Dodatak, koji bi po nekoj logici stvari trebao valjda ići negdje otraga, ali ga ja eto ipak stavljam na sam početak, mada nema pretjerane veze sa samim tekstom ovog posta:
Danas, jedanaestog lipnja, točno je dvadeset godina od trenutka kada je završila ova priča.
Pa ako danas popijete ponešto, neka to bude za dušu jedne vrlo drage osobe koje, eto, već dvadeset godina nema.
Eto
V majhni škatli iz lepenke spijo
nekatere kot podgane v njej živijo
majhne čudovite lutke iz krvi
mislijo, da se tako lažje preživi
Postojao je taj magični trenutak, na koncertu u OTV domu, kada je Lačni Franz napravio presedan te izašao odsvirati još jedan, neplaniran bis, nakon što su se već oprostili od nas tradicionalnom Alelujom.
Transformacija je tim činom bila završena. Kao klinca, kada sam počeo ići po koncertima, burazi su me naučili da se ide čim dalje od gužve, sjeda negdje u kut i odande gleda. I koncerti su, mahom, bili samo solidni, osim u par slučajeva kada smo, gle čuda, bili prisiljeni ipak se umiješati u gužvu. Nešto kasnije, počeo sam to shvaćati i gurati se sve više naprijed, no tek sam ondje na Lačnom Franzu doživio prosvjetljenje: naprijed, u sredini, ja sam bio jedan od onih nekoliko ljudi kojima je bend zapravo svirao i kojima se obraćao. Daleko od toga da sam uvijek na takvom mjestu, ali ne, danas me više nije strah praviti budalu od sebe, skakati u prvim redovima – i uživati.
Drugim vojne so predaleč (gostilne pa preblizu)
namesto zvezd jim svetijo barvaste luči
kaj so jim gasilci pogasili?
komu so ob rojstvu mamo skrili?
Kasnije iste večeri, jedan je tulum u nekoj još nedovršenoj kući u Zaprešiću ušao u destruktivnu fazu. Ljudi su počeli uzimati prazne pivske flaše i razbijati ih o goli beton podrumskog poda. Priključio sam se, uzeo flašu i svom je snagom zavitlao o beton. Odbila se od betona kao da je gumena, odskočila i vratila mi se u ruku, čitava. U tom je trenutku uletio domaćin tuluma, pogledao me i rekao „Ti. Ti si dakle taj koji mi razbija po podrumu!“ Mislim da bi me i danas pekla ta primjedba, da je došla od koga drugoga, no tip je kasnije pokazao da je šuft i kreten i zabole me neka stvar za njega.
No ja sam te večeri shvatio još nešto o sebi. Suštinski sam nesposoban za namjernu destrukciju. I kad poželim razbijanjem nečega izbaciti bijes ili frustracije iz sebe, ne mogu. Ne umijem, eto.
Ob jasnih nočeh mislim na greh
ob jasnih nočeh slišim tvoj smeh
ob jasnih nočeh lica v dlaneh
ob jasnih nočeh hiše brez streh
Još mnogo toga ne umijem. Eto. Ma koliko bih htio ili mislio da želim. Pa umjesto utiranja puta i prćenja staza pribjegavam starim metodama, uzmem neku dragu mi pjesmu, raščlanim stihove, pobacam ih uokolo, a prazna mjesta popunim nekim intimnim sličicama. Ovu čak nisam ni preslušao, ionako je odavno nosim u sebi. I trik funkcionira, nekako. Eto.
Ne sili jih da bi ti ostali mladi
ne sili jih da bi te imeli radi, mama
majhne čudovite lutke iz krvi
mislijo, da tako se lažje preživi
Nedavno sam pisao o gradovima koje volim, pa spomenuo Split kao nešto što me, slutim, tek čeka. Maribor je isti takav. Zaljubljen u Maribor iz pjesama Lačnog Franza i iz predivne „Polarne svjetlosti“ Drage Jančara, ipak nikada nisam ondje stao, iako sam autom prolazio kroz taj grad više puta. O tome kako, suprotno u nas prevladavajućem stavu, volim Sloveniju i ondje se odlično osjećam već sam pisao. Te ne sumnjam da će tako biti i u Mariboru, kad-tad.
Bernstein je kralj pingvinov
kralj Postojnske jame
vlači svoj talent po ledu
ledu, medu, sladoledu
I na kraju se sve, kao i obično, počne pretvarati u besmislice. Što vjerojatno i jest najbolje rješenje. Za sve.
Pridem pozno, dregam grozno
Eto.
Post je objavljen 10.06.2007. u 23:16 sati.