Marketing
Dom
... početak priče....
Srpanj… 2002. godina. Stojim u sparnoj bolesničkoj sobi i promatram čovjeka tužnog pogleda kako bespomoćno leži u krevetu. Stojim malo sa strane dok razgovara sa sinom i ženom. Nešto me opako stišće u prsima…. zebu me kosti, a glavom plove uspomene…. baš sve…. Sjećam se prvog susreta sa tim čovjekom i koliko sam se dugo vremena osjećala nelagodno u njegovom društvu. Nije me prihvatio otvorenog srca…. Jednom mi je čak smijući se na glas rekao: „Jebem ti sunce ljevičarsko….“ 
Moj svekar je bio zadrti desničar.
Prvih godina često bi se poriječkali oko politike, ali uživala sam ga slušati kad bi pričao o povijesti i na mnoge druge životne teme jer je bio načitan do bola…. Godine su se nizale, a naš nakostriješen odnos s početka priče se počeo pretvarati u duboko poštovanje i razumijevanje. Bez obzira na različita politička mišljenja… mi smo imali istovjetan sustav vrijednosti. U nekoliko navrata… kad mi je bilo teško izgovorio je rečenice koje mi toplije i čovječnije ne bi izgovorio ni vlastiti otac…. Često ih izvlačim iz škatule uspomena i njima se hrabrim i punim baterije.
Jednom smo nas dvoje, na jednom srpskom forumu napravili takvu frku da su me njihovi forumaši slijedili na Iskon… prijetili smrću, a na Iskonu su me branili lijevi i desni…. prijatelji i neprijatelji… dok sve nije sredio moj dragi prijatelj Srđan…. koji je stišao taj međunarodni virtualni incident.
Pozdravili su se….. i tada ja prilazim krevetu….. Pruža mi ruku i hvata moju… čvrsto je stiska i gleda me duboko, tužno…. Pitam: „Kako ste?“ On: „Nisam dobro“. Oštro i čvrsto dodajem: „Nemojte se predati, sve će biti dobro. Na dobrom ste mjestu, u dobrim rukama… samo slušajte doktore.“ Na njegovom licu zatitra sjetni smješak i tiho kaže: „Dona…. neće biti bolje. Gotovo je.“ Ne ostavlja prostor za protest i dodaje: „Obećaj mi…. molim te, čuvaj mi ih….“ U grlu knedla, pritisak u prsima… jedva susprežem suze… svjesna da su sva tješenja besmilena odgovaram glasno, iskreno… iz samog središta duše: „Obećajem.“
Upravo sam se vratila s njegovog groba. Išla sam mu reći da sam održala obećanje.
Ovo nije priča o spašenoj imovini i materijalnim vrijednostima. Ovo je priča o obećanju, o dvije očevine o mjestu koje se zove Dom…. Ovo je tema koje je jedno veliko hvala nekim ljudima….
Dom moje obitelji je spašen.
Danas mi je kolega na poslu rekao: „Već dugo sve ovo gledam i pratim….. i danas ti mogu reći…. da te je čuvao Bog.“
Cijeli dan razmišljam o toj rečenici. On je u pravu…. ali imam dodatak…
Bog je sva dobrota, toplina i sva svjetlost ovog svijeta….. ali on nije lik s bradom i čarobnim štapićem koji rješava sudske sporove i pravne probleme. Za te zadatke Bog ima anđele, a meni je poslao najboljeg.
Još se sjećam naše prve odvjetnice… za koju ni danas nisam sigurna da li je radila protiv nas, a za suprotnu stranu ili je tek bila nesposobna. To više nije ni važno… ali sjećam se njene rečenice: „Zašto se uzrujavate? Vi ćete sada iseliti i onda ćete se jednog dana vratiti….“
Nakon toga je više nisam vidjela…..
Sjećam se prvog susreta s odvjetnikom Ivom Farčićem. Bila sam na rubu ponora…. poljuljane nade, očajna, prestrašena. Kad smo mu sve ispričali i zaključili rečenicom bivše odvjetnice na njegovom licu zatritrao je smješak i mirno je rekao: „Aaaa ne! Nikuda se mi nećemo seliti. Trajat će to dugo, bit će teško, ali nećemo se seliti.“ Osjetila sam se tada poput uvenulog suncokreta kojemu je netko dao kapljicu vode i povratio ga u život. Ta rečenica je bila izrečena na način koji su moji senzori prepoznali kao iskrenost i probudila je u meni vjeru i nadu.
Na početku sam znala da je jedan od najboljih, ali malo sam se bojala svih velikih sporova koje je vodio u isto vrijeme… jer je u odnosu na sve njih naš bio bezvezarija…. a nama pitanje opstanka.
No ni u jednom jedinom trenutku nisam osjetila da je naša priča manje važna od svih tih velikih, važnih i razvikanih priča. Uz sve svoje znanje i profesionalnost dao nam je i ono nešto više… dao nam je Čovjeka iz sebe…. dao nam je mir. Ova tema je veliko HVALA tom Čovjeku i njegovoj ekipi, ali i njegovoj obitelji jer je i od svog slobodnog vremena otkidao da bi se sretao s nama.
Hvala novinarima i fotografima Vjesnika, Tihomiru Ladišiću, projektantima, vještacima i svima koji su na bilo koji način pomogli u našoj borbi….. Hvala i svim prijateljima, kolegama i znancima koji su uvijek pitali za naš slučaj i navijali za nas.
Cijelo popodne plačem i ne mogu se zaustaviti…. Još ne mogu vjerovati da je gotovo.
Sada znam kako su se osjećali robovi kad je ukinuto ropstvo.
Hoću li znati živjeti bez tog strašnog tereta?!
Zaboravila sam spomenuti mafijaše i ljude koji su me prevarili. Red je da se i njima zahvalim na ovom iskustvu…. jer me nije ubilo, ali je od mene napravilo Velebit. Ne, neću ih proklinjati…. jer njihova najveća kazna je to što jesu i za svoja djela će odgovarati pred Sudbinom.
Moja iskrena sućut njihovoj djeci jer će zauvijek nositi etiketu da su iz prevarantskih obitelji….. a moja djeca imaju svoj Dom….. i moj otac i svekar konačno mogu mirno spavati u vječnosti….
Blogeri… budite oprezni…. jer ova livada je puna šarenog cvijeća, ali i korova...
Post je objavljen 24.08.2012. u 21:31 sati.