Pregled posta

Bezjak ili heroj ulice?

U hladno jesenje predvečerje... na vlažnom asfaltu leži Ivan i potiho jauče u bradu, dok ga trojica starijih likova cipelare na parkiralištu pred školom. Oko njih se polako zatvara krug promatrača. Skupilo ih se desetak i svojim tijelima su napravili okrugli zid oko žrtve i zlostavljača. Tiho promatraju... kao da su prestali disati. Nitko ništa ne komentira... skoncentrirano prate klinca koji leži u bolovima... dok mu se tanki mlaz krvi slijeva niz bradu i „junačine“ koji ne prestaju udarati... naizmjence... nogama... krvnički i odlučno. Među promatračima stoji Marko, Ivanov kolega iz razreda. Razmišlja: „Sigurno ih je provocirao! Sigurno je sam kriv što ga sada tuku! Moram biti dobar prema tim dečkima.... da se i meni ne dogodi slično!“ U krugu je i Petar.... na usnama mu titra zluradi osmijeh zadovoljstva. Uživa u prizoru. Ivan se sviđa Maji... koja njega i ne gleda, a on vene za njom već godinu dana. Zaslužio je batine.... jer se sigurno ovako razbijen više neće sviđati Maji.“ Među promatračima je i dobrudušni Lojzek. Tužno gleda što se događa Ivanu.... i sam osjeća svaki udarac koji Ivan prima... nutrina mu vrišti zbog ovog što se dešava... no nema snage reagirati jer ga je strah. Malo dalje od kruga stoji grupa djevojčica koje tiho šuškaju i komentiraju što to dečki rade. Iz škole izlazi Grga.... spuštajući se niz stepenice ugleda krug i u trenu poleti prema njemu. Razmakne grubo Petra i Marka i uđe u krug.
Ljutito komentira: „Baš ste „junaci“! Trojica na jednog... i to toliko mlađeg!“ Saginje se i pokušava podići Ivana... ali tada doleti šaka i pogodi ga u glavu iza uha.... Pada na koljena.... a zlostavljači ga nogama sruše pored Ivana. Još su desetak udaraca primili naizmjence, a tada napetost prekine povik neke djevojčice: „Bježmo! Ide dežurni!“ Doista... niz stepenice se spuštao dežurni profesor.... Grupica se za tren razbila i nestala... ostala su samo dva pretučena dječaka na hladnom i mokrom asfaltu parkirališta ispred škole.

Ovu priču sam izmislila. Nije mi bilo teško.... jer su takve priče naša stvarnost i često slušamo ili čitamo slična svjedočanstva. Ovo nije tema o zlostavljanju u školi i oko škole.... jer takvih sam već nekoliko napisala. Ovo je tema o sivim ljudima... onima bez boje, okusa i mirisa... koji su u stanju gledati zlo oko sebe.... više ili manje hladno. U što se pretvore djeca koja stoje u krugu i promatraju zlo? Kakvi ljudi postanu?
Kad čitamo ovu priču... s kojim likom se možemo poistovjetiti? (Nemojte mi odgovarati. Učinite to pred ogledalom. Odgovorite sebi).
Razmislimo... koliko puta smo svjedočili nekoj nepravdi... kad su nas srce i naša savjest glasno upozoravali da se radi o nepravdi, a mi nismo učinili ništa? Možda zbog straha, zavisti, zluradosti, radi vlastitog mira i sigurnosti... radi vlastite guzice... možda lijenosti.
Koliko odraslih ljudi poznajemo koji se ponašaju poput djece u krugu....? Tihi promatrači. Bezjaci. Bezveznjaci. Dodvorice. Ulizice. Poltroni. Pizduni.
Taj izbor nema veze sa našim mentalitetom, obrazovanjem, spolom, godinama.... To ima veze samo sa srcem i vatrama koje nosimo u sebi.
Poznajem neke „Ivane i Grge“.... često i visokoobrazovane ljude koji misle svojim glavama, koji su vrlo stručni i sposobni u svojim zanimanjima, kao ljudi su interesantni, s karizmom, prekrasnom osobnošću. Njima se ne može desiti da završe u zatvoru jer ih je neki bivši Premijer ili neka druga politička njuška nagovorila na nešto. Njima se ne može desiti da postanu sivi i da ne iznesu svoj stav koji se temelji na znanju, životnom iskustvu i čvrstim uvjerenjima. No može im se desiti opomena pred otkaz, smjenjivanje, mobing i razna čudesa. Sve te udarce nose poput ordenja na prsima i vlastiti obraz je uvijek važniji od funkcija, materijalnog i osjećaja prihvaćenosti od „elite“ koja je trenutno u điru. To su ljudi koji uživaju poštovanje svoje okoline. Istina, kad „gori“ desit će im se da ih sivi bezjaci ne pozdrave na hodniku ili cesti... da ih slučajno ne bi vidjeli zlostavljači... da pogrešne ljude pozdravljaju. No to traje kratko.... jer se „elite“ smjenjuju.... a svima u sjećanju ostaju djela... konkretni događaji i kako je tko odreagirao u nekoj situaciji. Takve ljude potiho ili javno poštuju svi... kako sivi bezjaci... tako i zlostavljači. Sive bezjake nitko ne poštuje. Oni su potrošna roba. Njih zlostavljači iskoriste kao svoje dodvorice i na kraju odbace. Njih život pretvara u sjene koje tumaraju ovim svijetom.
Koji likovi su u priči žrtve? Zar doista Ivan i Grga?!!! Mislim da nisu. Jer će masnice proći, raspuknute usne zacijeliti.... ostat će gorko sjećanje na ružan događaj... koji je bio tek životna lekcija. Prave i najveće žrtve su zlostavljači.... koji su s pozicije moći (u ovom slučaju fizička snaga, brojnost i dob) iskoristili priliku da se iživljavaju... a isto tako su žrtve svi oni promatrači koji su se već u svom odrastanju odlučili postati sivi bezjaci.
Da li je doista hrabrost u životu odabrati put iskrenosti i posvećenosti dobru... ili je ipak veća hrabrost odabrati put sivila, hodajuće sjene, uvijek negdje sa strane... tihog promatrača?
Mislim da se tu na prvi pogled možemo jako prevariti... jer sigurno je puno teže živjeti sa sjenom samoga sebe... bez samopoštovanja... jer si nismo dali razlog da bi poštovali samog sebe. I tu nam nitko i baš nitko nije kriv. To je osobni izbor. A osobni izbor je najveće bogatstvo koje posjedujemo.
Kad vidimo ovakav ili sličan prizor (kao u priči)... možemo li biti bez stava i osobnog mišljenja?!!! Ne! Jer je u tom je trenutku nebitno što je izazvalo taj događaj.... što je Ivan napravio.... možda provocirao. Ne postoji nijedan jedini valjani razlog koji bi mogao opravdati cipelarenje manjeg dječaka od grupe starijih klipana. U tom trenutu nam naša savjest i naše srce šalju nepogrešivu ocjenu da to tako ne može (ili ipak može) i to je trenutak kad biramo stranu i odlučujemo što ćemo učiniti ili nećemo učiniti ništa.
Dugo se vjerovalo da se ljudi rađaju kao „prazne ploče“ i ne znaju razliku između dobra i zla... te da njihov moral oblikuju roditelji, društvo i osobno iskustvo.
Najnovija istraživanja Paula Blooma sa Univerzitet Yale nude rezultat da djeca već sa šest mjeseci razlikuju dobro od zla i da je osjećaj za dobro i zlo duboko usađen u nas.
Klinci su gledali lutkarsku predstavu i izražavali su svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo dobrim odnosno lošim likovima u lutkarskoj predstavi. Razlika u reakciji nije bila jedva primjetna, nego su gotovo sva djeca pokazivala sklonost ka dobrim likovima.
Iz rezultata navedenog istraživanja možemo zaključiti da je razlikovanje dobra od zla urođeno... a svi naši izgovori da zaobiđemo savjest i urođeni dar su rezultat onoga što su nas naučili roditelji, društvo i što smo sami odabrali.
Kranjčević nam je davno poručio:
"I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala slavnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!"

Da li je bolje u životu ponekad i stradati, a živjeti sa smislom i samopoštovanjem.... ili je ipak bolji izbor proživjeti život kao hodajući mrtvac... bez ideala, stava... tek toliko... kad sam već tu, neka me?!

Sanjare li svi bezjaci kako bi bilo lijepo biti heroj ulice... bar jedan dan... bar jedan sat?



Volimo li više društvo bezjaka ili ljudi sa stavom?



Post je objavljen 11.09.2013. u 22:40 sati.