Dom

24.08.2012.

... poèetak prièe....

Srpanj… 2002. godina. Stojim u sparnoj bolesnièkoj sobi i promatram èovjeka tužnog pogleda kako bespomoæno leži u krevetu. Stojim malo sa strane dok razgovara sa sinom i ženom. Nešto me opako stišæe u prsima…. zebu me kosti, a glavom plove uspomene…. baš sve…. Sjeæam se prvog susreta sa tim èovjekom i koliko sam se dugo vremena osjeæala nelagodno u njegovom društvu. Nije me prihvatio otvorenog srca…. Jednom mi je èak smijuæi se na glas rekao: „Jebem ti sunce ljevièarsko….“ Moj svekar je bio zadrti desnièar.
Prvih godina èesto bi se porijeèkali oko politike, ali uživala sam ga slušati kad bi prièao o povijesti i na mnoge druge životne teme jer je bio naèitan do bola…. Godine su se nizale, a naš nakostriješen odnos s poèetka prièe se poèeo pretvarati u duboko poštovanje i razumijevanje. Bez obzira na razlièita politièka mišljenja… mi smo imali istovjetan sustav vrijednosti. U nekoliko navrata… kad mi je bilo teško izgovorio je reèenice koje mi toplije i èovjeènije ne bi izgovorio ni vlastiti otac…. Èesto ih izvlaèim iz škatule uspomena i njima se hrabrim i punim baterije.
Jednom smo nas dvoje, na jednom srpskom forumu napravili takvu frku da su me njihovi forumaši slijedili na Iskon… prijetili smræu, a na Iskonu su me branili lijevi i desni…. prijatelji i neprijatelji… dok sve nije sredio moj dragi prijatelj Srðan…. koji je stišao taj meðunarodni virtualni incident.
Pozdravili su se….. i tada ja prilazim krevetu….. Pruža mi ruku i hvata moju… èvrsto je stiska i gleda me duboko, tužno…. Pitam: „Kako ste?“ On: „Nisam dobro“. Oštro i èvrsto dodajem: „Nemojte se predati, sve æe biti dobro. Na dobrom ste mjestu, u dobrim rukama… samo slušajte doktore.“ Na njegovom licu zatitra sjetni smješak i tiho kaže: „Dona…. neæe biti bolje. Gotovo je.“ Ne ostavlja prostor za protest i dodaje: „Obeæaj mi…. molim te, èuvaj mi ih….“ U grlu knedla, pritisak u prsima… jedva susprežem suze… svjesna da su sva tješenja besmilena odgovaram glasno, iskreno… iz samog središta duše: „Obeæajem.“
Upravo sam se vratila s njegovog groba. Išla sam mu reæi da sam održala obeæanje.
Ovo nije prièa o spašenoj imovini i materijalnim vrijednostima. Ovo je prièa o obeæanju, o dvije oèevine o mjestu koje se zove Dom…. Ovo je tema koje je jedno veliko hvala nekim ljudima….
Dom moje obitelji je spašen.
Danas mi je kolega na poslu rekao: „Veæ dugo sve ovo gledam i pratim….. i danas ti mogu reæi…. da te je èuvao Bog.“
Cijeli dan razmišljam o toj reèenici. On je u pravu…. ali imam dodatak…
Bog je sva dobrota, toplina i sva svjetlost ovog svijeta….. ali on nije lik s bradom i èarobnim štapiæem koji rješava sudske sporove i pravne probleme. Za te zadatke Bog ima anðele, a meni je poslao najboljeg.
Još se sjeæam naše prve odvjetnice… za koju ni danas nisam sigurna da li je radila protiv nas, a za suprotnu stranu ili je tek bila nesposobna. To više nije ni važno… ali sjeæam se njene reèenice: „Zašto se uzrujavate? Vi æete sada iseliti i onda æete se jednog dana vratiti….“
Nakon toga je više nisam vidjela…..
Sjeæam se prvog susreta s odvjetnikom Ivom Farèiæem. Bila sam na rubu ponora…. poljuljane nade, oèajna, prestrašena. Kad smo mu sve isprièali i zakljuèili reèenicom bivše odvjetnice na njegovom licu zatritrao je smješak i mirno je rekao: „Aaaa ne! Nikuda se mi neæemo seliti. Trajat æe to dugo, bit æe teško, ali neæemo se seliti.“ Osjetila sam se tada poput uvenulog suncokreta kojemu je netko dao kapljicu vode i povratio ga u život. Ta reèenica je bila izreèena na naèin koji su moji senzori prepoznali kao iskrenost i probudila je u meni vjeru i nadu.
Na poèetku sam znala da je jedan od najboljih, ali malo sam se bojala svih velikih sporova koje je vodio u isto vrijeme… jer je u odnosu na sve njih naš bio bezvezarija…. a nama pitanje opstanka.
No ni u jednom jedinom trenutku nisam osjetila da je naša prièa manje važna od svih tih velikih, važnih i razvikanih prièa. Uz sve svoje znanje i profesionalnost dao nam je i ono nešto više… dao nam je Èovjeka iz sebe…. dao nam je mir. Ova tema je veliko HVALA tom Èovjeku i njegovoj ekipi, ali i njegovoj obitelji jer je i od svog slobodnog vremena otkidao da bi se sretao s nama.
Hvala novinarima i fotografima Vjesnika, Tihomiru Ladišiæu, projektantima, vještacima i svima koji su na bilo koji naèin pomogli u našoj borbi….. Hvala i svim prijateljima, kolegama i znancima koji su uvijek pitali za naš sluèaj i navijali za nas.
Cijelo popodne plaèem i ne mogu se zaustaviti…. Još ne mogu vjerovati da je gotovo.
Sada znam kako su se osjeæali robovi kad je ukinuto ropstvo.
Hoæu li znati živjeti bez tog strašnog tereta?!
Zaboravila sam spomenuti mafijaše i ljude koji su me prevarili. Red je da se i njima zahvalim na ovom iskustvu…. jer me nije ubilo, ali je od mene napravilo Velebit. Ne, neæu ih proklinjati…. jer njihova najveæa kazna je to što jesu i za svoja djela æe odgovarati pred Sudbinom.
Moja iskrena suæut njihovoj djeci jer æe zauvijek nositi etiketu da su iz prevarantskih obitelji….. a moja djeca imaju svoj Dom….. i moj otac i svekar konaèno mogu mirno spavati u vjeènosti….
Blogeri… budite oprezni…. jer ova livada je puna šarenog cvijeæa, ali i korova...

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)