S druge strane šaltera

16.09.2013.

Prièa prva

Vani je kišilo.... sivi oblaci su prekrili nebo. Opet gužva. Poslan je obraèun i potrošaèi ih dolaze reklamirati. Manjina doista ima greške u obraèunu... ali na žalost kod veæine se radi o poveæanoj potrošnji, a u doba krize ljudi se teško mire s veæim raèunima. Šalterske službenice su veæ umorne od svakodnevnih redova pred njima. Veæina ljudi je pristojna, normalna i rad s njima je milina... ali dovoljan je jedan koji svu svoju ljutnju istrese u toj dvorani i svima pokvari dan. Svašta one èuju.... krive su za stanje u državi, za politiku poduzeæa i sve osobne probleme onih koji ne znaju procijeniti u kojoj ustanovi se što obavlja. Parola pod kojom rade glasi: „Potrošaè je uvijek u pravu!“, ali uz to moraju držati strogih pravila i štititi interes poslodavca. To je neprestani hod po žici... jer su èeste situacije da ne mogu biti obje strane zadovoljne.
Niz stepenice se u veliku dvoranu za potrošaèe spušta zgodan visoki muškarac srednje dobi... na njemu skupa kožna jakna. Izgleda drugaèije od veæine stranaka.... kao da ne pripada toj masi.... nego je pao iz neke druge dimenzije.
Dolazi na Barièin šalter i prilièno oštro baca papire pred nju i kreæe s prièom: „Prije pet dana sam bio kod vaše kolegice i nije riješila moj problem. Poslala me u centralu. Bila je bahata i bezobrazna.“ Sluša ga Barica bez ijedne rijeèi i gleda papire.... u sebi lagano kipi... jer kolegica sjedi pored nje i Barica zna da sasvim sigurno nije bila bahata i da je to najbolja službenica na reklamacijama... uostalom... i nju je uèila raditi. Oèigledno je da si faca daje oduška i vrijeða njenu kolegicu... koja se ne smije braniti... jer „potrošaè je uvijek u pravu.“
Nastavlja lik: „Bio sam u centrali. To je masa nesposobnjakoviæa. Banda lopovska! Ni tamo nisam riješio svoj problem.“ Barica je pregledom ustanovila da je brojilo pogrešno oèitano.... vidi da je lik donio novo stanje (a što su ga zamolili u centrali... jer bez toga mu nisu mogli pomoæi, a iz toga proizlazi da niti kolegica, niti ovi u centrali nisu radili protiv njega... nego su naprosto trebali stanje brojila da mogu provjeriti o èemu se radi). Šuti Barica i radi izvaredni obraèun.... pomoæu stanja koje je sam donio. Postupak traje nekih pet do deset minuta... a frajer se ne gasi... pljuje po kolegici, po firmi, po sustavu.... Barica se trudi nijednom grimasom ne pokazati kako se osjeæa.... šuti i radi. Završava. Ozbiljno pogleda frajera, pruži mu obraèun i mrtvo-ozbiljno-hladno mu proèita novi obraèun. Bio je zadovoljan. Pogledao ju je ravno u oèi.... vidjela je iskre. Poèeo se smješkati... onako... kako se smješkaju muški moroni u stanju opuštanja.... i reèe: „Vi ste èarobnica. Eto! Sredili ste ono što nitko prije vas nije uspio!“ Ona ga gleda ozbiljno i hladno i odgovara: „Svatko od njih bi uèinio isto da ste imali stanje bojila. Da bi reklamirali neispravno stanje nužno je donijeti ispravno. Inaèe nema tog èarobnjaka koji ga može izmisliti.“ Još jednom je pokušao sa osmijehom... ali ona ga je hladno pozdravila i pogledom dala do znanja sljedeæoj stranci da priðe. Nakon sat vremena Baricu zove glavni Poglavica. „Sjedite Barice!“ Ona: „Hvala... trebali ste me?“ Poglavica: „Jesam. Maloprije je kod vas bio moj prijatelj. Znate... on vam je poznati ginekolog. Oèito... vi ne koristite njegove usluge.“ Barica: „Ne. Ja koristim usluge nekog drugog ginekologa, ali nadam se da vam ne moram dati ime i adresu.“ On: „Ne morate, ali znate... on vas je pohvalio... da ste mu riješili što ga je muèilo, no kaže da ste bila hladna i da mu se niste željeli osmjehnuti.... znate... osmijeh ništa ne košta.“ Barica: „Šefe, ja sam odradila ono što sam bila dužna odraditi, a osmijeh nije dobio jer mi nije bilo do smijanja nakon pljuvanja po mojoj kolegici i firmi. Uostalom... meni u ugovoru o radu ne piše da sam animir dama koja vaše prijatelje treba uveseljavati smješkanjem.“ On: „Barice, možete iæi. Boli me glava od tih vaših lucidnih dosjetki!“

Prièa druga

Niz stepenice u salu za potrošaèe spuštao se polako i gordo naoèit muškarac. Prišao je Barièinom šalteru. Na muževnom licu treperila je ironija i velika kolièina samopouzdanja. Bio je visok, tamnoput, crne – guste kose. Èim je progovorio Barici je bilo jasno iz kojih krajeva dolazi. Bez pozdrava odmah ju je oslovio sa TI. Govorio je polako i ironièno:
„Gospoðo, znaš li kakve žene traže novac unaprijed?“
Barica: „Znam.“
POTROŠAÈ: „Pa zašto mi onda šalješ uplatnice da ti plaæam struju prije nego što sam ju potrošio? Jel to znaèi da si ti takva žena?“
Barica: „Gospodine, moj makro sjedi u sobi 11, pa vas molim da se obratite njemu.“
Otišao je do sobe 11, a Barica se nije èak ni raspitala kakav je odgovor tamo dobio jer je znala da je tamo bio pitomiji, jer muškarac sa muškarcem ipak drugaèije razgovara.

Prièa treæa

Srpanj. Temperature su bile vrlo visoke. Vrijeme godišnjih odmora, ali i godišnjeg obraèuna. U tom periodu je potrošaèa puno više nego obièno i oni su nezadovoljniji nego inaèe jer su se suoèili sa èinjenicom da su potrošili puno više struje nego što su platili, ili su im stanja na brojilima krivo oèitana, ili nisu oèitana pa je Elektra napravila procjenu stanja (koju ispravlja èim se potrošaè javi) pa je ona prouzrokovala nelogièan konaèni saldo na obraèunu.
Tog ljetnog prijepodneva na šalteru Službe za odnose s potrošaèima radila je službenica Barica... veæ 9. dan sama, jer su ostale dvije kolegice bile na godišnjem odmoru (mali propust u organizaciji). Službenica je u dva tjedna obradila 700 reklamacija, paralelno primajuæi uplate kojih je prosjeèno stotinjak dnevno. Kao jedinu potporu imala je uvijek prisutnog Lojzeka (zamjenika poslovoðe) u sobi 11. Soba 11 je jedini izlaz kada službenica nema više odgovora, kada nema više izlaza da ne «pukne» - potrošaèa šalje Lojzeku ili šefu Pepeku u spomenutu sobu da oni pokušaju ugasiti vatru koja plamsa u potrošaèu, a koju je službenica malo veæ stišala ili možda još jaèe rasplamsala.

Tog jutra Barica se probudila u 6 sati. Žurno je kuhala kavu jer je neæe stiæi popiti na poslu.
Kada je voda zakuhala, drška džezvice ostala joj je u ruci, a kipuæa voda zalila joj je bedro… Plaèuæi presvukla je hlaæe koje su se slijepile na opeèenom dijelu … opeklina je bila velièine raširene šake… Na nekim dijelovima vidjelo se meso, a na drugim su se pojavili mjehuri. Nije bilo više vremena. Znala je da je nema tko zamijeniti jer je su Janica i Pepica na moru. Navukla je široku suknju, sjela u auto i plaèuæi krenula put posla. Savjesno je zapoèela svoj radni dan. Rana ju je pekla i èinila nervoznom. Nije se osmjehivala, ali je mirno – kontrolirajuæi svoje umorne živce radila svoj posao. Oko podnevna lepršavo u salu za potrošaèe dolazi potrošaèica Ana. Ta je gospoða veæ dobro poznata djelatnicima Elektre, jer je veæ u nekoliko navrata napravila buru u Elektri i van nje.
(Imala je veliki dug pa su monteri sa Nalogom za obustavu el.energije koji stiže iz centrale krenuli u iskapèanje. Kada se je sièušni elektrièar Josip popeo na stup da izvrši naloženo, ispod sebe na tlu je ugledao dotiènu sa štapom koja mu je prijetila da æe mu noge polomiti ako je iskopèa. Monteri uvijek idu u paru. Potpora Josipu je bio Štef koji je istog trenutka pozvao policiju. Stigla su dva policajca koje je gospoða Ana brutalno napala. Valjali su se po blatu i slika baš nije bila lijepa za gledanje. Cijeli sluèaj je završio na sudu.)
Službenica Barica je naravno znala cijelu prièu i oprezno je pozdravila gospoðu Anu i rekla:
- Izvolite?
ANA: - Reci ti meni, što znaèi ovo ZONA 800?
Službenica se malo iznenadila pitanjem, jer to do sada još nitko nije pitao. Oznaka je bila sitno otisnuta u desnom uglu obraèuna.
SLUŽBENICA: - Zona 800 je oznaka našeg Pogona. DP je podjeljeno na zone radi lakšeg snalaženja. Svaka zona ima svoj broj da bi lakše knjižili uplate i da bi se lakše razvrstale eventualne reklamacije. Tu oznaku na obraèunu imaju svi potrošaèi sa našeg podruèja.
ANA: Moj susjed nema tu oznaku. Neæu više razgovarati s tobom. Daj mi nekog ko je iznad tebe.
SLUŽBENICA: - Nema problema, izvolite u sobu 11.
ANA: - Nisam luda. Oni u sobi 11 ništa ne znaju. Oni su mafijaši. Daj mi nekog ko je njima šef.

Službenica se diže s radnog mjesta i uputi se s gospoðom Anom kod Bartola (tehnièkog direktora) jer je glavni Poglavica bio na godišnjem odmoru. Uvela je gospoðu Anu kod Bartola, ukratko mu izložila problem gospoðe Ane i vratila se na svoje radno mjesto – u susret novim potrošaèima. Bartol ju je kasnije izvjestio da je rekao isto što i ona, da se gospoða Ana smirila i otišla zadovoljna kuæi.
Nakon dva paklenska dana dolazi ponovno gospoða Ana na šalter i bez pozdrava zapoèinje:
- Kujo, samo da znaš, sada sam bila u centrali i tamo su mi rekli da si lagala i da ZONA 800 nema veze s oznakom. Znam ja, to si ti mene obilježila na nagovor mafijaša iz sobe 11.
Barica, veæ onako umorna od svih proteklih dana i užasnuta naèinom na koji je gospoða Ana zapoèela dijalog diže se sa svoje rasklimane uredske stolice i prilazi fotokopirnom aparatu i kopira neki nevažni papir, samo da uhvati malo vremena da se smiri, samo da se pribere, samo da ne «pukne». No, Ana se nije dala smesti. Povikala je za njom:
- Kujo jel me èuješ? Samo da znaš, sada te idem prijaviti u Ustanovu.
Barica više nije mogla šutjeti. Okrenula se prema Ani kojoj su plave-prozirne oèi iskoèile iz duplji od ljutnje i izustila: - Možda bi bilo najbolje da me prijavite u zdravstvenu ustanovu.
Ana se okrenula i ljutito izvikujuæi uvrede odjurila iz Elektre.

Nakon par tjedana, kada se glavni Poglavica vratio s godišnjeg odmora Ana ga je posjetila i tužila službenicu. Barica je bila pozvana na razgovor. Glavni joj je rekao da mu je dosta njenih «inteligentnih» dosjetki i što misli tko je ona da postavlja dijagnoze potrošaèima.
Naravno Barica se isprièala, priznala da je pretjerala i saèuvala dijalog sa gospoðom Anom kao jednu od bolnijih uspomena u svom radnom stažu.
Barica se više ni ne sjeæa što je mislila tom reèenicom poruèiti. No, slanjem gospoðe Ane u zdravstvenu ustanovu moglo se shvatiti da je njoj potrebna zdravstvena pomoæ, ali isti tako moglo se shvatiti da je Baricu potrebno tamo poslati jer uopæe radi taj posao.
Ovaj dogaðaj desio se u srpnju 2000. godine. Nakon njega gospoða Ana je svaki mjesec dolazila po novi obraèun po kojem je plaæala struju.... Dolazila je uvijek kod Barice.... sve dok im se putevi nisu razišli... još i danas se sretnu u tržnom centru i uz iskreni osmijeh lijepo pozdrave.

Prièa èetvrta

Zbilo se to u neka davna vremena..... u jednom malom gradu na brdovitom Balkanu...
Službenici te male Elektre jedva su tog jutra stigli na posao jer tijekom noæi cijeli kraj zatrpao bjelièasti snijeg... a službe za èišæenje cesta bile su vidno iznenaðene dogaðajem pa nisu stigle odreagirati.
Toga dana nije bilo puno potrošaèa... èak su i monteri ostali u zgradi i èekali hitne intervencije jer se sve ono redovno i normalno po takvom vremenu nije moglo raditi.
I negdje oko podneva stiže u veliku dvoranu promrzla baka. Dogurala je svoj bicikl (kotaè... tako ga je ona zvala) jer se nije mogla voziti po snijegu. Gurala je ona svoj kotaè od rane zore i probijala se po takvom nevremenu da bi iz svog malog i udaljenog sela došla protestirati na zadnje upozorenje pred iskljuèenje struje koje je dobila.
Bakino brojilo nije bilo oèitano na pretprošlom oèitanju jer nikoga nije bilo doma, a i na èudnovatoj joj je lokaciji kuæa pa joj je prilikom novog obraèuna došla ružna istina na godišnjem obraèunu. Nagomilalo se tu duga od dvije godine. Nije ona jadna èula upozorenja i pozive da se donesu stanja... nije ona jadna o tome vodila brigu, a radilo se o iznosu koji je za nju bio velik do neba. Bila je to sitna starica, ali vrlo zvonkog glasa... bila je odluèna i beskrajno simpatièna. Šef joj je objašnjavao gotovo sat vremena što se dogodilo i što slijedi... zbilja se potrudio... No ona je izašla iz njegove kancelarije... sjela na jednu stolicu i nastavila galamu. Isprièala je ona svima prisutnima sve o svojoj snahi (koja je bila kriva za sve), sve o svojim životinjama, ma pola svoga života je isprièala.... na kraju je ljuta i tužna otišla gurajuæi svoj kotaè. Ubrzo nakon toga iskljuèena joj je struja... a ona je u Elektru dolazila dva puta tjedno (jer je dva dana u tjednu prodavala svoje proizvode na gradskoj tržnici). Svi su je izbjegavali jer formalno nije imala nikakva prava, a kad je poèela vikati bila je to prava neugodnost pred ostalim potrošaèima koji nisu razumijeli o èemu se radi. Samo je jedna malo prolupala službenica uvijek slušala jednu te istu prièu i pokušavala objasniti po tisuæiti put da se struja mora platiti i da æe joj tada opet svjetliti. No ona je plaènim glasom govorila: „A kak bi vam platila nekaj kaj nemam? Vrnite mi struju pa vam bum platila!“ I ona je iskreno vjerovala da je u pravu... i nije bilo naèina da joj se objasni kako mora platiti ono što joj je uzeto i da se radi o nekim starim dugovima. Kad bi tupava službenica došla na gradsku tržnicu baka je za njom vikala: „Vrag vas jebiiii, vrniteeee mi strujuuuuu!“ .... njen glas je odjekivao tržnicom, ljudi su se okretali i smijali... ali se bakin vapaj uvukao u dušu te službenice i ona nije mogla ne razmišljati o baki Kati i nemoguænosti da joj objasni.... i nemoguænosti da joj pomogne.
Poèele su pripreme za Božiæ... cijeli grad je bio ukrašen lampicama, svjetleæim zvoncima... svi su ko pomahnitali brstili trgovine i pripremali se za predstojeæe blagdane.... a tupava službenica je tada pukla i otišla moliti svog šefa da prekrši pravilo, da prekrši propise i na njenu dušu uèini nešto mimo pravila. Inaèe ta tupavica nije bila iz tog kraja.... nije imala svojih školskih prijatelja, nije padala na poznanstva i bila je i pretjerano zaljubljena u pravila, a za svoje poduzeæe je utjerala toliko dugova... da je to radila za mafiju bila bi vrlo bogata. Nije ona to radila za novac, nego zato što je osjeæala da je samo tako pravedno. No tih predblagdanskih dana nekako su joj se ta pravila uèinila preokrutnima i rekla je šefu: „Molim vas ukljuèite baki Kati struju..... da ima svjetlo za Božiæ! To ide na moju dušu! Ako ne plati opet æemo je iza blagdana iskopèati... ali molim vas danas je ukopèajte!“ Na njegovom licu se pojavio topli ljudski smješak... nosi on u sebi taj jedan posebni senzor koji nemaju baš svi na ovome svijetu. Znao je da tupavica nije sklona moljenju... gledao je on te tužne scene iz prikrajka sve to vrijeme.... i nije pitao ništa, nije rekao ništa... poslao je montere i toga dana je baka Kata dobila struju.
Prvi radni dan iza blagdana baka Kata je došla u Elektru i podmirila svoj dug u cijelosti. Ona je nakon par godina umrla... ali od tada pa sve do danas njen sin dolazi redovito u Elektru sa stanjem brojila te uredno i na vrijeme podmiruje svoje obaveze.

Ove prièe su nastale poèetkom ovog stoljeæa. Isprièala mi ih je Barica.

Na temi o šalterskom službeniku iz Èakovca... a koja se vrtila na naslovnici cijelog vikenda moj ljubimac Neverin je napisao:
@neverin: mah, jednog dana æe jedan od njih dobiti sjekiru u glavu i onda æe se ljudi u novima zgražati kakvi su to graðani ove republike prema zaposlenima u javnoj upravi i javnim firmama. Kažem ti, dok netko ne krepa svi æe nastaviti èitati 24 sata preko neta umjesto da rade posao za koji su plaæeni.

Neverine... suzo moja. Nisam još èula za sluèaj sjekire... ali isprièat æu ti neke druge sluèajeve.
Prije dosta godina... odmah iza rata.... u jednoj velikoj Elektri se provodila akcija iskapèanja struje. Došao je ljuti branitelj i na vratima ureda, u kojemu je sjedila službenica koja je radila po tim nalozima, proèitao prezime omraženog srpskog voðe. Ušao je unutra i odmah krenuo sa psovanjem i lupanjem šakom po stolu.... Ona mu je tiho i mirno pokušala objasniti da se struja mora plaæati. Šakom joj je odvalio nekoliko prednjih zubi... uz urlike da neæe njemu neka Srbijanka... takvog prezimena držati moralne prodike o plaæanju struje, a on je branio domovinu. Napomena... tek kao zanimljivost... žena je èistokrvna Zagorka.
Sigurno si èitao u medijima da je lik u vinkovaèkoj Elektri... u uredu direktora aktivirao bombu.
Ako nema stakla izmeðu službenika i potrošaèa èesto se desi pljuvanje na službenike i naskakivanje na šalter. Što misliš zašto tamo sjede zaštitari i nerijetko intervenira policija?
Znaèi... ne moraš priželjkivati takva ponašanja jer ona su uèestala.... pa ih ni tim neprimjerenim i agresivnim ponašanjima još nitko nije uspio uvjeriti da se struja ne bi trebala plaæati.

I sada je pitanje da li je HEP èvrsti bedem socijalizma kako se tvrdi u temi.... ili je ipak taj socijalizam još duboko utkan u svijest ovog naroda... pa se mnogi ne mogu pomiriti s èinjenicom da je i struja tek proizvod... baš kao kruh, cipele ili nešto treæe... i da se potrošeno mora platiti... a isto tako da sve što u tom poduzeæu trebaju obaviti mogu po propisanim pravilima.... a ta pravila ne smišljaju ti službenici na kojima se svi iskaljuju.

I kažeš: “dok netko ne krepa”. Lani se na terenu, radeæi svoj posao... na temperaturi od 37 stupnjeva srušio moj kolega pedesetogodišnjak i umro sljedeæeg dana u bolnici. Za njim je ostalo jedno teško bolesno dijete, drugo maloljetno i bolesna žena.

Znaš li neverine da su monteri nakon dvadeset godina rada svi od reda bolesni? I to zato što rad u tim uvjetima ostavlja velikog traga na njihovom zdravlju.
I znaš .... dok se u njihovom poduzeæu po politièkom kljuèu smjenjuju uprave.... pa neki završe u zatvoru, a drugi smišljaju nova pravila sa svojim gazdama u politici... ti i ja... i svi mi, ovim ljudima možemo zahvaliti što u ovom velikom neredu sustav još uopæe funkcionira.
Na temi koju sam pažljivo pratila ponašali ste se poput gledaoca u areni koji uživaju dok lavovi tranèiraju žrtvu.
Nitko nije uoèio jedan vrlo bitan detalj u cijeloj toj prièi. Naš bloger nije imao valjan dokaz vlasništva. Pravilo da dokaz vlasništva ne smije biti stariji od šest mjeseci ne propisuju šalterski službenici, niti bi sjekira pomogla u toj situaciji. Službenici se moraju držati propisanih pravila. A ta pravila postoje zbog brojnih imovinskih sporova meðu graðanima, a u kojima je važan detalj na koga je glasilo brojilo u nekom spornom razdoblju.
Èovjek je ljut jer nije dobio što je želio.... pa je razumljivo da mu likovi koji nisu pristali raditi mimo pravila nisu simpatièni. Nije dobio prijepis jer nije imao valjane dokumente da bi mu se isti napravio. Znaèi... u cijeloj toj prièi je nebitno kakve boje su oèi šalterskog službenika, da li je gledao u nebo ili je èitao na nekom portalu. Da su kleèali na kukuruzu i molili “Oèenaš” u tom trenutku bloger ne bi mogao dobiti što želi... jer nije imao valjane papire.
Kada bi bar svatko od nas prije sebiène reakcije malo razmislio i pokušao razumijeti èovjeka s druge strane... bez obzira da li se nalazimo s ove ili one strane šaltera... svima bi nam bilo lakše živjeti.
Dovoljno je da netko baci kost i tada èopor kreæe u napad... bez obzira da li se radi o prosvjedu seljaka, prosvjetara, lijeènika.... sindikata. Pretvorili smo se u dežurne pljuvaèe bližnjih.... nama sliènih.
Na taj naèin pomažemo onima koji su pravi krivci za sve naše probleme.

Neinformiranost, površnost, sebiènost, zloba su metastaze, a jal je rak rana koja izjeda ovo društvo.

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)