Početak nije obećavao.
Otišao sam doma, uzeo tri šparoge, tri šnite pureće šunke i tri šnite sjajnog nizozemskog kozjeg sira, od toga napravio devet beskrušnih kanapeića i smazao ih. Potom sam sve pokvario nekom mini povrtnom juhom iz vrećice, ali sam vrijeme čekanja da se ista ohladi potrošio na iskustvo koje će zli jezici vjerojatno okarakterizirati kao najtranscedentalnije od svih: čišćenje sobe. Ako ćemo iskreno, krepao mi je wireless doma, pa sam raskrčio put do aparature za slučaj da mi kolega dođe zamijeniti štogod. Život na dial upu - poluživot.
Sjeo sam u auto, odnio usisavač na popravak majstoru (ne svoj, dakako, moj je isto pokvaren, ali ne vidim zašto bih ga popravljao kada ga ionako ne koristim) i krenuo autom prema poslu. A tada je počelo...
Tik prije raskršća s neke cd kompilacije (ok, ne baš "neke", jedne koju sam nazvao "Songs About (Women) Angels" i jako mi je prirasla srcu) Neneh Cherry počela je pjevati kako je ovo ženski svijet, te sam instinktivno umjesto prema poslu skrenuo na sporednu, zavojitu cesticu i zaputio se prema Savi. Obožavam onuda voziti i znam se nekim testnim automobilom zaputiti onamo iz čistog gušta. Auris kojeg sad vozim ne omogućuje neki posebni užitak, ali sam snažnim zaokretima volana ipak lagano proklizao kroz najdraži mi dvostruki s zavoj. Zvuči frajerski, ali sve se, nažalost, odvijalo u slabašnoj, dosadnoj Toyoti pri kojih 40-50 na sat, te je sva romantika nadasve aposteriorna.
Nekoliko trenutaka potom došao sam do mjesta gdje su se spojila dva nedavna posta. Polako sam vozio prelijepom alejom uz Savu i došao do najljepšeg okretišta skele u svemiru. A u tom je trenutku, točno na jednom od komadićaka univerzuma kojeg bezrezervno i nadnaravno obožavam, koji me smiruje i razgaljuje, počela svirati Glory Box. Podebljao sam je i ushićen savršenstvom trenutka polagano krenuo natrag. Ne, nisu me smetali mutno vrijeme, ljigava kišica ni ružnjikava prisavska sela... Magija se dogodila i dala mi da udahnem zrak za ovaj i još poneki dan koji slijedi. Prolazeći kroz Domaslovec prisjetio sam se teorije frenda (za kojeg nisam imao nikakvu ideju da uopće zna gdje to jest, a nekmoli da je ikada imao razloga svratiti onamo) kako upravo ondje žive najljepše cure. Na ulicama nažalost nije bilo niti jedne, iako bi me dječaćić plavih uvojaka pod kišobranom nedvojbeno jako impresionirao da se kojim slučajem zovem Gustav Aschenbach.
Svijet je eto, nekako, opet povratio ravnotežu. Zahvaljujući jednoj rijeci, jednoj skeli, nekoliko stabala i jednoj prekrasnoj pjesmi. Dovezao sam se do firme, u autu pričekao da završi Waitsova Gun Street Girl i pogasio sve. Vrijeme je da se krene raditi.
Post je objavljen 08.06.2007. u 12:57 sati.