Zdenkov kulturni kombi

petak, 29.06.2007.

Deemjotov tjedni horoskop Nadam se da sam pogodio redoslijed... Djevica: Pa ono, ide, nije da ne ide, moglo bi i bolje, no nije za bacit. Sve u svemu čisto solidno. Vaga: Sjajan, fenomenalan tjedan. Zapravo dobar, u redu. A pomalo i loš. Bolje ne izlazit iz kuće, katastrofa. Škorpion: 'nako. Strijelac: Aproksimativno, moglo bi se reći da ovo razdoblje odiše eventualizmom. Ovan: Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. Pak nigdar ni ne bu a da nekak ne bu. Vodenjak: Odustani odmah. Pa se predomisli i ponovo pokušaj, ništa ne škodi, najgore je bez veze odustajati čim ti ma koji kreten to savjetuje. Riba: Ni vrit ni mimo. Ili i vrit i mimo uz korištenje sofisticiranih proizvoda specijaliziranih njemačkih i danskih radionica za izradu seks pomagala. Odabir je vaš. Jarac: Svako zašto ima svoje zato. Svako kako ima svoje fonija. Svako tko ima svoje xy. Svako zar baš ja ima svoje da baš ti. Bik: Ae. Gura se. Blizanci: Svaki postupak ima lice i naličje ejčilan i ecil ami kaputsop ikavs. Rak: Kako? Zašto? Pobogu? Ne, ne, nipošto, ni u ludilu! A mora baš? A dobro onda, bilo je i gorih izbora. Lav: Jedan će se lav, onaj najbitniji, odmarati na Lošinju, jesti friško ulovljene salpe i lokati susačko vino. A sudruzima po znaku želim i prognoziram sve najbolje, jerbo kad su već rođeni u najboljem znaku, to i zaslužuju! Pusa do povratka!

utorak, 26.06.2007.

Žalosna priča o gospodinu Furtfartu u kojoj je stanoviti njemački filozof ipak, kao i obično, neizrecivo uživao Gospodin Furtfart je prdio, učestalo i mnogo. Stojiš tako, recimo, uz plot i pričaš s njim o novim pojačanjima German Belupa, kadli - cap! Furtfart ispusti jednog oštrog i prereže ti fabularnu nit, ne znaš više je li ono najavljeno turbopojačanje iz Gvineje, obične, Ekvatorijalne, Bisao ili kakve četvrte. Nezgodno je to znalo biti i tako, na otvorenom prostoru, a u omanje i slabije ventilirane prostorije više ga, bogami, nisu niti puštali. Pa je gospodin Furtfart nekako imao sve manje prijatelja i postajao sve izoliraniji kako je vrijeme prolazilo. I posao je izgubio, posljedično, zbog te izoliranosti - radio je naime kao turistički vodič. Razočaran, počeo se osamljivati i besciljno lutati šumama. Tražio je, navodno, vrganje, ali nije nikada našao niti jednog, te su njegovi svake večeri razočarano prevrtali torbe i bacali u smeće blagve, smrčke, golubače, pečurke, trubače i velike slinare. A onda su stvari pošle sa zla na gore. Kad su se vratile bilo je po njima nešto snijega, a i uspuhale su se od uspona i rijetkog planinskog zraka. Toga je istog dana bijesni lisac ujeo gospodina Furtfarta. Lisac koji ga je ujeo bio je stari lisac. Dugo je on živio u toj šumi, ali običavao se, učen iskustvom i poslovičnim lukavstvom, kloniti ljudi. Kada bi Furtfart naišao, lisac bi se samo premetnuo. Furtfart nije bio fetišist ženskog donjeg rublja, on je tražio vrganje, te mu stoga lisca nije privlačila pažnju, sve do onog kobnog dana. Tog je dana, liscu, naime stigao izrazito velik, nepravedan račun za komunalije. - Sunce li im kalajisano, pa komuna je lijina, a ne moja! - pobjesnio je lisac, okrenuo se i ugrizao gospodina Furtfarta, kao što to bijesni lisci i inače rade. Shrvan bolešću, gospodin Furtfart ostao je sutradan doma ležati u krevetu. Provjetravali su i provjetravali, ali nije se dalo podnijeti njegovo prđenje, zidovi su se usukavali od smrada i nitko od čeljadi u kući doskora više nije imao prostora niti za okrenuti se. Pa su se posve prestali okretati, što je pogotovo bilo pogubno za sina, anarhista, antifaovca (nikada nije koristio kozmetičke proizvode Fa linije) i punkera koji se, shvativši da je, pa makar i prisilno, počeo slušati roditeljske savjete, odlučio ubiti. Gurnuo je glavu u pećnicu i odvrnuo plin. Kako je bila riječ o električnoj pećnici, ništa se nije dogodilo, osim što se kuća sada napunila i plinom druge vrste, te je postala još tješnja. Situacija se činila posve bezizlaznom, zavrzlama je toliko uzela maha da je jedini način razrješenja bio dobri stari klasični deus ex machina. Koji se, naravno, pojavio, jer je on ipak Bog i u prirodi mu je da se pojavljuje i rješava probleme. Da bi ih riješio, treba ih, dakako, prvo sagledati, a to ovdje nije bilo lako zbog nedostatka prostora u kući i slabog osvjetljenja. No Bog ne bi bio Bog da nema već provjereno rješenje za to. - Neka bude svjetlost! - pljesnuo je rukama. Strahovit prasak proparao je mrak. Eksplozija je bila upravo razarajuća, od svih onih plinova nagomilanih u kući Furtfartovih stvorila se velika gljiva koja je dugo lebdjela nad naseljem. Te je gospodin Furtfart umro sretan, u zadnjem trenutku napokon pronašavši svog vrganja. Kažu da su auspuh i retrovizor našli čak pedeset metara dalje u jarku, no nikome nije jasno je li to povezano s ovom pričom, pošto Furtfartovi nisu imali automobila. Jasno je zato tko je bio najsretniji u čitavoj priči. Friedrich Nietzsche, normalno. - Znao sam da je Bog mrtav! – ushićeno je uskliknuo te požurio to i napisati. Opisao je on detaljno čitavu tu štoriju o gospodinu Furtfartu, no od uzbuđenja se, kad je bio gotov s tekstom, više nije znao ni potpisati kako spada. Osam puta je pogrešno napisao suglasnike u vlastitom prezimenu i pobjesnio zbog toga. Nije više bilo Boga da ga spasi, pa je doskora i Nie... taj filozof izdahnuo u tijesnom sobičku, ugušivši se u vlastitoj pjeni, izazvanoj bjesnoćom. Tako je bar govorio Zaratustra, opisujući Niets... njegovu smrt, no istina je zapravo bila mnogo začudnija. Skupina je mladih Nijemaca krenula na ljetovanje na Jadran. Naumili su stići na nadaleko poznatu plažu Zrtzsche te se ondje propisno izludirati. Počeli su piti već na početku puta pa su, prolazeći pored filozofove kuće, već bili u fazi da nisu znali gdje su. - Vidi, vidi, pa to je pjena party ovdje, mora da smo stigli! – uzviknuo je Rolfie. Veseli zbog dolaska na cilj, navili su techno glazbu, uletjeli u kuću i počeli se prskati pjenom. Filozof je u tom trenutku još bio živ, no kada su ovi počeli skakati i bacati se po pjeni, dogodio se presudni obrat. Hansi se u jednom trenutku uspravio, samo mu je glava virila iz pjene. Ne znajući, stajao je punom težinom na umirućem filozofu, čiji je grkljan počeo popuštati pod Hansijevom nogom broja 46. - Nemam pojma zašto, - reče Hansi – ali trenutno se osjećam kao nadčovjek. Rolfie mu nije ništa odgovorio. Mnogo godina kasnije, pred streljačkim vodom koji je nestrpljivo čekao da se glupi njemački turist makne, tako da mogu fino i u miru strijeljati pukovnika Aureliana Buendiju i otići doma na gablec, ispričao mi je svoju verziju priče, koju sam, evo, prenio vama. A vi je odnesite dalje, kamo god već treba, sretno vam bilo, ja sam se već pošteno oznojio od nošenja, teška je to priča...

nedjelja, 24.06.2007.

Buhodrom Po svemu, morao bih obožavati Hrelić. Tona starudije na jednom mjestu, čarobne sitnice skrivene među gomilom nikome potrebnog smeća. Čini se upravo bogomdanim za pasioniranog sakupljača krame poput mene. Ploče, stripovi, autići, knjige... Pa ipak, mrzim to mjesto. Ne podnosim ga i točka. Izviklavljene ploče bešćutno pobacane na suncu nemaju ni tračak dostojanstva negdašnjeg Cvjetnjaka ili današnjih second hand shopova. Knjige i stripovi doimaju se tužno, kao da su odavno prestali biti voljeni. Znam ljude koji svakog vikenda obilaze buvljak u potrazi za autićima, i kupuju štošta zanimljivo. Samo što njihova i moja definicija zanimljivog nisu baš posve iste. Budem zavidan na tu i tamo ponekom modelu, o da. No ne toliko da provodim nedjeljna jutra na mjestu koje me organski odbija. Vrevom, primitivizmom, beskrupuloznim skrnavljenjem djelića nečijih života s isteklim rokom trajanja. Jutros, jutros sam otišao onamo jer sam bio u Zagrebu ujutro i imao dogovor malo kasnije, nešto vremena za ubiti, bilo je lijepo i sunčano i čista ugoda voziti se pustim ulicama slušajući zadnji Wilco. Nadao sam se da će bar na sajmu automobila biti nešto s mojim imenom napisanim na sebi. Nakratko, učinilo mi se da ga vidim na jednom starom Range Roveru. No došavši bliže shvatio sam da je to samo odbljesak sunca. Problem je što, ma koliko se trudio gledati i sve ostale, želim samo nju. Žabu. Jutros, možda je odluka napokon pala, možda sam se prestao zavaravati. Čista srca, nakon jučerašnjeg kupanja na jednom od najljepših mjesta u svemiru, ležanja na slapu uz hidromasažu, sjedenja na stijeni dok se jato malih ribica okupilo oko mene bez ikakvog srama, čupkajući me po nogama, čisteći valjda one komadiće otpale kože, ili odbačene duše, koji se neminovno truse prolaskom vremena. Kad se sjetim da donedavno nisam priznavao ništa osim mora. Dobro, u bazen me nećete ni mrtvog natjerati, u jezero možda ako mi baš dođe, ali nevoljko... Ali rijeke, ili barem ova jedna, nude zadovoljstvo jednakog intenziteta morskome, samo na drukčiji način. Vrijeme je da se odjavim, prestanem pisati post o Hreliću koji mrzim i Mrežnici koju obožavam. Za sekundu, Sufjan Stevens će početi pjevati Casimir Pulaski Day, jednu od najljepših i, kako to obično ide ruku pod ruku, najtužnijih pjesama ikada snimljenih. A to se ne skrnavi kuckanjem po tipkovnici.

utorak, 19.06.2007.

Eclipse Uhvatila me skribomanija, vidi se iz priloženog. Ništa, apsolvirali smo paradajze, picigin i oralni seks uz najbitniji od svih zaključaka, onaj da dobrog paradajza ipak još ima, ako već ne na placu, a ono u privatnim vrtovima. Za breskve vas sve, očigledno, zaboli neka stvar. Inače, ovih dana sam pisao i mnogo više nego obično. A stalno puno pišem. Redovno, napisao sam članke za Autopartner (pri čemu sam s onima o dva Alfina dizajnera i jednom Mercedesovom oldtimeru jako zadovoljan, te preporučam da ih pročitate ako uzmognete), kolumnu za Klik (za koju mi se čini da je ovaj mjesec uistinu zabavna, najbolja još od novogodišnje), uletjelo mi je i nekoliko članaka o autima za Business.hr (časopis), intenzivno čitam i uređujem tekstove za idući broj F1 Racinga, a još mi slijede članci za autoportal.hr (portal) i kolumna za EVO. Uza to, pišem mailove na poslu i postove na jednom forumu intenzivno, te nekoliko drugih manje intenzivno. Ovo manje intenzivno se pogotovo odnosi na automobilističke i f1 forume - jednostavno, previše je toga što o tim temama pišem profesionalno i trenutno sam bez pravih motiva i volje još i slobodno vrijeme posvećivati tim temama. Pa se forumaški bavim samo glazbom i emocionalnim turbulencijama. Poput one o kojoj pjevaju Pink Floyd u jednoj od svojih najjednostavnijih i samim time najljepših pjesama. All that you touch All that you see All that you taste All that you feel All that you love All that you hate All you distrust All that you save All that you give All that you deal All that you buy beg, borrow or steal All you create All you destroy All that you do All that you say All that you eat everyone you meet All that you slight everyone you fight All that is now All that is gone All that's to come and everything under the sun is in tune but the sun is eclipsed by the moon. Prije nekoliko mjeseci, zimus, Ribafish, Von Smile i ja jedne smo se nedjelje odvezli do Rijeke fino popapati, popiti kavu na Kantridi, udahnuti malo mirisa mora i podružiti se s dvoje dragih fiumanskih blogera, Athenom Air i Zekom koji zna. Ostao mi je u sjećanju jedan detalj s tog puta: krenuli smo se žaliti i jadati jedan drugome, pretrpani frustracijama i emocionalnim problemima. Odjednom, pogledali smo se i zastali. Jedan vozi nove testne modele automobila i piše o oldtimerima i formuli 1. Drugi vodi audiovizualni odjel knjižnice i u opisu posla mu je kupovanje cda i dvda po vlastitom izboru. Treći je urednik u Playboyu. Sva trojica imamo vremena otići skupim i udobnim SUV-om uz besplatno gorivo do mora, jer nam se sprdnulo da udahnemo malo slanog zraka. Da nam je prije deset godina netko rekao gdje ćemo biti i što raditi u trideset i sedmoj, mislim da bismo prodali dušu vragu za to. Bavimo se upravo stvarima koje su nam, vjerojatno, najdraže. A mi smo nezadovoljni i jamramo. Baš poput jedne od tisuću sjajnih epizoda Hogara, kada on sjedne i zadovoljno konstatira kako napokon imaju sve što su ikada željeli i da su uredili kuću, a Helga se na to rasplače i počne tuliti "hoću veću kuću!" Nikada nije gotovo, nikada nismo zadovoljni. O tome govori i Eclipse. (Zapravo najvjerojatnije govori o pranju mozga, lobotomiji, ali preskočit ću danas taj slijed interpretacije.) Gruba i uznemirujuća, nabraja naizgled besciljno neku cjelovitost svijeta. I nemaš pojma kuda to vodi. Da bi u predzadnjem stihu sve sjelo na mjesto, pa makar i bez sangrie u parku (tko razuman, uostalom, voli sangriu) ukazao se savršen dan, sve se poklopilo... Sve je gotovo, sve je sad nevažno, sve je napokon usklađeno. A onda dođe zadnji stih. I sve sruši. Zrno graška probudilo je kraljevnu i ruiniralo joj noć. Mjesec je pomračio sunce. Učinio sve ono lijepo i dobro nevažnim i fokusirao nas na probleme. I na to kako ih nadvladati, ako smo dovoljno snažni za to. Jer to je prirodni put razvoja i jedini način da se ide dalje. Nisam siguran zavidim li sretnim, ostvarenim i ispunjenim ljudima. Na prvi pogled, to je nešto za čime svi čeznemo. Na drugi - možda užas. I vječno gledanje svisca koji proriče vrijeme. Dijalektički materijalizam? Valjda... Učmalost bez dinamike, promjena, ipak mi se čini najgorim odabirom. Jebeš život, vratimo se onome bitnom: glazbi. Iz dana u dan otkrivam nove, sjajne, a meni nepoznate zvukove i bendove. Forumske preporuke i besramna krađa s lista onih last.fm prijatelja za koje zaključujem da su mi najsličniji po glazbenom ukusu (Mrkvo, s izvođačima s tvojih lista izgleda pogotovo ne mogu fulati, hvala). Kupujem cd-e po eBayu umjesto autića. Koncertna sezona je utihnula, idem sutra još u Tvornicu na in memoriam Kreši Blaževiću. Ovi megaspektakli me ne zanimaju, osim Air i InMusica. Mada bih jako rado skočio u Češku na Hrachovka festival, vidjeti Art Brut, Ninu Hynes i, pogotovo, Legendary Pink Dotse. I skoknut ću do Splita 7.7. ako napokon potvrde da Trans Am sviraju ondje. A Eclipse je jedna od onih pjesama koje bih svirao da to znam i da imam bend. Znam da to kažem za svaku, ali ovu stvarno bih. Iako mnogo više volim rane, eksperimentalnije Floyde. Ali ovu pjesmu jednom netko mora obraditi kao nekakvu valcer-polku, što ti ja znam. Samo uz harmoniku, fino rastegnutu od ruke do ruke. Zar samo ja shvaćam kako bi savršenu dimenziju dobila na taj način?

ponedjeljak, 18.06.2007.

Posveta plićacima Dakako, obožavam more. Ne, kada sam ondje gotovo da i nisam u njemu, dječačka fascinacija kupanjem odavno je zamijenjena preferiranjem boravka pored mora, po mogućnosti uz neki osvježavajući napitak hmeljno-ječmene prirode. Osim toga, svako je godišnje doba ljepše od ljeta. Volim gledati more, slušati ga, udisati kapljice kojima me šiba kasnojesenska lošinjska bura dok s knjigom pod rukom hitam do udaljene, prazne uvale zavaliti se u zaklon malog lukobrana i satima čitati na ugodnom suncu. Mislim da ga se i ne plašim, iako je to, kažu, osobina budala. Nikada nisam doživio pravu oluju na brodu, no u onih nekoliko situacija kada bih se zatekao na pučini pri većem moru bilo mi je... uglavnom lijepo. Gušt kupanja po velikim valovima i izlaska iz mora na stjenovitu obalu, gdje te pogrešna procjena može baciti o stijenje i pošteno raskrvariti i izgrebati, neprocjenjiv je. Dubine se isto ne plašim, nisam od onih koji plivaju na van samo dok se vidi dno. Od onih sam koji plivaju još kraće, jer im se ne da... No, načelno, moja kupanja su vrlo kratkotrajna i bezsadržajna, u rijetkim trenucima kada do njih dođe. Osim u užasno rijetkim situacijama kada se skupi društvo i kada krenu neke aktivnosti u plićaku. Onom nerijetko zanemarivanom dijelu mora koji je zapravo najsavršeniji, te kojem posvećujem ovaj post. O da, većina ih je grozna, tek ružnjikave naslage oštrog kamenja i stijenja kroz koje prođeš na brzinu kako bi se dočepao spasa u dubini dostatnoj za plivanje. No dobar je plićak zakon, sigurno poprište najugodnijih i najraznovrsnijih morskih zanimacija. Različite varijante loptanja i picigina zasigurno su najčešće među njima. I nikada, ne nikada neću oprostiti Ribafishu ono kad nas je tjerao da satima igramo dotičnu igru u Gradini, između Barčot doka i mola na kojem je bio sin Olivera Dragojevića sa četiri sestre iz Luke, jednom ljepšom od druge. Što znam iz susreta u gradu, jer u moru, dakako, nisam imao naočale i vidio sam samo četiri mutne, šarene sjene... Još je ugodniji osjećaj samo se zavaliti u plićak i ne raditi ništa, ležati dok te oplahuju valovi. I ne, u mojoj ruci nije ono što ste očekivali, nema nikakve pive. Nema čak ni kakvog šarenog koktelčića sa suncobrančekom. Samo dva sveta ploda imaju pristup na to mjesto, prezreli, sočni, takvi da na svaki ugriz iz njih šiklja po meni, po moru, po svemu što je dovoljno blizu: breskva i paradajz. Oboje svoju puninu i smisao dobivaju tek oprani u slanoj vodi i bjesomučno zagriženi na način koji ne mari o tome gdje će završiti njihov sok. Samo, u realnosti toga više nema. Nije moguće pronaći plićak koji nije već prepun turista, pogotovo razigrane, rastrčane djece. Ako možda i jest, na kakvom pučinskom otoku, ostaje drugi problem. Odavno nema pravih bresaka. Niti pravih paradajza. Čak ni domaći, u vrtu uzgojeni plodovi nemaju više onaj nekadašnji okus. A baba Zadranka s lošinjskog placa zacijelo je već odavno pokojna, kao i zajedno s njom svo ono prekrasno, neopisivo povrće i voće iz Ravnih Kotara uz koje sam odrastao. Makedonske, turske, kineske zamjene... nisu zamjene. Ne znam zapravo zašto. Nije to kao kod banana, gdje su izumrle vrste u kojima smo guštali, u rijetkim trenucima kada ih je bilo za kupiti, prije dvadeset ili trideset godina. Nametnici su ih uništili i danas se proizvode neke druge, izdržljivije sorte. Ne vjerujem da je tako i sa breskvama, uostalom oko njih još nisam posve izgubio nadu. Ponekad se još zalome dobre, kada slučajno prezru. Pa ih se trga zubima, uživajući u onom neusporedivom okusu njihove kože, pokrivene savršenim, sitnim dlačicama (umrite, nektarine), dok se bujice soka slijevaju svuda po meni i uokolo. No paradajza uistinu nema. Godinama, možda čak i od prije rata nisam naletio na nešto što bih uzeo u ruku i rekao „Eto, ovo je dobar paradajz!“ Čak i ako je vizualno nalik na to, velik, nepravilan, mekan... nekako se na kraju uvijek ispostavi da nema okusa. Razočaran, vraćam se pasatama i pelatima, koji bar donekle čuvaju negdašnji, sveti paradajzni duh. I ljut mrmorim sebi u bradu kako svaka čast svemu, ali prodao bih dušu vragu za jedan pravi, pošteni, ukusni, sočni paradajz. Evo, u istom odlomku i peti puta pišem tu magičnu riječ: paradajz. Nikakve rajčice, pome, pomidori ne zadovoljavaju moja čula, samo se ovaj, najbolji izraz prelijeva nepcima i pršti uokolo, baš poput ploda koji predstavlja. Svatko tko je odrastao osamdesetih, uz kontroverzni i na televiziji nebrojeno puta emitirani Bowiev spot za „China Girl“ nesumnjivo u mašti povezuje plićak i sa seksom. Nažalost, u tom pogledu prilično oskudijevam uspomenama, mada ne kažem da nekoć davno nekih maženja nije bilo. No, predvidivo, i jedna se od mojih najdražih maštarija odvija ondje, a kako kronični nedostatak dva ključna elementa, puste plaže i voljene cure nagoviješta da vrlo vjerojatno nikada neće niti biti ispunjena u realnosti, odlučio sam pobijediti sram i prepričati je. Djevojka koju volim i ja ležimo na pijesku, ona većim dijelom na plaži, ja u moru. Moja se glava nalazi među njenim nogama i nježnim je, polaganim pokretima jezika postepeno približavam vrhuncu. U trenutku kada do njega i dođe ona me nesvjesno, u grču užitka, pritišće bedrima i rukama i, niti ne primjećujući to, gura mi glavu ispod površine mora. To traje neopisivo dugo, gubim dah, no ne mogu se iskobeljati. Michaele Hutchence, pati, ovo se zove odlazak u stilu, a ne oni tvoji surogati s plastičnom vrećicom! Dakako da ne, ne pretjerujmo. Stisak ipak neminovno popušta i loveći dah izranjam na površinu. Nedugo potom, vrativši disanje u normalu, liježem do drage, grlim je i nježno ljubim... Kao što sada i vas pozdravljam i ljubim, ostavljajući ovaj post da ovdje stoji nekoliko dana. Jer me živo zanima koliki će se dio komentara, usprkos, čini mi se, lijepoj nostalgiji ranijih odlomaka, baviti isključivo s ova zadnja dva...

nedjelja, 17.06.2007.

Kućica u cvijeću Kućica u cveću trava oko nje a na puteljak pada hlad sa grana dunje dve Pa sad... cvijeća ponešto i ima, trave uistinu ne nedostaje, ionako nisam fanatik dunja... Primičete li se s glavne ceste, moja kuća izgleda ovako: Dolazite li pak kroz kvart, ovako: Kroz tu gustu zavjesu od zelenila, u prolazu, možda čak načas ugledate i najslavniji grm hortenzija na hrvatskoj altronativnoj internet sceni, skriven pred glavnim ulazom: Puteljak je isto tu, iako bez dunja (ima nešto malina, upravo prolaze, neobrane, dakako) i obilazi oko kuće: Prednja strana, prema ulici, ogledni je dio u kojem se očitava koliko brige vlasnik posvećuje kući, a nagoviješta i koliko će se susjedi radovati tome što živi u njihovoj blizini: Uz ljubav prema plijevljenjem, košenjem i drugim sadističkim postupcima neometano razraslom bilju neminovno počinju dominirati specifične vrste, koje ujedno služe i kao prirodni gromobran: Najljepša i najveća na svakoj kući moraju biti garažna vrata: Dakako, sve je to samo mimikrija iza koje se krije pregledan, funkcionalan i uredan životni i radni prostor (ne, nemam ama baš nikakvog pojma što je u onoj boci): Za samodostatnost svakog domaćinstva najbolje će se pobrinuti pristupačni izvori zdrave hrane poput voćnjaka: I povrtnjaka: Stavljam ove slike kao svojevrsni in memoriam jednoj dugoj i mračnoj zimi te istom takvom proljeću. Za najkasnije desetak dana to više neće ovako izgledati. Ponudio mi se jedan susjed da će mi pokositi sve, nemam doduše pojma koliko će tražiti za to, ali pošto mene nema nikada doma preko dana, mislim da bih se i inače mogao dogovoriti s nekim da to povremeno održava. Alternativno, mogao bih organizirati i radne akcije, pozvati ekipu i uz roštilj i koju gajbu pive sve skupa počistiti i urediti. Plan b bi nedvojbeno ispao zabavniji, mada nedvojbeno i dosta skuplji, ali to ionako nije najbitnije. A ništa, vidjet ćemo...

subota, 16.06.2007.

Čito sam današnje novine Nisu izvučeni moji lozovi. Zapravo sam želio danas postaviti drugi dio priče o neurednosti i mom životnom okruženju, i fotke su za to spremne, no onda sam se sjetio da me već nekoliko puta iziritirao relativni manjak kvačica za veš, pa sam, dok je mašina radila, otišao do Mercatora. Dokle imam deset minuta pješke, ali sam, naravno, išao autom. Toliko o zdravom životu i vježbanju. A kad sam već bio ondje, kupio sam i novine i sjeo na kavu i sladoled. A u novinama, nekoliko tema koje su me asocirale na neke detalje ili naprosto zaintrigirale dovoljno da poželim napisati koju o njima. Pa redom... Vijest: Amerikanci istraživali gay bombu, koja bi kemijski pretvarala protivničke vojnike u homoseksualce. Asocijacija: Skeč o naguznoj mini, koji sam davno smislio, ali nisam imao ideju kome ga ponuditi i kako ga realizirati. Vojnik stoji nasred polja, naprčen, spuštenih hlača i gaća, neprijatelj se kradom primiče i... Ostatak valjda možete zamisliti. Disklejmer: Nadam se da se homoseksualci koji ovo pročitaju neće naljutiti. Podržavam borbu za njihova prava, ali tražim i pravo na pričanje rasističkih, mizoginih, nacionalističkih, homofobnih, antisemitističkih i svih ostalih politički nekorektnih viceva i šala. Ne priznajem cenzuru i autocenzuru u humoru. Vijest: Kuja okotila 11 malih buldoga, s izjavom vlasnika kako su "ponosni što se sve događa u jednoj maloj sredini kao što su Kaštela." Asocijacija: Sredinom devedesetih netko je pričao kako mu je mačka omacila, mislim, 14 mačića, a frend uletio s nezaboravnim: "Pa jel vam Tuđman bio kum?" Vijest: Agresivna vjeverica u Njemačkoj napala i izgrizla troje ljudi, sve dok je neki umirovljenik nije zatukao štakom. Asocijacija: Hura! 1:0 za nas! Najbolji sajt u svemiru, http://www.scarysquirrel.org/, uz kojeg sam još potkraj devedesetih plakao od smijeha, fakat je u pravu. Vijest: Juneći ramstek s bukovačama i pogačicama Asocijacija: Može. Vijest: Odličan tekst Jurice Pavičića o prestanku izlaženja Feral Tribunea, s fascinantnim podatkom da su za stare Jugoslavije, od 1918. pa do diktature kralja Aleksandra, u Splitu izlazila čak 42 satirička lista. Asocijacija: Moj davnašnji prijedlog za izliječenje hrvatskog filma: na deset godina prebaciti Akademiju iz Zagreba u Split. Ljudi, uglavnom Zagrepčani, kojima sam iznosio tu teoriju ili bi samo kolutali očima ili odmahnuli rukom. A ja sam posve uvjeren da bismo za deset godina imali sjajnu kinematografiju. Vijest:In memoriam Borisu Maruni Vlade Vurušića. Asocijacija: In memoriam Borisu Maruni von Smileta. I, dakako, neki lijepi dani devedesetih u kojima smo pili, slušali Stonese i Šerbu i smijali se stihovima "Ivica Račan bio je u pravu..." Vani se naoblačilo i mogla bi kiša. Džabe nove kvačice, mislim da mi nije ove godine niti jednom uspjelo da mi veš barem malo ne pokisne dok visi na štriku. Sumanuto neko vrijeme...

utorak, 12.06.2007.

Sumanuto vrijeme Evo jednog panka... iz vremena kada smo bili dobri. Korektno svirali. I kada su stvari ispadale otprilike kako bismo ih zamislili. Sumanuto vrijeme A evo i teksta: Trljam svoje tjeme o sumanuto vrijeme o taj tužni čekić što se grubo spušta Trljam svoje tjeme o sumanuto vrijeme Čitam prazne knjige brojim svoje brige brojim zadnji novac što me sad napušta Trljam svoje tjeme o sumanuto vrijeme Uludo trošim sjeme u sumanuto vrijeme u taj tužni sat što zvoni dies irae Trljam svoje tjeme o sumanuto vrijeme Trčim sam bez pratnje patim svoje patnje tražim put odavde sa zemlje pa i šire Trljam svoje tjeme o sumanuto vrijeme A ura brzo ide i dlanovi mi bride dok na četiri noge pratim ritam njen Trljam svoje tjeme o sumanuto vrijeme I oči već mi suze dok me dolje muze neki u životu spretniji kreten Trljam svoje tjeme o sumanuto vrijeme ------ Jebote, imao sam dvadeset godina i sve sam pogodio... Minutu i sedam sekundi na koje se ponosim. Jako. Moj tekst i vokal. Bo na gitari i autor glazbe, te prateći vokal. Ratko na usnoj i pratećem. Jebite me koliko hoćete. Ali ovo je dobra pjesma.

nedjelja, 10.06.2007.

Včasih kak pajac kriči Dodatak, koji bi po nekoj logici stvari trebao valjda ići negdje otraga, ali ga ja eto ipak stavljam na sam početak, mada nema pretjerane veze sa samim tekstom ovog posta: Danas, jedanaestog lipnja, točno je dvadeset godina od trenutka kada je završila ova priča. Pa ako danas popijete ponešto, neka to bude za dušu jedne vrlo drage osobe koje, eto, već dvadeset godina nema. Eto V majhni škatli iz lepenke spijo nekatere kot podgane v njej živijo majhne čudovite lutke iz krvi mislijo, da se tako lažje preživi Postojao je taj magični trenutak, na koncertu u OTV domu, kada je Lačni Franz napravio presedan te izašao odsvirati još jedan, neplaniran bis, nakon što su se već oprostili od nas tradicionalnom Alelujom. Transformacija je tim činom bila završena. Kao klinca, kada sam počeo ići po koncertima, burazi su me naučili da se ide čim dalje od gužve, sjeda negdje u kut i odande gleda. I koncerti su, mahom, bili samo solidni, osim u par slučajeva kada smo, gle čuda, bili prisiljeni ipak se umiješati u gužvu. Nešto kasnije, počeo sam to shvaćati i gurati se sve više naprijed, no tek sam ondje na Lačnom Franzu doživio prosvjetljenje: naprijed, u sredini, ja sam bio jedan od onih nekoliko ljudi kojima je bend zapravo svirao i kojima se obraćao. Daleko od toga da sam uvijek na takvom mjestu, ali ne, danas me više nije strah praviti budalu od sebe, skakati u prvim redovima – i uživati. Drugim vojne so predaleč (gostilne pa preblizu) namesto zvezd jim svetijo barvaste luči kaj so jim gasilci pogasili? komu so ob rojstvu mamo skrili? Kasnije iste večeri, jedan je tulum u nekoj još nedovršenoj kući u Zaprešiću ušao u destruktivnu fazu. Ljudi su počeli uzimati prazne pivske flaše i razbijati ih o goli beton podrumskog poda. Priključio sam se, uzeo flašu i svom je snagom zavitlao o beton. Odbila se od betona kao da je gumena, odskočila i vratila mi se u ruku, čitava. U tom je trenutku uletio domaćin tuluma, pogledao me i rekao „Ti. Ti si dakle taj koji mi razbija po podrumu!“ Mislim da bi me i danas pekla ta primjedba, da je došla od koga drugoga, no tip je kasnije pokazao da je šuft i kreten i zabole me neka stvar za njega. No ja sam te večeri shvatio još nešto o sebi. Suštinski sam nesposoban za namjernu destrukciju. I kad poželim razbijanjem nečega izbaciti bijes ili frustracije iz sebe, ne mogu. Ne umijem, eto. Ob jasnih nočeh mislim na greh ob jasnih nočeh slišim tvoj smeh ob jasnih nočeh lica v dlaneh ob jasnih nočeh hiše brez streh Još mnogo toga ne umijem. Eto. Ma koliko bih htio ili mislio da želim. Pa umjesto utiranja puta i prćenja staza pribjegavam starim metodama, uzmem neku dragu mi pjesmu, raščlanim stihove, pobacam ih uokolo, a prazna mjesta popunim nekim intimnim sličicama. Ovu čak nisam ni preslušao, ionako je odavno nosim u sebi. I trik funkcionira, nekako. Eto. Ne sili jih da bi ti ostali mladi ne sili jih da bi te imeli radi, mama majhne čudovite lutke iz krvi mislijo, da tako se lažje preživi Nedavno sam pisao o gradovima koje volim, pa spomenuo Split kao nešto što me, slutim, tek čeka. Maribor je isti takav. Zaljubljen u Maribor iz pjesama Lačnog Franza i iz predivne „Polarne svjetlosti“ Drage Jančara, ipak nikada nisam ondje stao, iako sam autom prolazio kroz taj grad više puta. O tome kako, suprotno u nas prevladavajućem stavu, volim Sloveniju i ondje se odlično osjećam već sam pisao. Te ne sumnjam da će tako biti i u Mariboru, kad-tad. Bernstein je kralj pingvinov kralj Postojnske jame vlači svoj talent po ledu ledu, medu, sladoledu I na kraju se sve, kao i obično, počne pretvarati u besmislice. Što vjerojatno i jest najbolje rješenje. Za sve. Pridem pozno, dregam grozno Eto.

petak, 08.06.2007.

Kako pretvoriti pauzu za ručak u zamalo pa transcedentalno iskustvo Početak nije obećavao. Otišao sam doma, uzeo tri šparoge, tri šnite pureće šunke i tri šnite sjajnog nizozemskog kozjeg sira, od toga napravio devet beskrušnih kanapeića i smazao ih. Potom sam sve pokvario nekom mini povrtnom juhom iz vrećice, ali sam vrijeme čekanja da se ista ohladi potrošio na iskustvo koje će zli jezici vjerojatno okarakterizirati kao najtranscedentalnije od svih: čišćenje sobe. Ako ćemo iskreno, krepao mi je wireless doma, pa sam raskrčio put do aparature za slučaj da mi kolega dođe zamijeniti štogod. Život na dial upu - poluživot. Sjeo sam u auto, odnio usisavač na popravak majstoru (ne svoj, dakako, moj je isto pokvaren, ali ne vidim zašto bih ga popravljao kada ga ionako ne koristim) i krenuo autom prema poslu. A tada je počelo... Tik prije raskršća s neke cd kompilacije (ok, ne baš "neke", jedne koju sam nazvao "Songs About (Women) Angels" i jako mi je prirasla srcu) Neneh Cherry počela je pjevati kako je ovo ženski svijet, te sam instinktivno umjesto prema poslu skrenuo na sporednu, zavojitu cesticu i zaputio se prema Savi. Obožavam onuda voziti i znam se nekim testnim automobilom zaputiti onamo iz čistog gušta. Auris kojeg sad vozim ne omogućuje neki posebni užitak, ali sam snažnim zaokretima volana ipak lagano proklizao kroz najdraži mi dvostruki s zavoj. Zvuči frajerski, ali sve se, nažalost, odvijalo u slabašnoj, dosadnoj Toyoti pri kojih 40-50 na sat, te je sva romantika nadasve aposteriorna. Nekoliko trenutaka potom došao sam do mjesta gdje su se spojila dva nedavna posta. Polako sam vozio prelijepom alejom uz Savu i došao do najljepšeg okretišta skele u svemiru. A u tom je trenutku, točno na jednom od komadićaka univerzuma kojeg bezrezervno i nadnaravno obožavam, koji me smiruje i razgaljuje, počela svirati Glory Box. Podebljao sam je i ushićen savršenstvom trenutka polagano krenuo natrag. Ne, nisu me smetali mutno vrijeme, ljigava kišica ni ružnjikava prisavska sela... Magija se dogodila i dala mi da udahnem zrak za ovaj i još poneki dan koji slijedi. Prolazeći kroz Domaslovec prisjetio sam se teorije frenda (za kojeg nisam imao nikakvu ideju da uopće zna gdje to jest, a nekmoli da je ikada imao razloga svratiti onamo) kako upravo ondje žive najljepše cure. Na ulicama nažalost nije bilo niti jedne, iako bi me dječaćić plavih uvojaka pod kišobranom nedvojbeno jako impresionirao da se kojim slučajem zovem Gustav Aschenbach. Svijet je eto, nekako, opet povratio ravnotežu. Zahvaljujući jednoj rijeci, jednoj skeli, nekoliko stabala i jednoj prekrasnoj pjesmi. Dovezao sam se do firme, u autu pričekao da završi Waitsova Gun Street Girl i pogasio sve. Vrijeme je da se krene raditi.

srijeda, 06.06.2007.

Trideset albuma Po jedan izvođač. Po jedna rečenica. Poredani po nekom današnjem nahođenju. Sutra bi to bili neki drugi albumi, dijelom. Jer ipak, većina ovih je uvijek tu. 30 Steely Dan – Pretzel Logic Mimikrija sivog, a ja volim sivo 29 Tom Waits – Frank's Wild Years Nikada nisam vidio djevojku iz ulice pištolja. 28 Bad Company – Bad Company Ekonomiziraj s energ. 27 Obojeni program – Najvažnije je biti zdrav Paralelni univerzumi ponekad se sudare. 26 Talking Heads – Little Creatures Rifovi satkani od probranih koralja. 25 The Modern Lovers – The Modern Lovers Kada emocije nose samo predznak plus. 24 Azra – Ravno do dna Majica, gitara i mnogo znoja. 23 The Beatles – The Beatles (Bijeli album) Ljepota raspadanja i bezvlašća, Juga osamdesetih. 22 Chris Cacavas – Bumbling Home From The Star Osobni simbol povratka, ne samo u Disneyland. 21 The Cure – Three Imaginary Boys Kako se postaje najveća faca u svemiru. 20 Blue Oyster Cult – Imaginos Na ishodištu svih horrora. 19 Stina Nordenstam – People Are Strange Sva tuga svijeta samo u jednoj ženi. 18 Laurie Anderson – Big Science Koncert za leteći plašt i poneki uzdah. 17 Television – Marquee Moon Žice koje pjevaju. 16 The Housemartins – London 0 Hull 4 Zašto ne mogu ne voljeti taj smiješni otok. 15 Zvijezde – Imitacija života Uistinu, tko bi ikada otišao odavde? 14 Leonard Cohen – Songs Of Leonard Cohen Katkad znamo ispravne riječi, no ne pomaže. 13 Carlos Santana – Havana Moon Postoje samo dobra i loša glazba. 12 The Pogues – Peace And Love Nikada nisam prestao gledati automobile. 11 Nick Cave And The Bad Seeds – Tender Pray Dječački idoli ponekad i prežive. 10 Van Morrison – Astral Weeks S glavom u oblacima i okovima na nogama. 9 Camper Van Beethoven – Telephone Free Landslide Victory Sjesti u zavjetrinu, zagrliti se i pričati besmislice! 8 Kate Bush – Hounds Of Love Pokušaji disanja pod ledom osuđeni su na propast. 7 Sonic Youth – Goo Svijamo se sleđeni i oko užarene peći. 6 Sparks – Kimono My House Kada svane prvo sunčano jutro u šest mjeseci. 5 Joni Mitchell – Blue Možda sve počinje iz plavog, s valjanim razlogom? 4 Legendary Pink Dots – Crushed Velvet Apocalypse Nikada nije prestao nalaziti prave gliste, zvukovi su ostali tu. 3 Neil Young – Time Fades Away Jeziva, sirova, razarajuća, očajna bol. 2 Nick Drake – Time Of No Reply Jedina glazba dok je mama umirala. 1 Idoli – Odbrana i poslednji dani Na početku, u sredini i na kraju. Ne pitajte... Ne previše. Ne bih znao objasniti.

ponedjeljak, 04.06.2007.

Stenogram Zapis razgovora koji su ovog ponedjeljka navečer vodili Zdenko Kultura i dmj u propisno ozvučenoj sobi, koja je usprkos ovećim, austrougarskim salonskim gabaritima izgledala pomalo tijesna kada su se njih dvojica smjestili za stol. dmj: Alo Zdena, šta ima, jesi živ... Zdenko: A eto, bez većih prekida, otkud ti? dmj: Pa eto, ono, svratio malo, večer je, pa rekoh, da nešto napišem. Zdenko: Neki članak, možda? dmj: Ma ne, nije žurba, ne gori, stignem to. Zdenko: A jel? Ono, planiraš ostati doma do kraja tjedna i pisati? dmj: Pa čuj, skoro... Zdenko: Sutra, recimo? dmj: Ma dobro, sutra neću, idem na Woven Hand, samo ću kolumnu za sajt, ostalo nije priša. Zdenko: Ma da, početak je mjeseca, nije strašno, sigurno još nemaš ni teme. dmj: Pa imam, zapravo, tri članka za Autopartner, ali ima još bar dva tjedna do deadlinea. Zdenko: Koji pada točno u vrijeme kad ćeš biti do grla u F1 Racingu, jelda? dmj: Pa, tako nekako, ali sredit ću to već. Zdenko: Sad preko vikenda, možda? dmj: Pa ovaj... Zdenko: ? dmj: Ono, u petak je oproštajni koncert Babiesa, u subotu sam mislio malo na Dugave Open Air, a u nedjelju je oldtimer rally... Zdenko: Zvuči pretrpano. dmj: Pa je, a imam i neke kave dogovorene, a i do Rijeke bih skočio. Zdenko: Što ćeš u Rijeci? dmj: Pa ima jedan oldtimer na prodaju, kabriolet iz šezdesetih... Zdenko: A, od onog tipa kakve kupuju debeli i ćelavi sredovječni muškarci, misleći da će im se posrećiti ako voze sportski auto? dmj: Khm, gle, ja volim oldtimere i pišem o njima, sram me je nemati niti jedan. Zdenko: Vidim, ne planiraš dočekati sedamnaestu godišnjicu? dmj: Pa sad... Na drugom sam planu dvadesetu zajebo, teoretski što ne bi i ovu? Zdenko: O, pa to su veliki planovi, čestitam, čestitam... Radi li se još štogod na tome? dmj: Khm... Onako, malo... Pokušavam stvari dovesti u red, koliko-toliko. Zdenko: Počevši od sobe? dmj: Pa... Krenuo sam, ploče sam pospremio, cedee isto, ostalo tek počeo. Zdenko: Ajde, i to je neka rekreacija. Sigurno se odmah bolje osjećaš? dmj: Iskreno, krepan sam ko pas već od to malo fizičkog rada, a i kruli mi u želucu. Zdenko: Nisi se baš nešto najeo? dmj: Voćni jogurt za gablec, kuhano povrće i puretinu za ručak. Nezačinjeno, bez kruha. Zdenko: Pokušavaš li mi to nešto reći? dmj: Promijenimo temu... Zdenko: Jesi li bar maznuo pivicu-dvije za oporavak? dmj: Pa ne pijem baš u zadnje vrijeme... Zdenko: O, čestitam, otkada se to nisi nažvajzao? dmj: Khm, od subote... Zdenko: Dva dana!? dmj: A čuj, bilo se na Leningrad Cowboysima u Varaždinu, to ipak ne možeš trijezan... Zdenko: Ne možeš ni Babiese, ni Dugave open, pretpostavljam? dmj: A ne, to ću s autom ići, to ne pijem. Zdenko: Kupi taj oldtimer onda napokon, ako se toga planiraš pridržavati. dmj: Planiram... Zdenko: Nego, što si me ti ono trebo? dmj: Pa mislio sam, uhvatio malo vremena, pa da napišemo blog... Zdenko: Pa o čemu? dmj: A ne znam, ali bih htio da bude neki veseli. Zdenko: Da? dmj: Pa eto, tužne nitko ne voli. Vidi prethodni post, svi komentiraju gradove i nostalgiju, nitko ni da spomene onaj strip koji sam okačio. Zdenko: Pa kad ne valja. dmj: Slutim da je tako, ni ovdje ni na forumu nitko nije komentirao. Zdenko: I bolje, prikazuje te poprilično sjebanim. dmj: Baš se pitam zašto... Zdenko: Ok, mamlazu, nabaci neki lijepi, duhoviti, šarmantan post, istječe ti vrijeme, depresijom i uvijek istim forama postaješ već lagano dosadan i bogu i ljudima! dmj: Misliš da se primijeti? Zdenko: Ko govno u šlag pjeni. dmj: Hmmm... pa nije baš da mi nešto mnogo komentiraju u tom smislu... Zdenko: Pristojni su. A i ti, jebiga, znaš pisati pa to ponekad zakamufliraš tako da se fakat ne kuži. dmj: Kaj misliš da bih trebao, umjesto kamufliranja objaviti nešto direktno, neki tok misli, nešto iskreno i neuljepšano, kao neki stenogram? Zdenko: Stenogram... E, vidiš to ti nije loša ideja. Samo... dmj: Samo što? Zdenko: Moraš onda nešto i otkriti, nešto bombastično, neku veliku tajnu, pa da bude ko oni stenogrami u Nacionalu. dmj: Ih, pa to bar nije problem, pa to ću odmah ovdje i sada graknuti! Zdenko: Bravo! Ajde, da te vidim! dmj: Dakle, moram vam svima priznati da... Zastarjela tehnika snimanja razgovora na Orwo kazete nažalost ovdje je prekinula zapis. Sudbina jarac.

petak, 01.06.2007.

Na što li me sjećaju ti gradovi? Na nešto me sjeća taj grad Tri kuće na trgu i zastave Zvuk neba je topal i jak A ljudi su sjeli pod hrastove Budi mi se stara čežnja Budi mi se stara čežnja Tu je bio njen visoki prozor Da ga ne gledam Da ga ne gledam Svoj strmi hod kroz sjene Birao sam sâm A danas ugovor ističe Budi mi se stara čežnja Budi mi se stara čežnja Na nešto me sjeća taj grad Tri kuće na trgu i zastave Zvuk neba je topal i jak A ljudi su sjeli pod hrastove Budi mi se stara čežnja Budi mi se stara čežnja Reci im barem da ostave vrata Dugo smo skupa i skoro smo braća Da vidim zeleno i da vidim plavo Dok nosi me đavo Oprosti, vrijeme je varavo I budi mi se stara čežnja... Na nešto me sjećaju svi ti gradovi. Na Rundeka koji nesebično jednu od svojih najljepših pjesama daje Radi Šerbedžiji? Pridodajući i Arsena Dedića sjajnom trolistu u izvedbi? Ne. Zatvaram oči, otvaram srce i prisjećam se... Gradova koje volim, koje sam volio ili barem djelomice bio opčinjen njima. Ne moraju biti lijepi. Ne moraju biti posebni. Ne moraju biti ama baš ništa, ne na prvi pogled. Baš poput žena. Suština je skrivena. Ovo što slijedi su, nadam se, samo neki od gradova. I razlozi, ako ih se tako može nazvati. U stvarnosti tek paučinasto tkanje, toliko fino da se plašiš da ćeš ga prekinuti i ako samo udahneš, poput neke gitare Richarda Thompsona... Veli Lošinj - jer je tako bezvremenski smiren i lijep. Jer djetinjstvo na otoku pruža čari, slutim, nezamislive ma gdje drugdje. Tada kada ga pogledam s vrha Sv. Ivana. Jer, ma koliko malen bio, ima više mojih malih, skivenih mjesta nego svi drugi gradovi zajedno. I zato što zimi u, recimo, devet navečer, možeš proći preko rive bez da vidiš makar i jednu na buri promrzlu dušu. I zato što u majici kratkih rukava s Ferala gledaš snijegom zameteni Velebit. I zato što znam tajno mjesto na kojem Mladen Ventura lovi lignje, iako nikada nisam bio ondje. Zapravo, dovoljno je reći, zato. Zagreb - jer su topla sunčana smirena ljetna poslijepodneva s početka osamdesetih dostatna da mu oprostim svu današnju buku, gužvu, užurbanost i nervozu. Onaj kojeg sam obožavao više ne postoji, čak ni u malim pokrajnjim uličicama oko Zvijezde ili Kvatriča, zadnjih ga godina tek katkad pronalazim, malim dijelom, u kvartovima poput Zapruđa, Utrina ili Dugava koji su, paradoksalno, postali neki novovijeki stari Zagreb, zadnji relikti jednog duha koji nestaje. Zlo mi je i muka od ideje odlaska onamo i ne, ne bih se nikada želio ponovo vratiti živjeti u tu vrevu, ali sjećanje mi i dalje, ponekad, razgali srce. A poneka ljetna noć na klupici uz dućanski alkohol i danas zna biti predivno bezbrižna, katkad. Samobor - najveći dio života proveo sam ovdje, imam snažan dojam gušenja i retorički ga ne volim. No, kad jednom odem, shvatit ću što sam u njemu obožavao. Dotada, priznajem samo nekoliko stvari. Mirnu terasu Vidikovca, dremežljivog psa čuvarkuću, vinograd na nemoguće strmom brijegu... Ili, malo dalje, aleju koja pored negdašnje Kon-Tiki Čarde uz Savu, pored drvenih stolova i klupa vodi do najljepšeg pristaništa skele na svijetu. Komiža - u carstvu usporenosti i onoga što se priglupim kontinentalcima pričinja kao suštinska lijenost uspio sam zaraditi časnu titulu čuvara zida, nesklonošću da odmaknem svoja leđa od njega. Dvodnevni putevi do plaže, višednevni neuspješni pokušaji uvijek istih ljudi da se otisnu nekamo, u svijetu u kojem su Biševo i Split dva jedina pravca... Kako to ne voljeti? Ozalj - zato što stajati pred dvorcem, s visoka gledajući mutnu Kupu, branu i najljepšu, stoljetnu hidrocentralu (tko bi rekao da i to može biti pojam ljepote), znači biti na jednoj od onih savršenih točaka oko kojih se svemir okreće. Mleci - usred vreve i suludog, grabežljivog turizma još uvijek je moguće pronaći tajna mjesta o kojima je pričao Corto Maltese i ulice u kojima postoje samo starice u crnom i mačke. I zato što me svijet volio, te slao onamo samo za sunčanih prvih dana poslije kišnog perioda, kada bi bura rastjerala smrad kanala i učinila grad još blistavijim. Bjelovar - zbog ljudi. Zapravo, kad bolje razmislim, uistinu vjerojatno samo zbog ljudi. Washington - zbog vjetra. Koji se ne uvlači u kosti, nego miluje, toplo te obuhvaća i daje ti snage za beskrajne, smirujuće šetnje kroz zelenilo. Oceanom udaljen i posve drukčiji, ipak mi se doima nekako... Mediteranski? Karlovac - pozitivna energija koja se širi tim gradom naprosto me usisava. Horde veselih i dobro raspoloženih ljudi, savršena mizanscena za neku uzaludnu ljetnu ljubav i sretna dočekivanja zora uz gitaru, pokraj rijeke. Još se lupam po glavi što sam desetljećima slijepo prolazio kroz ružne ljušture kolodvora i kamionskih arterija, bez da uđem u grad i doživim da mi vile zamahnu čarobnim štapićem i skinu koprenu s očiju. Motovun - zbog boje koju poprimaju gradska vrata kada ih u kasno zimsko popodne sunce obasja. I zbog palačinki u suton, dakako. Rijeka - uistinu nemam nikakvu ideju zašto. Lijepo mi je ondje, eto. Split - zbog dojma da me čeka. Od trenutka kada sam pred desetljeće i kusur prvi puta prošao kroz njega imam osjećaj da ću jednom otići ondje na tjedan-dva i suživjeti se s gradom, za koji mislim da će me opčiniti, iako uistinu ne znam još niti čime niti zašto. Prag - ovo je lako. Zbog piva. Mostar - jer nigdje drugdje nisam vidio tako koncentriranu, impresivnu ljepotu. I da, jasno mi je zašto se sve najljepše sevdalinke događaju ondje. Koprivnice - češka pripizdina koja je, ipak, dala svijetu mnogo u lim pretočene ljepote. I najiskreniji osmijeh neke recepcionarke ikada. I zapravo, čini se da bi mogao tako u nedogled. Ja volim gradove i oni, slutim, mahom vole mene. Ima tu i imaginarnih, onih koje znadem kroz knjige ili nekim drugim putem, a ne priznajem im pravo na postojanje dok ih uistinu ne vidim. Lima ili Buenos Aires, tako bliski i pojmljivi kao da sam u njima bio tisuću puta, iako najvjerojatnije neću otići nikada. Suludi visokotehnološki Tokio i još mravinjastiji Hong Kong. Novosibirsk, o kojem ne znam ama baš ništa, ali sam ga svejedno sanjao. Delft u kojem bih tražio samo odsjaje na rijeci. Bamako u kojem bih tražio samo glazbu. Reykjavik kojeg ću naći, obećao sam si, još ove godine. Bahia sa 365 crkava, po jednom za svaki dan u godini. Monte Carlo, sa samo jednim, suludo žuđenim danom u godini. Možda, možda čak i Varaždin kamo idem sutra ili Osijek u kojem nikada nisam bio? Oh da, lista je neiscrpna. Pitanje je samo koliko sjećanja stane u naše glave, hoće li se sve jednom, čak da i ostvarim planove i tlapnje, pomiješati u neku bezličnu masu hotelskih soba i loših zalogajnica? Ili će svaki grad imati svoj hrast, pod njim ligeštul sa savršeno zadovoljnim Skupljačem Sjećanja koji udobno zavaljen odmara i uživa ispijajući četvrti daiquiri tog popodneva, i neumornog djetlića koji nad njim krasopisnom morseovštinom kucka "Ja bih opet onamo, ja bih opet onamo!" Postoji samo jedan način da saznam. Zaputiti se. Dodatak koji zapravo nema veze s ovim gore. I ne znam zapravo ni sam o čemu je točno riječ. I kako bih to nazvao. Još jednim prilogom tezi o povratku u pubertet ili samo fragmentom o tome kako sam se osjećao večeras, ali eto: Hladnoća

<	lipanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv