Bezjak ili heroj ulice?

11.09.2013.

U hladno jesenje predveèerje... na vlažnom asfaltu leži Ivan i potiho jauèe u bradu, dok ga trojica starijih likova cipelare na parkiralištu pred školom. Oko njih se polako zatvara krug promatraèa. Skupilo ih se desetak i svojim tijelima su napravili okrugli zid oko žrtve i zlostavljaèa. Tiho promatraju... kao da su prestali disati. Nitko ništa ne komentira... skoncentrirano prate klinca koji leži u bolovima... dok mu se tanki mlaz krvi slijeva niz bradu i „junaèine“ koji ne prestaju udarati... naizmjence... nogama... krvnièki i odluèno. Meðu promatraèima stoji Marko, Ivanov kolega iz razreda. Razmišlja: „Sigurno ih je provocirao! Sigurno je sam kriv što ga sada tuku! Moram biti dobar prema tim deèkima.... da se i meni ne dogodi slièno!“ U krugu je i Petar.... na usnama mu titra zluradi osmijeh zadovoljstva. Uživa u prizoru. Ivan se sviða Maji... koja njega i ne gleda, a on vene za njom veæ godinu dana. Zaslužio je batine.... jer se sigurno ovako razbijen više neæe sviðati Maji.“ Meðu promatraèima je i dobrudušni Lojzek. Tužno gleda što se dogaða Ivanu.... i sam osjeæa svaki udarac koji Ivan prima... nutrina mu vrišti zbog ovog što se dešava... no nema snage reagirati jer ga je strah. Malo dalje od kruga stoji grupa djevojèica koje tiho šuškaju i komentiraju što to deèki rade. Iz škole izlazi Grga.... spuštajuæi se niz stepenice ugleda krug i u trenu poleti prema njemu. Razmakne grubo Petra i Marka i uðe u krug.
Ljutito komentira: „Baš ste „junaci“! Trojica na jednog... i to toliko mlaðeg!“ Saginje se i pokušava podiæi Ivana... ali tada doleti šaka i pogodi ga u glavu iza uha.... Pada na koljena.... a zlostavljaèi ga nogama sruše pored Ivana. Još su desetak udaraca primili naizmjence, a tada napetost prekine povik neke djevojèice: „Bježmo! Ide dežurni!“ Doista... niz stepenice se spuštao dežurni profesor.... Grupica se za tren razbila i nestala... ostala su samo dva pretuèena djeèaka na hladnom i mokrom asfaltu parkirališta ispred škole.

Ovu prièu sam izmislila. Nije mi bilo teško.... jer su takve prièe naša stvarnost i èesto slušamo ili èitamo slièna svjedoèanstva. Ovo nije tema o zlostavljanju u školi i oko škole.... jer takvih sam veæ nekoliko napisala. Ovo je tema o sivim ljudima... onima bez boje, okusa i mirisa... koji su u stanju gledati zlo oko sebe.... više ili manje hladno. U što se pretvore djeca koja stoje u krugu i promatraju zlo? Kakvi ljudi postanu?
Kad èitamo ovu prièu... s kojim likom se možemo poistovjetiti? (Nemojte mi odgovarati. Uèinite to pred ogledalom. Odgovorite sebi).
Razmislimo... koliko puta smo svjedoèili nekoj nepravdi... kad su nas srce i naša savjest glasno upozoravali da se radi o nepravdi, a mi nismo uèinili ništa? Možda zbog straha, zavisti, zluradosti, radi vlastitog mira i sigurnosti... radi vlastite guzice... možda lijenosti.
Koliko odraslih ljudi poznajemo koji se ponašaju poput djece u krugu....? Tihi promatraèi. Bezjaci. Bezveznjaci. Dodvorice. Ulizice. Poltroni. Pizduni.
Taj izbor nema veze sa našim mentalitetom, obrazovanjem, spolom, godinama.... To ima veze samo sa srcem i vatrama koje nosimo u sebi.
Poznajem neke „Ivane i Grge“.... èesto i visokoobrazovane ljude koji misle svojim glavama, koji su vrlo struèni i sposobni u svojim zanimanjima, kao ljudi su interesantni, s karizmom, prekrasnom osobnošæu. Njima se ne može desiti da završe u zatvoru jer ih je neki bivši Premijer ili neka druga politièka njuška nagovorila na nešto. Njima se ne može desiti da postanu sivi i da ne iznesu svoj stav koji se temelji na znanju, životnom iskustvu i èvrstim uvjerenjima. No može im se desiti opomena pred otkaz, smjenjivanje, mobing i razna èudesa. Sve te udarce nose poput ordenja na prsima i vlastiti obraz je uvijek važniji od funkcija, materijalnog i osjeæaja prihvaæenosti od „elite“ koja je trenutno u ðiru. To su ljudi koji uživaju poštovanje svoje okoline. Istina, kad „gori“ desit æe im se da ih sivi bezjaci ne pozdrave na hodniku ili cesti... da ih sluèajno ne bi vidjeli zlostavljaèi... da pogrešne ljude pozdravljaju. No to traje kratko.... jer se „elite“ smjenjuju.... a svima u sjeæanju ostaju djela... konkretni dogaðaji i kako je tko odreagirao u nekoj situaciji. Takve ljude potiho ili javno poštuju svi... kako sivi bezjaci... tako i zlostavljaèi. Sive bezjake nitko ne poštuje. Oni su potrošna roba. Njih zlostavljaèi iskoriste kao svoje dodvorice i na kraju odbace. Njih život pretvara u sjene koje tumaraju ovim svijetom.
Koji likovi su u prièi žrtve? Zar doista Ivan i Grga?!!! Mislim da nisu. Jer æe masnice proæi, raspuknute usne zacijeliti.... ostat æe gorko sjeæanje na ružan dogaðaj... koji je bio tek životna lekcija. Prave i najveæe žrtve su zlostavljaèi.... koji su s pozicije moæi (u ovom sluèaju fizièka snaga, brojnost i dob) iskoristili priliku da se iživljavaju... a isto tako su žrtve svi oni promatraèi koji su se veæ u svom odrastanju odluèili postati sivi bezjaci.
Da li je doista hrabrost u životu odabrati put iskrenosti i posveæenosti dobru... ili je ipak veæa hrabrost odabrati put sivila, hodajuæe sjene, uvijek negdje sa strane... tihog promatraèa?
Mislim da se tu na prvi pogled možemo jako prevariti... jer sigurno je puno teže živjeti sa sjenom samoga sebe... bez samopoštovanja... jer si nismo dali razlog da bi poštovali samog sebe. I tu nam nitko i baš nitko nije kriv. To je osobni izbor. A osobni izbor je najveæe bogatstvo koje posjedujemo.
Kad vidimo ovakav ili slièan prizor (kao u prièi)... možemo li biti bez stava i osobnog mišljenja?!!! Ne! Jer je u tom je trenutku nebitno što je izazvalo taj dogaðaj.... što je Ivan napravio.... možda provocirao. Ne postoji nijedan jedini valjani razlog koji bi mogao opravdati cipelarenje manjeg djeèaka od grupe starijih klipana. U tom trenutu nam naša savjest i naše srce šalju nepogrešivu ocjenu da to tako ne može (ili ipak može) i to je trenutak kad biramo stranu i odluèujemo što æemo uèiniti ili neæemo uèiniti ništa.
Dugo se vjerovalo da se ljudi raðaju kao „prazne ploèe“ i ne znaju razliku izmeðu dobra i zla... te da njihov moral oblikuju roditelji, društvo i osobno iskustvo.
Najnovija istraživanja Paula Blooma sa Univerzitet Yale nude rezultat da djeca veæ sa šest mjeseci razlikuju dobro od zla i da je osjeæaj za dobro i zlo duboko usaðen u nas.
Klinci su gledali lutkarsku predstavu i izražavali su svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo dobrim odnosno lošim likovima u lutkarskoj predstavi. Razlika u reakciji nije bila jedva primjetna, nego su gotovo sva djeca pokazivala sklonost ka dobrim likovima.
Iz rezultata navedenog istraživanja možemo zakljuèiti da je razlikovanje dobra od zla uroðeno... a svi naši izgovori da zaobiðemo savjest i uroðeni dar su rezultat onoga što su nas nauèili roditelji, društvo i što smo sami odabrali.
Kranjèeviæ nam je davno poruèio:
"I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala slavnih, vjeèitih,
Ta sjajna vatra crna bit æe smrt,
Mrijeti ti æeš kada poèneš sam
U ideale svoje sumnjati!"

Da li je bolje u životu ponekad i stradati, a živjeti sa smislom i samopoštovanjem.... ili je ipak bolji izbor proživjeti život kao hodajuæi mrtvac... bez ideala, stava... tek toliko... kad sam veæ tu, neka me?!

Sanjare li svi bezjaci kako bi bilo lijepo biti heroj ulice... bar jedan dan... bar jedan sat?



Volimo li više društvo bezjaka ili ljudi sa stavom?

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)