Napisao sam da se na Musandam moze doci samo brodom. Zapravo, moze mu se samo prici, a mogucnost iskrcavanja je na ove strme hridine je zapravo vise alpinisticki, nego pomorski posao. Upravo zato je jako zanimljiv avanturistima, jer je u zadnjih 100 godina bio zabranjena zona.
Medjutim, nije oduvjek bilo tako. U proslim vremenima, kada Hormuski tjesnac nije bio strateski vazan predmet mnogih prijepora, ovdje su ljudi zivjeli od ribolova i stocarstva. O tome sjedoce ostaci naselja koji sezu cak u antiku.
Poceli smo se vracati prema jugu. Sjeverna omanska obala potpuno se razlikuje od onog djela o kojem sam pisao jucer, puna je prekrasnih uvala od kojih je vecina stalno ili barem privremeno naseljena. Npr, ovo je prva uvala kad se predje najsjevernija tocka, Hana.
Ovdje je Holger odlucio da je okolina prezanimljiva da bi ju snimali "amateri" pa se prihvatio posla...
Naime, njegovo misljenje je da digitalni fotoaparati sluze za amatere i turiste, a da profesionalci koriste pravu opremu. Moramo mu vjerovati, nije da ne moze kupit novoga, nego je stvarno uvjeren da je tako.
Cesta je polako dovijugala do mora, a onda je pratila obalnu crtu sve do Khasaba.
Onaj tko je trasirao cestu nije imao vecih problema: litice su strsale iz mora i isle do neba, tako da se cesta mogla napraviti samo uz samu obalu. To znaci da su morali obrusiti kamenje sa vrha litice i napraviti valobran duz cijele ceste, svih 28 kilometara.
Na ovom potezu nalazi se nekoliko dubokih zaljeva koji sluze kao ribarske luke, ali stalno je naseljena samo Qida, malo selo svega 6 kilometara od Khasaba.
Brodovi koji su bili u moru su izgledali kao nasukani. Ovo sam vidio na sjevernom Atlantiku za vrijeme velikih oseka, ali ovdje je bilo dosta zbunjujuce. Naime, da bi ovaj brod zaplovio, plima bi trebala biti oko 2 metra. A kad bi plima bila oko 2 metra, onda bi Qida i pola ove ceste bilo pod vodom. Cudno, zar ne?
Uskoro smo stigli u Khasab, najvece mjesto na sjeveru Omana i srediste vilajeta (to je nesto kao zupanija kod nas). Odmah na ulazu je luka, a sredistem dominira tvrdjava kojom se branio ulaz u srediste Arapskog poluotoka.
Ovaj dio poluotoka je zatvoren strmim liticama sa istoka i zapada, koje se spajaju na Musandamu, a dva lanca tvore izmedju sebe ravnicu, navodno strateski vaznu. Ta ravnica izlazi na more upravo u Khasabu, tako da je jasno da je Khasab sjeveroistocni ulaz u Arabiju. Stanovnistvo se kasnije preorjentiralo na datule, a u zadnje vrijeme, otkako je dozvoljen pristup strancima, i na turizam.
Povijest kaze da je Khasab vazno prometno krizanje. Nakon sto smo prosli grad uzduz i poprijeko, ustanovili smo da je to vazno krizanje upravo ovo:
Ono po cemu je specificno je da je uz njega dzamija, pa smo stali da Jamal obavi svoje "dnevne potrebe" i da proucimo mapu. Cesta od Shamsa do Khasaba, ova kojom smo dosli je jedina asfaltirana cesta u sjevernom Omanu: odavde postoji planinska cesta kroz unutrasnjost do Dibbe i Ras Al Khaimaha. Dakle, odlucili smo ne ovuda...
...nego ovuda, prema vrhovima planine Hajar.
Nastavak slijedi...
Post je objavljen 14.07.2005. u 23:28 sati.