Na što li me sjećaju ti gradovi?
Na nešto me sjeća taj grad
Tri kuće na trgu i zastave
Zvuk neba je topal i jak
A ljudi su sjeli pod hrastove
Budi mi se stara čežnja
Budi mi se stara čežnja
Tu je bio njen visoki prozor
Da ga ne gledam
Da ga ne gledam
Svoj strmi hod kroz sjene
Birao sam sâm
A danas ugovor ističe
Budi mi se stara čežnja
Budi mi se stara čežnja
Na nešto me sjeća taj grad
Tri kuće na trgu i zastave
Zvuk neba je topal i jak
A ljudi su sjeli pod hrastove
Budi mi se stara čežnja
Budi mi se stara čežnja
Reci im barem da ostave vrata
Dugo smo skupa i skoro smo braća
Da vidim zeleno i da vidim plavo
Dok nosi me đavo
Oprosti, vrijeme je varavo
I budi mi se stara čežnja...
Na nešto me sjećaju svi ti gradovi.
Na Rundeka koji nesebično jednu od svojih najljepših pjesama daje Radi Šerbedžiji? Pridodajući i Arsena Dedića sjajnom trolistu u izvedbi?
Ne.
Zatvaram oči, otvaram srce i prisjećam se...
Gradova koje volim, koje sam volio ili barem djelomice bio opčinjen njima.
Ne moraju biti lijepi.
Ne moraju biti posebni.
Ne moraju biti ama baš ništa, ne na prvi pogled.
Baš poput žena.
Suština je skrivena.
Ovo što slijedi su, nadam se, samo neki od gradova.
I razlozi, ako ih se tako može nazvati.
U stvarnosti tek paučinasto tkanje, toliko fino da se plašiš da ćeš ga prekinuti i ako samo udahneš, poput neke gitare Richarda Thompsona...
Veli Lošinj - jer je tako bezvremenski smiren i lijep. Jer djetinjstvo na otoku pruža čari, slutim, nezamislive ma gdje drugdje. Tada kada ga pogledam s vrha Sv. Ivana. Jer, ma koliko malen bio, ima više mojih malih, skivenih mjesta nego svi drugi gradovi zajedno.
I zato što zimi u, recimo, devet navečer, možeš proći preko rive bez da vidiš makar i jednu na buri promrzlu dušu.
I zato što u majici kratkih rukava s Ferala gledaš snijegom zameteni Velebit.
I zato što znam tajno mjesto na kojem Mladen Ventura lovi lignje, iako nikada nisam bio ondje.
Zapravo, dovoljno je reći, zato.
Zagreb - jer su topla sunčana smirena ljetna poslijepodneva s početka osamdesetih dostatna da mu oprostim svu današnju buku, gužvu, užurbanost i nervozu. Onaj kojeg sam obožavao više ne postoji, čak ni u malim pokrajnjim uličicama oko Zvijezde ili Kvatriča, zadnjih ga godina tek katkad pronalazim, malim dijelom, u kvartovima poput Zapruđa, Utrina ili Dugava koji su, paradoksalno, postali neki novovijeki stari Zagreb, zadnji relikti jednog duha koji nestaje. Zlo mi je i muka od ideje odlaska onamo i ne, ne bih se nikada želio ponovo vratiti živjeti u tu vrevu, ali sjećanje mi i dalje, ponekad, razgali srce. A poneka ljetna noć na klupici uz dućanski alkohol i danas zna biti predivno bezbrižna, katkad.
Samobor - najveći dio života proveo sam ovdje, imam snažan dojam gušenja i retorički ga ne volim. No, kad jednom odem, shvatit ću što sam u njemu obožavao. Dotada, priznajem samo nekoliko stvari. Mirnu terasu Vidikovca, dremežljivog psa čuvarkuću, vinograd na nemoguće strmom brijegu... Ili, malo dalje, aleju koja pored negdašnje Kon-Tiki Čarde uz Savu, pored drvenih stolova i klupa vodi do najljepšeg pristaništa skele na svijetu.
Komiža - u carstvu usporenosti i onoga što se priglupim kontinentalcima pričinja kao suštinska lijenost uspio sam zaraditi časnu titulu čuvara zida, nesklonošću da odmaknem svoja leđa od njega. Dvodnevni putevi do plaže, višednevni neuspješni pokušaji uvijek istih ljudi da se otisnu nekamo, u svijetu u kojem su Biševo i Split dva jedina pravca... Kako to ne voljeti?
Ozalj - zato što stajati pred dvorcem, s visoka gledajući mutnu Kupu, branu i najljepšu, stoljetnu hidrocentralu (tko bi rekao da i to može biti pojam ljepote), znači biti na jednoj od onih savršenih točaka oko kojih se svemir okreće.
Mleci - usred vreve i suludog, grabežljivog turizma još uvijek je moguće pronaći tajna mjesta o kojima je pričao Corto Maltese i ulice u kojima postoje samo starice u crnom i mačke. I zato što me svijet volio, te slao onamo samo za sunčanih prvih dana poslije kišnog perioda, kada bi bura rastjerala smrad kanala i učinila grad još blistavijim.
Bjelovar - zbog ljudi. Zapravo, kad bolje razmislim, uistinu vjerojatno samo zbog ljudi.
Washington - zbog vjetra. Koji se ne uvlači u kosti, nego miluje, toplo te obuhvaća i daje ti snage za beskrajne, smirujuće šetnje kroz zelenilo. Oceanom udaljen i posve drukčiji, ipak mi se doima nekako... Mediteranski?
Karlovac - pozitivna energija koja se širi tim gradom naprosto me usisava. Horde veselih i dobro raspoloženih ljudi, savršena mizanscena za neku uzaludnu ljetnu ljubav i sretna dočekivanja zora uz gitaru, pokraj rijeke. Još se lupam po glavi što sam desetljećima slijepo prolazio kroz ružne ljušture kolodvora i kamionskih arterija, bez da uđem u grad i doživim da mi vile zamahnu čarobnim štapićem i skinu koprenu s očiju.
Motovun - zbog boje koju poprimaju gradska vrata kada ih u kasno zimsko popodne sunce obasja.
I zbog palačinki u suton, dakako.
Rijeka - uistinu nemam nikakvu ideju zašto. Lijepo mi je ondje, eto.
Split - zbog dojma da me čeka. Od trenutka kada sam pred desetljeće i kusur prvi puta prošao kroz njega imam osjećaj da ću jednom otići ondje na tjedan-dva i suživjeti se s gradom, za koji mislim da će me opčiniti, iako uistinu ne znam još niti čime niti zašto.
Prag - ovo je lako. Zbog piva.
Mostar - jer nigdje drugdje nisam vidio tako koncentriranu, impresivnu ljepotu. I da, jasno mi je zašto se sve najljepše sevdalinke događaju ondje.
Koprivnice - češka pripizdina koja je, ipak, dala svijetu mnogo u lim pretočene ljepote. I najiskreniji osmijeh neke recepcionarke ikada.
I zapravo, čini se da bi mogao tako u nedogled. Ja volim gradove i oni, slutim, mahom vole mene. Ima tu i imaginarnih, onih koje znadem kroz knjige ili nekim drugim putem, a ne priznajem im pravo na postojanje dok ih uistinu ne vidim. Lima ili Buenos Aires, tako bliski i pojmljivi kao da sam u njima bio tisuću puta, iako najvjerojatnije neću otići nikada. Suludi visokotehnološki Tokio i još mravinjastiji Hong Kong. Novosibirsk, o kojem ne znam ama baš ništa, ali sam ga svejedno sanjao. Delft u kojem bih tražio samo odsjaje na rijeci. Bamako u kojem bih tražio samo glazbu. Reykjavik kojeg ću naći, obećao sam si, još ove godine. Bahia sa 365 crkava, po jednom za svaki dan u godini. Monte Carlo, sa samo jednim, suludo žuđenim danom u godini. Možda, možda čak i Varaždin kamo idem sutra ili Osijek u kojem nikada nisam bio?
Oh da, lista je neiscrpna. Pitanje je samo koliko sjećanja stane u naše glave, hoće li se sve jednom, čak da i ostvarim planove i tlapnje, pomiješati u neku bezličnu masu hotelskih soba i loših zalogajnica? Ili će svaki grad imati svoj hrast, pod njim ligeštul sa savršeno zadovoljnim Skupljačem Sjećanja koji udobno zavaljen odmara i uživa ispijajući četvrti daiquiri tog popodneva, i neumornog djetlića koji nad njim krasopisnom morseovštinom kucka "Ja bih opet onamo, ja bih opet onamo!"
Postoji samo jedan način da saznam. Zaputiti se.
Dodatak
koji zapravo nema veze s ovim gore.
I ne znam zapravo ni sam o čemu je točno riječ.
I kako bih to nazvao.
Još jednim prilogom tezi o povratku u pubertet
ili samo fragmentom o tome kako sam se osjećao večeras,
ali eto:
Hladnoća
|
