsjetnika:

Brojem (1) oznacen je onaj dio puta od granice do najsjevernije tocke (2) odakle se pruza pogled na poluotok Musnadam (3). Grad Khasab je oznacen sa (4) i od njega se moze samo na jug do spomenutog krizanja (5) na kojem se moze skrenuti na istok u wadi Sal Al Al'la (6) ili dalje na jug u wadi Bih (7).
Mi smo krenuli na istok, u ovaj slijepi wadi koji zavrsava nakon 8 kilometara na proplanku na kojem su rusevine antickog naselja i predivna suma akacija. Zbog strmih litica se ne moze do mora. Ali, ako se negdje na pola puta skrene opet na sjever...

...put ide pored novouredjene streljane, a potom prema vrhovima brda. Cesta je obnovljena, naravno, nema asfalta i mimoilazenje je jako tesko, ali je vrlo zanimljiva. Desno gore mozete vidjeti cestu na slici. Ovdje smo stali jer se Holgeru ucinilo zanimljivim otkotrljati kamenu gromadu nizbrdo u stado koza, da vidimo hoce li se razbjezati. Zbilja glupu zabavu imaju ti Njemci! Nadam se da nasa djeca nece postati toliko glupa kad udjemo u Uniju, jer mi se cini normalnije da me moj necak Tino maltretira beskonacnim igranjem nogometa "jedan na jedan" tko prije do 1001, nego da me tjera da ga vodim na Stupicu i da kotrljamo kamenje da vidimo hoce li se Cakljani razbjezati. Uz povike cobana skrivenih u hladovini kamenja utrcali smo u auto i nastavili dalje. Sa vrha se pruzao divan pogled na Khor Najd...

Vidite i cestu do obale. Ljudi ovdje dovoze manje brodove na prikolicama, malo se zabavljaju i onda ih odvoze nazad na prikolicama jer su najblize luke dosta daleko: do Khasaba se treba kruziti oko cijelog Musandama, a do Dibbe na jugu ima 40-ak kilometara. Ne trebam vas podsjecati da u Omanu nemaju ACI.

Evo i dokaza da smo bili tamo. (Ovakve dokaze sam duzan priloziti sa svakog putovanja na kojem nema moje drage, a to pravilo je uvedeno nakon nemilog incidenta kad je planirani uspon na Japetic naprasno zavrsio na samom pocetku u jednoj samoborskoj birtiji. Kasnije se otkrilo i uvedena su nova pravila.)
Spustili smo se u uvalu i trazili mjesto za kampiranje. Jamal i Holger su racunali utjecaj Mjeseca, Sunca, vjetra, algi, komaraca i napravili mali elaborat o tome gdje staviti satore. A ja sam rekao da su za mene mislili Arapi prije 100 godina i za sebe sam odredio komad zemlje uz porusenu kucicu.

"Valjda ima razloga zasto su Arapi bas tu napravili kucicu." - rekao sam i postavio svoj stozer.
"Valjda ima razloga zasto je kucica srusena." - rekao je Holger dok je vadio tridesetsedmo pakiranje vode iz auta, ali na njihovom mjestu ih je napalo sve na sto su racunali, i komarci, i more, i Sunce, i bucni Francuzi, pa su dosli "na moje".

Potom smo isli na kupanje...

Izgleda krasno, ali nema do Jadrana. Dno je muljevito, puno odvratnih algi, idealno za moju sestru :-)
Temperatura mora je oko 32 stupnja.
Onda je islo standardno: rostilj, vecera, filozofska rasprava, svadja sa Francuzima, kartanje... Holger nas je maltretirao svojim fotografskim pokusima...

"Mirno. Mirno. Stroj mirno i ne mici se!!!!"
"Ne mogu viseeeee...."
"Vidis kako ispada mutno kad ne stojis mirno kad ti se kaze?"
"Ajde ti, pametnjakovicu, stani uz vatru 3 minute!"
Otisli smo svatko u svoj sator, a Jamal na pranje prije nocnog klanjanja.

Nastavak slijedi...

- 22:39 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.07.2005.

Put na sjever III

Napisao sam da se na Musandam moze doci samo brodom. Zapravo, moze mu se samo prici, a mogucnost iskrcavanja je na ove strme hridine je zapravo vise alpinisticki, nego pomorski posao. Upravo zato je jako zanimljiv avanturistima, jer je u zadnjih 100 godina bio zabranjena zona.

Medjutim, nije oduvjek bilo tako. U proslim vremenima, kada Hormuski tjesnac nije bio strateski vazan predmet mnogih prijepora, ovdje su ljudi zivjeli od ribolova i stocarstva. O tome sjedoce ostaci naselja koji sezu cak u antiku.

Poceli smo se vracati prema jugu. Sjeverna omanska obala potpuno se razlikuje od onog djela o kojem sam pisao jucer, puna je prekrasnih uvala od kojih je vecina stalno ili barem privremeno naseljena. Npr, ovo je prva uvala kad se predje najsjevernija tocka, Hana.

Ovdje je Holger odlucio da je okolina prezanimljiva da bi ju snimali "amateri" pa se prihvatio posla...

Naime, njegovo misljenje je da digitalni fotoaparati sluze za amatere i turiste, a da profesionalci koriste pravu opremu. Moramo mu vjerovati, nije da ne moze kupit novoga, nego je stvarno uvjeren da je tako.
Cesta je polako dovijugala do mora, a onda je pratila obalnu crtu sve do Khasaba.

Onaj tko je trasirao cestu nije imao vecih problema: litice su strsale iz mora i isle do neba, tako da se cesta mogla napraviti samo uz samu obalu. To znaci da su morali obrusiti kamenje sa vrha litice i napraviti valobran duz cijele ceste, svih 28 kilometara.

Na ovom potezu nalazi se nekoliko dubokih zaljeva koji sluze kao ribarske luke, ali stalno je naseljena samo Qida, malo selo svega 6 kilometara od Khasaba.

Brodovi koji su bili u moru su izgledali kao nasukani. Ovo sam vidio na sjevernom Atlantiku za vrijeme velikih oseka, ali ovdje je bilo dosta zbunjujuce. Naime, da bi ovaj brod zaplovio, plima bi trebala biti oko 2 metra. A kad bi plima bila oko 2 metra, onda bi Qida i pola ove ceste bilo pod vodom. Cudno, zar ne?

Uskoro smo stigli u Khasab, najvece mjesto na sjeveru Omana i srediste vilajeta (to je nesto kao zupanija kod nas). Odmah na ulazu je luka, a sredistem dominira tvrdjava kojom se branio ulaz u srediste Arapskog poluotoka.

Ovaj dio poluotoka je zatvoren strmim liticama sa istoka i zapada, koje se spajaju na Musandamu, a dva lanca tvore izmedju sebe ravnicu, navodno strateski vaznu. Ta ravnica izlazi na more upravo u Khasabu, tako da je jasno da je Khasab sjeveroistocni ulaz u Arabiju. Stanovnistvo se kasnije preorjentiralo na datule, a u zadnje vrijeme, otkako je dozvoljen pristup strancima, i na turizam.

Povijest kaze da je Khasab vazno prometno krizanje. Nakon sto smo prosli grad uzduz i poprijeko, ustanovili smo da je to vazno krizanje upravo ovo:

Ono po cemu je specificno je da je uz njega dzamija, pa smo stali da Jamal obavi svoje "dnevne potrebe" i da proucimo mapu. Cesta od Shamsa do Khasaba, ova kojom smo dosli je jedina asfaltirana cesta u sjevernom Omanu: odavde postoji planinska cesta kroz unutrasnjost do Dibbe i Ras Al Khaimaha. Dakle, odlucili smo ne ovuda...

...nego ovuda, prema vrhovima planine Hajar.

Nastavak slijedi...

- 23:28 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 13.07.2005.

Put na sjever II

Kako smo isli prema sjeveru, "rog" Arabije je postajao uzi i planine koje se protezu uz njegovu istocnu obalu su postajale sve blize i blize. Nisam mogao ni pomisliti da nekoga ovakav pogled na golo brdo moze tako zanimati, dok prije par tjedana nisam u cudu gledao moju sestru kako cijelim putem izmedju Munchena i Fussena izvija glavu kroz prozor vlaka da konacno vidi izbliza Alpe. A vlak ide oko dva sata...

Planine su postajale sve blize, a poluumjetna vegetacija, najcesce nasadi palmi, bivali su sve rjedji...

...dok nas konacno suho raslinje nije upozorilo da tamo gdje idemo nema nicega gastronomskog sto bi priroda mogla ponuditi, pa bi bilo pametno obnoviti zalihe...

...pa smo stali kod Ahmeda Huseina Ahmada. Dok smo pricali engleski bio je vrlo ljubazan, onda mu je Jamal mudro obratio na arapskom pitajuci za neke informacije, ali tu je razgovor naprasno prekinut. Mozda je to cudno, ali i u Brelima srdacnije gledaju Njemce nego domace goste, zar ne?

U svakom slucaju nista nismo prepustili slucaju: Holgerov Pajero je bio nakrcan do krajnjih granica...

...dok se sve to poslozilo u auto, ja sam malcice promatrao brda koja su se prijeteci nadvila na Shams, zadnju civilizaciju prije granicne postaje u Tibatu...

...jer dalje od tog mjesta smo vidjeli samo par kucica u kojima ljudi zive (i to navodno jako dobro) uzgajajuci koze koje skakucu po ovim brdima...

Granicni prijalaz Tibat je nov, jer je prije bilo zabranjeno ulaziti u ovu omansku enklavu. U maloj kucici najprije dolazi carinik UAE (cca 150cm visok i jednako toliko kilograma tezak) sa pitanjem imamo li ista za prijaviti. Koliko je pitanje bilo glupo (mislim, sta cu prijavit kad idem na dvodnevni izlet?), toliko je bio glup i Holgerov odgovor da nemamo nista, ali "kuglica u uniformi" je samo pogledala prekrcani auto, pa putovnice, pa opet prekrcani auto, zavrtila nekoliko puta glavom i mahnula da krenemo dalje. Nakon 30 metara opet policija UAE: Treba ispuniti formulare za, pazite, izlaznu vizu!?! Inace, u ovu enklavu Omana se moze uci samo ovdje u Tibatu i nigdje vise i samo ovdje se iz nje moze izaci. Najveci grad (najvece selo, zapravo) Khasab ima malu zracnu luku kojom je povazan sa maticom zemljom, ali sluzi iskljucivo za unutarnji promet i samo za omanske gradjane.
Dakle, izlazna viza sluzi samo kao dobar argument za naplatu 65 kuna. Sa omanske strane je procedura ulaska zacudo puno brza, ali opet je zapelo na jadnom Jamalu: u moju hrvatsku i Holgerovu njemacku putovnicu pecat je udaren odmah, Jamal je rekao dobar dan na arapskom, pa je njegova australska postala sumnjiva. Posto za razliku od nas dvojice nije gradjanin GCC-a, vizu je umjesto 32 kune platio oko 130 kuna. Nije lako biti Arap u ovom svijetu. Produzili smo dalje uskom cestom izmedju mora i planinskih litica...

...bez ijednog auta sa druge strane, tako da je vozac bio koncentriraniji na krafne kupljene kod Ahmeda Huseina Ahmada, nego na samu cestu.

A sta bi i gledao? Vidjeli smo jedan auto jer je jedna obitelj stala na kupanje, plaze su ovdje predivne, a more puno cisce nego u Dubaiju.

Vidjeli smo i jedan zanimljivi objekt: dzamiju koji su napravili lokalni ribari i gusari. U pauzi izmedju dvije smjene usidrili bi se ovdje, oprali se na plazi, otklanjali svoje i ispricali se Allahu jer se na pucini pojavio engleski trgovacki brod kojega moraju presresti. Ako gledate povjesne atlase, vidjet cete da ovaj dio dugo nije imao ime, a jedno vrijeme se zvao Piratska obala. Osim toga zvali su ga jos Mutasaleski Oman, Trucial Coast, a tek u zadnjih 30-ak godina imamo odvojene UAE i Oman.

Na ovom potezu postoji samo jedno naselje, Fudgah, sto je i logicno, jer se ovdje nije moglo zivjeti ni od cega: nema prirodnih luka, zelenila, uvjeta za poljoprivredu ili stocarstvo: samo kamen i more. Ali, nakon 15-ak kilometara dosli smo do uvale Al Jiri, najsjevernije tocke do koje se moze doci autom. Evo, ovdje iza ovog zavoja....

...cesta se uspinje u planinu, nesto kao Dupci kod Makarske, ili Vratnik kod Senja. Cesta se citavim putem prilagodjava okolini, nema tunela i mostova, nego je puna zavoja, naglih uspona i padova, i pravi je uzitak za malo zivlju voznju. Jedina intervencija cestara je usjek na samom vrhu...

...nakon kojeg puca prekrasan pogled na poluotok Musandam, zaljev Shamm i Hormuski tjesnac. Kad sutra tankirate auto sjetite se da je vas skupi bezolovni Eurosuper 98 mozda prosao bas ovuda.

A ovo sto vidite sa druge strane je poluotok Musandam. kao sto vidite nema ni grma niti travcice na njemu, pa stoga tamo nitko ne zivi. Volio bih vidjeti Vazmenka i ekipu iz Survivora ovdje, a ne na Mljetu. kao da je problem prezivjet na Mljetu, pih...

Nastavak slijedi...

- 21:55 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 12.07.2005.

Put na sjever I

Nakon gotovo dva tjedna tisine, da konacno ozivimo blog.
Neki od nas su se ovog lipnja lijepo rashladili u Alpama, neki su se grijali u Dubaiju na ugodnih cetrdesetak Celzijevaca (ali ce zato imati mjesec dana Hrvatske vise), a drustvo iz Imageweba je nesto zabrljalo, pa se slike na blogu vise ne vide iz Dubaija, nadam se da se iz ostalih krajeva svijeta vide. Ne brinite, imamo backup....
Dakle, ovih dana smo iskljucivo "indoor". Temperatura od oko 45 stupnjeva je jos i podnosljiva, ali kombinacija sa vlagom od 90% vec otezava zivot. Zato smo doma, u uredu, u autu i na ostalim mjestima gdje postoji blagodat klima uredjaja, pa cemo ovu tisinu do godisnjeg odmora iskoristiti za objavu materijala kojeg smo ostali duzni, a radi se upravo o putu na krajnji sjever ovog kuta Arabije. Kako vidite na mapi...

...jednog lijepog jutra smo se uputili obalom prema sjeveru. Cilj je bio doci do poluotoka Musandam na krajnjem sjeveru, a potom se vratiti planinskom cestom kroz vrleti planine Hadjar, koja je vanjski stit Arapskog poluotoka u proteze se uz Omanski zaljev. Ova ruta se u svim vodicima zove Musandam Route, iako se do samog poluotoka ne dodje. Ovaj dio svijeta pripada Sultanatu Oman, iako je odvojen od ostatka te zemlje. Donedavno je strancima pristup u ovaj zabaceni kutak bio potpuno zabranjen, zbog iznimne strateske vaznosti Hormuskog tjesnaca, medjutim sada ogranicenje vrijedi samo za neke manje djelove poluotoka Musandam kojeg vidite na vrhu mape, a koji se sastoji od niza fjordova i zaljeva, te je s kopnom povezan malom i uskom prevlakom. Na Musandam se moze doci samo brodom, jer je ova prevlaka stjenovita i neprohodna.
Kad se krene iz Dubaija, prolazi se kroz 4 sjeverna emirata: Sharjah, Ajman, Umm Al Quwain i Ras Al Khaimah. Osim Shrajaha, koji je veliki grad povjesno vazniji od Dubaija, vec na prvi pogled vidi se da u ovim emiratima nema nikakve gospodarske aktivnosti niti ikakve atrakcije. Imam osjecaj da na sjeveru ljudi ne rade nista drugo osim sto svakodnevno Allahu zahvaljuju da su ih Abu Dhabi i Dubai primili u Federaciju. Oni zive od federalnih donacija sa bogatog juga, a i utjecaj u federalnim institucijama im je toliki, pa mogu ocekivati da ce im u svakom trecem mandatu biti ponudjeno mjesto doministra u Ministarstvu za prebrojavanje zrnaca pijeska.
Nakon izlaska iz Ajmana, pogled na lijevo registrirao je samo beskonacnu neiskoristenu lagunu koja je zavrsavala poluotokom na kojem se smjestio gradic Umm Al Quwain, a desno se mogla naci pokoja rijetka zanimljivost iz povijesti...

...svijeta flore i faune...

...ili pokoja blijeda kopija dubajskih arhitektonskih vizura...

Ipak, bilo je i originalnih rjesenja, poput tipa koji je otkupio stari avion i napravio od njega motel:

Nakon nesto vise od sat vremena voznje od Dubaija prosli smo i zadnji emiratski grad, Ras Al Khaimah (u prijevodu Glava satora). Uzalud smo trazili zanimljivosti u gradu...

Klasicni umjetno stvoreni grad sa malom lukom iznad koje prolazi most koji je napravljen... hm, eto tako da osim prepoznatljive zgrade Etisalata sa kuglom na vrhu (ovaku zgradu ima svih 7 sredista emirata) postoji jos jedna arhitektonska zanimljivost. Most inace spaja nista sa nicim, ali eto, te godine je bilo viska u proracunu. Od Ras Al Khaimaha prestaje autoput i dalje se prema granici krece najprije uskim prigradskim ulicicama, a onda tu prestaje ovaj dosadni dio puta i vozimo se lagano uz obalu...

...a sa desne strane se polako pocinju vidjeti planine...

Nastavak slijedi...

- 22:11 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	srpanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opet Dubai?

ENGLISH

Nastavak price o velicanstvenoj multinacionalnoj metropoli koja je zapocela prosle jeseni, ali je naprasno prekinuta kada je autor bloga dubai.blog.hr odlucio napustiti ovaj nadasve zanimljivi grad. Posto smo mi ostali, nastojat cemo ovu svakako zanimljivu destinaciju pribliziti jos vise hrvatskim pratiteljima blogova....
Ukoliko imate potrebu pitati nesto sto nije za javnost, posaljite mail na: blogdubai2@gmail.com

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dubai Blog - Prica prva
Borut - Prica iz Izraela
Wolf76 - Prica iz Iraka
Slobs u Londri
Downunder - Australija
Novosti s planina
Sick of it all
Split reality
Bugenvilija
Darko u Jeruzalemu
Aromaterapija

Sto je zapravo Dubai?

Pogledate li enciklopedije Hrvatskog leksikografskog zavoda, vjerojatno cete steci potpuno krivu sliku: Cak niti karte lokalnih izdavaca ne mogu pratiti neshavtljivo brzi razvoj grada. Po neboder dnevno, tako da rekordi koje smo do sada pripisivali hrvatskim graditeljima auto cesta padaju u vodu.
Dubai udvostrucije broj stambenih jedinica u 5 godina, a 2010. godine 10 od 20 najvecih zgrada na svijetu ce biti u samo jednoj ulici u Dubaiju.

Dakle, Dubai mali gradic koji svoj nastanak moze zahvaliti dugackom zaljevu kojeg zbog fizionomije zovu Khor (Creek ili potok), koji se proteze 15-ak kilometara u pustinju (nekad pustinju, danas je sve u Creek naseljeno). Vlasnik ovog dijela pustinje, sheik iz obitelji Maktoum koja vuce porjeklo iz mjesta Bani Yas kod Abu Dhabija, izgradio je kucu na ulasku u zaljev, kako bi naplacivao brodarinu. Ubrzo se razvila i trgovina, a pronalazak nafte, koja u dubajskom proracunu sudjeluje sa tek 8% samo je ubrzao ideju sheikovog nasljedika, Rashida Maktouma, o pretvaranju grada u regionalni centar. 6 od 10 nezavisnih sheikata (emirata) se ujedinulo 1972. godine u Ujedinjene Arapske Emirate, kasnije se pridruzio i sedmi, dok su Bahrein, Qatar i Oman postali nezavisne drzave. Cak 7/8 teritorija UAE pripada emiratu Abu Dhabi, gdje je ujedno i srediste federacije. (Pitanje za kviz: Kakvo je drzavno uredjenje UAE? UAE su federacija na celu koje je predjednik, dakle nisu monarhija. Medjutim, clanice federacije su neovisne monarhije, zajednicka je obrana, vanjski poslovi i monetarna politika, sve drugo o odvojeno). Posto je Abu Dhabi daleko najveci, a tamo je i gotovo sva nafta, predsjednik federacije je bio sheik Zayed, iznimno plemenit i dobrocudan vizionar, koji je 1940-ih od predaka u nasljedstvo dobio malu oazu Al Ain, sa svega nekoliko beduina i kamila. Al Ain danas ima 200000 stanovnika. Potpredsjednik UAE i predsjednik Vlade je postao sheik Rashid Maktoum, a ostali sheici su raspodjelili ministarske funkcije. Ideal koji je vodio emire je bio ostvarenje prava na dostojan zivot, zastitu, skolovanje i cjelokupan prosperitet nacije. Danas to ostvaruju njihovi nasljednici, od kojih se najvise istice treci sin sheika Rashida Maktouma koji pretvara Dubai u grad buducnosti. Osim prvog hotela sa 7 zvjezdica, Burj-al-Araba, Dubai uz ubrzani "konvencionalni razvoj" gradi nekoliko objekata koji se mogu mjeriti sa najvecim svjetskim cudima. Kilometarski otoci u obliku palme, arhipelag otoka u obliku svjetske mape, podvodni hoteli, novi Disneyland, stambeni kompleksi buducnosti sa najvecim zgradama na svijetu cine Dubai jednom od najinteresantinih svjetskih destinacija.
Iako se posjetitelju ne cini tako u prvi mah. Jer Dubai je grad tek nesto veci od Zagreba, rasprostranjen duz obale Zaljeva (izbjegnimo mu ime, bar za sada), sa jednakim prometnim problemima kao i Zagreb, u kojem nisu svi aspekti pratili brzi razvoj grada. U Dubaiju zivi oko 1.3 milijuna ljudi, od cega su tek 17% njih "lokalci". Ostalo je doseljena radna snaga, najcesce iz Indije i Pakistana i to predstavlja ogromnu zapreku u pruzanju normalih zivotnih usluga. A o detaljima cete citati sa vremenom u blogu...
Medjutim, Dubai krase i neke druge osobine. On je jedan od najsigurnijih gradova na svijetu. Zbog spleta okolnosti, apsolutno je izvan interesa strana sukobljenih u konfliktu islamskih fundamentalista i nekih zapadnih drzava. Stopa kriminala je iznimno niska, jer u grad mogu doci samo turisti ili oni koji imaju osiguran posao i o svima se vodi opsezna dokumentacija.
Dubai je porezna meka. U Dubaiju nema poreza.
Dubai je shopping centar i to sa vise aspekata: i za lokalce i za bogate zapadnjake (u to ubrojite i nevjerojatno bogate Ruse.)
Dubai je u pustinji, ali ima tisuce kvadratnih metara pod travom, koja se stalno i redovito zaljeva. Dubai lezi na vodi (umjetno dobovenom desalinizacijom). Iako je svaku kap potrebno stvoriti, u Dubaiju uz racun za vodu ne dolazi nikakva slivna i vodna naknada kao u Zagrebu, a nema i PDV-a, pa racun za vodu dodje isto kao u Hrvatskoj.
U Dubaiju je litar supera 1 kunu. Razliku od ove niske cijene do normalno europskog udjela goriva u proracunu pokrivano iznimno velikom potrosnjom: udaljenosti su velike, a svi voze 4x4 auta...

U svakom slucaju, sve je to jako zanimljivo, ali i jako neprirodno i umjetno (dakako, okolica je i zanimljiva i prirodna), i sve je zapravo prepusteno vasem osobnom dozivljaju...

korisnika je posjetilo ovaj blog od pocetka svibnja.

korisnika je posjetilo englesku verziju bloga od 12.11.2005.

A sada malo statistike. Dakle, ovo su naši posjetitelji po državama...

...a ovdje vidite nekoliko zadnjih posjetitelja po gradovima...

...i na kraju top lista država iz kojih se virtualno posjećuje Dubai...