Vrijeme
08.07.2009.
Ovih dana sam se „kefala“ s jednim od mojih omiljenih blogera, pa mi je napisao:
Ti brže pišeš, možda brže i misliš od mene, ali možda zato ne stigneš predmet razmotriti sa svih strana.
Uživala sam u toj raspravi…. jer smo branili neke svetinje…. ali od svih napisanih slova, najviše me na razmišljanje potakla navedena izjava.
Jesu li brze osobe i površne osobe?
Biti pojačano aktivan ili izrazito spor nije mana, nego osobina čovjeka.
Nije to tema o kojoj do sada nisam razmišljala… to je nešto s čim živim već dugi niz godina, analizirajući sebe, ali i svoje klince. Stariji klinac je pojačano aktivan – živahan, a mali je spor do bola. Često su me tim svojim osobinama i izludili. Dok sam starijeg naganjala po parkićima, tržnim centrima, klečala pod brezom i molila da siđe… skidala s krova i slična čudesa… mali se tvrdoglavo borio za svoje pravo na odmor i ležernije korištenje vremena…Ako mu se nije hodalo –on bi sjeo na pločnik i odmarao… ako mu se u školi nije pisalo – on nije pisao….kolerična učiteljica mu je u nižim razredima škole razbacivala bilježnice po razredu, ostavljala ga duže da prepiše zadatak s ploče, govorila mu je da je glup i slična čudesa… ja sam kumila, molila, preklinjala, kažnjavala, s njim učila… ali on je tvrdoglavo zadržao svoje pravo - odlučiti kada će i koliko dugo nešto raditi ili nečemu posvetiti svoju pažnju. Stariji je površniji… jer mu uvijek nedostaje vremena, ali školu je završio da nisam ni osjetila. Jako je društven, komunikativan i odlično se uklapa bez obzira u kakvom se društvu nađe. Uvijek se držao prosjeka, uspješno odrađivao zadane zadatke, prepoznao svoje životne ljubavi, bavi se sportom, svuda stigne i uživa u životu punim plućima. Mali je pravi filozof…. tijekom školovanja uvijek problemi…. ljuti profesori koje je izluđivao svojim opaskama, komentarima, pitanjima…. Teme koje bira za razgovor i nisu baš uobičajene za njegovu dob… užitak mi je s njim razgovarati… i uvijek me iznenade „prostori“ kojima on brodi. Priuštio mi je upoznavanje sa školskim pedagozima, psiholozima, izmjerili su da je natprosječno inteligentan….uvijek ističu kako je pametan, pristojan, miran… ali užasno tvrdoglav, sklon pretjeranom komentiranju, voli zaboravljati zadaće, a kad mu se neki profesor zamjeri on ga ignorira… bez obzira što je svjestan da je to samo na njegovu štetu.
Komunikativan je…. bezobrazno iskren, previše ironičan za svoju dob…. pamti tekstove nakon prvog čitanja.... ali ih neće ispričati profesoru ako mu to u tom trenutku nije gušt.
I eto…. obožavam ta dva klinca koji su dvije krajnosti… i bez obzira na sve naše nesporazume zbog živahnosti ili sporosti smatram ih najzanimljivijim likovima u mom životu… Učila sam od mnogih ljudi, iz raznih događaja… ali njih dvojica su me naučili toliko toga dragocjenog i promijenili me iz korijena.
Sebe ne vidim sada, ali i ne pamtim iz prošlosti kao pojačano aktivnu ili sporu. U nižim razredima osnovne škole bila sam izrazito mirno dijete… koje je odrađivalo sve svoje obveze… ali u ničemu se nije odvajalo od većine. Učiteljica je rekla mojoj mami: „Ona je dobra, ima sve petice, ali to dijete sjedi ko pita i šuti.“ Kad sam krenula u školu jedina sam znala tečno čitati… ali imala sam kajkavski naglasak u štokavskom govornom području pa su mi se zbog toga smijali. To je bio razlog mojoj šutnji. U petom razredu sam se prvi put potukla s nekim Dubravkom… opalio me sa zagipsanom rukom po nosu… i tada je počelo moje komunikativno razdoblje. Poput mog mlađeg klinca voljela sam komentirati na satu, sudjelovati u nastavi, postavljati provokativna pitanja…. ali mojim profesorima se to sviđalo… pa tijekom školovanja nisam imala problema. Često sam se na svoju komunikativnost izvukla od nekih zadataka koji mi nisu bili napeti. I od tada… pa sve do sada ne vidim se kao brza ili spora…. Temperamentna sam i hiperemotivna…. radoholičarka sam i duboko sam svjesna da moja narav nije uvijek ugodna ljudima koji me okružuju, često ni meni samoj….ali upravo zbog te i takve naravi kad ljudima iz moje okoline zagusti, dolaze pod moj kišobran. Mislim da imam preizražen osjećaj odgovornosti… tako da tom osobinom tlačim i druge, a najviše sebe (iako je to tlačenje sebe neki vid perverznog uživanja u radu). Vjerojatno postoje stvari u kojima sam površna…. ali u mnogo toga sam previše pedantna…. pa opet zamaram sebe i druge jer bi htjela da sve bude ko po špagi. Uvijek nabijam tempo prema sebi i svojoj energiji… pa to mojoj okolini nije lako pratiti. Ne smatram to brzinom…. nego korištenjem vremena koje mi je poklonjeno… do daske…. i sa zadovoljstvom.
Nemam pojma što znači brzo misliti. Ne znam kojom brzinom misle drugi ljudi…. a brzinu svojih misli smatram prosječnom, kao što se baš u svemu smatram prosječnom. Na teme koje „hranim“ mislim i reagiram brže, ali isto tako postoje teme na koje uopće ne mislim…. jer su mi toliko nezanimljive da izbjegavam na njih čak i sporo misliti…to su npr. složena matematika, fizika i našlo bi se tu još dosta toga.
Ako o nečemu imam izgrađen stav… tada o tome uopće ne moram razmišljati… jer to je to…. moram ga samo govorom ili tipkanjem prenijeti drugim ljudima.
Da, brzo tipkam. To mi nije dao Bog, to mi nije urođena osobina… to je rezultat dugogodišnje vježbe. Vjerojatno ću u starosti (ako je doživim) hodati sfrkana ko upitnik… zbog svoje strasti za tipkanjem, ali nije mi žao…. jer mi je to sada gušt.
Previše sam odlutala, objašnjavajući Mosoru sebe, sa onoga o čemu cijelo vrijeme želim pisati, a to je VRIJEME.
Jučer sam na „Anteni“ Zagreb slušala jednog ekonomskog analitičara koji je izjavio: „Vrijeme je jedini resurs koji se ne može obnoviti“.
Volim koristiti vrijeme da bi postigla vidljive rezultate… a nakon toga volim koristiti vrijeme da bi uživala u tim rezultatima.
Nedavno sam bila par dana na godišnjem… i po povratku me jedna kolegica pitala da li mi je taj ponedjeljak bio predug… nakon odmora.
Zbunjeno sam je pogledala… jer se tog osjećaja „presporog prolaženja vremena“ sjećam kao kroz maglu… iz doba djetinjstva.
Nikada mi nije dosadno… nikada ne pogledavam na sat u očekivanju da neko vrijeme prođe i nastupi neko buduće da bi se osjećala bolje i zadovoljnije.
Ne radim samo da bi preživjela… ne radim samo radi novca…. Sve poslove koje sam do sada radila – pronašla sam smisao i zadovoljstvo. Mislim da je to blagoslov… jer na taj način je sve moje vrijeme ispunjeno zadovoljstvom i smislom, a kad ne bi bilo tako… to vrijeme bi trošilo mene, a ne ja njega. Poštujem vrijeme koje mi je darovano… pa ga uvijek spontano i u hodu isplaniram da se prije spavanja ne bi osjećala prazno i nezadovoljno zbog vremena koje mi je iscurilo uzalud….
Nemam paniku od godina…. ne bojim se starosti i umiranja. To je zato što sam zadovoljna načinom na koji sam iskoristila vrijeme koje je iza mene. Ovo sada mi se neobično sviđa….a o onom koje dolazi ću razmišljati kad stigne….
Blogeri…. jeste li brzi, spori…. Troši li vrijeme vas ili vi trošite vrijeme?
| < | srpanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."
Linkovi
Blog.hr
Blog servis
Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena
SLOBODA
Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.
Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.
Kahlil Gibran
Arhiva
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)