Flags of Our Fathers



Slike




Tagline: A Single Shot Can End The War

Trailer

Redatelj: Clint Eastwood
Scenarij: Paul Haggis, William Broyles Jr.
Žanr: Povijesna ratna drama
Godina: 2006.
Država: SAD
Glume: Ryan Phillippe, Jesse Bradford, Adam Beach, John Benjamin Hickey, Barry Pepper, John Slattery, Jamie Bell, Paul Walker, Robert Patrick, Neal McDonough, Melanie Lynskey, Chris Bauer, David Patrick Kelly, Ken Watanabe...itd

Radnja: Pa iako se je več 1945. godine rat u Europi, između Saveznika i Nijemaca bližio kraju, rat na Pacifiku, između Amerikanaca i Japanaca je još uvijek bjesnio. 19. veljače 1945. godine, admiral Chester Nimitz naredio je napad na japanski otočić vulkanskog porijekla Iwo Jima, koji je bio udaljen od Tokiya nekih 1000 km. južno. Oko 3000 marinaca se je tog dana iskrcalo na strme i puste obale tog otočića koji nije bio veći od našeg najvećeg otoka Cresa, ali je bio od vitalne strateške važnosti za Amerikance, i trebalo ga je osvojiti pod svaku cijenu. No ispostavilo se je da je to nije nimalo lagan zadatak, jer su naime Japanci, njih oko 22 tisuće bili veoma dobro ukopani, sa 600 topničkih gnijezda i bunkera te sa 16 km. podzemnih tunela, i bili su odvažni u obrani otočića. Jedna od najkrvavijih bitaka WWII na obalama Iwo Jime je trajala punih mjesec dana, a od 22 tisuća Japanaca, preživjelo je njih jedva tisuću, dok je na strani Amerikanaca poginulo oko 7000 ljudi. Tijekom te bitke, točnije petog dana borbe, 23. veljače, šestero marinaca Mike Strank, Harlon Block, Franklin Sousley, Rene Gagnon, John Bradley i Ira Hayes su trijumfalno zabili Američku zastavu na najvišoj točci otoka, planini Suribachi, što je označilo "skori" pad Japanaca. Njih je u tom činu sasvim slučajno uslikao novinar Joe Rosenthal, a ta fotografija je ubrzo postala dijelom Američke povijesti i simbolom hrabrosti i časti Američkog naroda. Kasnije se ispostavilo da je kontrola nad tim otočićem bila od velike važnosti za bombardiranje važnih Japanskih ciljeva, što je na kraju rezultiralo bacanjem nuklearne bombe.

Očekivanja: Drugi Svjetski Rat (WWII) je bio, i još uvijek je česta preokupacija filmaša več godinama, te je do sada često poslužio kao nepresušni izvor velikih herojskih priča, prema kojima je snimljeno mnoštvo fenomenalnih i potresnih ratnih filmova kao npr. "The Longest Day", "Objective, Burma", "The Big Red One", "The Thin Red Line", "Force 10 from Navarone", "The Bridge on the River Kwai", "Sands of Iwo Jima" te naravno "Saving Private Ryan" kao i još mnogi, mnogi drugi. Mnogi od tih filmova su obrađivali i prikazivali sve one poznate i manje poznate bitke iz WWII, a svakako najčešća tema od svih je bila iskrcavanje na Normandiju, ili tkz. Dan D. No rijetki od tih filmova su se bavili samim ljudima, junacima tih herojskih priča, njihovim osjećajima i viđenjima rata. Pa iako je i bitka za Iwo Jimu več nekoliko puta prebačena na film (npr. več spomenuti ratni spektakl "Sands of Iwo Jima" sa John Wayneom u glavnoj ulozi), dobitnik dva Oscara, redatelj i glumac Clint Eastwood se je odlučio još jednom dohvatiti te priče, i ispričati ju na malo drugačiji način u filmu "Flags of Our Fathers".
Film je baziran na popularnoj knjizi "Flags of Our Fathers: Heroes of Iwo Jima" Rona Powersa i Jamesa Bradleya, sina glavnog aktera cijele priče, Johna Bradleya. No "Flags of Our Fathers" ne prati u potpunosti samo bitku za Iwo Jimu, več je to zapravo rekonstrukcija slijeda događaja u životima šestorice ljudi, marinaca koji su kasnije postali dijelom najpoznatije fotografije Drugog Svjetskog rata, podizanja američke zastave na vrhu planine Suribachi na otoku Iwo Jima. Ta fotografija, prema kojoj je kasnije 1954. napravljen i poznati spomenik, je kao što rekoh, automatski postala dijelom i simbolom Američke povijesti, kao i oni sami. Trojca marinaca, Franklin Sousley , Michael Strank, i Harlon Block se na žalost niti nisu vratili živi iz rata, dok ostala trojica, John Bradley, Rene Gagnon i Ira Hayes, jesu, te su ubrzo postali simbol pobjede u očima Američkog naroda, jer ih je vojska "iskoristila" u marketinške svrhe, kako bi podigli moral ljudima. Bila je to prilično neugodna situacija za ljude koji su osjećali da nema potrebe za specijalnim tretmanom koji im je bio pružen. Dvojca od njih, Ira Hayes i Rene Gagnon se zbog toga nisu uspjeli nositi sa tim imidžom junaka i heroja. Hayes se je s vremenom propio i umro zbog alkohola, dok je Gagnon pak pokušao unovčiti svoj status "zvijezde" i heroja te potonuo u zaborav. Jedino je John Bradley, centralni lik knjige i filma uspio voditi normalan život. No on nikada nije sačuvao ili zadržao kopiju te poznate fotografije, te nikada nije nikome od svojih bližnjih i prijatelja pričao o događajima iz rata. Baš kao i knjiga, tako će i film navodno istraživati koje posljedice je ostavio rat na te ljude, fokusirajući se detaljnije na trojku koja se je vratila kući i suočila sa medijskom pompom stvorenom oko njih.
Radnja knjige je ispričana iz Jimovog viđenja tih povijesnih događaja, koje je on rekonstruirao zahvaljujući osobnim fotografijama i pismima svoga oca iz tog razdoblja koje je pronašao. Dijelom povijesni dokument, dijelom osobna sjećanja, roman se trudi odvojiti ratni mit i herojstvo od stvarnih tragičnih događaja i problematične stvarnosti koja je uslijedila nakon rata. Iako će vizualno dosta izgledati poput filma "Saving Private Ryan", za razliku od njega, prema riječima samih autora, "Flags of Our Fathers" će biti više poetičan, zadržavajući impresionističku naraciju. Bavit će se usamljenošću tih mladih vojnika koji su uhvaćeni između dva svijeta, njihovom udaljenošću od vanjskog svijeta, obitelji i prijatelja. Prikazivat će tragične sudbine života ljudi koji su postali heroji samo zbog jedne fotografije koja im je u potpunosti promijenila život.
Eastwood se je za potrebe ekranizacije ovog romana ponovno udružio sa Oscarom nagrađenim scenaristom Paulom Haggisom. Njih dvojica su naime več surađivali zajedno na Oscarom nagrađenom filmu "Million Dollar Baby", za kojeg je Eastwood osvojio Oscare u kategorijama za najboljeg redatelja i najbolji film 2005. godine. Hagins je pak pobrao pažnju kritičara prvenstveno filmom "Crash", za kojeg je osvojio Oscara u kategoriji najboljeg scenarija, ali bio je nominiran i za "Million Dollar Baby". A kad toj dvojici oskarovaca, pridružimo i trećeg, Stevena Spielberga, u funkciji producenta, "Flags of Our Fathers" svakako slovi kao obećavajući i kvalitetan projekt koji bi bez problema mogao briljirati sljedeće godine na dodjeli Oscara, jer se več spominju moguće nominacije. Zanimljivo, do suradnje Eastwooda i Spielberga je došlo sasvim slučajno. Naime Eastwood htio pristupiti realizaciji ovog projekta još 2000 godine, nakon što je snimio film "True Crime" 1999., no Spielberg ga je preduhitrio otkupivši prava na ekranizaciju. Ubrzo nakon toga, 2001 scenarist William Broyles Jr. je započeo raditi na scenariju, no Spielberg nije baš bio zadovoljan rezultatom, te je taj projekt privremeno stavio na led, sve do dodjele Oscara 2004. godine, kada je na tradicionalnom Guvernerovom balu susreo Eastwooda. Nakon par razmijenjenih riječi, dogovor između njih dvojce je pao...Spielberg će producirat, a Eastwood režirati i producirati. On je pak ubrzo pisanje scenarija povjerio Hagginsu i stvari su se pokrenule sa mrtve točke.
Budget ovog filma iznosi 80 mil.$, te je gotovo u cijelosti sniman na lokacijama na Islandu, koji "glumi" obale otočića Iwo Jime zbog jedinstvenog crnog pijeska. Eastwood je naime tražio dozvole za snimanje na stvarnim lokacijama od japanske vlade, ali ih unatoč silnim molbama nije uspio dobiti. No Eastwood im to nije zamjerio, dapače, na njihovu zamolbu da poštuje njihove poginule i njihovu povijest, Eastwoodu je na pamet pala briljantna ideja. Naime odlučio je prikazati tu bitku i iz perspektive Japanaca, te se je brže-bolje bacio u razradu svojevrsnog nastavka "Letters From Iwo Jima" kojeg je snimao usporedno sa "Flags of Our Fathers" na lokacijama u Barstowu. Scenarij za taj film je napisala Iris Yamashita, te će u njemu glumiti uglavnom Japanski glumci predvođeni Kenom Watanabeom u ulozi Generala Tadamichi Kuribayashia. On isti lik glumi i u ovom filmu, samo što se pojavljuje u sporednoj ulozi pošto je radnja ovog filma fokusirana na američke vojnike. Također zanimljivo je to što će taj film u cijelosti biti na japanskom jeziku, kako bi se postigla veća uvjerljivost, a svi ističu kako do sada nitko nije pokušao napraviti takvo nešto. "Letters From Iwo Jima" bi se trebao pojaviti u Američkim kinima krajem prosinca, dakle dva mjeseca nakon premjere ovog naslova.
A što se tiče glumačke ekipe ovog filma, ona je veoma raznolika i mora se priznati snažna, prepuna mladih ali poznatih imena. Tako je gl. uloga, Johna Bradleya pripala Ryanu Phillippeu, dok ostatak čine redom, Joseph Cross kao Franklin Sousley, Barry Pepper kao Michael Strank, Ben Walker kao Harlon Block, Jesse Bradford kao Rene Gagnon te Adam Beach kao Ira Hayes. Uz njih tu su još Jamie Bell, Paul Walker, Robert Patrick, Neal McDonough, David Patrick Kelly i još mnogi. Originalno je Eastwood u glavnoj ulozi htio vidjeti Jareda Leta, ali ovaj ga je odbio kako bi se mogao posvetiti svom bandu "30 Seconds to Mars"...zbilja glup potez. Također valja spomenuti kako je Eastwood osim što je režirao i producirao film, ujedno skladao i muziku.
Film se je prošlog tjedna otvorio u Američkim kinima sa zaradom od 10 mil$, te je popraćen veoma pohvalnim kritikama. A u našim kino dvoranama bi se mogao pojaviti najvjerojatnije tek naredne godine, negdje u siječnju ili veljači...točan datum još nije određen.
Kao što sam več spomenuo, postoji velika mogućnost da ovaj film postane jedan od glavnih konkurenata sljedeće dodjele Oscara, ali također kao jedan od mogućim konkurenata se spominje i Martin Scorsese te njegov "The Departet". A kao što je dobro poznato, ta dva filmska Titana su se več jednom sukobila, 2005. godine kada je trijunfirao Eastwood sa svojom "Djevojkom od milijun dolara", dok je Scorsese gadno popušio sa svojim filmom "The Aviator". Ako do tog međusobnog "dvoboja" dođe i naredne godine, postoji ponovno velika mogućnost da Eastwood "nokautira" Scorsesea, jer po mom mišljenju ratna drama bazirana na stvarnim događajima, prepuna emocija i tragičnih događaja ipak ima malu prednost pred gangsterskim filmom. Ali kako to sve skupa izgledati, i hoće li uopće do toga doći, vidjet ćemo naredne godine, tamo negdje u veljači.

Galerija fotografija:

Klik – za savršen život

Eng. Click
God. 2006.
Redatelj: Frank Coraci
Scenarij: Steve Koren, Mark O'Keefe
Trajanje: 107 min.
Žanr: Drama, Komedija, SF
Glume: Adam Sandler, Kate Beckinsale, Christopher Walken, Henry Winkler, David Hasselhoff, Julie Kavner, Sean Astin, Katie Cassidy, Jennifer Coolidge, Cameron Monaghan...itd.

Trailer



Michael Newman je obiteljski čovjek, arhitekt po zanimanju, koji želi postati partner u svojoj firmi, ali zbog toga baš i ne može provoditi previše vremena sa svojom ženom i djecom, koji mu to pomalo i zamjeraju. Jedne večeri, nakon što se je posvađao sa ženom oko posla, i premalo druženja sa djecom, želeći se malo u miru opustiti uz Tv, Michael poludi nakon što pored 5-6 različitih daljinskih upravljača ne može pronaći onaj za Tv, te odluči kupiti univerzalni daljinski, koji će mu olakšati život. I tako se kasno u noć on zaputi u šoping, no gotovo sve trgovine su zatvorene. I taman kad je pomislio da neće ništa naći, ugleda ogromnu trgovinu "Bed Bath & Beyond", koja je gle čuda, otvorena. Nakon što pretraži cijeli dućan u potrazi za daljinskim upravljačem, umori se, te si malo prilegne na krevet u odjelu za namještaj. Tek što si je legao, ugleda vrata za jedan odjel koji prije nije primijetio, iznad kojih piše "Beyond". Uđe oprezno unutra, te tamo zatekne Mortya, pomalo ekscentričnog prodavača/izumitelja kojemu se požali. Nakon što ga ovaj pozorno sasluša, odluči mu dati jedan posebni daljinski upravljač, koji je tek stigao. Michale ga iako malo sumnjičav, pošto mu ga ovaj daje besplatno, a navodno se radi o najnovijoj tehnologiji, ipak uzme i ode. S početka Micahel ništa ne primjećuje, no jedne večeri, kada je radio do kasno u noć, a svi ostali su spavali, pas počne lajati a Michale ga počne utišavati kako ne bi probudio ostale. Ali pas nikako ne želi umuknuti, te Michael iziritiran njegovim lajanjem uperi u njega daljinac i pritisne tipku za smanjivanje zvuka, i lavež se postepeno utiša. Michael prvo pomisli da mu se pričinjava zbog umora i gomile kolača koje non-stop jede, ali znatiželja ga ponuka da isproba još neke funkcije na daljincu, kao npr. fast-forward, i tada shvati da to nije san, te da mu se ne pričinjava.
Več sljedećeg dana odleti ka Mortyu prepun pitanja. Ovaj mu tada objasni da je to daljinski upravljač kojim on može upravljati sa svojim životom. Tada Micahel shvati da bi mogao bez problema preskočiti sve one stvari koje ga smetaju u životu kao npr. čekanje promaknuća, svađe sa ženom, predigra prije sexa, bolest, ranojutarnje gužve na cesti itd., ili ponovno proživjeti one lijepe trenutke, te općenito da bi mu život mogao biti puno lakši. Tada mu Morty objasni sve funkcije daljinca, a to su Pauza - koju Michael često koristi da bi se osvetio nekim ljudima, zatim Fast-forward - kojim preskače neugodne trenutke, a može biti i na auto-pilotu, Rewind - kojim se vrača u prošlost i ponovno proživljava sve što je proživio, ali samo u funkciji promatrača, ne može ništa promijeniti, pa Volume control - koji obično koristi u svađama ili stišavanju zvukova u uličnoj gužvi, Language selection - koji mu omogućava da sluša što ljudi pričaju na raznim jezicima, Color adjustment - koji mu omogućava da si pojačava ili smanjuje boju tena, Aspect ratio selection - koji mu omogućava da ljude vidi u widescreenu ili fullscreenu, Main menu - koji uključuje scene selection i bonuse kao što je npr. making-of ili commentary, te na kraju funkcija Picture in Picture - koju Michael koristi da bi mogao gledati utakmicu dok mu žena prigovara, a istovremeno izgledati kao da ju sluša što ona priča.
No Morty mu zaboravi spomenuti jednu malu sitnicu, a ta je da kad jednom iskoristi daljinski u nekim situacijama, kao npr. svađe ili čekanje promaknuća, daljinac se automatski programira da svaki puta sam od sebe preskače te događaje, i ubrzo se tu pojave problemi, jer dadljinac počne preskakati sve veće i veće dijelove Michaelovog života, a on se počne sve više i više udaljavati od svoje obitelji...
Dalje vam više neću pričati, pogledajte film...samo znajte da je zaplet prilično zanimljiv, kao i rasplet.



Svjetski kritičari, ali i ovi naši, kao i jedan dio publike, baš i ne vole Adama Sandlera, njegov tip humora i općenito njegove filmove, te ih često (nezasluženo) pljuju i omalovažavaju. No činjenica je da on več osam godina uzastopno, počevši od 1998. i njegovog prvog velikog uspjeha, "The Waterboy", reda samo hitove (iznimka je samo "Little Nicky" iz 2000.), koji odlično prolaze na kino blagajnama i zarađuju brdo love, što govori da su njegovi filmovi unatoč lošim kritikama jako gledani i uspješni kod većeg dijela publike. Ja osobno nisam jedan od tih koji ne volje njegove filmove, več baš obratno, smatram ga izvrsnim komičarom koji baš poput Carreya, Stillera, Carella i Ferrella, ima specifičan smisao za humor koji ga čini jedinstvenim i drugačijim komičarom od prije nabrojanih, te sam s toga i ovaj film dočekao s veseljem, kao u ostalom i gotov sve njegove prijašnje naslove.
No prije nego što se osvrnem na sam film, moram napisati riječ ili dvije o samom Sandleru. Ono što mi je fascinantno kod njega je njegova jednostavnost, tj. "običnost". Što pod time mislim? Naime, njegov humor se ne temelji pretjerano na kreveljenju, grupiranju i sl. stvarima, iako ima i toga, zavisno od filma do filma, več je u većini slučajeva njegov humor više prizeman, običan, ponekad djeluje kao da niti ne glumi, več kao da se zafrkava sa frendovima u kafiću, bilo na svoj račun, bilo na račun drugih. On uvijek glumi obične ljude, kakvi smo i mi sami, te njegovi štosevi ne djeluju kao namjerni gegovi ili skečevi, več kao obična prirodna zafrkancija.
Ništa drugačije nije ni u filmu "Click", gdje Sandler glumi običnog obiteljskog čovjeka, koji se zbog zauzetošću poslom i želje za uspješnom karijerom sve više i više udaljava od svoje obitelji koju obožava, ali jednostavno ne može im se posvetiti onoliko koliko bi htio, pa ih često razočara. A opet s druge strane, zbog te želje za uspjehom na poslovnom planu, ponekad mu zasmetaju neke sitnice, kao npr. svađe, dosadna obiteljska okupljanja, rano jutarnje gužve i sl. stvari koje vjerojatno smetaju i svima nama, te bih ponekad najrađe preskočio, što njemu u ovom filmu i uspijeva uz pomoć specijalnog daljinskog upravljača. Ono što me je iznenadilo kod ovoga filma je količina dramskih elemenata u priči, i ako ste poput mene očekivali čistokrvnu komediju, što je bilo vidljivo iz zabavnog trailer, ostat ćete malo iznenađeni, možda čak i razočarani. Naime, Sandlerovi filmovi su zapravo uvijek imali jednu dozu ozbiljnosti u sebi unatoč svom tom humoru, bilo da se radilo o samoj moralnoj poruci filma na kraju ili "ozbiljnosti" radnje kojom se je određeni film bavio, no ovdje to posebice dolazi do izražaja kako film ide prema kraju. "Click" prema kraju ima dosta tužnih momenata, te se film iz komedije pretvara u dramu (iako na kratko), a Sandler se izvrsno snalazi u njoj, glumeći čovjeka s kojim se sigurno mnogi mogu poistovjetiti. U ostalom da je sposoban za nešto više od "kreveljenja" je dokazao i u meni osobno izvrsnom filmu redatelja P. T. Andersona "Punch-Drunk Love" iz 2002. godine, tako da me to nimalo ne iznenađuje. Čak su ovaj puta i neki kritičari popustili, te nahvalili film, iako naravno još uvijek ima i onih koji tvrde da je film užasno loš, što definitivno nije.
Moralna poruka ovog filma je da je obitelj uvijek na prvom mjestu, unatoč svim njezinim manama, a tek onda posao, povišica, promaknuće i sl. stvari, koje danas ljudi obično stavljaju ispred obitelji. Ovo je definitivno najtužniji i najozbiljniji Sandlerov film do sada, te u cjelini dosta podsjeća na naslove kao što su "Scrooged", nastao prema poznatoj priči "A Christmas Carol" Charlesa Dickensa ili "It's a Wonderful Life" sa Jamesom Stewartom u glavnoj ulozi, pa čak i malo na nedavni hit Jima Carreya, "Bruce Almighty", što zapravo nimalo ne čudi, jer su scenarije za oba filma ("Click" i "Bruce") napisali Steve Koren i Mark O'Keefe. Ideju za film je dobio Steve Koren kada se je navodno jednom prilikom svađao sa svojom djevojkom, te je iziritiran njezinim prigovaranjima uperio prema njoj daljinski upravljač i stisnuo tipku za smanjenje zvuk. Naravno, nije se ništa dogodilo, ali njemu je pala na pamet ideja za film, koju je razradio s partnerom Mikeom O'Keefeom, s kojim inače več dugo vremena piše skečeve za "Saturday Night Live".



Kao što su vjerojatno mnogi do sada primijetili, Sandler često surađuje sa istim ljudima na svojim filmovima. Tako je do sada tri puta uspješno surađivao sa redateljem Peterom Segalom na filmovima "The Longest Yard", Anger Menangment" i "50 First Dates", dva puta Dennisom Duganom na filmovima "Happy Gilmore" i "Big Daddy", dva puta sa Stevenom Brillom na filmovima "Mr. Deeds" i "Little Nicky", te tri puta sa redateljem Frankom Horacijem na več spomenutim filmovima "The Waterboy", "The Wedding Singer" te naravno "Click". Horaci je ovdje obavio odličan posao, i ispričao nam priču savršeno balansirajuči između potpune komedije i potpune drame, tako da film na kraju nije otišao pretjerano ni u komediju, a ni u patetiku, več je pronašao zadovoljavajući omjer i jednoga i drugoga.
Također, u mnogim od Sandlerovih filmova, često se pojavljuje i ista glumačka ekipa, bilo u sporednim, bilo u onim glavnim ulogama. Tako ste primjerice mogli često vidjeti Steve Buscemia, Johna Turturroa, Allena Coverta, Blake Clarka, Petera Dantea, te naravno Rob Schneidera, kao i još neke. Schneider se pojavljuje i u ovom filmu, u ulozi Princa Habibua, te je gotovo neprepoznatljiv ispod maske koju nosi, ali i zabavan. Također tu se pojavljuje u jednoj većoj ulozi i Sean Astin, koji jer sa Sandlerom nastupao i u "50 First Dates", kao i Henry Winkler, koji je pak nastupao u filmovima "The Waterboy" i "Little Nicky". Astin ovdje glumi obiteljskog prijatelja Newmanovih, koji se oženi sa Donnom, nakon što se ona razvede od Michaela, te se često nalazi na meti Sandelrovih sprdnji, a Winkler glumi Sandelrovog filmskog oca, kojemu često ide na živce jer stalno ponavlja jedan te isti magični trik. Uz njih dvoje, tu su još uvijek fenomenalni Christopher Walken, koji je još jednom dokazao kako mu pašu uloge ekscentričnih likova, i s kojom lakoćom ih igra. On ovdje igra Mortya, ekscentričnog prodavača/izumitelja, za kojeg se kasnije ispostavi da je zapravo Anđeo Smrti. Zanimljivo, veoma sličnu ulogu, arhanđela Gabrijela je Walken igrao još prije 11 godina u horroru "The Prophecy". Sandlerovu majku pak glumi Julie Kavner, najpoznatija po tome što daje glas Marge Simpson u seriji "The Simpsons".
A svakako naj zanimljivije ime u glumačkoj ekipi je zaboravljeni David "Mitch Buchannon" Hasselhoff, koji glumi Sandlerovog šefa. Prema mišljenju mnogih svjetskih kritičara, upravo je on uz Walkena ostvario najzabavniji nastup u filmu, a i ja se slažem s njima. Njegov glumački izričaj, koji je BTW identičan onome iz serije "Baywatch", po kojoj ga svi pamtimo, se je ovdje savršeno uklopio, jer djeluje kao da se on sprda sa samim sobom, što zapravo i svjesno ili nesvjesno radi. Na kraju krajeva ne smijem zaboraviti spomenuti i prekrasnu Kate Beckinsale u ulozi Sandlerove filmske žene Donne. Dok je u "Underworldu" glumila opaku ratnicu u koži, ovdje ona glumi običnu kućanicu, koja muku muči sa time da zadrži obitelj na okupu i očuva svoj brak, što joj baš i ne polazi za rukom zahvaljujući Sandleru, ali zbilja je simpatična na ekranu. A u filmu možete čuti i James Earl Jonesa kao naratora, odnosno komentatora Michaelovog života. Po običaju njegov duboki i snažni glas ostavlja dojam.
Vizualno film izgleda odlično, a ništa manje nisam ni očekivao od filma koji je koštao 80-ak mil.$. Većina tog budgeta je uložena u one futurističke dijelove filma koji se odvijaju u budućnosti, kao i u demonstraciju funkcija daljinskog upravljača. A da im se uloženi novac isplatio i povratio, dokazuje činjenica da je film samo u Americi zaradio 135 mil.$, a u cijelome Svijetu nekih 155 mil$. Uz to, valja spomenuti kako je film u cijelosti snimljen HD digitalnim kamerama, što je redatelju i ekipi omogućilo još bolje upravljanje sa vizualnim izgledom filma.
Ono što je još specifično za svaki Sandlerov film je muzika. Obično se tu radi o velikim hitovima 80-ih i 90-ih godina, a ništa drugačije nije ni u ovom filmu. I ovdje možemo čuti hitove poput "Magic" grupe The Cars, ili "Linger" grupe The Cranberries, kao i one nešto novije hitove, ali sve to skupa se savršeno uklapa u cijeli film, i daje mu jednu veseliju notu.

Sve u svemu, ljubitelji filmova Adama Sandlera će biti oduševljeni, a vjerojatno i malo iznenađeni, no i ovi ostali, njegovi "mrzitelji" bi se mogli ugodno iznenaditi. Jer u ovom filmu, kao što rekoh, Sandler ne glumi u potpunosti neki od svojih uobičajenih blesavih i agresivnih likova, kakve smo imali prilike vidjeti u prijašnjim filmovima, več i malo ozbiljniji, emocionalniji lik, te je istovremeno i zabavan i ozbiljan. Svakako preporučam ovu dramsku komediju, mislim da bi vam mogla malo razveseliti život...meni je.

Ocjena: 4/5

Galerija fotografija

Naslov: Rex
Scenarist: Danijel Žeželj
crtač: Danijel Žeželj
Kolorist: Nema



O radnji: Kao što sam več i prije najavio, na ovom blogu ću između ostaloga pisati i o stripovima, ali kako ja baš i ne čitam redovito naslove poput Spider-mana, Hulka, X-Mena i drugih Marvelovih i inih super junaka, več tu i tamo prelistam kojeg Zagora, Dylan Doga ili se dohvatim nekog strip albuma, ti tekstovi će biti rijetki, no bit će ih. E pa ovo je prvi u nizu, posvećen izvrsnom strip albumu Danijela Žeželja, "Rex".
Radnja "Rexa" je veoma jednostavna i sažvakana več 100 puta u raznoraznim filmovima A, B, C i ŽNJ produkcije, priča osvete prožeta sa dozom romantike, te zapravo ne nudi nešto posebno, no strip je izvrstan, a zbog čega točno, objasnit ću vam malo kasnije, sad je na redu kratki opis radnje.
Bill Orlowski je bio policijski detektiv, koji je dobio mnoga priznanja i nagrade za svoj uspješan rad i zasluge u borbi protiv kriminala, te s vremenom postao i primjer "superpolicajca" u svom gradu. Dvije godine je radio na jednom velikom slučaju, a cilj mu je bio uhititi sve velike narko zvjerke u gradu, i taman kad im se je dovoljno približio, smjestili su mu. Bill je uhićen pod optužbom da je umješan u trgovinu drogom, a cijelu tu "igru" je vodio njegov nadređeni, Šef policije Smith, za kojeg je Bill saznao da se nalazi pri samom vrhu te kriminalne organizacije. Bill naravno nije imao nikakve šanse na sudu, te je njegova policijska karijera bila uništena, a on je završio u zatvoru na 7 godina, među onima koje je i sam tamo strpao. Gotovo odmah po dolasku u zatvor, postao je meta ostalih zatvorenika, koji su sve te godine zatvoreni mislili samo na jedno, kako da mu se osvete, a sad im se i pružila prilika. Predvodio ih je najgori od njih, Billy Boy. Mučili su ga polako i konstantno...prvo su mu iskopali oko, pretukli ga, silovali ga itd., no njega je na životu držala samo jedan stvar, njegova djevojka Ida, koju je volio više od svega. Tada je Bill odlučio učiniti neke promjene, promijeni ime u Rex, te počeo trenirati, bildati, i kroz nekoliko mjeseci, godina, pretvorio se u zvijer od čovjeka, mišić na mišiću, žila na žili, sve u svemu, čovjek kojem bolje nemojte stati na put, jer će vas zdrobiti golom rukom. Prvo što je učinio, osvetio se svim onima koji su ga mučili, mlatili, silovali itd. Pobio ih je unatoč tome što su imali noževe i lance, zapravo, iskoristio je to oružje protiv njih, i doslovno im smrskao lubanje. I taman kad je htio dokrajčiti Billy Boya, tipa koji ga je silovao, uletjeli su stražari, i zatvorili ga u samnicu, a dobio je još i 10 godina zatvora. No, ni samnica ga nije uspjela zadržati, iščupao je rešetke, te se dao u bijeg, no prije toga je potražio Billya, koji ga je čekao spreman sa sačmaricom koju su mu vjerojatno osigurali stražari kojima je to pak naredio njegov bivši šef, Smith. Ali Rex ga je bez problema savladao i "zadavio" bodljikavom žicom, urezao si odvijačem srce na rame, uzeo sačmaricu i krenuo u bijeg. Ukrao je auto i krenuo pronaći svoju Idu, policija se naravno dala u potjeru, no Rex je bio nezaustavljiv. Pronašao je svoju Idu, ali ona se udala u međuvremenu, za nekog vlasnika kafića. pomalo razočaran, ali i ljut, Rex ju ostavi da živi svoj život, jer on više nije čovjek kojeg ona nekada poznavala, i ode...ode pronaći Smitha, koji je u međuvremenu postao gradonačelnik, ali i narko boss. Nakon što ga pronađe, baš usred dogovora jednog "posla", i nakon što sredi njegove bodyguarde, odluči se "fotografirati" zajedno sa Smithom, a fotoaparat je plinska boca. Policija u međuvremenu okruži zgradu u kojoj se oni nalaze, tako da je bilo kakav bije bio nemoguć. Rex opali iz sačmarice, boca eksplodira, i cijela zgrada se sruši...poput WTC-a. I taman kad je policija pomislila da su svi poginuli, iz ruševina, poput "Terminatora", ustane Rex, malo se zatetura, a zatim sruši ispred njih. Policajci mu brže-bolje stave lisice i strpaju ga u auto, no tijekom vožnje kada se malo osvijesti, Rex slomi lisice, izbaci policajce i uzme im automobil. No u svom bijegu naleti na blokadu, točno nasred mosta. Gotovo luđački se zaleti na blokadu, a policajci izrešetaju vozilo, te sleti sa mosta u rijeku...
Sam kraj vam neću pričati hehe...pročitajte strip, zbilja se isplati.



O autoru/ima: Danijel Žeželj je grafički dizajner i ilustrator, te jedan od naših najboljih strip crtača na radu u inozemstvu. Popularnost je stekao zahvaljujući velikom uspjehu svojih strip albuma u Italiji, gdje su ti albumi postali pravi hit. A kasnije su sa jednakim uspjehom objavljivani i u Sloveniji, Engleskoj, Švicarskoj, Francuskoj, Španjolskoj, SAD-u, kao i još nekim zemljama svijeta. Ubrzo nakon tog uspjeha, početkom devedesetih, Danijel odlazi nakratko u London te zatim u Italiju, gdje počinje raditi za studio Montepulcian kao redoviti autor mjesečnika "Il Grifo", pod čijim okriljem izdaje i album, "Ritam srca", u kojem je po prvi puta predstavio publici svoj specifični crno-bijeli likovni stil. zanimljivo je to kako je za taj strip album predgovor napisao kultni Talijanski redatelj Federico Fellini. Ubrzo nakon toga, vraća se u Hrvatsku, te tu zajedno sa još nekolicinom naših poznatih crtaća i ilustratora koji također većinom rade u inozemstvu, kao što su Kordelj, Ribić, Sudžuka i još neki, postavlja izložbu, gdje izlaže originale svoga posljednjeg hrvatskog albuma "Kuga". Nakon toga, točnije 1995. odlazi u Ameriku, u Seattle, gdje za izdavačku kuću DC Comics/Vertigo radi na serijalu "Congo Bill", te kao ilustrator u "The New York Timesu". U među vremenu je još radio i za Marvel, "Harper’s Magazine", "San Francisco Guardian", "Washington Chronicle" itd. Od 1997. godine, pa do naovamo, stvorio je i niz multimedijskih performansa u suradnji sa glazbenicom Jessicom Lurie, radio ilustracije za mnoštvo časopisa i novina, covere za Cd-e, postere, naslovnice za knjige itd. 2001. godine je osnovao svoju izdavačku kuću ovdje u Hrvatskoj, "Workshop Petikat", a trenutačno živi i radi u Brooklynu u New York.



O stripu: Prema Žeželjevim riječima, "Rex" je svojevrsna "posveta američkim akcijskim filmovima 70-ih i 80-ih godina", te vam kao što rekoh, vjerojatno po opisu radnje ovaj strip ne djeluje kao nešto posebno. No način na koji je vizualno ispričana ta na prvi pogled jednostavna priča je fenomenalan. Žeželj svojim "divljim" specifičnim stilom crtanja, crno-bijelim crtežom i korištenjem fotokopija, uspijeva stvoriti noir atmosferu, i nešto više od običnog akcijskog stripa, on uspijeva stvoriti strip koji ima umjetničku vrijednost, te svaka stranica djeluje poput zasebne slike koju bi ste bez problema mogli objesiti na zid. Priča tako dobiva više na značenju, prepuna je melankolije i simbolike. To je zapravo tužna priča o potrazi za srećom sa dozom romantike...ljubavna noir priča sa tužnim krajem. Još je zanimljivo spomenuti, kako Žeželj u nekim dijelovima stripa koristi pjesme, tj. tekstove pjesama Tom Waitsa & Kathleen Brennan "Going Out West", te "Bone machine", koje se savršeno uklapaju u priču i stvaranje atmosfere. Moja preporuka je da kad čitate te dijelove, da si pustite te pjesme usporedno, tada slike ispred vas dobivaju još dublje značenje. Ono što je on ovim stripom htio postići, je kako kaže, prikazati "nešto" Američko, simbolično, a prema mom skromnom mišljenju, u tome je i uspio, jer gotov svaka tabla, stranica ovog stripa odliše tom gotovo filmskom atmosferom kakvu viđamo u Hollywoodskim filmovima 70-ih i 80-ih. Vizualno je strip na rubu između apstrakcije i sablasnog fotorealizma, te Žeželj ne preže od prikazivanja brutalnosti do te mjere da bi neki kadrovi za neke čitatelje mogli biti i "mučni", zbog toga koliko su "realni". Također, u nekim momentima strip djeluje i nadrealno, što zbog nekih situacija koje se dogode u priči, što zbog vizualnog izričaja na nekim mjestima, ali u cjelini ne gubi na atmosferičnosti. Strip je inače kod nas izdan zahvaljujući Radiju 101, a jedan od tehničkih urednika stripa je naš poznati producent te utemeljitelj Motovun Film Festivala i Zagreb Film Festivala, Boris T. Matić.

Sve u svemu, "Rex" je izvrstan strip, koji će vas sigurno oduševiti, ako ništa drugo svojom izvrsnom atmosferom i specifičnim vizualnim stilom, te vam ga svakako preporučam. Strip je moguće nabaviti kod nas, te ga svi zainteresirani mogu potražiti u strip knjižari More Comics. Cijena je 59 kn., ali vjerujte mi, isplati se svaka lipa.

Casino Royale



Slike



Tagline: Nema još

Trailer

Redatelj: Martin Campbell
Scenarij: Neal Purvis, Robert Wade, Paul Haggis
Žanr: Akcijsko špijunski triller
Godina: 2006.
Država: SAD
Glume: Daniel Craig, Mads Mikkelsen, Judi Dench, Eva Green, Jeffrey Wright, Giancarlo Giannini, Simon Abkarian, Caterina Murino, Tobias Menzies, Ivana Milicevic, Clemens Schick, Ludger Pistor, Claudio Santamaria, Isaach De Bankolé, Sebastien Foucan, Rebecca Gethings, Carlos Leal...itd.

Radnja: James Bond je mladi agent, koji još nema dozvolu za ubijanje, kao ni 00 status, ali uskoro dobiva i jedno i drugo nakon dva profesionalna atentata koja je morao izvesti. M iako pomalo skeptična, jer je uvjeren da mu još nije trebala dati dozvolu, šalje ga na prvi veći zadatak. A taj je da mora pratiti kretnje poznatog teroriste Mollakua, te ga trag odvodio na Madagascar. Nadobudnom Bondu tada padne na pamet da bi mogao sam uči u trag ostatku terorističke ćelije. Trag ga ponovno odvodi dalje, na Bahame, gdje se susretne sa Dimitrosom i njegovom djevojkom Solange, koji je pak povezan sa bankarom svjetske vodeće terorističke organizacije, Le Chiffreom. Uskoro doznaje da Le Chiffre namjerava sakupiti novac na partiji pokera u Casinu Royale, te MI6 tada šalje Bonda da ga spriječi u tome, znajući da ako Le Chiffre izgubi taj novca, teroristička organizacija sigurno propasti. Bond se po dolasku u Crnu Goru (da dobro ste pročitali), povezuje sa terenskim MI6 agentom Mathiasom i CIA agentom Felixom, a M mu još kao "potporu" šalje i agenticu Vesper Lynd, s kojom se Bond s vremenom zbliži, pa čak i zaljubi u nju. Uskoro počne žestoka partija pokera koja dovede do eksplozivnog kilmaksa.

Očekivanja: Vjerojatno ni jedan film ove godine (a bilo ih je, npr. "The Da Vinci Code"), nije izazvao toliko kontroverze i imao toliko problema prije i za vrijeme snimanja kao najnoviji, 21. po redu Bond film, "Casino Royale", kojeg bi se zbog količine negativnih vijesti koje su pristizale proteklih mjeseci, bez problema moglo okarakterizirati kao najproblematičniji projekt godine. A sve je počelo još 2002. godine, nakon što je posljednji u nizu filmova, "Die Another Day" zaigrao u kinima i opelješio kino blagajne, te postao najunosniji film u toj inače unosnoj špijunskoj franšizi zaradivši u cijelom svijetu 432 mil.$. Producenti su se tada ohrabreni tako velikim uspjehom, naravno bacili odmah na razradu sljedećeg nastavka, ali tu su uslijedili problemi, te se cijeli projekt pretvorio u pravu sapunicu. Naime, Pierce Brosnan je spominjao u medijima još i prije nego što je snimio "Die Another Day", kako više nema volju glumiti Bonda, te da nakon što snimi četvrti film, na koliko ga je sve ukupno obvezivao ugovor koji je potpisao još 1995. kada je po prvi puta nastupio u toj ulozi u filmu "Golden Eye", napušta taj serijal, što je značilo da će producenti, Barbara Broccoli i Michael G. Wilson morati potražiti novog glumca koji će utjeloviti tog najpoznatijeg "tajnog" agenta na svijetu. To je uvelike razočaralo fanove serijala, jer je Brosnan bio gotovo jednoglasno prihvaćen kao zaista izvanredan Bond s njihove strane, jer su ga krasile najbolje kvalitete dvojice naj Bondova do tada, Sean Connerya i Rogera Moorea...ona elegancija i macho stav koji je imao Connery, te cinizam i osjećaj za samoironiju koji je pak imao Moore.
No, nakon što je "Die Another Day" zaigrao u kinima, Brosnan se je predomislio, te je na radost svih fanova odlučio još jednom reprizirati ulogu koja ga je najviše proslavila, pa je započeo pregovore sa producentima o produljenju ugovora. No producentima je na pamet pala ideja da zaokrenu serijal u jednom drugačijem smjeru, tj. da ga vrate na početak, njegovim korijenima, dok je Bond još bio mladi agent i nije imao dozvolu za ubijanje kao ni 00 status. To je pak značilo da Brosnan onda definitivno otpada iz igre, jer je prestar, pošto će se film baviti Bondovim pustolovinama na "akademiji", te da im je potreban mlađi glumac.
Fanovi su bili ogorčeni tom idejom, a kad su se tek kao potencijalni kandidati za "mlađahnog" Bonda počeli spominjati Heath Ledger, Dougray Scott, Jude Law i Orlando Bloom, koji je svojedobno bio i najbliži tom angažmanu, zgražanju od strane fanova nikad kraja. Na svu sreću, Bloom i ekipa su uskoro otpali iz opticaja, ali je tada započela prava bondomanija. Potraga za potencijalnim Bondom koja se bez problema može usporediti sa predsjedničkim izborima, a glavno pitanje je bilo "Tko će biti novi Bond?!". Uz to, producenti su se dali i u potragu za novim redateljem, kao i drugačijom i inventivnom pričom. Odluka je pala da se ekranizira prvi u nizu Flemingovih popularnih romana o Jamesu Bondu "Casino Royale", koji je več jednom ekraniziran 1967. godine, ali u obliku sprdačine, gdje je ulogu Bonda glumio pokojni David Niven. Taj roman je specifičan po tome, što se za razliku od ostalih romana iz serijala odlikuje sa puno manje glamura i mračnijom špijunskom atmosferom, što je bilo idealno za malo drugačiji pristup tom serijalu. Na pisanje scenarija su se odmah bacili Neal Purvis i Robert Wade, a kasnije im se pridružio i Oscarom nagrađeni Paul Haggis ( "Million Dollar Baby", "Crash" ), koji je "ispeglao" scenarij koji su oni napisali.
Za režiju se je ubrzo zainteresirao ni više, ni manje nego Quentin Tarantino, kojemu se je već duže vrijeme po glavi motala ideja o adaptaciji Flemingova romana "Casino Royale". No on je taj film htio raditi sa Brosnanom, pa kako je Brosnan otpao, tako je otpao i Tarantino (a bilo bi baš zanimljivo vidjeti kako bi izgledao Bond u njegovim rukama). Tada je režija ponuđena Martinu Campbellu, čovjeku koji je oživio taj uspavani serijal sad več daleke 1995. sa spomenutim filmom "Golden Eye". On je ponudu naravno prihvatio, te se je bacio na razradu projekta odmah nakon što je završio sa radom na filmu "The Legend of Zorro".
U među vremenu su se "na obzoru" pojavila nova glumačka imena kao što su Eric Bana, Colin Farrell, Ewan McGregor, Clive Owen, Hugh Jackman, Daniel Craig, pa čak i Hugh Grant(!?), a jedan od kandidata je bio naš Goran Višnjić. I od svih njih, u uži krug su ušli upravo Višnjić, Craig i Owen, dok su ostali otpali zbog raznoraznih razloga.
Tako je McGregor npr. otpao zbog toga jer je bio prenizak za Bonda. Prema mom mišljenju, i bolje da je, mislim, on je odličan glumac, ali nije za Bonda. Zatim Hugh Jackman je otpao iz razloga jer je citiram "odviše nezemaljski" što god to značilo. Po mom mišljenu on bi bio odličan izbor, uglađen je ima stas i glas Bonda, no sudbina je hitjela drugačije. Colin Farrell je otpao jer je previše pokvaren za Bonda, slažem se, on isto ne bi bio dobar Bond, kao ni McGregor, a Eric Bana je otpao zbog po meni zbilja glupog razloga, a to je da nije dovoljno zgodan, što je zbilja apsurdno ako ga usporedimo sa glumcem koji je na kraju izabran. U tom "odabranom" društvu, Owen je bio najpotencijalniji kandidat, koji je u očima mnogih fanova bio savršeni nasljednik Brosnana. Meni osobno uz Jackmana najdraži kandidat, ta uloga bi mu stajala ko salivena, a to je dokazao i u kratkometražnom serijalu "The Hire". No na iznenađenje mnogih, on je odbio tu čast da bude sljedeći Bond, riječima da bi mu to uništilo karijeru. A i Craig, kojeg mnogi nisu uopće ni uzimali za ozbiljno kao mogućeg Bonda, je izjavio ubrzo nakon toga kako ni on više nije kandidat za ulogu, te je kao najočitiji izbor isplivao Višnjić. No i Višnjić je otpao, no ne zbog izgleda ni zbog talenta, več zato jer nije Englez, te je tada, takoreći iz prikrajka, na neugodno iznenađenje mnogih zabljesnuo ponovno Daniel Craig, koji je izjavio kako bi mu bila iznimna čast utjeloviti Jamesa Bonda.
Kada se svijetom proširila vijest da je upravo on sljedeći Bond, fanovi sa svih strana su bili totalno razočarani i šokirani tim izborom. Moram priznati, ni ja nisam baš bio zadovoljan tim izborom...ok, čovjek je dobar glumac, i dokazao je to svojim nastupima u filmovima "Layer Cake", "Munich" i još nekim naslovima, ali fizički on uopće ne "liči" na Bonda. Em što je plav, em što i nije baš fotogeničan, točnije, tip je totalna sirovina i izgleda poput nekog boksača, te nema onaj Bondovski uglađeni izgled, šarm i eleganciju, kakvu je npr. posjedovao Brosnan. A u prilog mu svakako nije išlo i prvo javno predstavljanje i "nebondovsko" ponašanje, kada je novinarima davao prilično nerazumljive i nezanimljive odgovore. Neki fanovi su išli tako daleko da su osnovali Internet stranicu, craignotbond.com, gdje su se sprdali na njegov račun na sve moguće načine i pozivali na bojkot filma. No ništa od toga nije pomoglo, Craig je potpisao 15 mil. ugovor koji ga obvezuje na snimanje tri Bond filma.
No tu nevoljama nije bio kraj, ni za Craiga, a ni za producente. Ako su mislili da je težak posao bio pronaći novog Bonda, ispostavilo se da je još teži pronaći mu "djevojku". Prvo su producenti ponudili tu ulogu Angelini Jolie, no ona je izrazila želju da glumi glavnu negativku, a ne Bondovu "fuficu", te je zbog toga ubrzo otpala iz opticaja. Pa iako su producenti nakon toga vjerojatno pomislili da će ipak veoma lako pronaći novu Bond djevojku, i ta potraga se premetnula u pravi "križarski" pohod. Nakon toga, uloga Bond djevojke je bila ponuđena Charlize Theron, no i ona ih je odbila. Nakon nje je uslijedila Naomi Watts, koja je netom bila završila snimanje "King Konga". I ona je producentima "dala nogu", zbog kako je rekla "prokletstva koje prati Bond djevojke". Naime, kako se čini, nakon što glume u filmu o Jamesu Bondu, glumice više ne ostvare gotovo niti jednu kvalitetniju ulogu (Halle Berry npr.). Početak snimanja se je sve više i više približavao, a Bond djevojke još nije bilo. Ubrzo je red došao i na tamnoputu glumicu kraljevske krvi porijeklom iz Zambije, Thandie Newton najpoznatiju je po nastupima u filmovima "Mission: Impossible II" uz Toma Cruisea i "The Chronicles of Riddick" uz Vin Diesela. Ali, i ona ih je odbila jer se je htjela više posvetiti svojoj obitelji. Govorkalo se da su još u opticaju bile i Rachel McAdams, Caterina Murino, Sienna Miller, Rose Byrne, Rachael Stirling, Natasha Henstridge, Jessica Simpson, Scarlett Johansson, i Aishwarya Rai, pa čak je navodno i Britney Spears izrazila želju da bude Bond djevojka, no na kraju, "čast" je ipak pripala francuskoj glumici Evi Green ( "Kingdom of Heaven" ), koja je utjelovila fatalnu agenticu MI6 Vesper Lynd. Kad je ona dobila ulogu, snimanje je več "debelo" počelo, i to u Pragu, gdje su se snimale samo scene gdje se nije pojavljivao njezin lik, pa se je ona naknadno pridružila ekipi. Inače, uz Prag film je još sniman na lokacijama na Bahamima, u Italiji, te naravno, Velikoj Britaniji.
A što se tiče samog Craiga, njegovim nevoljama kao da nije bilo nikad kraja. Nakon početnog neprihvaćanja od strane fanova, razljutio ih je još više nekim svojim izjavama i krivim "potezima" na samom snimanju. Prvo je izjavio kako baš i ne voli oružje, zatim da ne zna voziti auto sa mjenjačem za brzine, več samo automatik, onda je tijekom snimanja jedne tučnjave ostao bez dva zuba nakon što ga je jedan kaskader opalio malo jače itd. Daniel je bio primoran dovesti svog stomatologa iz Londona u Prag, kako bi mu stavio nove navlake na slomljene zube, a uz to, dobio je i specijalnu zaštitnu gumu koju je koristio u daljnjim scenama tučnjave. Sve to je užasno ljutilo fanove. No, mnogi glumci, koji su več bili u "njegovoj koži" su mu stali u obranu. Tako ga je Moore naveliko pohvalio, kao i sam njegov izbor, a i Brosnan, bivši James Bond, je stao u obranu svoga filmskog nasljednika riječima "I ja sam morao nekoliko puta ići na šivanje, no to nije izašlo u novinama", rekao je Brosnan jednom prilikom, te nadodao "I meni je lice "sredio" kaskader. Zadobio sam i ozljedu koljena. Nezgode se događaju. Ako se ne ozlijedite na snimanju Bonda, onda nešto gadno ne štima". A podržao ga je i veteran Christopher Lee, koji igrao glavnog negativca u Bond filmu "The Man with the Golden Gun" 1974., te pozvao kritičare i zagrižene fanove da mu pruže priliku da se "snađe" u ulozi, te da citiram, "malo smanje doživljaje u vezi novog Jamesa Bonda".
Također pojavilo se i pitanje glavnog negativca. No na sreću svih, oko njegovog izbora nije bilo gotovo nikakvih problema, te je ta uloga pripala danskom glumcu Madsu Mikkelsenu, poznatom po nastupima u filmovima "Pusher I & II". Njemu je tako pripala uloga glavnog negativca Le Chiffra. No još nije poznato tko će izvoditi naslovnu pjesmu, također jedan od zaštitnih znakova serijala, no sigurno će to biti neka velika glazbena zvijezda, kako to obično biva.
Bilo kako bilo, producenti su najavili da će najnoviji Bond biti mnogo drugačiji od svojih prethodnika, mračniji, ozbiljniji, prepun brutalnog nasilja, i da će Bond bit bez svojih gadeta, te da će likovi više doći do izražaja, no još uvijek će biti i zabavan i vizualno raskošan, kao što se u ostalom i vidi iz trailer koji pršti akcijom i spektakularnim scenama. I upravo zbog tog trailer su mnogi fanovi (uključujući i mene) malo popustili što se Craiga tiče, jer prema viđenome, možda Craig i nije tako loš izbor, unatoč svom pomalo robusnom izgledu. Svakako je pohvalno što je tip odradio veći dio opasnih stuntova sasvim sam, bez pomoći kaskader, te naprosto blista u akcijskim scenama. Također, u ovom novom Bondu neće biti dobro nam poznatih likova poput Q-a i Miss Moneypeny, jedino će se pojaviti Judi Dench u ulozi M. A neće biti ni dobro poznatih Bodovih gadeta koji su zaštitni znak svakog Bonda. Također Bond neće piti svoje poznato piće, Martini ( "Shaken, not Stirred" ), več pivo, jer je navodno u tom prvom romanu, Bond bio prvi i zadnji puta zakleti pivopija. U film je uloženo 72 mil.$ budgeta, što je manje od prethodnika (oko 120-ak mil.$), a da li će film uspjeti zbog svih problema i negativnih kritika vezanih u cijeli projekt, povratiti taj novac, i još uz put nešto zaraditi, te kako će na kraju publika prihvatiti Daniela Craiga kao novog Bonda, jer o tome uvelike ovisi budućnost Bond franšize, imat ćemo prilike vidjeti več sljedečeg mjeseca, točnije 23.11.2006. kada će se film pojaviti u našim kinima...
Inače, producenti su se več dali u razradu i sljedećeg filma u nizu, a Craig bi trebao ponoviti svoju ulogu, unatoč negodovanju fanova, a film bi se trebao pojaviti u kinima 2008 godine. Prvotno su ga planirali pustiti u distribuciju 2007., kako bi tu godinu iskoristili u marketinške svrhe, što je zapravo dobar reklamni trik, koji se može iskoristiti samo jednom u životu – 07.07.2(007) – no, zbog zahtjevanosti projekta, odlučili su ga ipak prebaciti u narednu godinu.

Galerija fotografija:









Obavijest

Kao što vidite iz priloženog, uveo sam još jedan novitet, a to je foto galerija, koju ću od sad na dalje stavljati na kraju svake najave i vjerojatno svake recenzije, narvno, ako bude slika za foto galeriju...ako ih ne bude, nikome ništa.

Poroci Miamija

Eng. Miami Vice
God. 2006.
Redatelj: Michael Mann
Scenarij: Michael Mann
Trajanje: 134 min.
Žanr: Akcija, Drama, Triller, Krimi
Glume: Colin Farrell, Jamie Foxx, Li Gong, Luis Tosar, Naomie Harris, John Ortiz, Jay Amor, Jeannie Belgrave, Robert Berson, Juanita Billue, Everlayn Borges, Jennifer Budhoo, Tony Curran, Eric Dale, Isaach De Bankolé, Ana Cristina De Oliveira, Buddy Dolan, Levell Dorgilles, John Hawkes, Barry Shabaka Henley, Ciarán Hinds, Jamie D. Knee, Domenick Lombardozzi, Pavel Lychnikoff, Marc Macaulay, Edward Marsan, Gilbert Quintana, Elizabeth Rodriguez...itd.

Trailer



Radnja filma počinje u noćnom klubu u Miamiju, gdje upoznajemo dva glavna lika, policajce Sonny Crocketta i Ricarda Tubbsa koji upravo rade na tajnom zadatku. Tijekom tog zadatka, Sonny dobiva poziv na svoj mobitel. Ispostavi se da je s druge strane linije njihov bivši doušnik Alonzo Stevens, koji ima samo poruči da odlazi iz grada, te da ih nije izdao, i neka se pobrinu za njegovu obitelj. Sonny i Tubbs tada prekinu svoj undercover zadatak, te uz pomoć signala na Alonzovom autu, uspiju ga pronaći kako juri autocestom iz grada. Nakon što ga zaustave, Alonzo im kaže par nesuvislih rečenica, o nekom Arijevskom bratstvu koje šverca drogu, a koji su pobili neke FBI agente i natjerali njega da progovori itd. Tijekom tog njihovog razgovora, njih dvojica također putem telefonskog poziva saznaju da je Alonzova obitelj ubijena, na što se Alonzo baci pod auto.
Sonny i Tubbs se tako sasvim slučajno nađu usred velikog slučaja, kojeg je vodio FBI, ali ispostavilo se da FBI ima krticu u svojim redovima, zbog čega su i poginuli njihovi agenti na tajnom zadatku. Njih dvojica se tada ponude da krenu na tajni zadatak, pretvarajući se da su vozači, koji prevoze drogu preko granice, kako bi se približili sumnjivcima, i na kraju ih naravno uhitili. Za zadatak zna samo njihov nadređeni, Poručnik Martin Castillo i FBI Agent Fujima, koji ne vjeruje nikome iz svog ureda. Uskoro se njih dvojca susretnu sa predstavnikom te bande, koji im iako sumnjičav, da prvi probni posao, zahvaljujući najviše odobrenju šefove tajnice, Isabelle, a uskoro upoznaju i samog šefa, Montoyu. No, problemi se ubrzo pojave, kada se Sonny zaljubi u Isabellu, te započne s njom strastvenu ljubavnu vezu, koja je više od običnog sexa, ali ipak na kraju krajeva nema budućnost. Tubby mu savjetuje da zadrži "hladnu glavu", i drži se plana, jer bi u protivnom mogli upropastiti svoj cover i tajni zadatak, što bi za njih značilo sigurnu smrt...
Kako radnja teče dalje, neću vam pričati, jer je priča u biti dosta komplicirana, prepuna tih sitnih detalja na koje valja obratiti pozornost, no iznimno je zanimljiva.



Prije nego što se osvrnem na sam film, i ispričam vam svoje viđenje istoga, moram vam reći kako je "Miami Vice", meni osobno bio najočekivaniji naslov ovoga ljeta, unatoč "Piratima 2", "Supermanu", "X-Menima 3", "Mission: Impossible III" i drugim velikim spektaklima, koji doduše u većini uopće nisu bili loši, ali nisu nekako u meni probudili tako veliki interes i očekivanja kao "Poroci". No, nije to bilo zbog toga jer se tu radi o filmskoj ekranizaciji jedne od najpopularnijih akcijskih serija 80-ih, jer da vam budem iskren, serije se dosta slabo sjećam...onako u "magli" (Ferrari, sakoi sa zavrnutim rukavima itd.). Več zato što se tu radi o najnovijem projektu majstora punokrvnih i žestokih krimića koji je naveliko zadužio taj žanr - Michael Mann, tvorac fenomenalnih krimića kao što su "Heat" i "Collateral", ali i filmova poput "The Last of the Mohicans", "The Insider" itd. Čovjek je jednostavno genijalac i perfekcionist u tome što radi, te u njegovim filmovima uvijek dominiraju likovi i dramaturški slojevita priča, kao i stilizirana vizualnost. Tako su, kao što rekoh, moja očekivanja potaknuta još izvrsnim i obećavajućim trailerom, kao u ostalom vjerojatno i očekivanja većeg dijela svjetske publike bila veoma velika.
I kada se je film napokon pojavio pred publikom, doživio je podijeljene kritike. Neki su ga odmah proglasili remek-djelom u kojem je Mannovo majstorstvo došlo najviše do izražaja, a drugi pak razočaravajućim, jer ovo u biti i nije remake serije u onom punom smislu te riječi. A ja (?), ja sam se našao negdje u sredini...naime, smatram da Mann ovim filmom nije doduše dosegao kvalitetu svojih prethodnih filmova "Heat" i "Collateral", te mi je "Miami Vice" u cjelini slabiji od ta dva naslova, ali me isto tako nije ni razočarao kao neke. No da bi vam moja mišljenja vezana uz film bila malo jasnija, smatram se dužnim napisati nešto i o samoj Tv seriji.
Dakle...originalna serija, "Miami Vice", se je počela prikazivati 16. 09. 1984., pa sve do 25. 01. 1990. godine, i u tom razdoblju je doživjela pet sezona i 111 epizoda, a svaka epizoda je trajala po 60-ak minuta, uključujući i reklame, što je sve ukupno oko 6660 sati...manje-više. Seriju je osmislio Anthony Yerkovich za kuću NBC, kojemu je navodno ideja o policijskom paru, bijelcu i crncu koji su svojim karakterima potpuno različiti, ali ipak veoma uspješni u svom poslu hvatanja krijumčara droge, pala na pamet nakon što je pročitao jedan članak u Time Magazinu, o tome kako zakon dopušta da agencije poput DEA, FBI, CIA itd. koriste zaplijenjene predmete u daljnjim "undercover" istragama, a sigurno je nekakav utjecaj na njega imao i film "48 Hours" iz 1982. godine redatelja Waltera Hilla sa Eddie Murphyem i Nick Noltiem u glavnim ulogama, koji ima nekih sličnosti sa serijom. Radnju je smjestio u uvijek sunčani Miami, ubacio mnoštvo skupih jurilica u nju (spomenuti Ferrari, gliseri itd.), opakih negativaca i humora te ponudio ideju čelniku kuće NBC, Brandonu Tartikoffu, kojemu se ideja svidjela, kao i producentima Michaelu Mannu i Dick Wolfu, te je uskoro bila snimljena pilot epizoda. Ubrzo nakon početka prikazivanja, serija se je premetnula u veliki hit te stekla brdo fanova, jer je nudila nešto drugačije od ostalih sl. kriminalističkih serija, a to je filmski pristup televizijskom proizvodu, vizualnu raskoš, grafičko nasilje itd. Publika je naprosto obožavala pustolovine Jamesa "Sonny" Crocketta i Ricarda "Rico" Tubbsa, koje su glumili Don Johnson i Philip Michael Thomas.



I što je najvažnije, serija je stvorila nove trendove što se muzike i mode tiče, i po tome je bila revolucionarna i zapažena. Gotovo svaka epizoda je bila poput dugačkog glazbenog spota, te su do izražaja više dolazile boje, muzika, brzi ritam, predivni kadrovi Miamija, nego sama priča i likovi. Muzika je bila pomno birana za svaku epizodu posebno, a radilo se tu o tada najpoznatijim pop i rock hitovima 80-ih, velikih glazbenih zvijezda kao što su Tina Turner, ZZ Top, Depeche Mode, U2, The Police, te Phil Collins, čija je poznata stvar "In the Air Tonight", koja je svirala u pozadini scene iz pilot epizode, kada se Crockett i Tubbs noću voze ulicama Miamija u svom Ferrariju, pridonijela "stvaranju" jedne od najslavnijih i najsimboličnijih scena serije. Naravno, bilo je tu još i mnogo drugih glazbenih zvijezda, a neke od njih su i gostovale u seriji, kao npr. Willie Nelson, Ted Nugent, te ponovno Phil Collins, kao i još neki. A tu je i nezaboravna naslovna tema Jan Hammera odsvirana na sintisajzeru, ali koja još i dan danas zvuči odlično.
Druga stvar koju sam spomenuo je bila moda, posebice muška. Serija je postala poznata po načinu odijevanja glavnih junaka, što je kasnije ujedno postao i zaštitni znak serije, kao i glavni razlog sprdnje u današnje vrijeme...majice sa V izrezima, ljetni sakoi pastelnih boja sa zavrnutim rukavima, drečave ljetne košulje, cipele na bosu nogu, fudbalerka, brada od tri dana, naušnica itd. Iako danas sve to u cjelini djeluje poput kičeraja 80-ih, zapravo ne da djeluje, več je kič te je pomalo i smiješno za vidjeti, onda je to bilo cool, svatko tko je bio netko i nešto se je tada tako odijevao, jer je to bilo IN, to je bila "šminka".
Kao što sam več spomenuo, mnoge glazbene zvijezde su glumile u seriji, ali i mnoge današnje velike glumačke zvijezde su se pojavile u seriji, kao npr., Annette Bening, Bruce Willis, Viggo Mortensen, Ben Stiller, Chris Cooper, Wesley Snipes, Liam Neeson, Julia Roberts, Helena Bonham Carter, Melanie Griffith, Benicio Del Toro, John Leguizamo, Charles S. Dutton, Dan Hedaya, Bill Paxton itd., itd...Sve u svemu, serija je ostavila veliki utjecaj na tadašnju pop kulturu, i "utabala stazu" za buduće slične policijske serije ali i filmove ("Bad Boys" npr.), te se još uvijek, unatoč danas kičastom izgledu smatra najboljom kriminalističkom serijom 80-ih godina.
E sad kad sam vam iznio neke važne detalje vezane uz seriju, mogu se napokon baciti na recenziju filma. Dakle...kao što sam več spomenuo ranije, nekima se film nije svidio, i to najviše iz razlog jer film osim naslova i likova gotovo da nema veze sa originalnom serijom, tj. da nije šaren i zabavan poput serije, što je ako se mene pita sasvim logično, te veliki plus filma. Ja na ovaj film ne gledam kao na remake serije, več kao na krimić Michaela Manna koji je samo baziran na toj seriji, kao što sam u ostalom več spomenuo. Mislim, prošlo je več 20-ak godina od početka prikazivanja prve epizode, i sad su druga vremena, 21st., te bi šarene košulje i sakoi sa zavrnutim rukavima danas djelovali presmiješno, kao što u ostalom i jesu. Promjene vizualnog stila su bile nužne, no James "Sonny" Crockett i Ricardo "Rico" Tubbs, u izvedbi fenomenalnih Colina Farrella i Jamie Foxxa, su i dalje cool, oni su i dalje šminkeri, i dalje voze brze aute i glisere, samo što danas nose jednobojne košulje, siva odjela, ubiti sve ono što je danas pojam dobrog odijevanja i "šminke", baš kao što su svojedobno to bili spomenuti Don Johnson i Philip Michael Thomas. Zato izjave nekih gledatelja da su likovi "suhoparni šminkeri" u potpunosti baš i ne stoje. Oni jesu šminkeri, ali su to bili i likovi u seriji, samo su se druge stvari podrazumijevale pod "šminku".



Također i okruženje u kojem se odvija radnja je drugačije, malo mračnije, nasilnije i ozbiljnije, nema tu previše jarkih boja i humora. Miami više nije mjesto uvijek okupano suncem, prepuno zgodnih komada u badićima koje ispijaju koktele i sl. To je sada opasan grad, prepun kriminalaca koji uopće ne priznaju zakone i policiju, te ih se nimalo ne boje. Sama priča je iznimno zanimljiva i kompleksna, te se Mann baš kao što sam i očekivao, bavi likovima i njihovim odnosom. Pokazuje nam detaljno kakvim se sve rizicima prepuštaju ti policajci koji rade na undercover zadacima, i kakve su procedure kod takvih zadataka, a tu su također i ljubavni zapleti. Inače, veći dio filma se niti ne događa u Miamiju, več i na Kubi i Tahitiju, što je isto jedan od razloga zbog čega se nekima film nije svidio...ono, postavljaju se pitanja "kako se film može zvati Miami Vice kad se ne događa u Miamiju?!". Meni osobno to nimalo ne smeta, jer se to sve događa u kontekstu radnje, i nužno je za priču, u ostalom, koliko se sjećam, i u nekim epizodama serije se je radnja odvijala izvan Miamija, gdje je glavne likove odveo trag ili potraga za sumnjivcem. Naslov se po mom mišljenju odnosi na sam odjel narkotika u Miamiju, čiji su Sonny i Rico članovi, i s toga se radnja ne mora nužno u cijelosti odvijati u Miamiju.
S vizualno strane, film je čisto savršenstvo. Mann se je ponovno "igrao" sa estetskim izgledom filma, te nam je ponudio vizualno ekstravagantan film. Baš kao i nekoliko puta spomenuti "Collateral", i "Miami Vice" je u potpunosti snimljen sa HD-digitalnim kamerama, što je Mannu omogućilo da se pozabavi bojama u post-produkciji. Tako je gotovo u potpunosti suzbio crvenu, a pojačao plavu i žutu. Također tu je i poludokumentaristička zrnata slika, koja je svršena, kao i odlični kadrovi. Mann po običaju savršeno snima noćne totale, hvata ljepotu i veličinu grada noću, gradska svijetla, što filmu daje jednu pomalo epsku veličinu i atmosferu. U ostalom, sve lokacije su odlično snimljene, tako da je film vizualno prava gozba za oči. Na kraju krajeva ne smijem zaboraviti spomenuti i ono najbolje od svega, odlične akcijske scene, posebice poludokumentaristički obračun na kraju filma, koji je po mom mišljenju najrealističnija akcijska scena koju sam imao prilike vidjeti na filmu. Mann tu dosta pridodaje zvuku i što realnijoj kameri iz ruke i tako dobiva veličanstvenu vizualnu gozbu za oči u uši. Ono što mi se je isto jako svidjelo je to što film zapravo nema uvoda, več samo počne, a naslov se pojavi tek na kraju. Izvanredno, tako odmah bivate doslovno bačeni u priču, bez ikakvih usputnih objašnjavanja.
Glumačke izvedbe su, kao što rekoh izvrsne. Farrell i Foxx odlično portretiraju svoje likove, policajce na rubu zakona, a ništa lošiji nisu ni Naomie Harris kao Detektivka Trudy, Foxxovo filmska djevojka, Barry Shabaka Henley kao Poručnik Martin Castillo, njihov nadređeni, te ostatak ekipe. Jedini prigovor što se glume tiče imam na Li Gong, u ulozi Isabelle, Farrellovog ljubavnog interesa i tajnice gl. negativca. Žena se kroz cijeli film očito bori sa engleskim jezikom, što malo bode u uši.
No, unatoč svom tom savršenstvu, film ima i svojih mana. To je prije svega trajanje od 134 minute. U cjelini film je predugačak, i malo prerazvučen u sredini, te je bez problema mogao biti kraći za nekih 30-ak minuta. Mislim da je Mann mogao malo manje forsirati na ljubavnim odnosima između likova, posebice Sonnya i Isabelle, i izbaciti nekoliko, po mom mišljenju nepotrebnih scena sexa, i ubaciti malo više akcije, koja je izvrsna, ali je svakako fali. A upravo ta veza između njih dvoje mi ujedno djeluje nekako "nategnuto", tj. neuvjerljivo, i smatram da joj je posvećeno previše vremena i pažnje.



Još jedan minus filma je i pomalo neupačtljiv soundtrack, koji ima svojim momenata (npr. početak i izvrsna stvar "Numb/Encore" grupe Linkin Park fea.Jay-Z), ali u cjelini nije tako zvučan kao npr. soundtrack filmova "Heat" i "Collateral". Originalno je za soundtrack bio angažiran Jan Hammer, autor naslovne teme za seriju, od kojeg je Mann zatražio da sklada malo moderniju verziju teme, ali je ovaj na žalost odbio. Nakon toga je taj posao dobila grupa The RZA, da bi na kraju i ona, na žalost, bila zamijenjena sa prilično nepoznatim Johnom Murphyem, koji je skladao muziku za filmove kao što su "28 Days Later..." i "Basic Instinct 2".
Film je inače snimljen na lokacijama u Miamiju, Paragvaju, Urugvaju i Dominikanskoj Republici, gdje je došlo i do jednog ozbiljnog incidenta. Naime dok su snimali scene u getu Santo Dominga, došlo je do pucnjave izvan seta, jer je jedan od mještana htio na silu upasti na set, a kad mu je rečeno da ne može, izvukao je pištolj, na što su ga zaštitari ustrijelili, te je snimanje bilo odgođeno na tri dana. No to nije bio jedini problem na snimanju. Naime snimanje je još jednom bilo odgođeno zbog uragana, a priča se da se je proračun filma popeo sa odobrenih 136 mil.$ na čak 200 mil.$. Također navodno se je Farrell često sukobljavao sa redateljem, koji je kao što rekoh veliki perfekcionist, te mu nije dopušta razuzdane noćne provode, po kojima je ovaj poznat. A nakon što je snimanje bilo završeno, Farrell se je prijavio u bolnicu na liječenje, navodno zbog iscrpljenosti. A ni Foxx, inače veliki obožavatelj spomenute serije, koji je zapravo Mannu i stavio "bubu u uho" o snimanju filma "Miami Vice" još na snimanju filma "Ali" 2001. godine, a kasnije i na snimanju "Collaterala", nije bio potpuno miran na snimanju. Navodno je tražio malo veći honorar nakon što je osvojio Oscara za ulogu Raya Charlesa u filmu "Ray". Da li je u tome uspio, nije poznati. Također i studio je sjeo Mannu za vrat sa svojim zahtjevima i rokovima, te je on bio prisiljen zbog kašnjenja sa snimanjima montirati film u zadnji čas prije nego se je film pojavio u kinima.
Zanimljivo je kako prije nego što je Mann pristupio projektu, su za naslovne uloge bili razmatrani Matthew McConaughey i Will Smith, a film je trebao biti veoma sličan seriji, šaren i prepun humora. Također je neko vrijeme za ulogu Sonnya pretendirao i Tom Cruise, no na kraju ju je dobio Farrell. S jedne strane mogu reći da mi je čak i žao što Cruise nije dobio tu ulogu...bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi njemu stajale one brčine koje nosi Farrell u filmu hehe...

Sve u svemu, Michael Mann je napravio još jedan dosta dobar i žestok kriminalistički film, koji doduše nije odličan i savršen koliko je to mogao biti, te kao što rekoh nije bez mana, ali isto tako daleko od toga da je katastrofalan neuspjeh. Još jednom naglašavam, nemojte ovaj film gledati kao remake, odnosno ekranizaciju serije, več kao Mannovski krimić inspiriran serijom, i sigurno će vam djelomično baš dobro sjesti...meni je.

Ocjena: 3,5/5

Ubojstvo i margarite

Eng. The Matador
God. 2005.
Redatelj: Richard Shepard
Scenarij: Richard Shepard
Trajanje: 97 min.
Žanr: Komedija, Drama, Krimi
Glume: Pierce Brosnan, Greg Kinnear, Hope Davis, Philip Baker Hall, Adam Scott, Dylan Baker, Erin Batsford, Portia Dawson, Jonah Meyerson, Maureen Muldoon, Roberto Sosa, Antonio Zavala, Penelope Kaufer...itd

Trailer



Julian Noble je plaćeni ubojica po zanimanju, ili kako on to voli pristojnije nazvati "pomagač u fatalnim slučajevima", te je iznimno uspješan i dobar u svom poslu, več 20 godina. No, iako upiješ u onome što radi, Julina na dan svog rođenja, iliti rođendan, na kojeg je uopće zaboravio, shvati da je umoran od tog posla i usamljen, te da nema gotovo ni jednog prijatelja u životu, što ga baci u depresiju. Nakon što dobije još jedan posao u nizu, zaputi se u Mexico City kako bi ga obavio. No po dolasku se ispostavi da Julina nije više onaj stari, te da je depresija počela utjecati na njega i na njegov posao, što nije nimalo dobro za bilo kojeg profesionalnog hitmana, pa doživi živčani slom.
S druge strane, tu je i Danny Wright, sitni biznismen koji živi u Denveru sa svojom ženom Bean, koja je njegova ljubav još is srednjoškolskih dana. Pa iako se njihov život na prvi pogled čini savršen, jer je njihova ljubav još uvijek jaka i nakon 10 godina braka, baš kao i na početku veze, ispostavi se da imaju nekih financijskih problema, pa Danny mora otići također poslovno u Mexico City, gdje bi mogao riješiti svoje financijske probleme.
Nakon što sa svojim poslovnim partnerom uspije sklopiti važan posao, Danny sav veseo ode malo proslaviti taj svoj uspjeh u hotelski bar, gdje je odsjeo. No u tom istom hotelu je odsjeo i Julian, te se njih dvojca sasvim slučajno susretnu za šankom, gdje počnu ispijati margarite, svaki zbog njemu poznatih razloga...jedan slavi, a drugi utapa tugu. Ubrzo razmijene par riječi, te nakon početnog Julianovog drskog ponašanja (naime na Dannyevu konstataciju Kako margarite imaju bolji okus u Mexicu, Julian posprdno odgovori "Margaritas always taste better in Mexico...Margaritas and cock.", što Danny shvati kao gay izjavu, pa se brzo povuče), njih dvojca ipak uspiju pronaći zajednički jezik, iako nemaju ama baš ništa zajedničko.
Na kraju večeri se Julian ponovno uspije zamjeriti Dannyu i uvrijediti ga, no ubrzo shvati da je Danny zapravo jedina osoba koju može smatrati svojim prijateljem, iako se znaju tek jedan dan, te se odluči pod svaku cijenu iskupiti za tu uvredu, a u tome ide tako daleko da sljedeći dan prizna Dannyu čime se zapravo bavi. Danny naravno ispočetka pomisli da se radi o šali, zafrkanciji, no znatiželja ga potakne da izazove Juliana neka mu dokaže da je zbilja profesionalni ubojica. Julian mu tako uskoro dokaže da je ozbiljan ("I'm as serious as an erection problem." kaže on), te da se ne radi o šali, več da je sve što mu je ispričao istina, pa čak zamoli Dannya da mu pomogne u sljedećem poslu, opisujući mu to kao jednu vrstu zajedničke zabave. Danny se naravno prestraši, te odbije njegovu ponudu želeći pobjeći što dalje od Juliana, ali uskoro saznaje da je njegov poslovni dogovor ipak propao, te da je bankrotirao, a ne želeći se vratiti kući svojoj ženi kao gubitnik, na pamet mu padne jedna ideja...
Dalje vam neću pričati, samo ću reći da je daljnji razvoj priče iznimno interesantan i zabavan, te da nipošto nećete požaliti ako pogledate ovaj film.



Nakon što mu je "ukinuta" dozvola za ubijanje i 007 status, Pierce Brosnan, prema mom skromnom mišljenju uz Sean Connerya najbolji James Bond, odlučio je snimiti nešto sasvim drugačije, ovaj mali, takoreći nezavisni film, "The Matador". Da vam odmah budem iskren, kad sam prvi puta čuo za ovaj naslov, uopće me nije pretjerano interesirao, jeste da Brosnan glumi, ali mislio sam da je to neki mali festivalski film (što zapravo i je, jer je bio prikazan na festivalima u Sundancu, Torontu, Chicago itd., gdje je redom pobrao dobre kritike i nagrade) kojeg će opet kritičari obožavat i dizati bespotrebno u nebesa, a film će zapravo biti dosadan do zla Boga. No onda sam imao prilike vidjeti trailer i nekako me zainteresiralo, posebice jer je trailer bio prilično smiješan, što me baš iznenadilo, jer nisam to očekivao. Ubrzo nakon toga počeo sam čitati sve redom pozitivne kritike, posebice na Brosnanovu izvedbu i odlučio sam ga pogledat, pa kud puklo da puklo, te sam ostao oduševljen filmom. Zapravo, u naslove kao što su "Collateral", "Narc", "Crimen ferpecto" i još neke, "The Matador" je jedan od najboljih filmova koje sam pogledao u zadnjih 5-6 godina.
Priča o neobičnom prijateljstvu opičenog i prolupalog profesionalnog ubojice, i običnog biznismena te obiteljskog čovjeka je iznimno zanimljiva sama po sebi, a još je k tome i ispričana na pametan, zanimljiv i duhovit način, što ju čini još boljom.
Režija je također izvrsna, redatelj, a ujedno i scenarist filma, Richard Shepard, koji inače ovih dana kod nas snima svoj najnoviji film "Spring Break in Bosnia" sa Richardom Gereom u glavnoj ulozi, je na pristojan i zabavan način ispričao tu priču, koristeći pri tome i izvrstan soundtrack koji pridonosi vedroj atmosferi filma. Prvo nas upoznava sa likovima, a zatim nas polako uvodi u zanimljivu priču, nudeći na pri tome mnoštvo crnog humora i čudnih preokreta. No ono što je mene najviše oduševilo su bili odlični dijalozi i Brosnanova izvedba.
Uživao sam u svakoj minuti njegovog pojavljivanja na ekranu. Mislim, čovjek je bio izvrstan Bond u svim Bond filmovima sa njim, ali ova uloga mu je definitivno vrhunac karijere...za sada. Izvrsno je odigrao lik na rubu između karikature i stvarne osobe. Njegov lik, usamljen i pomalo čudan ubojica Julian Noble, je na prvi pogled odvratan čovjek, puno pije, a uz to je i ovisnik o seksu, kurve mu nisu strane, a ne preže ni od upucavanja tinejdžerkama, dok ubojstvo smatra zabavom, no ipak ga morate voljeti. Brosnan ovaj put nije uglađen i elegantan kao u Bond filmovima, več pomalo poremećen, zapušten, uvijek naceren, te uvrjedljiv i vidljivo u godinama...no fenomenalan je!
S druge strane tu je Greg Kinnear, koji glumi Danny Wrighta, sitnog biznismena i obiteljskog čovjeka koji ima svojih problema. On je ljubazan, prijateljski raspoložen čovjek, totalna suprotnost Julianu, ali je isto i znatiželjan, zbog čega se i zainteresira za Julianovo zanimanje, koje mu ovaj za čudo otkrije. Baš kao i Pierce, i Greg je također izvrstan u svojoj izvedbi, te njih dvojica odlično funkcioniraju kao par na ekranu, ali ovo je definitivno bio Brosnanov Show. Ono, Brosnan je ukrao gotovo svaku scenu, jednostavno je lud, lud i lud...kroz cijeli film, te se jasno vidi koliko se je zabavljao igrajući ovu ulogu.



Moglo bi se možda čak reći da je ovo njegova osveta za Bonda kojeg je htio još jednom odigrati, jer se naveliko sprda s tim likom, pije (pretjerano), puši, zavodi, zapravo ševi žene, baš kao i Bond, ali na mnogo opičeniji, smješniji i otkačeniji način, a i brkovi mu smiješno/dobro stoje. Zato me nimalo ne čudi što je upravo za tu ulogu bio nominiran za Zlatni Globus ove godine, u kategoriji najbolji glumac u komediji ili mjuziklu, koji je na kraju osvojio Joaquin Phoenixu za ulogu velikog glazbenika Johnnya Casea u filmu "Walk the Line". U jednu ruku baš šteta, jer smatram da ga je zaslužio.
Inače uz njih dvojcu, valja izdvojiti i simpatičnu glumicu Hope Davis, koja glumi Gregovu filmsku ženu Bean. Ona je također zbilja zabavna u svojoj izvedbi, te iako se u filmu pojavljuje jako malo, ostavlja dojam na gledatelja, jer iako je na prvi pogled sasvim obična ženica, ispostavi se da ima neke svoje "muhe". To se posebice vidi u sceni kada ona prvi puta upozna Juliana, te ga odmah upita da li nosi pištolj, a kad ovaj odgovori potvrdno, ne preže i od toga da ga priupita da joj ga pokaže.
Jedina zamjerka koju imam na film, je zadnjih 15-ak min. filma, kada postane nekako mlak?! Ne znam kako bi se točno izrazio, ali uglavnom tu mi se malo gubi oštrina tog crnog humora, te iz crno-humorne komedije više postaje drama, no vjeruje te mi, to nimalo ne kvari cjelokupni ugođaj i dojam filma.
Zanimljivo je to što je Shepard, koji prije ovog filma nije imao ni jedan poznatiji naslov vrijedan spomena, zamislio ovaj film kao low-budget projekt koji će u cijelosti snimiti sa Digitalnom kamerom. No kada se je za projekt zainteresirao Brosnan, i kada je napokon prihvatio glavnu ulogu, budget filma je malo porastao (10 mil.$), što je Shepardu omogućilo bolje tehničke uvijete, angažiranje još nekih poznatih imena kao i vizualno raskošniji film. Film je zapravo u cijelosti snimljen na lokacijama u Mexico Cityu, iako se radnja filma odvija na još nekoliko različitih egzotičnih lokacija diljem svijeta, kao npr. u Moskvi, Beču, Budimpešti i Denveru. Mexico je uspješno "odglumio" i zamijenio sve te lokacije.
Fotografija je odlična, kao i ono nešto malo akcijskih scena, koje su također jako dobro izvedene, no ovo nije film koji se gleda zbog toga, več kao što rekoh zbog humora i glumaca.

Sve u svemu, "The Matador" je svakako prezabavan i lud film, kojeg svima preporučam (a neka vam preporuke budu i izvrsne kritike i ocjene sa mnoštvo poznatih filmskih portala). Crno-humorna drama, koja će vas oduševiti svojim otkačenim dijalozima i glumačkim izvedbama dvojce glavnih aktera priče...uglavnom film koji će te definitivno gledati sa smiješkom.

Ocjena: 5/5

Obavijest

Kao što ste več vjerojatno primjetili na početku teksta, od danas pa na dalje uvodim neke novosti kod pisanja recenzija, a to je vrijeme trajanja filma, žanr i trailer, kako bi ste još detaljnije bili upoznati sa filmovima o kojima ću u buduće pisati.

Ghost Rider



Slike



Tagline: His Curse will Become his Power

Trailer

Redatelj: Mark Steven Johnson
Scenarij: Mark Steven Johnson
Žanr: Akcijski horror SF triller
Godina: 2007.
Država: SAD
Glume: Nicholas Cage, Wes Bentley, Eva Mendes, Sam Elliott, Donal Loque, Peter Fonda, Raquel Alessi, Peter Callan, Matt Long, Mathew Wilkinson, Daniel Frederiksen...itd.

Radnja: Kako bi spasio svog umirućeg oca, mladi stuntman i motorist, Johnny Blaze, sklopi dogovor sa Mephistophelesom, odnosno Vragom, te mu u proda svoju dušu kao i tužne dijelove čistog srca Roxanne Simpson, ljubavi svog života. Nekoliko godina kasnije, Johnny se ponovno susretne sa Roxanne, koja je u međuvremenu postala novinarka, ali isto tako, njegov životni put se ponovno sastane sa Mephistophelesom, koji mu ponudi primamljivu ponudu. Naime, vratit će mu njegovu dušu, ako on zauzvrat postane Ghost Rider, demon plamteće lubanje koji se po noći bori za pravdu dok je po danu normalan čovjek. Johnny naravno pristane, iako prekasno shvati da je prevaren, te se uskoro nađe u sukobu sa Blackheartom, Mephistophelesovim sinom, ali ujedno i neprijateljem, koji ga želi zamijeniti, te stvoriti novi pakao, još gori i odvratniji nego ovaj stari.

Očekivanja: "Ghost Rider" je još jedna strip ekranizacija u nizu, bazirana na popularnom istoimenom Marvelovom stripu Garya Friedricha & Mikea Plooga nastalom 1972. godine, koju produciraju Avi Arad i Stan Lee, producenti svih filmova nastalih prema Marvelovim stripovima, te se zapravo po ničem posebno ne ističe od ostalih ekranizacija. No moram priznati da kako se datum premijere sve više približava, tako i moje zanimanje za taj naslov sve više raste, kao naravno i očekivanja.
Ali isto tako moram odmah priznati da nisam nikada imao prilike pročitati ni jedan primjerak tog stripa, pa čak ni prolistati, tako da nisam upoznat sa pozadinskom pričom i tim strip junakom. No ono što me je naviše privuklo je vizualni izgled lika i općenito cijelog projekta. Trailer koji je več neko vrijeme dostupan na Internetu obećava zbilja vizualno impresivan, interesantan, mračan i cool film, onako u maniri filmova "Blade" i "Hellboy". No opet s druge strane, malo sam i skeptičan oko cijelog projekta. Naime, u redateljskoj stolici ovog filma sjedi Mark Steven Johnson, inače zaslužan za meni osobno jednu od lošijih strip ekranizacija u zadnje vrijeme, "Daredevil" sa Ben Affleckom iz 2003. godine, koji ujedno potpisuje i scenarije za oba filma. Doduše i "Daredevil" je imao odličnu mračnu atmosferu i vizualni izgled, no scenaristički i režijski je na mjestima bio slab te razočaravajuć. Tu bih posebice istaknuo neke akcijske sekvence koje su bile malo pretjerane i smiješne, s toga se nadam da Johnson neće i ovdje pretjerati...no vidjet ćemo.
Ovaj puta je Johnson imao na raspolaganju budget od 120 mil.$, što je skoro pa duplo više od "Daredevila" (70 mil.$), a prema viđenome iz več spomenutog trailer, izgled da ih je dobro iskoristio i uložio, jer trailer pršti od spektakularnih scena prepunih cool akcije i specijalnih efekata. Kao što rekoh, samo se nadam da nije pretjerao.
Ni glumačka ekipa nije za odbacit, tako je glavnu ulogu, Johnny Blazea, odnosno Ghost Raidera na sebe preuzeo Nicholas Cage, inače veliki ljubitelj stripova, koji več par godina hvata priliku da nastupi u nekoj strip ekranizaciji (promakli su mu "Superman Returns" i "Spider-Man" gdje je trebao glumiti Green Goblina), te ju je napokon uspio uhvatiti. Fanovi stripa baš i nisu oduševljeni, no nisu ni pretjerano razočarani, a kako će u gotovo pola filma Cageova glava biti zamijenjena plamtećom CGI lubanjom, to nije ni važno. U ostalom, Cage se je več nekoliko puta uspješno iskazao kao odličan glumac, i odličan akcijski junak, pa ne vidim razloga da ovdje razočara, siguran sam da će nam on isporučiti odličnu sebi svojstvenu izvedbu, a sve ostalo je na redatelju. Društvo će mu tako praviti Eva Mendes, kao ljubav njegovog života, novinarka Roxanne Simpson, zatim Sam Elliott kao njegov mentor i pomagač Caretaker, Peter Fonda kao Mephistopheles, odnosno Vrag u ljudskom izdanju, te Wes Bentley, najpoznatiji po ulozi čudaka sa kamerom iz izvrsnog filma "American Beauty", u ulozi Blackhearta, Vragovog sina koji ga želi "svrgnuti sa vlasti". Neko vrijeme je navodno u igri za neku od uloga bio i veteran Jon Voight, no otpao je iz nepoznatih razloga.
Ekipa zaslužna za CGI efekte, je navodno imala dosta problema oko stvaranja što realnije plamteće lubanje, pa su nakon prvog javnog test prikazivanja, neke scene bile ponovno dorađivane, kako bi vizualno izgledale što bolje i realnije, a Cage proveo gotovo polovicu snimanja sa zelenom "čarapom" na glavi, kako bi ju lakše maknuli, odnosno zamjenili lubanjom.
Bilo kako bilo, strip ekranizacije su danas uobičajena pojava, te su zbilja rijetke one koje na kraju ispadnu odlične, ili u najmanju ruku zadovoljavajuće za sve, i fanove i običnu publiku. No, kao što rekoh ranije, ovaj projekt zvuči zanimljivo i obećavajuće, ali isto tako mogao bi na kraju i razočarati, posebice ako redatelj ne uspije zadržati sve konce u rukama. Kako će sve to na kraju izgledati, imat ćemo prilike pogledati sljedeće godine, točnije 22.Ožujka 2007. kada bi se prema najavama film trebao pojaviti u našim kinima.

Baš kao što i u među glumcima postoje oni rijetki koji se ističu iznad svih ostalih, koji fasciniraju publiku na neki način, koji su jednom riječju genijalci, legende...ljudi poput De Nira, Pacina, Eastwooda itd., tako i među redateljima postoje takvi rijetki majstori koji zaslužuju da ih se hvali više nego ostale. Jedan od tih rijetkih genijalaca je i neponovljivi majstor akcije i tkz. "herojskog krvoprolića", te meni osobno jedan od najboljih, ako ne i najbolji redatelj, ali ujedno i scenarist, producent, pa čak i glumac - John Woo.



John Woo, pravim imenom Yusen Wu, je rođen 01.05.1946. godine u Guangzhou u Južnoj Kini u veoma siromašnoj kršćanskoj obitelji. I upravo zbog toga što su bili kršćani, tri godine nakon Johnovog rođenja bili su primorani pobjeći pred komunizmom, te se sele u Hong Kong, Englesku koloniju gdje su bili donekle sigurni. No unatoč tome, život im nije bio nimalo lagan, te je Woo imao prilično teško djetinjstvo. Naime, kako su bili siromašni živjeli su u drvenoj kolibi, a ubrzo nakon doseljenja, Johnov otac se razbolio, te je bio hospitaliziran radi tuberkuloze i nije mogao radit kako bi prehranio obitelj. A da stvar bude još gora, 1953. su nakratko postali i beskućnici, nakon što im je ta trošna kolibica izgorjela u požaru. Zahvaljujući novčanoj pomoći neke nepoznate Američke obitelji, uspjeli su se preseliti u drugu kućicu, a i mali Woo je napokon krenuo u školu, ali tek sa devet godina. Kako je njegov otac bio teško bolestan, cjelokupnu brigu o sinovima, jer je Woo imao, tj., ima još jednog brata, je preuzela njihova majka. Na žalost, u to vrijeme stopa kriminaliteta i nasilja u Hong Kongu je žestoko rasla, te je mali Woo bio okružen onime što je kasnije često prikazivao u svojim filmovima - krvavim nasiljem. I sam je nekoliko puta izjavio kako je odrastao u prilično nasilnom svijetu, te da je često imao priliku vidjeti borbe bandi, policijsku brutalnost i mrtva tijela na svakom uglu, a jedno od najpotresnijih sjećanja kojeg se sjeća iz djetinstva je ubojstvo nekog čovjeka na stepenicama njegove kuće. Tako ih je njihova majka, da bi svojoj djeci skrenula misli sa nasilne i okrutne stvarnosti, kad god je mogla vodila u kino, gdje se je mali Woo po prvi puta susreo sa kinematografijom i uživao gledajući Američke mjuzikle te filmove francuskog Novog vala, koji su prema njegovim riječima najviše utjecali na njega. " Oduvijek su me fascinirali mjuzikli, mislim da su upravo oni najviše utjecali na mene, "Seven Brides for Seven Brothers", "Singin' in the Rain" i "The Wizard of Oz" su mi najdraži" izjavio je jednom prilikom. A uz mjuzikle, koji su mu nesumnjivo razvili istančan osjećaj za ritam pokreta, što je posebice vidljivo u njegovim pažljivo koreografiranim akcijskim sekvencama koje djeluju poput krvavog baleta, veliki utjecaj na njega je ostavio i francuski filmaš Jean-Pierre Melville te emotivno melodramatični motivi koji su često krasili njegove filmove, a koje Woo također često ubacuje u svoje filmove.
Uz Američke mjuzikle i Francuske filmove, veliko nadahnuće je Woo pronašao i u westernima, posebice filmovima autora poput Sama Peckinpaha, Sergio Leonea te Howarda Hawksa. Zahvaljujući svima njima, Woo je stvorio svoj vizualno poetičan stil po kojem je prepoznatljiv...korištenje slow-motiona, brze izmjene kadrova te briljantno koreografirane, stilizirane i raskošne akcijske sekvence, koje obično prati neka lagana melodramatična muzika. No Woo-ovi filmovi su više od običnih akcića prepunih pucnjave. Njegovi filmovi promiču moral, prijateljstvo i čast, a njegove junake, iako na prvi pogled plošni dobri i loši momci naoružani dvama pištoljima, krase odlike samuraja, koji umjesto mačeva nose pištolje.
Nakon očeve smrti, Woo sa 16 godina napušta školu, te se zapošljava u časopisu The Chinese Student Weekly, a istovremeno uči Teoriju filma, čitajući knjige u lokalnoj knjižnici. Ubrzo nakon toga, 1969., sa 23 godine, dobiva posao u malom studiju "Cathay", gdje radi kao nadzornik scenarija. Nezadovoljan stanjem domaće kinematografije, Woo nadahnut več prije spomenutim uzorima, ali i Kurosawom, Trauffautom, Kubrickom te Scorseseom, s kojim ga često i uspoređuju kasnije, snima nekoliko kratkometražnih eksperimentalnih 8mm filmića, te samo dvije godine kasnije, 1971., dobiva posao asistenta režije u poznatom filmskom studiju "Shaw Bros. Studios". Tu ga pod svoje okrilje uzima tada slavni Chang Cheh, majstor hongkongoških borilačkih filmova. Woo se u kratko vrijeme iskazao kao dobar asistent i dobar učenik, te dvije godine kasnije, 1973., dobiva priliku režirati svoj prvi dugometražni film za kojeg je i napisao scenarij, "The Young Dragons" (Tie han rou qing ). Bio je to film o mladim ninjama, prepun zahtjevnih akcijskih scena i dinamičnih kadrova, a glavnu ulogu je imao tada mladi i nepoznati Jackie Chan, koji je ujedno bio zaslužan i za koreografiju borbi. Film je skoro bio zabranjen u Kini, jer su ga smatrali prenasilnim, te se je pojavio u kinima tek 1975., kad su ga cenzori malo prekrojili i ublažili. Bilo je to prvi, ali ne i posljednji neugodni Woo-ovo susret sa cenzorima.
No, čelnici poznate kompanije "Golden Harvest Studio" su uvidjeli da ispred sebe imaju golem potencijal, pa su Woo-u ponudili trogodišnji ugovor koji je on prihvatio, ali ne željevši ponovno riskirati sa cenzurom, za početak mu daju da režira komedije.



Uslijedili su zatim između ostaloga niskobuđetni naslovi poput "The Dragon Tamers" (Nu zi tai quan qun ying hui, 1974) i "Hand of Death" (Shao Lin men, 1976), u kojem je opet nastupao Jackie Chan. Ali Woo se je ubrzo iskazao kao uspješan redatelj komedija i snimio nekoliko komercijalnih hitova, kao što su "Money Crazy" (Fa qian han, 1977) i "Follow the Star" (Da sha xing yu xiao mei tou,1978) sa tada poznatim Kineskim komičarom Ricky Hui-em, kao i još nekoliko naslova, koji su mu priskrbili nadimak "Comedy king of Hong Kong". Pa iako je bio iznimno uspješan u tom žanru, on je stalno čekao neki projekt sličniji svojem interesu. Tako se 1983. godine uspijeva izboriti za režiju akcijske ratne drame "Heroes Shed No Tears" (Ying xiong wei lei), koju režira prema svom scenariju, kod nas preveden kao "Sumrak ratnika". Bio je to ratni spektakl o skupini komandosa koji dobe zadatak da se zapute u nepoznatu džunglu i uhvate narko dilere. Taj naslov doduše ne krase oni prepoznatljivi detalji koje je on kasnije često stavljao u svoje filmove (slow-motion, pucnjava iz dva pištolja itd.), ali je njime Woo svakako naglasio da ima talenta za režiranje akcije, i da misli ozbiljno. No, film se nije svidio čelnicima kompanije "Golden Harvest", a bome ni cenzorima, pa je tako zaigrao u kinima tek tri godine kasnije, 1986, i nije prošao baš Bog zna kako. U među vremenu je Woo nanizao još nekoliko komedija, ali su sve redom propale na kino blagajnama, tako je sredinom 80-ih godina, njegova karijera polako počela posustajati, te se on razočaran povukao na Taiwan gdje je proveo neko vrijeme.
No po povratku u Hong Kong, njegov dobar prijatelj, danas također poznati redatelj, scenarist i producent, Tsui Hark, koji je u to vrijeme baš bio osnovao svoju kompaniju "Film Workshop", mu nudi izlaz iz krize, tj., nudi mu da za njega režira akcijsku kriminalističku dramu "A Better Tomorrow" (Ying hung boon sik, 1986). Film se je automatski premetnuo u ogroman hit, te se još i dan danas smatra najuspješnijim honkongoškim filmom svih vremena. Radnja filma je bila prilično jednostavna i banalna, ali opet prepuna emocija i dubine, o dvojici braće, koji se nalaze na suprotnim stranama zakona, jedan je policajac, a drugi je kriminalac, što ih dovede do tragičnog kraja. Woo je tim filmom zacrtao nove standarde akcije i po prvi puta predstavio publici svoj prepoznatljivi estetski stil koji kasnije obilato koristi u svim svojim filmovima (pucnjava iz dva pištolja, slow-motion, brza izmjena kadrova, freeze frame, tkz. Mexican standoff itd.), kao i tematske preokupacije, čast, moral, prijateljstvo itd. Krvi je bilo do koljena, meci su frcali na sve strane, oružja ko u priči, i sve to preliveno sa dosta emocija. Za glavnog junaka je izabrao tada prilično nepoznatog glumca Chow Yun Fata, televizijsku "zvijezdu" bez nekog značajnijeg uspijeha u karijeri, obukao ga u dugi crni kaput, stavio mu sunčane naočale na oči, cigaretu u usta i pištolj u svaku ruku, te od njega stvorio veliku akcijsku zvijezdu Kineskog filma 80-ih,. Njih dvojca su kasnije, kao što je dobro poznato, uspješno surađivali još nekoliko puta.
A prva u nizu od tih uspješnih suradnja je bio solidan nastavak, "A Better Tomorrow II" (Ying hung boon sik II, 1987) za kojeg je Woo zajedno sa Harkom napisao i scenarij. Film je postigao još veći financijski uspjeh nego original, iako je kvalitetom bio mrvicu lošiji. Radnja je bila vrlo slična originalu, samo je Fat ovaj puta glumio svog brata blizanca, jer njegov lik u originalu pogine. Krv je opet tekla potocima a meci letjeli na sve strane, posebice u završnom obračunu, u kojem Fat i njegova dva pomagača pobiju, brat bratu 200-injak ljudi, no...ni emocije nisu izostajale. Woo i Hark su se naravno dali u razradu i trečeg nastavka, ali došlo je do nekih kreativnih razmirica, te su se njih dvojca ipak miroljubivo razišli svaki na svoju stranu. Woo se tada inspiriran knjigom "Kronike ubojice" i filmom "Samuraj" Jean-Pierre Melvillea, bacio na razradu novog projekta, filma "The Killer" (Die xue shuang xiong, 1989), koji se smatra njegovim najkvalitetnijim i najboljim filmom u karijeri...za sada. I upravo mu je taj akcijski film sa srcem i dušom, o profesionalnom ubojici, koji je zapravo dobar čovjek, ali se bavi lošim poslom kojeg želi napustiti nakon što njegovom greškom slučajno nastrada jedna pjevačica, donio međunarodnu slavu, te ga proslavio u Americi. Kritičari, kao i publika su i imali samo riječi pohvale za to remek-djelo. Glavu ulogu, tragičnog antijunaka, modernog samuraja je opet odigrao Chow Yun Fat, a Woo je ovdje svoj stil doveo do savršenstva i uz več poznata trade mark obilježja, predstavio publici još neka nova, bijele golubove koji u slow-motionu odlete taman pred početak pucnjave i završni obračun u crkvi prepunoj svijeća. Jednom prilikom, kad su ga pitali zašto u svaki film stavlja bijele golubove, i što oni predstavljaju, je izjavio: "Obožavam golubove. Ja sam kršćanin, te bijeli golubovi za mene predstavljaju simbol mira, čistoću ljubavi i ljepote. Oni su duhovna bića. Kada sam snimao film "The Killer", u obračunu u crkvi, ta dva junaka, policajac i ubojica, su dva različita čovjeka, ali su njihove duše čiste i jednake, jer oni rade ispravnu stvar, te sam upotrijebio golubove kao metaforu. Golubovi predstavljaju njihove duše, te kad oni umru, golubovi odlete. Tako su golubovi postali jedna moja navika, i stavljam ih u svaki film".



Nakon tog krvavog spektakla, Woo se je odlučio pozabaviti još jednim krvavom, ali i malo ozbiljnijom pričom, radi se o odličnoj (anti)ratnoj drami "Bullet in the Head" (Die xue jie tou, 1990), koju mnogi uspoređuju sa kutnom ratnom dramom "The Deer Hunter" redatelja Michaela Cimina. Po nekima je "Bullet" čak i mnogo više okrutniji film. Radnja tog filma se je vrtjela oko tri prijatelja, koji igrom slučajnosti završe u Sajgonu za vrijeme Vijetnamskog rata nadajući se brzoj zaradi. No umjesto da zarade na brzinu, završe u vijetnamskom zatvoru, gdje njihovo prijateljstvo biva promijenjeno za cijeli život. Bio je to malo ozbiljniji i drugačiji Woo-ov film, po mišljenju mnogih, njegov najosobniji projekt. Ovoga puta tu nije bilo nekih njegovih prepoznatljivih zaštitnih znakova...trudio se sve prikazati što realnijim, u čemu je donekle i uspio, no komercijalni uspjeh je izostao. Glavna uloga je ovoga puta pripala mladom glumcu Tony Leung Chiu Wai, jer je Fat u to vrijeme navodno bio zauzet snimanjem filma "A Better Tomorrow III: Love and Death in Saigon" (Ying hung boon sik III), za kojeg je več bio prethodno potpisao ugovor, a kojeg je režirao sam Tsui Hark i koji je obrađivao veoma sličnu priču. Hollywood ga je več u to vrijeme zapazio, i počeo na veliko kopirati, pa je bilo samo pitanje vremena kada će napokon dobiti i pozivnicu za tu "svetu šumu".
Godinu dana kasnije, 1991., Woo režira malo opušteniji i zabavniji film, akcijsku komediju "Once a Thief" (Zong heng si hai), o troje prijatelja, dva muškarca i jednoj ženi koji su sasvim slučajno kradljivci umjetnina, te se nađu u opasnosti kada preuzmu na sebe posljednji podao. U usporedbi sa prethodnim naslovima, bio je to njegov slabiji film, ali još uvijek dovoljno interesantan. U glavnoj ulozi se je ponovno pojavio Fat, no ovoga puta u nešto opuštenijom izvedbi zabavnog junaka. Moglo bi se reći, da se je tim naslovom Woo malo podsjetio komedija s kojima je započeo karijeru. Nakon toga kratkog izleta u malo mirnije vode, Woo se svojim sljedećim projektom, "Hard-Boiled" (Laat sau sen taan, 1992), kojeg je napisao, režirao, montirao, pa čak i odglumio malu ulogu u njemu, vrača punokrvnoj i žestokoj akciji, te podcrtava značajke svog stila, koje je malo izostavio u svoja prethodna dva filma i snima po mnogima jedan od najimpresivnijih akcića ikada. Bio je to njegov posljednji hongkongoški film, prije njegovog odlaska u Hollywood, ali i njegov posljednji film sa Chow Yun Fatom u glavnoj ulozi, kojemu je pridodao i partnera u liku Tony Leunga. Radnja tog žestokog filma se je vrtjela oko dva policajca, koji zajedničkim snagama žele srediti poznatog kriminalca i švercera oružjem. Unatoč mnoštvu graciozno koreografiranih i inventivnih akcijskih sekvenci i kadrova, film je najviše ostao zapamćen po grandioznom i eksplozivnom 30 minutnom raspletu koji se odvija u bolnici, u kojem Fat pred kraj trči kroz hodnik u plamenu sa bebom u jednoj, i sačmaricom u drugoj ruci...antologijska scena. Film je oduševio sve...i kritičare i publiku.
Negdje u to vrijeme, 1993. godine, tada obećavajuća akcijska zvijezda Jean Claude Van Damme, a danas B glumac čiji filmovi redovito izlaze direktno u videoteke je pripremao novi projekt nakon uspjeha sa filmom "Universal Soldier", akcijski film "Hard Target", te izrazio želju da ga režira upravo Woo. Pa iako je Woo sad več bio naveliko poznat izvan svoje domovine, te je vani več stekao mnoštvo poklonika i fanova, producenti filma baš i nisu bili oduševljeni tim Van Dammeovim prijedlogom, te ih je ovaj, kako "legenda" kaže nagovarao da angažiraju Woo-a, nazivajući ga "Kineskim Scorseseom". Na sreću svih nas, producenti su popustili, a Woo se je zaputio u Hollywood. No odmah po dolasku je shvati da u Hollywoodu nije baš sve krasno i bajno, te je morao brzo naučiti hollywoodska "pravila igre". Naime dok je u Hong Kongu imao potpunu stvaralačku slobodu, ovdje je bio primoran poštivati želje producenata i produkcijske rokove. Uz sve to, morao je voditi računa koliko ljudi može poginuti u kojoj sceni, koliko metaka treba Van Damme ispaliti u nekog negativca, kako se treba ponašati na ekranu, kao i o drugim nevažnim sitnicama kojima se u domovini nije bavio. Kada je film napokon bio gotov, producenti su ga još sedam puta vračali na montažni stol, prije nego što je dobio prolaznu ocjenu za javno prikazivanje i predikata R, te je Woo bio primoran izbaciti navodno 20-ak min. žestoke i krvave akcije., a film je sa originalnih 116 min. bio skraćen na 97 min. Pa iako je finalni rezultat bio ispod očekivanja, posebice u usporedbi sa prethodnim naslovima, zarada je bila tu, a filmu nije nedostajalo Woo-ovskog štiha i sirovosti, te su svi njegovi zaštitni znakovi bili tu...žestoka koreografirana akcija u slow-motionu, bijeli golubovi itd., a Van Damme je bio cool na ekranu kao nikada prije ni poslije. Sam film se smješta među sam vrh ponajboljih Hollywoodskih akcijskih filmova 90-ih. Radnja je bila po običaju veoma jednostavna, a pratila je običnog lučkog radnika, koji je slučajno i vrsni poznavatelj borilačkih vještina koji pomaže jednoj djevojci da pronađe nestalog oca. No put ih navede na okrutnog biznismena, koji bogatašima organizira lov na ljude, a lovina su beskućnici, među kojim se je našao i djevojčin otac. Jedna od najjačih scena filma koja je mene najviše impresionirala, tada, ali još i danas, je svakako bila ona s početka, kada dugokosi Van Damme, usporeno miče svoj dugi kaput u stranu, i jednim munjevitim udarcem noge posloži dvojcu tipova na pod uz zvukove gitare u pozadini...cool do jaja!! A takvih odličnih scena je naravno u cijelom filmu bilo još. Sve u svemu, "Hard target" se bez premca može smatrati najboljim Van Dammeovim filmom, te tip nije nikako pogriješio kad je htio baš Woo-a za redatelja.



Tek tri godine nakon svog Hollywoodkog prvijenca, Woo ponovno sjeda u redateljsku stolicu nekog Američkog filma, radi se o akcijskom trileru "Broken Arrow" iz 1996. godine. "Broken Arrow" je zapravo bio produkt uspjeha filma "Speed" od prethodne godine, koji su producenti Foxa htjeli na brzinu ponoviti. Dodijelili su Woo-u istog scenaristu, Grahama Yosta, gotovo istu ekipu i 70 mil.$. "Broken Arrow" je na kraju ispao slabiji film od "Hard Targeta", no još uvijek daleko bolji od većine ostalih praznoglavih Hollywoodskih pucačina. Woo je publici ponovno isporučio traženu dozu adrenalina, te dojmljive i orkestralno režirane akcijske sekvence. A veliki plus filma je bio i odlični John Travolta kao glavni negativac, nasuprot pomalo jadnom i nekarizmatičnom Christianu Slateru kao gl. junaku. Radnja filma se je vrtjela oko dva prijatelja, vojna pilota, koji krenu na pokusnu vožnju sa najnovijom letjelicom. Tijekom leta, jedan od pilota odluči ukrasti nuklearne glave koje su prevozili i ubiti ovog drugog. Drugi pilot uspije preživjeti, te krene u potragu za svojim nekadašnjim prijateljem i nuklearkama po kanjonima i pustopoljinama Grand Canyona. Inače izraz Broken Arrow označava gubitak nujklearnog oružja. Iste te godine, Woo se okušao i u Tv produkciji, te je režirao po meni nepotreban, ali zabavan remake svog filma "Once a Thief", sa Tv zvjezdicama u glavnim ulogama kao što su npr. Nicholas Lea ( "X-Files" ) i Ivan Sergei ( "Jack & Jill" ). Iako nepotreban, tim filmom je dokazao da se snalazi i u Tv produkciji, te da je sposoban napraviti vizualno atraktivan film čak i u Tv produkciji.
No več naredne godine, 1997., Woo se vrača velikoj produkciji akcijskim remek-djelom "Face/Off", koji se je na kraju uz "Hard Target" premetnuo u Woo-ov najbolji i najuspješniji Hollywoodski film. Za razliku od prethodna dva projekta, producenti su ovaj put Woo-u dali kompletnu slobodu, te je bez problema mogao improvizirati u hodu, što se na kraju ispostavilo veoma zahvalno, jer se je film premetnuo u jedan od najvećih hitova toga ljeta, i još jednom potvrdio majstorstvo Johna Wooa te postavio nove standarde Hollywoodskoh akcijskog filma. Kompleksna priča je pratila dva lika, specijalnog FBI agenta koji pristaje na opasni tajni zadatak kako bi otkrio gdje je sakrivena bomba koja će eksplodirati za tjedan dana, i okrutnog kriminalca, čije lice i identitet agent uzme. No kad se kriminalac probudi iz kome, i shvati što se dogodilo, uzima agentovo lice i identitet, te uništava sve dokaze o tajnom zadatku. U glavnim dvostukim ulogama, i pozitivaca i negativaca su se našli jednako izvrsni John Travolta i Nicholas Cage, te je jednostavno teško odlučiti koji je bio bolji kao negativac i pozitivca. Akcijske scene su bile fenomenalne, od kojih se posebice ističe 20 minutni obračun na kraju, koji uključuje pucnjavu u crkvi, jurnjavu gliserima (koju je planirao još za "Tešku metu"), te tučnjavu na obali mora. Woo je ovdje stavljao naglaske na zvukove repitiranja pištolja, paljenja upaljača i sl. stvari, a uz taj odličan obračun u crkvi, gdje ponovno bijeli golubovi polete tik pred pucnjavu, kao jednu od najžešćih scena filma valja svakako izdvojiti onu kada specijalci napadaju skrovište gl. negativca, a koja je snimljena iz pogleda malenog dječaka uz pratnju pjesme "Somewhere Over the Rainbow". Nakon tog ogromnog kreativnog i financijskog uspjeha, Woo se je ponovno odlučio snimiti jedan "manji" Tv film, "Blackjack" iz 1998. godine sa Dolph Lundgrinom u glavnoj ulozi. Bio je to sasvim solidan akcijski filmić za jedan B naslov, za koji mogu bez problema reći, da je vjerojatno najbolji film u Dolphovoj karijeri.
Woo je nakon toga uzeo dvije godine pauze, te se je vratio režiji velikih filmova tek 2000. filmom "Mission: Impossible II", gdje je agenta Ethana Hunta ponovno odigrao izvrsni i prilično zainteresirani Tom Cruise za kojeg je Woo imao samo riječi pohvale. Pa iako zbog mnoštvo naivne i stilizirane akcije, mnogi danas ne vole M:I-2, ja mogu bez problema reći da je Woo tim filmom još jednom podigao ljestvicu akcije, iako je film kao film...slab, no može mu se to oprostiti jer je vizualno savršen. Dok je original bio više špijunski nastrojen, prepun mozgalica i zavjera koje je publika otkrivala zajedno sa glavnim junakom, nastavak je bio usredotočen na žestoku akciju, što je mnogima zasmetalo. Cruise je ovdje, baš kao i Van Damme u "Teškoj Meti", bio cool na ekranu, izvodeći mnoštvo akcijskih sekvenci bez pomoći kaskadera, od kojih svakako valja izdvojiti onu s početka filma, kada Cruse visi sa litici, te onu sa kraja, kada izvodi gotovo nemoguće ali cool akrobacije na motoru, na prednjem kotaču, na zadnjem, vozi se sa strane itd., itd.. Po meni ta sekvenca spada među ponajbolje akcijske sekvence sa motorima ikada snimljene. Inače, Woo je često stavljao svoje junake na motore, i često je ta vozila koristio u svojim akcijskim sekvencama, što je u ovom filmu doveo do savršenstva.



No, iako slabiji od prethodnih naslova, bio je to ipak posljednji onako baš dobar Woo-ovski film, jer su naredna dva naslova, "Windtalkers" iz 2002., te "Paycheck" iz 2003. bili još znatno slabiji. "Windtalkers", ratna drama sa Nicholas Cageom u glavnoj ulozi, o drugom svjetkom ratu i bitkama između Japanaca i Amerikanaca na Pacifiku, gdje su od velike važnosti za pobjedu Amera bili Navajo Indijanci, čiji jezik je služio kao šifra za prenošenje vojnih tajni je razočarao i fanove i kritičare, iako u cjelini i nije bio loš. Akcija je bila malo realnija, bez poznate stilizacije, i pucnjave iz dva pištolja, onako više u stilu njegovog prvog poznatijeg filma "Heroes Shed No Tears", ali ipak to nije bilo to. No dok su još "Windtalkersi" imali onu njegovu poznatu sirovost, "Paycheck" sa Ben Affleckom i Umom Thurman u gl. ulogama nije imao ni to. Akcija iako stilizirana je bila previše ušminkana, a Woo-ov stil je djelovao potpuno pripitomljeno. Priča nastala prema romanu poznatog pisca Philipa K. Dicka je bila iznimno interesantna, no Woo se je previše izgubio u njoj i nije ju najbolje uspio ispričati. Inače, Woo je 2002. režirao i kratkometražni reklamni filmić za BMW "The Hire: Hostage" sa Clive Owenom u glavnoj ulozi vozača. Radi se inače o skupini reklamnih 10-minutnih filmova kuće BMW, u kojima oni reklamiraju svoja vozila i njihove performanse u akcijskim scenama, koje su režirali mnogi poznati redatelji kao što su Tony Scott, Ang Lee, Joe Carnahan, Woo i još neki drugi. I u toj kratkometražnoj formi se je Woo iskazao kao sposoban redatelj, majstor akcije.
Od 2003. i neuspjeha sa filmom "Paycheck", Woo nije gotovo ništa ni režirao osim pilot epizode za moguću seriju "The Robinsons: Lost in Space" iz 2004. godine, te jedne pričice iz omnubusa "All the Invisible Children" iz 2005. godine, gdje je surađivao sa redateljima kao što su Emir Kusturica, Ridley Scott i Spike Lee. Neko vrijeme se je pričalo da će upravo on najvjerojatnije režirati novu verziju filma "He-Man and the Masters of the Universe", no za sada je potpisan samo kao producent. Također u najavi mu se nalazi i akcić "Spy Hunter: Nowhere to Run", ekranizacija popularne istoimene videoigre u kojoj će glavnu ulogu odigrati The Rock, ali taj projekt se več jako, jako dugo odgađa, pa nije više sigurno da li će uopće Woo i sjediti u redateljskoj stolici tog filma. Trenutačno se je ponovno udružio sa svojim starim prijateljem Chow Yun Fatom, koji zajedno rade na projektu "Stranglehold" koji bi se pred publikom trebao pojaviti 2007. godine. Radi se o svojevrsnom nastavku filma "Hard Boiled", ali u obliku videoigre. No još više veseli vijest kako se nakon toga Woo namjerava vratiti u domovinu, gdje će snimiti pravi igrani film sa Fatom, "The Battle of Red Cliff" koji bi se u kinima trebao pojaviti 2008. godine. Radi se o povijesnom epu, no detalji su još nepoznati.
Kao što sam na početku spomenuo, Woo je i producirao nekoliko filmova, a tu svakako valja izdvojiti naslove kao što su "The Replacement Killers" iz 1998. godine redatelja Antoine Fuque. Bio je to prvi Hollywoodski projekt njegovog dobrog prijatelja Chow Yun Fata, vizualno veoma sličan filmovima koji su ga proslavili u domovini, te zabavan naslov "The Big Hit", također iz 1998., koji je pak proslavio Marka Wahlberga. A tu je i još jedan slabiji Hollywoodski projekt Chow Fata, "Bulletproof Monk" iz 2003., kao i još nekoliko naslova koje neću sad spominjati.

Sve u svemu, John Woo je izniman filmaš, majstor akcije bez kojeg bi današnja kinematografija bila znatno siromašnija, kao i sam akcijski žanr kakav poznajemo danas. Mnogi Američki redatelji mu se dive i naveliko ga kopiraju, a među njima se svakako nalaze Martin Scorsese i Sam Raimi, koji je jednom prilikom usporedio njegovo majstorstvo u stvaranju akcijskih sekvenci sa majstorstvom Alfreda Hitchcocka u stvaranju suspensa, zatim Robert Rodriguez, koji ga je naveliko "kopirao" u svojim filmovima kao što su "Desperado" i "From Dusk Till Dawn", te Quentin Tarantino, koji ga je jednom prilikom usporedio sa velikim likovnim umjetnikom, Michelangelom, nakon što mu je jedan producent rekao "da pretpostavlja da taj Woo za režirati akciju". I upravo je iz njegovog "Killera", te filma "City on Fire" (Lung fu fong wan, 1987) redatelja Ringo Lama, Tarantino vukao inspiraciju za svoj kultni film "Reservoir Dogs", a i Braća Wachowski su vukli inspiraciju za svoj "Matrix" iz njegovih naslova. Također on sam i njegovi filmovi su inspirirali autore videoigre "Max Payne", koji su mu nekoliko puta u toj igri odali hommage, ako izuzmemo pucnjavu iz dva pištolja u slow-motionu i još neke detalje. Jedna od težina levela te videoigre se zove "Hard Boiled", a i Woo-ovo ime se spominje u njoj jednom. Sam Woo je često znao spomenuti kako je on inspiraciju za to da njegovi junaci uvijek nose u rukama dva pištolja, izvukao posebice iz kultnog westerna "Butch Cassidy and the Sundance Kid", kada Redford i Newman na kraju filma izlete iz crkvice pucajući iz pištolja u svakoj ruci. Od oružja osobno najviše obožava Berettu 92F/FS jer je "snažno i elegantno", te zato njegovi junaci najčešće nose upravo to oružje...Fat u "Killeru", Cage u "Face/Offu" (i to dvije, zlatne) itd. No opet s druge strane, ne voli nasilje, upravo iz razloga jer je odrastao u nasilnom svijetu, te uvijek kad snima neku akcijsku scenu, sjeti se nekog događaja iz djetinjstva, te tada svog zlikovca vidi kao nekog ubojicu kojeg je vidio kao mali, te pomisli, "ajmo ga razvaliti još jače, ajmo ga ubiti sa još više metaka". Metci, upravo to su mu kritičari najviše prigovarali, naime u njegovim filmovima junaci uvijek ispucaju iz svog oružja duplo više metaka nego što stane u njega, ali nema veze, u tome i jeste čar njegovih akcijskih scena, u stilizaciji i nerealnosti.
1976. godine se je oženio sa Annie Woo Ngau Chun-lung, te sa njom ima troje djece. Za sebe kaže da nije majstor, samo filmaš koji naporno radi, što je svakako vidljivo iz njegovih filmova. Bilo kako bilo, John Woo je jednom riječju genije!!