Marketing
Put na sjever II
Kako smo isli prema sjeveru, "rog" Arabije je postajao uzi i planine koje se protezu uz njegovu istocnu obalu su postajale sve blize i blize. Nisam mogao ni pomisliti da nekoga ovakav pogled na golo brdo moze tako zanimati, dok prije par tjedana nisam u cudu gledao moju sestru kako cijelim putem izmedju Munchena i Fussena izvija glavu kroz prozor vlaka da konacno vidi izbliza Alpe. A vlak ide oko dva sata...
Planine su postajale sve blize, a poluumjetna vegetacija, najcesce nasadi palmi, bivali su sve rjedji...
...dok nas konacno suho raslinje nije upozorilo da tamo gdje idemo nema nicega gastronomskog sto bi priroda mogla ponuditi, pa bi bilo pametno obnoviti zalihe...
...pa smo stali kod Ahmeda Huseina Ahmada. Dok smo pricali engleski bio je vrlo ljubazan, onda mu je Jamal mudro obratio na arapskom pitajuci za neke informacije, ali tu je razgovor naprasno prekinut. Mozda je to cudno, ali i u Brelima srdacnije gledaju Njemce nego domace goste, zar ne?
U svakom slucaju nista nismo prepustili slucaju: Holgerov Pajero je bio nakrcan do krajnjih granica...
...dok se sve to poslozilo u auto, ja sam malcice promatrao brda koja su se prijeteci nadvila na Shams, zadnju civilizaciju prije granicne postaje u Tibatu...
...jer dalje od tog mjesta smo vidjeli samo par kucica u kojima ljudi zive (i to navodno jako dobro) uzgajajuci koze koje skakucu po ovim brdima...
Granicni prijalaz Tibat je nov, jer je prije bilo zabranjeno ulaziti u ovu omansku enklavu. U maloj kucici najprije dolazi carinik UAE (cca 150cm visok i jednako toliko kilograma tezak) sa pitanjem imamo li ista za prijaviti. Koliko je pitanje bilo glupo (mislim, sta cu prijavit kad idem na dvodnevni izlet?), toliko je bio glup i Holgerov odgovor da nemamo nista, ali "kuglica u uniformi" je samo pogledala prekrcani auto, pa putovnice, pa opet prekrcani auto, zavrtila nekoliko puta glavom i mahnula da krenemo dalje. Nakon 30 metara opet policija UAE: Treba ispuniti formulare za, pazite, izlaznu vizu!?! Inace, u ovu enklavu Omana se moze uci samo ovdje u Tibatu i nigdje vise i samo ovdje se iz nje moze izaci. Najveci grad (najvece selo, zapravo) Khasab ima malu zracnu luku kojom je povazan sa maticom zemljom, ali sluzi iskljucivo za unutarnji promet i samo za omanske gradjane.
Dakle, izlazna viza sluzi samo kao dobar argument za naplatu 65 kuna. Sa omanske strane je procedura ulaska zacudo puno brza, ali opet je zapelo na jadnom Jamalu: u moju hrvatsku i Holgerovu njemacku putovnicu pecat je udaren odmah, Jamal je rekao dobar dan na arapskom, pa je njegova australska postala sumnjiva. Posto za razliku od nas dvojice nije gradjanin GCC-a, vizu je umjesto 32 kune platio oko 130 kuna. Nije lako biti Arap u ovom svijetu. Produzili smo dalje uskom cestom izmedju mora i planinskih litica...
...bez ijednog auta sa druge strane, tako da je vozac bio koncentriraniji na krafne kupljene kod Ahmeda Huseina Ahmada, nego na samu cestu.
A sta bi i gledao? Vidjeli smo jedan auto jer je jedna obitelj stala na kupanje, plaze su ovdje predivne, a more puno cisce nego u Dubaiju.
Vidjeli smo i jedan zanimljivi objekt: dzamiju koji su napravili lokalni ribari i gusari. U pauzi izmedju dvije smjene usidrili bi se ovdje, oprali se na plazi, otklanjali svoje i ispricali se Allahu jer se na pucini pojavio engleski trgovacki brod kojega moraju presresti. Ako gledate povjesne atlase, vidjet cete da ovaj dio dugo nije imao ime, a jedno vrijeme se zvao Piratska obala. Osim toga zvali su ga jos Mutasaleski Oman, Trucial Coast, a tek u zadnjih 30-ak godina imamo odvojene UAE i Oman.
Na ovom potezu postoji samo jedno naselje, Fudgah, sto je i logicno, jer se ovdje nije moglo zivjeti ni od cega: nema prirodnih luka, zelenila, uvjeta za poljoprivredu ili stocarstvo: samo kamen i more. Ali, nakon 15-ak kilometara dosli smo do uvale Al Jiri, najsjevernije tocke do koje se moze doci autom. Evo, ovdje iza ovog zavoja....
...cesta se uspinje u planinu, nesto kao Dupci kod Makarske, ili Vratnik kod Senja. Cesta se citavim putem prilagodjava okolini, nema tunela i mostova, nego je puna zavoja, naglih uspona i padova, i pravi je uzitak za malo zivlju voznju. Jedina intervencija cestara je usjek na samom vrhu...
...nakon kojeg puca prekrasan pogled na poluotok Musandam, zaljev Shamm i Hormuski tjesnac. Kad sutra tankirate auto sjetite se da je vas skupi bezolovni Eurosuper 98 mozda prosao bas ovuda.
A ovo sto vidite sa druge strane je poluotok Musandam. kao sto vidite nema ni grma niti travcice na njemu, pa stoga tamo nitko ne zivi. Volio bih vidjeti Vazmenka i ekipu iz Survivora ovdje, a ne na Mljetu. kao da je problem prezivjet na Mljetu, pih...
Nastavak slijedi...
Post je objavljen 13.07.2005. u 21:55 sati.