Pregled posta

S druge strane šaltera

Priča prva

Vani je kišilo.... sivi oblaci su prekrili nebo. Opet gužva. Poslan je obračun i potrošači ih dolaze reklamirati. Manjina doista ima greške u obračunu... ali na žalost kod većine se radi o povećanoj potrošnji, a u doba krize ljudi se teško mire s većim računima. Šalterske službenice su već umorne od svakodnevnih redova pred njima. Većina ljudi je pristojna, normalna i rad s njima je milina... ali dovoljan je jedan koji svu svoju ljutnju istrese u toj dvorani i svima pokvari dan. Svašta one čuju.... krive su za stanje u državi, za politiku poduzeća i sve osobne probleme onih koji ne znaju procijeniti u kojoj ustanovi se što obavlja. Parola pod kojom rade glasi: „Potrošač je uvijek u pravu!“, ali uz to moraju držati strogih pravila i štititi interes poslodavca. To je neprestani hod po žici... jer su česte situacije da ne mogu biti obje strane zadovoljne.
Niz stepenice se u veliku dvoranu za potrošače spušta zgodan visoki muškarac srednje dobi... na njemu skupa kožna jakna. Izgleda drugačije od većine stranaka.... kao da ne pripada toj masi.... nego je pao iz neke druge dimenzije.
Dolazi na Baričin šalter i prilično oštro baca papire pred nju i kreće s pričom: „Prije pet dana sam bio kod vaše kolegice i nije riješila moj problem. Poslala me u centralu. Bila je bahata i bezobrazna.“ Sluša ga Barica bez ijedne riječi i gleda papire.... u sebi lagano kipi... jer kolegica sjedi pored nje i Barica zna da sasvim sigurno nije bila bahata i da je to najbolja službenica na reklamacijama... uostalom... i nju je učila raditi. Očigledno je da si faca daje oduška i vrijeđa njenu kolegicu... koja se ne smije braniti... jer „potrošač je uvijek u pravu.“
Nastavlja lik: „Bio sam u centrali. To je masa nesposobnjakovića. Banda lopovska! Ni tamo nisam riješio svoj problem.“ Barica je pregledom ustanovila da je brojilo pogrešno očitano.... vidi da je lik donio novo stanje (a što su ga zamolili u centrali... jer bez toga mu nisu mogli pomoći, a iz toga proizlazi da niti kolegica, niti ovi u centrali nisu radili protiv njega... nego su naprosto trebali stanje brojila da mogu provjeriti o čemu se radi). Šuti Barica i radi izvaredni obračun.... pomoću stanja koje je sam donio. Postupak traje nekih pet do deset minuta... a frajer se ne gasi... pljuje po kolegici, po firmi, po sustavu.... Barica se trudi nijednom grimasom ne pokazati kako se osjeća.... šuti i radi. Završava. Ozbiljno pogleda frajera, pruži mu obračun i mrtvo-ozbiljno-hladno mu pročita novi obračun. Bio je zadovoljan. Pogledao ju je ravno u oči.... vidjela je iskre. Počeo se smješkati... onako... kako se smješkaju muški moroni u stanju opuštanja.... i reče: „Vi ste čarobnica. Eto! Sredili ste ono što nitko prije vas nije uspio!“ Ona ga gleda ozbiljno i hladno i odgovara: „Svatko od njih bi učinio isto da ste imali stanje bojila. Da bi reklamirali neispravno stanje nužno je donijeti ispravno. Inače nema tog čarobnjaka koji ga može izmisliti.“ Još jednom je pokušao sa osmijehom... ali ona ga je hladno pozdravila i pogledom dala do znanja sljedećoj stranci da priđe. Nakon sat vremena Baricu zove glavni Poglavica. „Sjedite Barice!“ Ona: „Hvala... trebali ste me?“ Poglavica: „Jesam. Maloprije je kod vas bio moj prijatelj. Znate... on vam je poznati ginekolog. Očito... vi ne koristite njegove usluge.“ Barica: „Ne. Ja koristim usluge nekog drugog ginekologa, ali nadam se da vam ne moram dati ime i adresu.“ On: „Ne morate, ali znate... on vas je pohvalio... da ste mu riješili što ga je mučilo, no kaže da ste bila hladna i da mu se niste željeli osmjehnuti.... znate... osmijeh ništa ne košta.“ Barica: „Šefe, ja sam odradila ono što sam bila dužna odraditi, a osmijeh nije dobio jer mi nije bilo do smijanja nakon pljuvanja po mojoj kolegici i firmi. Uostalom... meni u ugovoru o radu ne piše da sam animir dama koja vaše prijatelje treba uveseljavati smješkanjem.“ On: „Barice, možete ići. Boli me glava od tih vaših lucidnih dosjetki!“

Priča druga

Niz stepenice u salu za potrošače spuštao se polako i gordo naočit muškarac. Prišao je Baričinom šalteru. Na muževnom licu treperila je ironija i velika količina samopouzdanja. Bio je visok, tamnoput, crne – guste kose. Čim je progovorio Barici je bilo jasno iz kojih krajeva dolazi. Bez pozdrava odmah ju je oslovio sa TI. Govorio je polako i ironično:
„Gospođo, znaš li kakve žene traže novac unaprijed?“
Barica: „Znam.“
POTROŠAČ: „Pa zašto mi onda šalješ uplatnice da ti plaćam struju prije nego što sam ju potrošio? Jel to znači da si ti takva žena?“
Barica: „Gospodine, moj makro sjedi u sobi 11, pa vas molim da se obratite njemu.“
Otišao je do sobe 11, a Barica se nije čak ni raspitala kakav je odgovor tamo dobio jer je znala da je tamo bio pitomiji, jer muškarac sa muškarcem ipak drugačije razgovara.

Priča treća

Srpanj. Temperature su bile vrlo visoke. Vrijeme godišnjih odmora, ali i godišnjeg obračuna. U tom periodu je potrošača puno više nego obično i oni su nezadovoljniji nego inače jer su se suočili sa činjenicom da su potrošili puno više struje nego što su platili, ili su im stanja na brojilima krivo očitana, ili nisu očitana pa je Elektra napravila procjenu stanja (koju ispravlja čim se potrošač javi) pa je ona prouzrokovala nelogičan konačni saldo na obračunu.
Tog ljetnog prijepodneva na šalteru Službe za odnose s potrošačima radila je službenica Barica... već 9. dan sama, jer su ostale dvije kolegice bile na godišnjem odmoru (mali propust u organizaciji). Službenica je u dva tjedna obradila 700 reklamacija, paralelno primajući uplate kojih je prosječno stotinjak dnevno. Kao jedinu potporu imala je uvijek prisutnog Lojzeka (zamjenika poslovođe) u sobi 11. Soba 11 je jedini izlaz kada službenica nema više odgovora, kada nema više izlaza da ne «pukne» - potrošača šalje Lojzeku ili šefu Pepeku u spomenutu sobu da oni pokušaju ugasiti vatru koja plamsa u potrošaču, a koju je službenica malo već stišala ili možda još jače rasplamsala.

Tog jutra Barica se probudila u 6 sati. Žurno je kuhala kavu jer je neće stići popiti na poslu.
Kada je voda zakuhala, drška džezvice ostala joj je u ruci, a kipuća voda zalila joj je bedro… Plačući presvukla je hlaće koje su se slijepile na opečenom dijelu … opeklina je bila veličine raširene šake… Na nekim dijelovima vidjelo se meso, a na drugim su se pojavili mjehuri. Nije bilo više vremena. Znala je da je nema tko zamijeniti jer je su Janica i Pepica na moru. Navukla je široku suknju, sjela u auto i plačući krenula put posla. Savjesno je započela svoj radni dan. Rana ju je pekla i činila nervoznom. Nije se osmjehivala, ali je mirno – kontrolirajući svoje umorne živce radila svoj posao. Oko podnevna lepršavo u salu za potrošače dolazi potrošačica Ana. Ta je gospođa već dobro poznata djelatnicima Elektre, jer je već u nekoliko navrata napravila buru u Elektri i van nje.
(Imala je veliki dug pa su monteri sa Nalogom za obustavu el.energije koji stiže iz centrale krenuli u iskapčanje. Kada se je sičušni električar Josip popeo na stup da izvrši naloženo, ispod sebe na tlu je ugledao dotičnu sa štapom koja mu je prijetila da će mu noge polomiti ako je iskopča. Monteri uvijek idu u paru. Potpora Josipu je bio Štef koji je istog trenutka pozvao policiju. Stigla su dva policajca koje je gospođa Ana brutalno napala. Valjali su se po blatu i slika baš nije bila lijepa za gledanje. Cijeli slučaj je završio na sudu.)
Službenica Barica je naravno znala cijelu priču i oprezno je pozdravila gospođu Anu i rekla:
- Izvolite?
ANA: - Reci ti meni, što znači ovo ZONA 800?
Službenica se malo iznenadila pitanjem, jer to do sada još nitko nije pitao. Oznaka je bila sitno otisnuta u desnom uglu obračuna.
SLUŽBENICA: - Zona 800 je oznaka našeg Pogona. DP je podjeljeno na zone radi lakšeg snalaženja. Svaka zona ima svoj broj da bi lakše knjižili uplate i da bi se lakše razvrstale eventualne reklamacije. Tu oznaku na obračunu imaju svi potrošači sa našeg područja.
ANA: Moj susjed nema tu oznaku. Neću više razgovarati s tobom. Daj mi nekog ko je iznad tebe.
SLUŽBENICA: - Nema problema, izvolite u sobu 11.
ANA: - Nisam luda. Oni u sobi 11 ništa ne znaju. Oni su mafijaši. Daj mi nekog ko je njima šef.

Službenica se diže s radnog mjesta i uputi se s gospođom Anom kod Bartola (tehničkog direktora) jer je glavni Poglavica bio na godišnjem odmoru. Uvela je gospođu Anu kod Bartola, ukratko mu izložila problem gospođe Ane i vratila se na svoje radno mjesto – u susret novim potrošačima. Bartol ju je kasnije izvjestio da je rekao isto što i ona, da se gospođa Ana smirila i otišla zadovoljna kući.
Nakon dva paklenska dana dolazi ponovno gospođa Ana na šalter i bez pozdrava započinje:
- Kujo, samo da znaš, sada sam bila u centrali i tamo su mi rekli da si lagala i da ZONA 800 nema veze s oznakom. Znam ja, to si ti mene obilježila na nagovor mafijaša iz sobe 11.
Barica, već onako umorna od svih proteklih dana i užasnuta načinom na koji je gospođa Ana započela dijalog diže se sa svoje rasklimane uredske stolice i prilazi fotokopirnom aparatu i kopira neki nevažni papir, samo da uhvati malo vremena da se smiri, samo da se pribere, samo da ne «pukne». No, Ana se nije dala smesti. Povikala je za njom:
- Kujo jel me čuješ? Samo da znaš, sada te idem prijaviti u Ustanovu.
Barica više nije mogla šutjeti. Okrenula se prema Ani kojoj su plave-prozirne oči iskočile iz duplji od ljutnje i izustila: - Možda bi bilo najbolje da me prijavite u zdravstvenu ustanovu.
Ana se okrenula i ljutito izvikujući uvrede odjurila iz Elektre.

Nakon par tjedana, kada se glavni Poglavica vratio s godišnjeg odmora Ana ga je posjetila i tužila službenicu. Barica je bila pozvana na razgovor. Glavni joj je rekao da mu je dosta njenih «inteligentnih» dosjetki i što misli tko je ona da postavlja dijagnoze potrošačima.
Naravno Barica se ispričala, priznala da je pretjerala i sačuvala dijalog sa gospođom Anom kao jednu od bolnijih uspomena u svom radnom stažu.
Barica se više ni ne sjeća što je mislila tom rečenicom poručiti. No, slanjem gospođe Ane u zdravstvenu ustanovu moglo se shvatiti da je njoj potrebna zdravstvena pomoć, ali isti tako moglo se shvatiti da je Baricu potrebno tamo poslati jer uopće radi taj posao.
Ovaj događaj desio se u srpnju 2000. godine. Nakon njega gospođa Ana je svaki mjesec dolazila po novi obračun po kojem je plaćala struju.... Dolazila je uvijek kod Barice.... sve dok im se putevi nisu razišli... još i danas se sretnu u tržnom centru i uz iskreni osmijeh lijepo pozdrave.

Priča četvrta

Zbilo se to u neka davna vremena..... u jednom malom gradu na brdovitom Balkanu...
Službenici te male Elektre jedva su tog jutra stigli na posao jer tijekom noći cijeli kraj zatrpao bjeličasti snijeg... a službe za čišćenje cesta bile su vidno iznenađene događajem pa nisu stigle odreagirati.
Toga dana nije bilo puno potrošača... čak su i monteri ostali u zgradi i čekali hitne intervencije jer se sve ono redovno i normalno po takvom vremenu nije moglo raditi.
I negdje oko podneva stiže u veliku dvoranu promrzla baka. Dogurala je svoj bicikl (kotač... tako ga je ona zvala) jer se nije mogla voziti po snijegu. Gurala je ona svoj kotač od rane zore i probijala se po takvom nevremenu da bi iz svog malog i udaljenog sela došla protestirati na zadnje upozorenje pred isključenje struje koje je dobila.
Bakino brojilo nije bilo očitano na pretprošlom očitanju jer nikoga nije bilo doma, a i na čudnovatoj joj je lokaciji kuća pa joj je prilikom novog obračuna došla ružna istina na godišnjem obračunu. Nagomilalo se tu duga od dvije godine. Nije ona jadna čula upozorenja i pozive da se donesu stanja... nije ona jadna o tome vodila brigu, a radilo se o iznosu koji je za nju bio velik do neba. Bila je to sitna starica, ali vrlo zvonkog glasa... bila je odlučna i beskrajno simpatična. Šef joj je objašnjavao gotovo sat vremena što se dogodilo i što slijedi... zbilja se potrudio... No ona je izašla iz njegove kancelarije... sjela na jednu stolicu i nastavila galamu. Ispričala je ona svima prisutnima sve o svojoj snahi (koja je bila kriva za sve), sve o svojim životinjama, ma pola svoga života je ispričala.... na kraju je ljuta i tužna otišla gurajući svoj kotač. Ubrzo nakon toga isključena joj je struja... a ona je u Elektru dolazila dva puta tjedno (jer je dva dana u tjednu prodavala svoje proizvode na gradskoj tržnici). Svi su je izbjegavali jer formalno nije imala nikakva prava, a kad je počela vikati bila je to prava neugodnost pred ostalim potrošačima koji nisu razumijeli o čemu se radi. Samo je jedna malo prolupala službenica uvijek slušala jednu te istu priču i pokušavala objasniti po tisućiti put da se struja mora platiti i da će joj tada opet svjetliti. No ona je plačnim glasom govorila: „A kak bi vam platila nekaj kaj nemam? Vrnite mi struju pa vam bum platila!“ I ona je iskreno vjerovala da je u pravu... i nije bilo načina da joj se objasni kako mora platiti ono što joj je uzeto i da se radi o nekim starim dugovima. Kad bi tupava službenica došla na gradsku tržnicu baka je za njom vikala: „Vrag vas jebiiii, vrniteeee mi strujuuuuu!“ .... njen glas je odjekivao tržnicom, ljudi su se okretali i smijali... ali se bakin vapaj uvukao u dušu te službenice i ona nije mogla ne razmišljati o baki Kati i nemogućnosti da joj objasni.... i nemogućnosti da joj pomogne.
Počele su pripreme za Božić... cijeli grad je bio ukrašen lampicama, svjetlećim zvoncima... svi su ko pomahnitali brstili trgovine i pripremali se za predstojeće blagdane.... a tupava službenica je tada pukla i otišla moliti svog šefa da prekrši pravilo, da prekrši propise i na njenu dušu učini nešto mimo pravila. Inače ta tupavica nije bila iz tog kraja.... nije imala svojih školskih prijatelja, nije padala na poznanstva i bila je i pretjerano zaljubljena u pravila, a za svoje poduzeće je utjerala toliko dugova... da je to radila za mafiju bila bi vrlo bogata. Nije ona to radila za novac, nego zato što je osjećala da je samo tako pravedno. No tih predblagdanskih dana nekako su joj se ta pravila učinila preokrutnima i rekla je šefu: „Molim vas uključite baki Kati struju..... da ima svjetlo za Božić! To ide na moju dušu! Ako ne plati opet ćemo je iza blagdana iskopčati... ali molim vas danas je ukopčajte!“ Na njegovom licu se pojavio topli ljudski smješak... nosi on u sebi taj jedan posebni senzor koji nemaju baš svi na ovome svijetu. Znao je da tupavica nije sklona moljenju... gledao je on te tužne scene iz prikrajka sve to vrijeme.... i nije pitao ništa, nije rekao ništa... poslao je montere i toga dana je baka Kata dobila struju.
Prvi radni dan iza blagdana baka Kata je došla u Elektru i podmirila svoj dug u cijelosti. Ona je nakon par godina umrla... ali od tada pa sve do danas njen sin dolazi redovito u Elektru sa stanjem brojila te uredno i na vrijeme podmiruje svoje obaveze.

Ove priče su nastale početkom ovog stoljeća. Ispričala mi ih je Barica.

Na temi o šalterskom službeniku iz Čakovca... a koja se vrtila na naslovnici cijelog vikenda moj ljubimac Neverin je napisao:
@neverin: mah, jednog dana će jedan od njih dobiti sjekiru u glavu i onda će se ljudi u novima zgražati kakvi su to građani ove republike prema zaposlenima u javnoj upravi i javnim firmama. Kažem ti, dok netko ne krepa svi će nastaviti čitati 24 sata preko neta umjesto da rade posao za koji su plaćeni.

Neverine... suzo moja. Nisam još čula za slučaj sjekire... ali ispričat ću ti neke druge slučajeve.
Prije dosta godina... odmah iza rata.... u jednoj velikoj Elektri se provodila akcija iskapčanja struje. Došao je ljuti branitelj i na vratima ureda, u kojemu je sjedila službenica koja je radila po tim nalozima, pročitao prezime omraženog srpskog vođe. Ušao je unutra i odmah krenuo sa psovanjem i lupanjem šakom po stolu.... Ona mu je tiho i mirno pokušala objasniti da se struja mora plaćati. Šakom joj je odvalio nekoliko prednjih zubi... uz urlike da neće njemu neka Srbijanka... takvog prezimena držati moralne prodike o plaćanju struje, a on je branio domovinu. Napomena... tek kao zanimljivost... žena je čistokrvna Zagorka.
Sigurno si čitao u medijima da je lik u vinkovačkoj Elektri... u uredu direktora aktivirao bombu.
Ako nema stakla između službenika i potrošača često se desi pljuvanje na službenike i naskakivanje na šalter. Što misliš zašto tamo sjede zaštitari i nerijetko intervenira policija?
Znači... ne moraš priželjkivati takva ponašanja jer ona su učestala.... pa ih ni tim neprimjerenim i agresivnim ponašanjima još nitko nije uspio uvjeriti da se struja ne bi trebala plaćati.

I sada je pitanje da li je HEP čvrsti bedem socijalizma kako se tvrdi u temi.... ili je ipak taj socijalizam još duboko utkan u svijest ovog naroda... pa se mnogi ne mogu pomiriti s činjenicom da je i struja tek proizvod... baš kao kruh, cipele ili nešto treće... i da se potrošeno mora platiti... a isto tako da sve što u tom poduzeću trebaju obaviti mogu po propisanim pravilima.... a ta pravila ne smišljaju ti službenici na kojima se svi iskaljuju.

I kažeš: “dok netko ne krepa”. Lani se na terenu, radeći svoj posao... na temperaturi od 37 stupnjeva srušio moj kolega pedesetogodišnjak i umro sljedećeg dana u bolnici. Za njim je ostalo jedno teško bolesno dijete, drugo maloljetno i bolesna žena.

Znaš li neverine da su monteri nakon dvadeset godina rada svi od reda bolesni? I to zato što rad u tim uvjetima ostavlja velikog traga na njihovom zdravlju.
I znaš .... dok se u njihovom poduzeću po političkom ključu smjenjuju uprave.... pa neki završe u zatvoru, a drugi smišljaju nova pravila sa svojim gazdama u politici... ti i ja... i svi mi, ovim ljudima možemo zahvaliti što u ovom velikom neredu sustav još uopće funkcionira.
Na temi koju sam pažljivo pratila ponašali ste se poput gledaoca u areni koji uživaju dok lavovi trančiraju žrtvu.
Nitko nije uočio jedan vrlo bitan detalj u cijeloj toj priči. Naš bloger nije imao valjan dokaz vlasništva. Pravilo da dokaz vlasništva ne smije biti stariji od šest mjeseci ne propisuju šalterski službenici, niti bi sjekira pomogla u toj situaciji. Službenici se moraju držati propisanih pravila. A ta pravila postoje zbog brojnih imovinskih sporova među građanima, a u kojima je važan detalj na koga je glasilo brojilo u nekom spornom razdoblju.
Čovjek je ljut jer nije dobio što je želio.... pa je razumljivo da mu likovi koji nisu pristali raditi mimo pravila nisu simpatični. Nije dobio prijepis jer nije imao valjane dokumente da bi mu se isti napravio. Znači... u cijeloj toj priči je nebitno kakve boje su oči šalterskog službenika, da li je gledao u nebo ili je čitao na nekom portalu. Da su klečali na kukuruzu i molili “Očenaš” u tom trenutku bloger ne bi mogao dobiti što želi... jer nije imao valjane papire.
Kada bi bar svatko od nas prije sebične reakcije malo razmislio i pokušao razumijeti čovjeka s druge strane... bez obzira da li se nalazimo s ove ili one strane šaltera... svima bi nam bilo lakše živjeti.
Dovoljno je da netko baci kost i tada čopor kreće u napad... bez obzira da li se radi o prosvjedu seljaka, prosvjetara, liječnika.... sindikata. Pretvorili smo se u dežurne pljuvače bližnjih.... nama sličnih.
Na taj način pomažemo onima koji su pravi krivci za sve naše probleme.

Neinformiranost, površnost, sebičnost, zloba su metastaze, a jal je rak rana koja izjeda ovo društvo.



Post je objavljen 16.09.2013. u 22:11 sati.