Pregled posta

Relikvija

Na prošloj temi razgovarali smo o ljudima koji drže do svojih uvjerenja i žive ih, ali i onima koji se prilagođavaju društveno političkim zbivanjima i kapute okreću po potrebi.
Ta tema je bila moj hvalospjev onima koji su dosljedni i svoji… i onima kojima je opće dobro važnije od osobnih interesa i interesa stranke kojoj pripadaju, a koji se ne podudaraju s općim dobrom.
Kroz dijalog mi je objašnjeno da svijet nije crno bijel…. da sam isključiva…
Ovo nije tema u kojoj ću se braniti…. nego je moj pokušaj pojasniti da sam pisala upravo o nijansama.
Naravno da svijet nije samo crn ili samo bijel. Postoji cijeli spektar boja….. čarobnih nijansi…. No nijanse ne znače da crno i bijelo ne postoje. Kao što različiti motivi i sredstva ne znače da dobro i zlo ne postoje. Itekako je bitan način na koji dolazimo do nekog cilja…. jer ni dobar rezultat nije tako sladak ako je način na koji smo došli do njega nije satkan od dobra.
Razgovarajući na toj temi kroz glavu mi se vrtio film s likovima koji su mi svojim životima i pomogli da danas ovako mislim o ljudima.
Puno je primjera…. ali izdvojit ću jedan. I ne, ovo nije tema o Krleži…. jer tako nešto se ne bih usudila učiniti. O njemu mogu pisati samo rijetki…. samo oni koji su ga dovoljno proučili i istražili. Čitajući njegove rečenice osjećam strahopoštovanje…. osjećam se kao mali, polupismeni crv koji se može samo pokloniti i potiho diviti toj lakoći nizanja misli u savršene rečenice.
Njegovi tekstovi se ne mogu čitati za razbibrigu i zabavu… trebaju nas cijele… potpuno… do daske… posvećene i skoncentrirane.
Kad netko priča o Krleži ja se pretvorim u uho….. prestanem disati da dahom slučajno ne prekinem onoga koji priča…. poput šiparice upijam detalje o tom čovjeku….. jer mi je od njegove savršene rečenice još privlačnija njegova osobnost.
Svi smo nebrojeno puta primijetili kako su se mnogi političari, književnici, umjetnici ili neki naši znanci pohvalili kako su poznavali Krležu ili su čak s njim prijateljevali. Kao da si ljudi žele u vlastitoj biografiji upisati plusić činjenicom da su poznavali velikog Krležu.
Zanimljivo je da se mnogi snobovi, koji inače ističu svoje porijeklo, svoje titule, svoj status hvale takvim poznanstvom sa čovjekom koji je iznikao iz građanske obitelji niže-srednjeg socijalnog statusa, koji nije imao visoko obrazovanje… s čovjekom koji je svojim britkim perom i jezikom ismijao sve ono u što oni danas vjeruju i kako žive…. bio je drzak, grub i otrovno iskren.
Krleža je bio ljevičar do koštane srži. No strašno mu je bio važan način na koji se želi doći do željenog cilja. Zbog njemu neprihvatljivog načina i zgrožen nad svim opcijama na političkoj sceni prije početka II. svjetskog rata on se povlači… posvađan sa svim svojim drugovima komunistima. I bez obzira na taj „isključiv“ (crno-bijeli) stav oni ga ipak željeli za potpredsjednika AVNOJ-a.
Krleža je ostao sam i svoj. Odbio je pobjeći u Italiju… kao što je odbio priključiti se partizanima. Bez obzira na svjetonazor Pavelić ne progoni Krležu nego mu nudi niz laskavih funkcija…. ali ih on sve odbija jer je fašizam smatrao slijepom ulicom civilizacije. Tito mu nakon rata spašava život. Neću više tupiti jer svima je dostupna Krležina biografija… istaknula sam samo crtice koje su mi važne za ovu temu.
Krleža je u Komunističkoj partiji mogao postići puno. Ne usudim se ni napisati do kuda mi seže mašta i što je sve mogao da nije bio tako „isključiv“ i da mu toliko nije bio važan način na koji se dolazi do cilja. Svi su slinili oko njega…. i lijevi… i desni… i tada… i kasnije je bilo važno što Krleža piše, misli i kaže. No on tu mogućnost nije iskoristio. Zamislite samo kako bi sve bilo drugačije da je bilo više ljudi poput njega…. onih kojima su itekako bile važne nijanse na toj slici. Često možemo čitati kako ga hvale, ali i kude. U svakom slučaju, radi se o čovjeku koji je ostavio veliki trag na ovim prostorima.
Imamo čast dijeliti ovo vrijeme… pod nebeskom kapom sa Šerbedžijom…. koji je u svojoj knjizi: „Do posljednjeg daha“ – autobiografski zapisi i refleksije, s nama podijelio čaroliju:

"... Krleža je kao Baš Čelik gubio svoju magičnu snagu. Kao da je nestao razlog njegova bivanja na ovom planetu. Svakim je danom kopnio... "Što hoćeš da ti ostavim, mali?" - rekao mi je. Što bi meni trebalo od svega toga čime je okružen, a što je, zapravo, već na neki način muzej? Ništa. U jednom času, šaleći se pomalo, a pomalo i ozbiljno, rekao sam: "Hoću Vaš šešir." Pogledao me iznenađeno. "Što će ti, dođavola, taj iznošeni stari Borsalino?" "Pa... kad umrete", rekao sam, "da vas ponekad prošećem Trgom Republike." Zašutio je. Šutio sam i ja. Ušutjela je i soba... Rastali smo se bez riječi. Nakon nekoliko mjeseci odveli su ga u bolnicu iz koje više nije izlazio. Enes Čengić me je nekoliko puta zvao da ga zajedno posjetimo. Nisam mogao. Jednostavno nisam mogao. Kao da su se postavila neka strašna i teška vrata između te bolesničke sobe i mene. Umro je na Badnjak 1982. Otišao sam kod Močiboba u kafić Potepuh. Tu smo čitavu noć, dok je snijeg lagano padao, pored kipa Petrice Kerempuha, govorili "Balade", otvarali boce vina i smrtno se napili. Nakon nekoliko mjeseci nazvao me doktor Krešimir Vranešić, koji je bio nasljednik Krležine privatne imovine. "Možete li večeras doći do mene" - pitao me. "Naravno...". Našli smo se u njegovu stanu. Ponudio me pićem, a onda izvadio kopiju Krležina testamenta, u kojem je, među raznim oporučnim željama, na kraju stajala Krležinom rukom ispisana rečenica: "... Radi Šerbedžiji moj sivi Borsalino". Vranešić mi je uručio šešir koji sam ponizno, drhtavim rukama primio... Šešir koji sam imao u rukama bio je štit, gromobran, malo nebo, ali i neki trofej jednog uzvišenog i rijetkog poznanstva. Ukratko: relikvija! Već sljedeće nedjelje odvažio sam se i stavio sam šešir na glavu, kao što sam i obećao Krleži te, s nekim nepojmljivim pijetetom i zahvalnošću, prošetao Trgom Republike! Golubovi su me čudno gledali. I prolaznici. Pozdravljao sam ih podižući šešir, kako to vazda činio Krleža..."

I to je to! To je ono što sam htjela istaknuti u prošloj temi. Takvi ljudi i njihove poruke su štit, gromobran i malo nebo koje nas čuva i budi nadu u nama da biti častan, dosljedan i svoj ne znači izuzetak od pravila…. Te poruke su vrijednosti koje bi trebale biti pravilo, a ne izuzetak.
Svako pravilo ima svoj izuzetak. Izuzeci su čarobne nijanse koje ograničeni ljudi naprosto ne vide. Ja još uvijek želim vjerovati da pošteni i časni ljudi nisu izuzeci.... jer bi taj izuzetak potvrdio pravilo da je većina ljudi nečasna i nepoštena. Ja vjerujem da je jednak broj dobrih i loših.... a između je siva masa.... troma, mlitava, lijena, uspavana..... i oni imaju moć odluke i izbora da li će se prikloniti dobru ili zlu. Ne možemo svi biti kao Krleža ili drugi ljudi koje poštujemo… ali možemo bar tiho zaustaviti dah dok se priča o njima…. i kad moramo birati između dobra i zla neka nam njihove poruke budu zvijezda vodilja….
I žao mi je ako se na prošloj temi itko osjetio prozvan i uvrijeđen. Nije mi to bila namjera… niti će me ubuduće kočiti da se divim ljudima koji su to po mom sustavu vrijednosti zavrijedili. Osobine takvih ljudi i razgovor o njima ne može umanjiti nikoga od nas…. njihova posebnost nas obogaćuje i ona je štit, gromobran i malo nebo…. kako je to lijepo napisao Rade.


Post je objavljen 06.04.2013. u 21:10 sati.