Po svemu, morao bih obožavati Hrelić.
Tona starudije na jednom mjestu, čarobne sitnice skrivene među gomilom nikome potrebnog smeća.
Čini se upravo bogomdanim za pasioniranog sakupljača krame poput mene.
Ploče, stripovi, autići, knjige...
Pa ipak, mrzim to mjesto.
Ne podnosim ga i točka.
Izviklavljene ploče bešćutno pobacane na suncu nemaju ni tračak dostojanstva negdašnjeg Cvjetnjaka ili današnjih second hand shopova.
Knjige i stripovi doimaju se tužno, kao da su odavno prestali biti voljeni.
Znam ljude koji svakog vikenda obilaze buvljak u potrazi za autićima, i kupuju štošta zanimljivo.
Samo što njihova i moja definicija zanimljivog nisu baš posve iste.
Budem zavidan na tu i tamo ponekom modelu, o da.
No ne toliko da provodim nedjeljna jutra na mjestu koje me organski odbija.
Vrevom, primitivizmom, beskrupuloznim skrnavljenjem djelića nečijih života s isteklim rokom trajanja.
Jutros, jutros sam otišao onamo jer sam bio u Zagrebu ujutro i imao dogovor malo kasnije, nešto vremena za ubiti, bilo je lijepo i sunčano i čista ugoda voziti se pustim ulicama slušajući zadnji Wilco.
Nadao sam se da će bar na sajmu automobila biti nešto s mojim imenom napisanim na sebi.
Nakratko, učinilo mi se da ga vidim na jednom starom Range Roveru.
No došavši bliže shvatio sam da je to samo odbljesak sunca.
Problem je što, ma koliko se trudio gledati i sve ostale, želim samo nju.
Žabu.
Jutros, možda je odluka napokon pala, možda sam se prestao zavaravati.
Čista srca, nakon jučerašnjeg kupanja na jednom od najljepših mjesta u svemiru, ležanja na slapu uz hidromasažu, sjedenja na stijeni dok se jato malih ribica okupilo oko mene bez ikakvog srama, čupkajući me po nogama, čisteći valjda one komadiće otpale kože, ili odbačene duše, koji se neminovno truse prolaskom vremena.
Kad se sjetim da donedavno nisam priznavao ništa osim mora.
Dobro, u bazen me nećete ni mrtvog natjerati, u jezero možda ako mi baš dođe, ali nevoljko...
Ali rijeke, ili barem ova jedna, nude zadovoljstvo jednakog intenziteta morskome, samo na drukčiji način.
Vrijeme je da se odjavim, prestanem pisati post o Hreliću koji mrzim i Mrežnici koju obožavam.
Za sekundu, Sufjan Stevens će početi pjevati Casimir Pulaski Day, jednu od najljepših i, kako to obično ide ruku pod ruku, najtužnijih pjesama ikada snimljenih.
A to se ne skrnavi kuckanjem po tipkovnici.
Post je objavljen 24.06.2007. u 18:39 sati.