Baš kao što i u među glumcima postoje oni rijetki koji se ističu iznad svih ostalih, koji fasciniraju publiku na neki način, koji su jednom riječju genijalci, legende...ljudi poput De Nira, Pacina, Eastwooda itd., tako i među redateljima postoje takvi rijetki majstori koji zaslužuju da ih se hvali više nego ostale. Jedan od tih rijetkih genijalaca je i neponovljivi majstor akcije i tkz. "herojskog krvoprolića", te meni osobno jedan od najboljih, ako ne i najbolji redatelj, ali ujedno i scenarist, producent, pa čak i glumac - John Woo.



John Woo, pravim imenom Yusen Wu, je rođen 01.05.1946. godine u Guangzhou u Južnoj Kini u veoma siromašnoj kršćanskoj obitelji. I upravo zbog toga što su bili kršćani, tri godine nakon Johnovog rođenja bili su primorani pobjeći pred komunizmom, te se sele u Hong Kong, Englesku koloniju gdje su bili donekle sigurni. No unatoč tome, život im nije bio nimalo lagan, te je Woo imao prilično teško djetinjstvo. Naime, kako su bili siromašni živjeli su u drvenoj kolibi, a ubrzo nakon doseljenja, Johnov otac se razbolio, te je bio hospitaliziran radi tuberkuloze i nije mogao radit kako bi prehranio obitelj. A da stvar bude još gora, 1953. su nakratko postali i beskućnici, nakon što im je ta trošna kolibica izgorjela u požaru. Zahvaljujući novčanoj pomoći neke nepoznate Američke obitelji, uspjeli su se preseliti u drugu kućicu, a i mali Woo je napokon krenuo u školu, ali tek sa devet godina. Kako je njegov otac bio teško bolestan, cjelokupnu brigu o sinovima, jer je Woo imao, tj., ima još jednog brata, je preuzela njihova majka. Na žalost, u to vrijeme stopa kriminaliteta i nasilja u Hong Kongu je žestoko rasla, te je mali Woo bio okružen onime što je kasnije često prikazivao u svojim filmovima - krvavim nasiljem. I sam je nekoliko puta izjavio kako je odrastao u prilično nasilnom svijetu, te da je često imao priliku vidjeti borbe bandi, policijsku brutalnost i mrtva tijela na svakom uglu, a jedno od najpotresnijih sjećanja kojeg se sjeća iz djetinstva je ubojstvo nekog čovjeka na stepenicama njegove kuće. Tako ih je njihova majka, da bi svojoj djeci skrenula misli sa nasilne i okrutne stvarnosti, kad god je mogla vodila u kino, gdje se je mali Woo po prvi puta susreo sa kinematografijom i uživao gledajući Američke mjuzikle te filmove francuskog Novog vala, koji su prema njegovim riječima najviše utjecali na njega. " Oduvijek su me fascinirali mjuzikli, mislim da su upravo oni najviše utjecali na mene, "Seven Brides for Seven Brothers", "Singin' in the Rain" i "The Wizard of Oz" su mi najdraži" izjavio je jednom prilikom. A uz mjuzikle, koji su mu nesumnjivo razvili istančan osjećaj za ritam pokreta, što je posebice vidljivo u njegovim pažljivo koreografiranim akcijskim sekvencama koje djeluju poput krvavog baleta, veliki utjecaj na njega je ostavio i francuski filmaš Jean-Pierre Melville te emotivno melodramatični motivi koji su često krasili njegove filmove, a koje Woo također često ubacuje u svoje filmove.
Uz Američke mjuzikle i Francuske filmove, veliko nadahnuće je Woo pronašao i u westernima, posebice filmovima autora poput Sama Peckinpaha, Sergio Leonea te Howarda Hawksa. Zahvaljujući svima njima, Woo je stvorio svoj vizualno poetičan stil po kojem je prepoznatljiv...korištenje slow-motiona, brze izmjene kadrova te briljantno koreografirane, stilizirane i raskošne akcijske sekvence, koje obično prati neka lagana melodramatična muzika. No Woo-ovi filmovi su više od običnih akcića prepunih pucnjave. Njegovi filmovi promiču moral, prijateljstvo i čast, a njegove junake, iako na prvi pogled plošni dobri i loši momci naoružani dvama pištoljima, krase odlike samuraja, koji umjesto mačeva nose pištolje.
Nakon očeve smrti, Woo sa 16 godina napušta školu, te se zapošljava u časopisu The Chinese Student Weekly, a istovremeno uči Teoriju filma, čitajući knjige u lokalnoj knjižnici. Ubrzo nakon toga, 1969., sa 23 godine, dobiva posao u malom studiju "Cathay", gdje radi kao nadzornik scenarija. Nezadovoljan stanjem domaće kinematografije, Woo nadahnut več prije spomenutim uzorima, ali i Kurosawom, Trauffautom, Kubrickom te Scorseseom, s kojim ga često i uspoređuju kasnije, snima nekoliko kratkometražnih eksperimentalnih 8mm filmića, te samo dvije godine kasnije, 1971., dobiva posao asistenta režije u poznatom filmskom studiju "Shaw Bros. Studios". Tu ga pod svoje okrilje uzima tada slavni Chang Cheh, majstor hongkongoških borilačkih filmova. Woo se u kratko vrijeme iskazao kao dobar asistent i dobar učenik, te dvije godine kasnije, 1973., dobiva priliku režirati svoj prvi dugometražni film za kojeg je i napisao scenarij, "The Young Dragons" (Tie han rou qing ). Bio je to film o mladim ninjama, prepun zahtjevnih akcijskih scena i dinamičnih kadrova, a glavnu ulogu je imao tada mladi i nepoznati Jackie Chan, koji je ujedno bio zaslužan i za koreografiju borbi. Film je skoro bio zabranjen u Kini, jer su ga smatrali prenasilnim, te se je pojavio u kinima tek 1975., kad su ga cenzori malo prekrojili i ublažili. Bilo je to prvi, ali ne i posljednji neugodni Woo-ovo susret sa cenzorima.
No, čelnici poznate kompanije "Golden Harvest Studio" su uvidjeli da ispred sebe imaju golem potencijal, pa su Woo-u ponudili trogodišnji ugovor koji je on prihvatio, ali ne željevši ponovno riskirati sa cenzurom, za početak mu daju da režira komedije.



Uslijedili su zatim između ostaloga niskobuđetni naslovi poput "The Dragon Tamers" (Nu zi tai quan qun ying hui, 1974) i "Hand of Death" (Shao Lin men, 1976), u kojem je opet nastupao Jackie Chan. Ali Woo se je ubrzo iskazao kao uspješan redatelj komedija i snimio nekoliko komercijalnih hitova, kao što su "Money Crazy" (Fa qian han, 1977) i "Follow the Star" (Da sha xing yu xiao mei tou,1978) sa tada poznatim Kineskim komičarom Ricky Hui-em, kao i još nekoliko naslova, koji su mu priskrbili nadimak "Comedy king of Hong Kong". Pa iako je bio iznimno uspješan u tom žanru, on je stalno čekao neki projekt sličniji svojem interesu. Tako se 1983. godine uspijeva izboriti za režiju akcijske ratne drame "Heroes Shed No Tears" (Ying xiong wei lei), koju režira prema svom scenariju, kod nas preveden kao "Sumrak ratnika". Bio je to ratni spektakl o skupini komandosa koji dobe zadatak da se zapute u nepoznatu džunglu i uhvate narko dilere. Taj naslov doduše ne krase oni prepoznatljivi detalji koje je on kasnije često stavljao u svoje filmove (slow-motion, pucnjava iz dva pištolja itd.), ali je njime Woo svakako naglasio da ima talenta za režiranje akcije, i da misli ozbiljno. No, film se nije svidio čelnicima kompanije "Golden Harvest", a bome ni cenzorima, pa je tako zaigrao u kinima tek tri godine kasnije, 1986, i nije prošao baš Bog zna kako. U među vremenu je Woo nanizao još nekoliko komedija, ali su sve redom propale na kino blagajnama, tako je sredinom 80-ih godina, njegova karijera polako počela posustajati, te se on razočaran povukao na Taiwan gdje je proveo neko vrijeme.
No po povratku u Hong Kong, njegov dobar prijatelj, danas također poznati redatelj, scenarist i producent, Tsui Hark, koji je u to vrijeme baš bio osnovao svoju kompaniju "Film Workshop", mu nudi izlaz iz krize, tj., nudi mu da za njega režira akcijsku kriminalističku dramu "A Better Tomorrow" (Ying hung boon sik, 1986). Film se je automatski premetnuo u ogroman hit, te se još i dan danas smatra najuspješnijim honkongoškim filmom svih vremena. Radnja filma je bila prilično jednostavna i banalna, ali opet prepuna emocija i dubine, o dvojici braće, koji se nalaze na suprotnim stranama zakona, jedan je policajac, a drugi je kriminalac, što ih dovede do tragičnog kraja. Woo je tim filmom zacrtao nove standarde akcije i po prvi puta predstavio publici svoj prepoznatljivi estetski stil koji kasnije obilato koristi u svim svojim filmovima (pucnjava iz dva pištolja, slow-motion, brza izmjena kadrova, freeze frame, tkz. Mexican standoff itd.), kao i tematske preokupacije, čast, moral, prijateljstvo itd. Krvi je bilo do koljena, meci su frcali na sve strane, oružja ko u priči, i sve to preliveno sa dosta emocija. Za glavnog junaka je izabrao tada prilično nepoznatog glumca Chow Yun Fata, televizijsku "zvijezdu" bez nekog značajnijeg uspijeha u karijeri, obukao ga u dugi crni kaput, stavio mu sunčane naočale na oči, cigaretu u usta i pištolj u svaku ruku, te od njega stvorio veliku akcijsku zvijezdu Kineskog filma 80-ih,. Njih dvojca su kasnije, kao što je dobro poznato, uspješno surađivali još nekoliko puta.
A prva u nizu od tih uspješnih suradnja je bio solidan nastavak, "A Better Tomorrow II" (Ying hung boon sik II, 1987) za kojeg je Woo zajedno sa Harkom napisao i scenarij. Film je postigao još veći financijski uspjeh nego original, iako je kvalitetom bio mrvicu lošiji. Radnja je bila vrlo slična originalu, samo je Fat ovaj puta glumio svog brata blizanca, jer njegov lik u originalu pogine. Krv je opet tekla potocima a meci letjeli na sve strane, posebice u završnom obračunu, u kojem Fat i njegova dva pomagača pobiju, brat bratu 200-injak ljudi, no...ni emocije nisu izostajale. Woo i Hark su se naravno dali u razradu i trečeg nastavka, ali došlo je do nekih kreativnih razmirica, te su se njih dvojca ipak miroljubivo razišli svaki na svoju stranu. Woo se tada inspiriran knjigom "Kronike ubojice" i filmom "Samuraj" Jean-Pierre Melvillea, bacio na razradu novog projekta, filma "The Killer" (Die xue shuang xiong, 1989), koji se smatra njegovim najkvalitetnijim i najboljim filmom u karijeri...za sada. I upravo mu je taj akcijski film sa srcem i dušom, o profesionalnom ubojici, koji je zapravo dobar čovjek, ali se bavi lošim poslom kojeg želi napustiti nakon što njegovom greškom slučajno nastrada jedna pjevačica, donio međunarodnu slavu, te ga proslavio u Americi. Kritičari, kao i publika su i imali samo riječi pohvale za to remek-djelo. Glavu ulogu, tragičnog antijunaka, modernog samuraja je opet odigrao Chow Yun Fat, a Woo je ovdje svoj stil doveo do savršenstva i uz več poznata trade mark obilježja, predstavio publici još neka nova, bijele golubove koji u slow-motionu odlete taman pred početak pucnjave i završni obračun u crkvi prepunoj svijeća. Jednom prilikom, kad su ga pitali zašto u svaki film stavlja bijele golubove, i što oni predstavljaju, je izjavio: "Obožavam golubove. Ja sam kršćanin, te bijeli golubovi za mene predstavljaju simbol mira, čistoću ljubavi i ljepote. Oni su duhovna bića. Kada sam snimao film "The Killer", u obračunu u crkvi, ta dva junaka, policajac i ubojica, su dva različita čovjeka, ali su njihove duše čiste i jednake, jer oni rade ispravnu stvar, te sam upotrijebio golubove kao metaforu. Golubovi predstavljaju njihove duše, te kad oni umru, golubovi odlete. Tako su golubovi postali jedna moja navika, i stavljam ih u svaki film".



Nakon tog krvavog spektakla, Woo se je odlučio pozabaviti još jednim krvavom, ali i malo ozbiljnijom pričom, radi se o odličnoj (anti)ratnoj drami "Bullet in the Head" (Die xue jie tou, 1990), koju mnogi uspoređuju sa kutnom ratnom dramom "The Deer Hunter" redatelja Michaela Cimina. Po nekima je "Bullet" čak i mnogo više okrutniji film. Radnja tog filma se je vrtjela oko tri prijatelja, koji igrom slučajnosti završe u Sajgonu za vrijeme Vijetnamskog rata nadajući se brzoj zaradi. No umjesto da zarade na brzinu, završe u vijetnamskom zatvoru, gdje njihovo prijateljstvo biva promijenjeno za cijeli život. Bio je to malo ozbiljniji i drugačiji Woo-ov film, po mišljenju mnogih, njegov najosobniji projekt. Ovoga puta tu nije bilo nekih njegovih prepoznatljivih zaštitnih znakova...trudio se sve prikazati što realnijim, u čemu je donekle i uspio, no komercijalni uspjeh je izostao. Glavna uloga je ovoga puta pripala mladom glumcu Tony Leung Chiu Wai, jer je Fat u to vrijeme navodno bio zauzet snimanjem filma "A Better Tomorrow III: Love and Death in Saigon" (Ying hung boon sik III), za kojeg je več bio prethodno potpisao ugovor, a kojeg je režirao sam Tsui Hark i koji je obrađivao veoma sličnu priču. Hollywood ga je več u to vrijeme zapazio, i počeo na veliko kopirati, pa je bilo samo pitanje vremena kada će napokon dobiti i pozivnicu za tu "svetu šumu".
Godinu dana kasnije, 1991., Woo režira malo opušteniji i zabavniji film, akcijsku komediju "Once a Thief" (Zong heng si hai), o troje prijatelja, dva muškarca i jednoj ženi koji su sasvim slučajno kradljivci umjetnina, te se nađu u opasnosti kada preuzmu na sebe posljednji podao. U usporedbi sa prethodnim naslovima, bio je to njegov slabiji film, ali još uvijek dovoljno interesantan. U glavnoj ulozi se je ponovno pojavio Fat, no ovoga puta u nešto opuštenijom izvedbi zabavnog junaka. Moglo bi se reći, da se je tim naslovom Woo malo podsjetio komedija s kojima je započeo karijeru. Nakon toga kratkog izleta u malo mirnije vode, Woo se svojim sljedećim projektom, "Hard-Boiled" (Laat sau sen taan, 1992), kojeg je napisao, režirao, montirao, pa čak i odglumio malu ulogu u njemu, vrača punokrvnoj i žestokoj akciji, te podcrtava značajke svog stila, koje je malo izostavio u svoja prethodna dva filma i snima po mnogima jedan od najimpresivnijih akcića ikada. Bio je to njegov posljednji hongkongoški film, prije njegovog odlaska u Hollywood, ali i njegov posljednji film sa Chow Yun Fatom u glavnoj ulozi, kojemu je pridodao i partnera u liku Tony Leunga. Radnja tog žestokog filma se je vrtjela oko dva policajca, koji zajedničkim snagama žele srediti poznatog kriminalca i švercera oružjem. Unatoč mnoštvu graciozno koreografiranih i inventivnih akcijskih sekvenci i kadrova, film je najviše ostao zapamćen po grandioznom i eksplozivnom 30 minutnom raspletu koji se odvija u bolnici, u kojem Fat pred kraj trči kroz hodnik u plamenu sa bebom u jednoj, i sačmaricom u drugoj ruci...antologijska scena. Film je oduševio sve...i kritičare i publiku.
Negdje u to vrijeme, 1993. godine, tada obećavajuća akcijska zvijezda Jean Claude Van Damme, a danas B glumac čiji filmovi redovito izlaze direktno u videoteke je pripremao novi projekt nakon uspjeha sa filmom "Universal Soldier", akcijski film "Hard Target", te izrazio želju da ga režira upravo Woo. Pa iako je Woo sad več bio naveliko poznat izvan svoje domovine, te je vani več stekao mnoštvo poklonika i fanova, producenti filma baš i nisu bili oduševljeni tim Van Dammeovim prijedlogom, te ih je ovaj, kako "legenda" kaže nagovarao da angažiraju Woo-a, nazivajući ga "Kineskim Scorseseom". Na sreću svih nas, producenti su popustili, a Woo se je zaputio u Hollywood. No odmah po dolasku je shvati da u Hollywoodu nije baš sve krasno i bajno, te je morao brzo naučiti hollywoodska "pravila igre". Naime dok je u Hong Kongu imao potpunu stvaralačku slobodu, ovdje je bio primoran poštivati želje producenata i produkcijske rokove. Uz sve to, morao je voditi računa koliko ljudi može poginuti u kojoj sceni, koliko metaka treba Van Damme ispaliti u nekog negativca, kako se treba ponašati na ekranu, kao i o drugim nevažnim sitnicama kojima se u domovini nije bavio. Kada je film napokon bio gotov, producenti su ga još sedam puta vračali na montažni stol, prije nego što je dobio prolaznu ocjenu za javno prikazivanje i predikata R, te je Woo bio primoran izbaciti navodno 20-ak min. žestoke i krvave akcije., a film je sa originalnih 116 min. bio skraćen na 97 min. Pa iako je finalni rezultat bio ispod očekivanja, posebice u usporedbi sa prethodnim naslovima, zarada je bila tu, a filmu nije nedostajalo Woo-ovskog štiha i sirovosti, te su svi njegovi zaštitni znakovi bili tu...žestoka koreografirana akcija u slow-motionu, bijeli golubovi itd., a Van Damme je bio cool na ekranu kao nikada prije ni poslije. Sam film se smješta među sam vrh ponajboljih Hollywoodskih akcijskih filmova 90-ih. Radnja je bila po običaju veoma jednostavna, a pratila je običnog lučkog radnika, koji je slučajno i vrsni poznavatelj borilačkih vještina koji pomaže jednoj djevojci da pronađe nestalog oca. No put ih navede na okrutnog biznismena, koji bogatašima organizira lov na ljude, a lovina su beskućnici, među kojim se je našao i djevojčin otac. Jedna od najjačih scena filma koja je mene najviše impresionirala, tada, ali još i danas, je svakako bila ona s početka, kada dugokosi Van Damme, usporeno miče svoj dugi kaput u stranu, i jednim munjevitim udarcem noge posloži dvojcu tipova na pod uz zvukove gitare u pozadini...cool do jaja!! A takvih odličnih scena je naravno u cijelom filmu bilo još. Sve u svemu, "Hard target" se bez premca može smatrati najboljim Van Dammeovim filmom, te tip nije nikako pogriješio kad je htio baš Woo-a za redatelja.



Tek tri godine nakon svog Hollywoodkog prvijenca, Woo ponovno sjeda u redateljsku stolicu nekog Američkog filma, radi se o akcijskom trileru "Broken Arrow" iz 1996. godine. "Broken Arrow" je zapravo bio produkt uspjeha filma "Speed" od prethodne godine, koji su producenti Foxa htjeli na brzinu ponoviti. Dodijelili su Woo-u istog scenaristu, Grahama Yosta, gotovo istu ekipu i 70 mil.$. "Broken Arrow" je na kraju ispao slabiji film od "Hard Targeta", no još uvijek daleko bolji od većine ostalih praznoglavih Hollywoodskih pucačina. Woo je publici ponovno isporučio traženu dozu adrenalina, te dojmljive i orkestralno režirane akcijske sekvence. A veliki plus filma je bio i odlični John Travolta kao glavni negativac, nasuprot pomalo jadnom i nekarizmatičnom Christianu Slateru kao gl. junaku. Radnja filma se je vrtjela oko dva prijatelja, vojna pilota, koji krenu na pokusnu vožnju sa najnovijom letjelicom. Tijekom leta, jedan od pilota odluči ukrasti nuklearne glave koje su prevozili i ubiti ovog drugog. Drugi pilot uspije preživjeti, te krene u potragu za svojim nekadašnjim prijateljem i nuklearkama po kanjonima i pustopoljinama Grand Canyona. Inače izraz Broken Arrow označava gubitak nujklearnog oružja. Iste te godine, Woo se okušao i u Tv produkciji, te je režirao po meni nepotreban, ali zabavan remake svog filma "Once a Thief", sa Tv zvjezdicama u glavnim ulogama kao što su npr. Nicholas Lea ( "X-Files" ) i Ivan Sergei ( "Jack & Jill" ). Iako nepotreban, tim filmom je dokazao da se snalazi i u Tv produkciji, te da je sposoban napraviti vizualno atraktivan film čak i u Tv produkciji.
No več naredne godine, 1997., Woo se vrača velikoj produkciji akcijskim remek-djelom "Face/Off", koji se je na kraju uz "Hard Target" premetnuo u Woo-ov najbolji i najuspješniji Hollywoodski film. Za razliku od prethodna dva projekta, producenti su ovaj put Woo-u dali kompletnu slobodu, te je bez problema mogao improvizirati u hodu, što se na kraju ispostavilo veoma zahvalno, jer se je film premetnuo u jedan od najvećih hitova toga ljeta, i još jednom potvrdio majstorstvo Johna Wooa te postavio nove standarde Hollywoodskoh akcijskog filma. Kompleksna priča je pratila dva lika, specijalnog FBI agenta koji pristaje na opasni tajni zadatak kako bi otkrio gdje je sakrivena bomba koja će eksplodirati za tjedan dana, i okrutnog kriminalca, čije lice i identitet agent uzme. No kad se kriminalac probudi iz kome, i shvati što se dogodilo, uzima agentovo lice i identitet, te uništava sve dokaze o tajnom zadatku. U glavnim dvostukim ulogama, i pozitivaca i negativaca su se našli jednako izvrsni John Travolta i Nicholas Cage, te je jednostavno teško odlučiti koji je bio bolji kao negativac i pozitivca. Akcijske scene su bile fenomenalne, od kojih se posebice ističe 20 minutni obračun na kraju, koji uključuje pucnjavu u crkvi, jurnjavu gliserima (koju je planirao još za "Tešku metu"), te tučnjavu na obali mora. Woo je ovdje stavljao naglaske na zvukove repitiranja pištolja, paljenja upaljača i sl. stvari, a uz taj odličan obračun u crkvi, gdje ponovno bijeli golubovi polete tik pred pucnjavu, kao jednu od najžešćih scena filma valja svakako izdvojiti onu kada specijalci napadaju skrovište gl. negativca, a koja je snimljena iz pogleda malenog dječaka uz pratnju pjesme "Somewhere Over the Rainbow". Nakon tog ogromnog kreativnog i financijskog uspjeha, Woo se je ponovno odlučio snimiti jedan "manji" Tv film, "Blackjack" iz 1998. godine sa Dolph Lundgrinom u glavnoj ulozi. Bio je to sasvim solidan akcijski filmić za jedan B naslov, za koji mogu bez problema reći, da je vjerojatno najbolji film u Dolphovoj karijeri.
Woo je nakon toga uzeo dvije godine pauze, te se je vratio režiji velikih filmova tek 2000. filmom "Mission: Impossible II", gdje je agenta Ethana Hunta ponovno odigrao izvrsni i prilično zainteresirani Tom Cruise za kojeg je Woo imao samo riječi pohvale. Pa iako zbog mnoštvo naivne i stilizirane akcije, mnogi danas ne vole M:I-2, ja mogu bez problema reći da je Woo tim filmom još jednom podigao ljestvicu akcije, iako je film kao film...slab, no može mu se to oprostiti jer je vizualno savršen. Dok je original bio više špijunski nastrojen, prepun mozgalica i zavjera koje je publika otkrivala zajedno sa glavnim junakom, nastavak je bio usredotočen na žestoku akciju, što je mnogima zasmetalo. Cruise je ovdje, baš kao i Van Damme u "Teškoj Meti", bio cool na ekranu, izvodeći mnoštvo akcijskih sekvenci bez pomoći kaskadera, od kojih svakako valja izdvojiti onu s početka filma, kada Cruse visi sa litici, te onu sa kraja, kada izvodi gotovo nemoguće ali cool akrobacije na motoru, na prednjem kotaču, na zadnjem, vozi se sa strane itd., itd.. Po meni ta sekvenca spada među ponajbolje akcijske sekvence sa motorima ikada snimljene. Inače, Woo je često stavljao svoje junake na motore, i često je ta vozila koristio u svojim akcijskim sekvencama, što je u ovom filmu doveo do savršenstva.



No, iako slabiji od prethodnih naslova, bio je to ipak posljednji onako baš dobar Woo-ovski film, jer su naredna dva naslova, "Windtalkers" iz 2002., te "Paycheck" iz 2003. bili još znatno slabiji. "Windtalkers", ratna drama sa Nicholas Cageom u glavnoj ulozi, o drugom svjetkom ratu i bitkama između Japanaca i Amerikanaca na Pacifiku, gdje su od velike važnosti za pobjedu Amera bili Navajo Indijanci, čiji jezik je služio kao šifra za prenošenje vojnih tajni je razočarao i fanove i kritičare, iako u cjelini i nije bio loš. Akcija je bila malo realnija, bez poznate stilizacije, i pucnjave iz dva pištolja, onako više u stilu njegovog prvog poznatijeg filma "Heroes Shed No Tears", ali ipak to nije bilo to. No dok su još "Windtalkersi" imali onu njegovu poznatu sirovost, "Paycheck" sa Ben Affleckom i Umom Thurman u gl. ulogama nije imao ni to. Akcija iako stilizirana je bila previše ušminkana, a Woo-ov stil je djelovao potpuno pripitomljeno. Priča nastala prema romanu poznatog pisca Philipa K. Dicka je bila iznimno interesantna, no Woo se je previše izgubio u njoj i nije ju najbolje uspio ispričati. Inače, Woo je 2002. režirao i kratkometražni reklamni filmić za BMW "The Hire: Hostage" sa Clive Owenom u glavnoj ulozi vozača. Radi se inače o skupini reklamnih 10-minutnih filmova kuće BMW, u kojima oni reklamiraju svoja vozila i njihove performanse u akcijskim scenama, koje su režirali mnogi poznati redatelji kao što su Tony Scott, Ang Lee, Joe Carnahan, Woo i još neki drugi. I u toj kratkometražnoj formi se je Woo iskazao kao sposoban redatelj, majstor akcije.
Od 2003. i neuspjeha sa filmom "Paycheck", Woo nije gotovo ništa ni režirao osim pilot epizode za moguću seriju "The Robinsons: Lost in Space" iz 2004. godine, te jedne pričice iz omnubusa "All the Invisible Children" iz 2005. godine, gdje je surađivao sa redateljima kao što su Emir Kusturica, Ridley Scott i Spike Lee. Neko vrijeme se je pričalo da će upravo on najvjerojatnije režirati novu verziju filma "He-Man and the Masters of the Universe", no za sada je potpisan samo kao producent. Također u najavi mu se nalazi i akcić "Spy Hunter: Nowhere to Run", ekranizacija popularne istoimene videoigre u kojoj će glavnu ulogu odigrati The Rock, ali taj projekt se več jako, jako dugo odgađa, pa nije više sigurno da li će uopće Woo i sjediti u redateljskoj stolici tog filma. Trenutačno se je ponovno udružio sa svojim starim prijateljem Chow Yun Fatom, koji zajedno rade na projektu "Stranglehold" koji bi se pred publikom trebao pojaviti 2007. godine. Radi se o svojevrsnom nastavku filma "Hard Boiled", ali u obliku videoigre. No još više veseli vijest kako se nakon toga Woo namjerava vratiti u domovinu, gdje će snimiti pravi igrani film sa Fatom, "The Battle of Red Cliff" koji bi se u kinima trebao pojaviti 2008. godine. Radi se o povijesnom epu, no detalji su još nepoznati.
Kao što sam na početku spomenuo, Woo je i producirao nekoliko filmova, a tu svakako valja izdvojiti naslove kao što su "The Replacement Killers" iz 1998. godine redatelja Antoine Fuque. Bio je to prvi Hollywoodski projekt njegovog dobrog prijatelja Chow Yun Fata, vizualno veoma sličan filmovima koji su ga proslavili u domovini, te zabavan naslov "The Big Hit", također iz 1998., koji je pak proslavio Marka Wahlberga. A tu je i još jedan slabiji Hollywoodski projekt Chow Fata, "Bulletproof Monk" iz 2003., kao i još nekoliko naslova koje neću sad spominjati.

Sve u svemu, John Woo je izniman filmaš, majstor akcije bez kojeg bi današnja kinematografija bila znatno siromašnija, kao i sam akcijski žanr kakav poznajemo danas. Mnogi Američki redatelji mu se dive i naveliko ga kopiraju, a među njima se svakako nalaze Martin Scorsese i Sam Raimi, koji je jednom prilikom usporedio njegovo majstorstvo u stvaranju akcijskih sekvenci sa majstorstvom Alfreda Hitchcocka u stvaranju suspensa, zatim Robert Rodriguez, koji ga je naveliko "kopirao" u svojim filmovima kao što su "Desperado" i "From Dusk Till Dawn", te Quentin Tarantino, koji ga je jednom prilikom usporedio sa velikim likovnim umjetnikom, Michelangelom, nakon što mu je jedan producent rekao "da pretpostavlja da taj Woo za režirati akciju". I upravo je iz njegovog "Killera", te filma "City on Fire" (Lung fu fong wan, 1987) redatelja Ringo Lama, Tarantino vukao inspiraciju za svoj kultni film "Reservoir Dogs", a i Braća Wachowski su vukli inspiraciju za svoj "Matrix" iz njegovih naslova. Također on sam i njegovi filmovi su inspirirali autore videoigre "Max Payne", koji su mu nekoliko puta u toj igri odali hommage, ako izuzmemo pucnjavu iz dva pištolja u slow-motionu i još neke detalje. Jedna od težina levela te videoigre se zove "Hard Boiled", a i Woo-ovo ime se spominje u njoj jednom. Sam Woo je često znao spomenuti kako je on inspiraciju za to da njegovi junaci uvijek nose u rukama dva pištolja, izvukao posebice iz kultnog westerna "Butch Cassidy and the Sundance Kid", kada Redford i Newman na kraju filma izlete iz crkvice pucajući iz pištolja u svakoj ruci. Od oružja osobno najviše obožava Berettu 92F/FS jer je "snažno i elegantno", te zato njegovi junaci najčešće nose upravo to oružje...Fat u "Killeru", Cage u "Face/Offu" (i to dvije, zlatne) itd. No opet s druge strane, ne voli nasilje, upravo iz razloga jer je odrastao u nasilnom svijetu, te uvijek kad snima neku akcijsku scenu, sjeti se nekog događaja iz djetinjstva, te tada svog zlikovca vidi kao nekog ubojicu kojeg je vidio kao mali, te pomisli, "ajmo ga razvaliti još jače, ajmo ga ubiti sa još više metaka". Metci, upravo to su mu kritičari najviše prigovarali, naime u njegovim filmovima junaci uvijek ispucaju iz svog oružja duplo više metaka nego što stane u njega, ali nema veze, u tome i jeste čar njegovih akcijskih scena, u stilizaciji i nerealnosti.
1976. godine se je oženio sa Annie Woo Ngau Chun-lung, te sa njom ima troje djece. Za sebe kaže da nije majstor, samo filmaš koji naporno radi, što je svakako vidljivo iz njegovih filmova. Bilo kako bilo, John Woo je jednom riječju genije!!