Marketing
Put na sjever V
Svanulo je...
Sa druge strane uvale je pocela dopirati buka lokalnih ribara. Francusko deriste je urlalo jer su ga preko noci izgrizli komarci. Jamal je iza mog satora radio mjesta za svoj tepihic, radi ranojutarnjeg klanjanja. Ne onog u 4:20 kada u klanjanje dodaju "as-salaatu khayrun min al nawn" ("bolje je moliti se nego spavati"), nego onog u 5:40, sto je jos uvijek previse rano za mene. Holger je ispuhavao svoj gumeni brodic. "Ljudi, pa subota je, pustite me na miru...." Medjutim, Sunce je uskoro upeklo i u mojoj "mobilnoj garsonjeri" je postalo vruce. Brzo smo raspremili nas mobilni logor i napustili Khoj Najd, popeli se na brdo i u povratku skotrljali jos jednu kamenu gromadu. Ovaj put nismo cekali pastirsko proklinjanje, nego smo se sjurili nazad i uskoro smo bili na povjesnom krizanju. Ovaj put je procedura bila nesto brza, vjerojatno zato sto su vozac i cijela mu nacija pola noci bili predmet opceg ismijavanja. Sad smo krenuli uzbrdo...
...puteljkom koji je 15 kilometara vijugao prema planinskim visovima.
Ovdje smo susreli i jedine ljude: sesteroclana obitelj je molila da ih prebacimo do platoa Sayh. Nazalost nismo mogli, jer je auto bio toliko pretrpan, da smo pola sata prije toga sva trojica lovili jednu dosadnu muhu da je izbacimo iz auta, posto je zauzimala puno prostora. Kad ih vec nismo poveli, nismo ih mogli ni slikati (za Jagode), ali na njima nije bilo nikakvih posebnosti, osim cinjenice da su se nasli tog subotnjeg prijepodneva u khasabskom wadiju na +47, umjesto da piju kavu u Bogovicevoj.
Kako smo se uspinjali vise, cesta je bivala sve uza, pa je bilo potrebno dosta spretnosti u navigaciji i koncentracije.
Sa samog vrha grebena pruzao se divan pogled na wadi. Ako vidite razlike u nijansama boja, tamo izmedju zadnjeg i predzadnjeg brda se ide u Khor Najd.
Sa nekoliko smjena za volanom dosli smo do omanje zaravni gdje je bio planiran odmor. Odmor je svatko shvatio na svoj nacin: Holger je lamentirao zasto se iz hladnjaka Mitsubishija cuje nesto kao blu-blu-blu i gurao je glavu pod haubu, Jamal je uspostavio prijeko potrebni kontakt sa lokalnim stanovnistvom koje do tada nije pokazivalo kooperativnost (ovo prijateljstvo nas je kostalo 4 banane)...
...ja sam se popeo na brijeg i otkrio malo cudo svijeta: Plato Sayh.
Mjesto je zanimljivo po tome sto tlo nije suho i porozno, nego zadrzava svu vodu koja se slije sa okolnih brda za rijetkih kisa. Vegetacija zadrzava plodno tlo i radi hladovinu, pa nastane nova plodna zemlja i tako u krug. Uglavnom, usred kamenih pjescanih brda i krajolika kojeg smo vidjeli do sada je ovo:
Nastavili smo dalje prema jugu. Oko nas su bile strme litice i duboke provalije.
Zanimljivo je da ovdje netko i zivi, jer smo posvuda vidjeli koze i magarce, a na najnepristupacnijim mjestima cudne nastambe sa ogradama...
...od kojih su neke imale zbilja atraktivne lokacije sa prekrasnim pogledom na Ras Al Khaimah.
Nakon par zavoja parkirali smo na mjestu koje se preporucuje za kampiranje, posebno u ljetnim mjesecima, jer je temperatura nocu i do 30 stupnjeva niza nego na obali. Te subote oko podne nije bilo ni priblizno hladno. Na oko 40 stupnjeva smo krenuli strmom uzbrdicom prema obliznjem vrhu udaljenom oko 3 kilometra, jer su poznavatelji preporucili pogled na zapad sa vrha grebena. Inace, ovo mjesto je udaljeno od granice UAE svega 1 kilometar, ali ovuda se u Emirate ne moze (vidjet cete sutra zasto).
Okrutna priroda je uzela svoje prve zrtve: ova mrlja koju vidite da nepomicno lezi nize na stazi je Jamal. Uzalud mu 10 tjednih posjeta teretani, silni kilogrami na bench-pressu i ostala redovito odrzavana misicna masa: iracki pustinjski stakor je zakazao u usponu i na brdo i ostao cekati u hladu jedinog stabla u blizoj okolini, tako da smo gore dosli samo Holger i ja. A ovo sto vidite iza je najvisi vrh ovog dijela Arabije, Jebel As Sayh, 2087 metara nad morem.
Nastavak slijedi...
Post je objavljen 19.07.2005. u 20:25 sati.