Gospodin Furtfart je prdio, učestalo i mnogo.
Stojiš tako, recimo, uz plot i pričaš s njim o novim pojačanjima German Belupa, kadli - cap! Furtfart ispusti jednog oštrog i prereže ti fabularnu nit, ne znaš više je li ono najavljeno turbopojačanje iz Gvineje, obične, Ekvatorijalne, Bisao ili kakve četvrte. Nezgodno je to znalo biti i tako, na otvorenom prostoru, a u omanje i slabije ventilirane prostorije više ga, bogami, nisu niti puštali. Pa je gospodin Furtfart nekako imao sve manje prijatelja i postajao sve izoliraniji kako je vrijeme prolazilo. I posao je izgubio, posljedično, zbog te izoliranosti - radio je naime kao turistički vodič.
Razočaran, počeo se osamljivati i besciljno lutati šumama. Tražio je, navodno, vrganje, ali nije nikada našao niti jednog, te su njegovi svake večeri razočarano prevrtali torbe i bacali u smeće blagve, smrčke, golubače, pečurke, trubače i velike slinare. A onda su stvari pošle sa zla na gore. Kad su se vratile bilo je po njima nešto snijega, a i uspuhale su se od uspona i rijetkog planinskog zraka. Toga je istog dana bijesni lisac ujeo gospodina Furtfarta.
Lisac koji ga je ujeo bio je stari lisac. Dugo je on živio u toj šumi, ali običavao se, učen iskustvom i poslovičnim lukavstvom, kloniti ljudi. Kada bi Furtfart naišao, lisac bi se samo premetnuo. Furtfart nije bio fetišist ženskog donjeg rublja, on je tražio vrganje, te mu stoga lisca nije privlačila pažnju, sve do onog kobnog dana. Tog je dana, liscu, naime stigao izrazito velik, nepravedan račun za komunalije.
- Sunce li im kalajisano, pa komuna je lijina, a ne moja! - pobjesnio je lisac, okrenuo se i ugrizao gospodina Furtfarta, kao što to bijesni lisci i inače rade.
Shrvan bolešću, gospodin Furtfart ostao je sutradan doma ležati u krevetu. Provjetravali su i provjetravali, ali nije se dalo podnijeti njegovo prđenje, zidovi su se usukavali od smrada i nitko od čeljadi u kući doskora više nije imao prostora niti za okrenuti se. Pa su se posve prestali okretati, što je pogotovo bilo pogubno za sina, anarhista, antifaovca (nikada nije koristio kozmetičke proizvode Fa linije) i punkera koji se, shvativši da je, pa makar i prisilno, počeo slušati roditeljske savjete, odlučio ubiti. Gurnuo je glavu u pećnicu i odvrnuo plin. Kako je bila riječ o električnoj pećnici, ništa se nije dogodilo, osim što se kuća sada napunila i plinom druge vrste, te je postala još tješnja.
Situacija se činila posve bezizlaznom, zavrzlama je toliko uzela maha da je jedini način razrješenja bio dobri stari klasični deus ex machina. Koji se, naravno, pojavio, jer je on ipak Bog i u prirodi mu je da se pojavljuje i rješava probleme. Da bi ih riješio, treba ih, dakako, prvo sagledati, a to ovdje nije bilo lako zbog nedostatka prostora u kući i slabog osvjetljenja. No Bog ne bi bio Bog da nema već provjereno rješenje za to.
- Neka bude svjetlost! - pljesnuo je rukama.
Strahovit prasak proparao je mrak. Eksplozija je bila upravo razarajuća, od svih onih plinova nagomilanih u kući Furtfartovih stvorila se velika gljiva koja je dugo lebdjela nad naseljem. Te je gospodin Furtfart umro sretan, u zadnjem trenutku napokon pronašavši svog vrganja. Kažu da su auspuh i retrovizor našli čak pedeset metara dalje u jarku, no nikome nije jasno je li to povezano s ovom pričom, pošto Furtfartovi nisu imali automobila. Jasno je zato tko je bio najsretniji u čitavoj priči.
Friedrich Nietzsche, normalno.
- Znao sam da je Bog mrtav! – ushićeno je uskliknuo te požurio to i napisati. Opisao je on detaljno čitavu tu štoriju o gospodinu Furtfartu, no od uzbuđenja se, kad je bio gotov s tekstom, više nije znao ni potpisati kako spada. Osam puta je pogrešno napisao suglasnike u vlastitom prezimenu i pobjesnio zbog toga. Nije više bilo Boga da ga spasi, pa je doskora i Nie... taj filozof izdahnuo u tijesnom sobičku, ugušivši se u vlastitoj pjeni, izazvanoj bjesnoćom. Tako je bar govorio Zaratustra, opisujući Niets... njegovu smrt, no istina je zapravo bila mnogo začudnija.
Skupina je mladih Nijemaca krenula na ljetovanje na Jadran. Naumili su stići na nadaleko poznatu plažu Zrtzsche te se ondje propisno izludirati. Počeli su piti već na početku puta pa su, prolazeći pored filozofove kuće, već bili u fazi da nisu znali gdje su.
- Vidi, vidi, pa to je pjena party ovdje, mora da smo stigli! – uzviknuo je Rolfie.
Veseli zbog dolaska na cilj, navili su techno glazbu, uletjeli u kuću i počeli se prskati pjenom. Filozof je u tom trenutku još bio živ, no kada su ovi počeli skakati i bacati se po pjeni, dogodio se presudni obrat. Hansi se u jednom trenutku uspravio, samo mu je glava virila iz pjene. Ne znajući, stajao je punom težinom na umirućem filozofu, čiji je grkljan počeo popuštati pod Hansijevom nogom broja 46.
- Nemam pojma zašto, - reče Hansi – ali trenutno se osjećam kao nadčovjek.
Rolfie mu nije ništa odgovorio. Mnogo godina kasnije, pred streljačkim vodom koji je nestrpljivo čekao da se glupi njemački turist makne, tako da mogu fino i u miru strijeljati pukovnika Aureliana Buendiju i otići doma na gablec, ispričao mi je svoju verziju priče, koju sam, evo, prenio vama. A vi je odnesite dalje, kamo god već treba, sretno vam bilo, ja sam se već pošteno oznojio od nošenja, teška je to priča...
Post je objavljen 26.06.2007. u 21:44 sati.