Relikvija

06.04.2013.

Na prošloj temi razgovarali smo o ljudima koji drže do svojih uvjerenja i žive ih, ali i onima koji se prilagoðavaju društveno politièkim zbivanjima i kapute okreæu po potrebi.
Ta tema je bila moj hvalospjev onima koji su dosljedni i svoji… i onima kojima je opæe dobro važnije od osobnih interesa i interesa stranke kojoj pripadaju, a koji se ne podudaraju s opæim dobrom.
Kroz dijalog mi je objašnjeno da svijet nije crno bijel…. da sam iskljuèiva…
Ovo nije tema u kojoj æu se braniti…. nego je moj pokušaj pojasniti da sam pisala upravo o nijansama.
Naravno da svijet nije samo crn ili samo bijel. Postoji cijeli spektar boja….. èarobnih nijansi…. No nijanse ne znaèe da crno i bijelo ne postoje. Kao što razlièiti motivi i sredstva ne znaèe da dobro i zlo ne postoje. Itekako je bitan naèin na koji dolazimo do nekog cilja…. jer ni dobar rezultat nije tako sladak ako je naèin na koji smo došli do njega nije satkan od dobra.
Razgovarajuæi na toj temi kroz glavu mi se vrtio film s likovima koji su mi svojim životima i pomogli da danas ovako mislim o ljudima.
Puno je primjera…. ali izdvojit æu jedan. I ne, ovo nije tema o Krleži…. jer tako nešto se ne bih usudila uèiniti. O njemu mogu pisati samo rijetki…. samo oni koji su ga dovoljno prouèili i istražili. Èitajuæi njegove reèenice osjeæam strahopoštovanje…. osjeæam se kao mali, polupismeni crv koji se može samo pokloniti i potiho diviti toj lakoæi nizanja misli u savršene reèenice.
Njegovi tekstovi se ne mogu èitati za razbibrigu i zabavu… trebaju nas cijele… potpuno… do daske… posveæene i skoncentrirane.
Kad netko prièa o Krleži ja se pretvorim u uho….. prestanem disati da dahom sluèajno ne prekinem onoga koji prièa…. poput šiparice upijam detalje o tom èovjeku….. jer mi je od njegove savršene reèenice još privlaènija njegova osobnost.
Svi smo nebrojeno puta primijetili kako su se mnogi politièari, književnici, umjetnici ili neki naši znanci pohvalili kako su poznavali Krležu ili su èak s njim prijateljevali. Kao da si ljudi žele u vlastitoj biografiji upisati plusiæ èinjenicom da su poznavali velikog Krležu.
Zanimljivo je da se mnogi snobovi, koji inaèe istièu svoje porijeklo, svoje titule, svoj status hvale takvim poznanstvom sa èovjekom koji je iznikao iz graðanske obitelji niže-srednjeg socijalnog statusa, koji nije imao visoko obrazovanje… s èovjekom koji je svojim britkim perom i jezikom ismijao sve ono u što oni danas vjeruju i kako žive…. bio je drzak, grub i otrovno iskren.
Krleža je bio ljevièar do koštane srži. No strašno mu je bio važan naèin na koji se želi doæi do željenog cilja. Zbog njemu neprihvatljivog naèina i zgrožen nad svim opcijama na politièkoj sceni prije poèetka II. svjetskog rata on se povlaèi… posvaðan sa svim svojim drugovima komunistima. I bez obzira na taj „iskljuèiv“ (crno-bijeli) stav oni ga ipak željeli za potpredsjednika AVNOJ-a.
Krleža je ostao sam i svoj. Odbio je pobjeæi u Italiju… kao što je odbio prikljuèiti se partizanima. Bez obzira na svjetonazor Paveliæ ne progoni Krležu nego mu nudi niz laskavih funkcija…. ali ih on sve odbija jer je fašizam smatrao slijepom ulicom civilizacije. Tito mu nakon rata spašava život. Neæu više tupiti jer svima je dostupna Krležina biografija… istaknula sam samo crtice koje su mi važne za ovu temu.
Krleža je u Komunistièkoj partiji mogao postiæi puno. Ne usudim se ni napisati do kuda mi seže mašta i što je sve mogao da nije bio tako „iskljuèiv“ i da mu toliko nije bio važan naèin na koji se dolazi do cilja. Svi su slinili oko njega…. i lijevi… i desni… i tada… i kasnije je bilo važno što Krleža piše, misli i kaže. No on tu moguænost nije iskoristio. Zamislite samo kako bi sve bilo drugaèije da je bilo više ljudi poput njega…. onih kojima su itekako bile važne nijanse na toj slici. Èesto možemo èitati kako ga hvale, ali i kude. U svakom sluèaju, radi se o èovjeku koji je ostavio veliki trag na ovim prostorima.
Imamo èast dijeliti ovo vrijeme… pod nebeskom kapom sa Šerbedžijom…. koji je u svojoj knjizi: „Do posljednjeg daha“ – autobiografski zapisi i refleksije, s nama podijelio èaroliju:

"... Krleža je kao Baš Èelik gubio svoju magiènu snagu. Kao da je nestao razlog njegova bivanja na ovom planetu. Svakim je danom kopnio... "Što hoæeš da ti ostavim, mali?" - rekao mi je. Što bi meni trebalo od svega toga èime je okružen, a što je, zapravo, veæ na neki naèin muzej? Ništa. U jednom èasu, šaleæi se pomalo, a pomalo i ozbiljno, rekao sam: "Hoæu Vaš šešir." Pogledao me iznenaðeno. "Što æe ti, doðavola, taj iznošeni stari Borsalino?" "Pa... kad umrete", rekao sam, "da vas ponekad prošeæem Trgom Republike." Zašutio je. Šutio sam i ja. Ušutjela je i soba... Rastali smo se bez rijeèi. Nakon nekoliko mjeseci odveli su ga u bolnicu iz koje više nije izlazio. Enes Èengiæ me je nekoliko puta zvao da ga zajedno posjetimo. Nisam mogao. Jednostavno nisam mogao. Kao da su se postavila neka strašna i teška vrata izmeðu te bolesnièke sobe i mene. Umro je na Badnjak 1982. Otišao sam kod Moèiboba u kafiæ Potepuh. Tu smo èitavu noæ, dok je snijeg lagano padao, pored kipa Petrice Kerempuha, govorili "Balade", otvarali boce vina i smrtno se napili. Nakon nekoliko mjeseci nazvao me doktor Krešimir Vranešiæ, koji je bio nasljednik Krležine privatne imovine. "Možete li veèeras doæi do mene" - pitao me. "Naravno...". Našli smo se u njegovu stanu. Ponudio me piæem, a onda izvadio kopiju Krležina testamenta, u kojem je, meðu raznim oporuènim željama, na kraju stajala Krležinom rukom ispisana reèenica: "... Radi Šerbedžiji moj sivi Borsalino". Vranešiæ mi je uruèio šešir koji sam ponizno, drhtavim rukama primio... Šešir koji sam imao u rukama bio je štit, gromobran, malo nebo, ali i neki trofej jednog uzvišenog i rijetkog poznanstva. Ukratko: relikvija! Veæ sljedeæe nedjelje odvažio sam se i stavio sam šešir na glavu, kao što sam i obeæao Krleži te, s nekim nepojmljivim pijetetom i zahvalnošæu, prošetao Trgom Republike! Golubovi su me èudno gledali. I prolaznici. Pozdravljao sam ih podižuæi šešir, kako to vazda èinio Krleža..."

I to je to! To je ono što sam htjela istaknuti u prošloj temi. Takvi ljudi i njihove poruke su štit, gromobran i malo nebo koje nas èuva i budi nadu u nama da biti èastan, dosljedan i svoj ne znaèi izuzetak od pravila…. Te poruke su vrijednosti koje bi trebale biti pravilo, a ne izuzetak.
Svako pravilo ima svoj izuzetak. Izuzeci su èarobne nijanse koje ogranièeni ljudi naprosto ne vide. Ja još uvijek želim vjerovati da pošteni i èasni ljudi nisu izuzeci.... jer bi taj izuzetak potvrdio pravilo da je veæina ljudi neèasna i nepoštena. Ja vjerujem da je jednak broj dobrih i loših.... a izmeðu je siva masa.... troma, mlitava, lijena, uspavana..... i oni imaju moæ odluke i izbora da li æe se prikloniti dobru ili zlu. Ne možemo svi biti kao Krleža ili drugi ljudi koje poštujemo… ali možemo bar tiho zaustaviti dah dok se prièa o njima…. i kad moramo birati izmeðu dobra i zla neka nam njihove poruke budu zvijezda vodilja….
I žao mi je ako se na prošloj temi itko osjetio prozvan i uvrijeðen. Nije mi to bila namjera… niti æe me ubuduæe koèiti da se divim ljudima koji su to po mom sustavu vrijednosti zavrijedili. Osobine takvih ljudi i razgovor o njima ne može umanjiti nikoga od nas…. njihova posebnost nas obogaæuje i ona je štit, gromobran i malo nebo…. kako je to lijepo napisao Rade.

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)