Marketing
Put na sjever VII
Dakle, jos malo smo se probijali kroz prijevoje na vrhu panine, uglavnom sastavljene od cudnih klanaca nastalih erozijom. Na mjestima smo cak vidjeli i vodene tokove. Nisu bas bili vodopadi, ali svakako vise od samog kapanja vose. Dovoljno za ono malo zelenila po vrhu.
Sa druge strane, od zelenila je bila samo niska trava koju su brstile koze. Jos malo smo uzivali u pogledu na planinske visove, jer smo do toga dana bili uvjereni da zivimo u drzavi koja je ravna pustinja....
...a onda je krenuo spust. Lokalni cestari su naravno izbjegli klance i cestu (zapravo ono sto oni zovu cestom) su probili preko ovog hrbata, koji se polako spusta u Wadi Bih.
Malo smo se vodili po samom zapadnom rubu hrbata, a potom je cesta presla na lijevu, istocnu stranu. Pred nama se ukazao Wadi Bih, popularno izletiste i jedna od jednodnevnih destinacija svih pustinjskih "navigatora". Pogledajte malo ovu obnovljenu kartu koju sam vec objavio 16.7.
Ako je prilaz sredistu poluotoka sa sjevera Wadi Khasab (kojim smo mi prosli, oznacen crvenom bojom), prilaz sa juzne strane je Wadi Bih (oznacen zelenom bojom). Ovako gledano, na poluotoku se moze napraviti krasno kruzno putovanje. Ali...
Uvijek ima taj "ali". Oman dozvoljava sluzbeni ulaz samo na zapadnoj obalnoj cesti (oznaceno brojem 1), gdje smo i mi usli i izlaz je obavezan na tom mjestu. Iznimno, dozvoljava se ulaz iz Ras Al Khaimaha u Wadi Bih samo na jedan dan, procedura je ista kao uspon na Stairway of Heaven, od posjetitelja se ocekuje da izadju nakon 12 sati na istom mjestu. Mi to nazalost nismo znali. Dosli smo do wadija sa sjevera i u nadi da idemo prema kuci smo se spustili do Ba'neha...
...te od Ba'neha dalje kroz siroki i cak naseljeni kanjon wadija do omanske vojne postaje oznacene na karti zutom strelicom...
E, tu smo saznali za ova pravila koja sam maloprije opisao. (Posebno je bilo bolno kad je moja draga rekla doba kasnije: "Pa sve vam je pisalo u Exploreru...) Dvojica vojnika (ili paravojnika ako sudimo po uniformama) sa rucnikom na glavi i kalasnjikovima na ramenu nisu bili nimalo popustljivi. Desetak minuta pregovora, a nakon toga je pocela vika i shvatili smo da nema sale, posebno kad je jedan ukazao da zna skinuti to oruzje sa ramena. Navodno nekad popuste kad ima zena i djece u autu, ali ovdje to nije bio slucaj. Okrenuli su nas i poceo je novi "put na sjever". Umjesto 42 kilometra voznje po sirokom wadiju, a kasnije u asfaltu do Ras Al Khaimaha, morali samo uzbrdo citavim ovim putem nazad. Zadnji pokusaj je bio da ih uvjerimo da nas puste do Dibbe. Na karti, to znaci da na puste ovim desnim ogrankom, do zaljeva Dibba na istocnoj obali. Dibba je turisticko mjesto i tamo se granica prolazi bez ikakvih problema, pa smo isli na tu kartu. Medjutim, nije islo: rampa je bila nekih desetak metara sjeverno od krizanja, tako da ljudi mogu normalno ici iz Ras Al Khaimaha u Dibbu. "Oni nas ne zanimaju..." - prokomentirao je carinik sa krpicom u stilu hrvatskog grba. "Iz UAE se u Dibbu i omanski teritorij juzno od nas ulazi bez problema, ali u sjeverni dio samo na glavnoj cesti na zapadnoj obali." - dodao je drugi i neplaniranih 200-tinjak kilometara kroz planine je bilo pred nama.... Kasno popodne smo bili na poznatoj nam obali....
...sa namjerom da se okupamo, ali nije bilo ni volje, ni snage, a ni zelje prije nego sto predjemo granicu jer tko zna kakvu ce komplikaciju izmisliti. Srecom, granicu smo prosli brzo, granicna policija nas nije ni pogledala, zanimljivije im je bilo gledati kako se Holger rijesio ostataka tabouleha.
Ubrzo vise nije bilo planina, a umjesto koza smo uz cestu gledali neke druge zivotinje.
Kraj.
Post je objavljen 28.07.2005. u 23:48 sati.