Uhvatila me skribomanija, vidi se iz priloženog. Ništa, apsolvirali smo paradajze, picigin i oralni seks uz najbitniji od svih zaključaka, onaj da dobrog paradajza ipak još ima, ako već ne na placu, a ono u privatnim vrtovima. Za breskve vas sve, očigledno, zaboli neka stvar.
Inače, ovih dana sam pisao i mnogo više nego obično. A stalno puno pišem. Redovno, napisao sam članke za Autopartner (pri čemu sam s onima o dva Alfina dizajnera i jednom Mercedesovom oldtimeru jako zadovoljan, te preporučam da ih pročitate ako uzmognete), kolumnu za Klik (za koju mi se čini da je ovaj mjesec uistinu zabavna, najbolja još od novogodišnje), uletjelo mi je i nekoliko članaka o autima za Business.hr (časopis), intenzivno čitam i uređujem tekstove za idući broj F1 Racinga, a još mi slijede članci za autoportal.hr (portal) i kolumna za EVO. Uza to, pišem mailove na poslu i postove na jednom forumu intenzivno, te nekoliko drugih manje intenzivno. Ovo manje intenzivno se pogotovo odnosi na automobilističke i f1 forume - jednostavno, previše je toga što o tim temama pišem profesionalno i trenutno sam bez pravih motiva i volje još i slobodno vrijeme posvećivati tim temama. Pa se forumaški bavim samo glazbom i emocionalnim turbulencijama. Poput one o kojoj pjevaju Pink Floyd u jednoj od svojih najjednostavnijih i samim time najljepših pjesama.
All that you touch
All that you see
All that you taste
All that you feel
All that you love
All that you hate
All you distrust
All that you save
All that you give
All that you deal
All that you buy
beg, borrow or steal
All you create
All you destroy
All that you do
All that you say
All that you eat
everyone you meet
All that you slight
everyone you fight
All that is now
All that is gone
All that's to come
and everything under the sun is in tune
but the sun is eclipsed by the moon.
Prije nekoliko mjeseci, zimus, Ribafish, Von Smile i ja jedne smo se nedjelje odvezli do Rijeke fino popapati, popiti kavu na Kantridi, udahnuti malo mirisa mora i podružiti se s dvoje dragih fiumanskih blogera, Athenom Air i Zekom koji zna. Ostao mi je u sjećanju jedan detalj s tog puta: krenuli smo se žaliti i jadati jedan drugome, pretrpani frustracijama i emocionalnim problemima. Odjednom, pogledali smo se i zastali.
Jedan vozi nove testne modele automobila i piše o oldtimerima i formuli 1.
Drugi vodi audiovizualni odjel knjižnice i u opisu posla mu je kupovanje cda i dvda po vlastitom izboru.
Treći je urednik u Playboyu.
Sva trojica imamo vremena otići skupim i udobnim SUV-om uz besplatno gorivo do mora, jer nam se sprdnulo da udahnemo malo slanog zraka.
Da nam je prije deset godina netko rekao gdje ćemo biti i što raditi u trideset i sedmoj, mislim da bismo prodali dušu vragu za to.
Bavimo se upravo stvarima koje su nam, vjerojatno, najdraže.
A mi smo nezadovoljni i jamramo.
Baš poput jedne od tisuću sjajnih epizoda Hogara, kada on sjedne i zadovoljno konstatira kako napokon imaju sve što su ikada željeli i da su uredili kuću, a Helga se na to rasplače i počne tuliti "hoću veću kuću!"
Nikada nije gotovo, nikada nismo zadovoljni.
O tome govori i Eclipse.
(Zapravo najvjerojatnije govori o pranju mozga, lobotomiji, ali preskočit ću danas taj slijed interpretacije.)
Gruba i uznemirujuća, nabraja naizgled besciljno neku cjelovitost svijeta. I nemaš pojma kuda to vodi. Da bi u predzadnjem stihu sve sjelo na mjesto, pa makar i bez sangrie u parku (tko razuman, uostalom, voli sangriu) ukazao se savršen dan, sve se poklopilo... Sve je gotovo, sve je sad nevažno, sve je napokon usklađeno.
A onda dođe zadnji stih.
I sve sruši.
Zrno graška probudilo je kraljevnu i ruiniralo joj noć.
Mjesec je pomračio sunce.
Učinio sve ono lijepo i dobro nevažnim i fokusirao nas na probleme.
I na to kako ih nadvladati, ako smo dovoljno snažni za to.
Jer to je prirodni put razvoja i jedini način da se ide dalje.
Nisam siguran zavidim li sretnim, ostvarenim i ispunjenim ljudima.
Na prvi pogled, to je nešto za čime svi čeznemo.
Na drugi - možda užas.
I vječno gledanje svisca koji proriče vrijeme.
Dijalektički materijalizam? Valjda...
Učmalost bez dinamike, promjena, ipak mi se čini najgorim odabirom.
Jebeš život, vratimo se onome bitnom: glazbi.
Iz dana u dan otkrivam nove, sjajne, a meni nepoznate zvukove i bendove.
Forumske preporuke i besramna krađa s lista onih last.fm prijatelja za koje zaključujem da su mi najsličniji po glazbenom ukusu (Mrkvo, s izvođačima s tvojih lista izgleda pogotovo ne mogu fulati, hvala).
Kupujem cd-e po eBayu umjesto autića.
Koncertna sezona je utihnula, idem sutra još u Tvornicu na in memoriam Kreši Blaževiću.
Ovi megaspektakli me ne zanimaju, osim Air i InMusica.
Mada bih jako rado skočio u Češku na Hrachovka festival, vidjeti Art Brut, Ninu Hynes i, pogotovo, Legendary Pink Dotse.
I skoknut ću do Splita 7.7. ako napokon potvrde da Trans Am sviraju ondje.
A Eclipse je jedna od onih pjesama koje bih svirao da to znam i da imam bend.
Znam da to kažem za svaku, ali ovu stvarno bih.
Iako mnogo više volim rane, eksperimentalnije Floyde.
Ali ovu pjesmu jednom netko mora obraditi kao nekakvu valcer-polku, što ti ja znam.
Samo uz harmoniku, fino rastegnutu od ruke do ruke.
Zar samo ja shvaćam kako bi savršenu dimenziju dobila na taj način?
Post je objavljen 19.06.2007. u 18:55 sati.