Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
petak, 26.07.2013.
Nostalgija futura drugog
|
*** PERFEKT I Znaš, nikad nisam bio tako sretan kao tog jutra, šetali smo po plaži pomalo kao ova ovdje, bila je jesen, jesen s lijepim vremenom, doba godine koje postoji samo u sjevernoj Americi, tamo ga zovu indijansko ljeto, ali bješe to jednostavno naša jesen, sa svojom dugom haljinom ličila si na akvarel Marie Laurencin i sjećam se, sjećam se jako dobro što sam ti rekao tog jutra – ima godina, stoljeće, vječnost... Danas sam predaleko od tog jesenjeg jutra, ali kao da sam tamo, mislim na tebe, gdje si?, što radiš?, da li ja još postojim za tebe?, gledam ovaj val koji ne doseže nikad nasip, vidiš, kao taj val spavam na pijesku i sjećam se, sjećam se plime, sunca i sreće kako putuju preko mora – ima godina, stoljeće, vječnost... II 7 strofa: 1) U drugom licu. Sjetit ćeš me se... Tako joj on kaže: da će ga se sjetiti. Ali odmah da će nešto i zaboraviti: zaboravit ćeš – i to joj kaže – na sunce i nebo. Nešto joj, znači, obećava: da će imati uspomenu na njega, evociranu u nekoj neodređenoj budućnosti (kada zapadni vjetar bude prelazio poljima ječma). Ali joj i drugu stvar obećava: sâmo ovo na što će imati uspomenu – tj. njihovu buduću zajedničku sreću, kako šeću po zlatnim poljima – i toliko zaokupljeni jedno drugim da ne stignu ni registrirati nebeska počela, a ova onda, tako ignorirana, a i sama gladna ljubavi (''sunce, i ja bih to radilo''; ''i sunce bi, nebo''), prožive jalnu reakciju. (Ali obratimo pažnju: zanimljiva temporalnost, baš složena... Kad će ga se ona sjetiti? Po samoj naravi sadržaja Obećanja: u budućnosti nekoj. No, po samoj naravi radnje Sjećanja, bit će prošlost prisutna u toj budućnosti... dobro, prošlost koja je ne još prošlost... iz momenta iz kojeg se govori: neka buduća prošlost. Buduća prošlost?) 2) Dama raspliće kose svoje, bliža od dvije najavljene budućnosti je stvarno i stigla, vole se u poljima ječma, zlatnim poljima. (Pripovjedač nas izvještava.) 3) Hoćeš li ostati sa mnom, biti moja? (On ju pita.) Raspametit ćemo se ležeći jedno pored drugoga u poljima ječma, zlatnim poljima. 4) Osjeti rast njenog bića dok joj ljubiš usne u poljima ječma, zlatnim poljima. (Opet pripovjedač, ali ovaj put ne nama nego njemu.) 5) Nisam od onih što se olako razbacuju obećanjima, a evo kažem ti: bit ću tvoja, hodat ćemo zlatnim poljima. (Odgovara ona.) 6) Mnoge su godine prošle, sunce pomalo zalazi nad poljima ječma, zlatnim poljima. (Pripovjedač nama, reporterski.) 7) Stigla je i dalja od najavljenih budućnosti: zapadni vjetar prelazi poljima ječma. Što je u prvoj strofi bilo futur, sada je perfekt, nešto već gotovo, završeno. Živi u njenom sjećanju ipak. Pričaj suncu i nebu o ljubavi, draga, o sreći koju smo jednom imali – i kako nam zavidni mogu biti na takvoj uspomeni, na našim zlatnim poljima. (U ime simetrije završavamo kako smo i počeli: u drugom licu, on joj govori, obuhvaćajući pogledom cjelokupno njihovo trajanje, sve točke iz jedne točke – u prvoj strofi iz početne, u sedmoj iz završne.) III Deep down in the depths of forgotten dreams So far away so long ago it seems The memory comes of a distant beach Pale sand stretching far from reach It was then I found my princess of the sand Baš kao da smo opet u indijanskom, miholjskom ljetu: prisjećanje na davnu sreću na nekoj ''plaži pomalo kao ova ovdje''. Ali što to sad...? Oho, princeza odlazi s ljubavnog pijeska! One moment we walked with the night breeze in our face Then I looked, she'd gone, of her presence there was no trace Where she went or came from who can know Or if she'll ever return to help me know Who she is, my princess of the sand Ova je strofa zanimljiva po tome što iz perfekta bivamo prebačeni u prezent – tadašnji njegov prezent. Ili nešto kao perfekt drugi (da, izmislio sam to glagolsko vrijeme – prošlo buduće vrijeme): vraćaš se u neku točku u prošlosti – kao na računalu: restore point – pa onda iz današnjice te točke vraćanja gledaš na ono što se zbilo u međuvremenu, što je u isti mah prošlost i budućnost (prošlost iz ovog današnjeg danas, budućnost iz zamišljene vraćenosti). U kakvoj poziciji na toj točki vraćanja zatičemo protagonista pjesme? Jednog momenta smo šetali, kaže, s noćnim lahorom u licima, već sljedećeg joj nije bilo traga. I hoće li se ikad vratiti – da saznam tko je... Što pak mi saznajemo iz onoga što bi on htio saznati? To je među njima, znači, kratko trajalo; ta je sreća bila aktualna dok su se jedva i poznavali; isparila je prije nego ju je uopće stigao kako treba identificirati. A sad je još može jedino sanjati i prisjećati se – em smo vraćeni nazad u klasični perfekt: Sometime when the summer nights come back I'll go back to the sea, follow that sandy track I'll look around, hope to find That strange young dream, close behind I'll call her my princess of the sand. IV  Ove se dvije Aleksine sjajno stapaju u jednu univerzalnu pjesmu ljubavne nostalgije – o stajanju opet, pošlje mnogo ljeta, na nekoj našoj plaži, našim zlatnim poljima, pod našom starom vrbom, gdje dršćasmo kao breze dvije, u slatkom ognju, dok nam duša opet sanja sve o prohujalim danima sreće, i gine za njima i kida nam se srce, i opet bismo panuli na ona njedra, gledali one oči što se smiju, po licu da nas tiče ona kosa – ali ah, tko zna gdje je sada, živi li još, sjeća li nas se uopće... *** PREZENT 1 To je taj paradoks: pjeva se o danu iz snova – no pjesma nije sretna, vesela, upbeat, euforična, naprotiv, spora je, mračna, sjetna – i sublimna u rezigniranoj pomirenosti s neminovnošću. Emocija sreće, ali za koju znaš da je privremena. Istovremeno osjećaš beskrajnu ugodu (dan je savršen), ali i tugu zbog predstojećeg gubitka, što znaš da budući dani neće biti takvi. 2 Ja, Medžnun, ugledah svoju Lejlu Samo jednom pogledala me i prošla Ništa pitao nisam, ništa rekla nije Spustila je pogled i prošla Ništa je nisam pitati mogao Lice joj Mjesec ili Sunce? Pomislio sam, Venera je Njezin me sjaj opekao i otišla je Ponovo motiv imanja danas uz predstojeću neminovnost nemanja sutra. Zabljesnula ga je, opekla sobom, a onda otišla. 3 I još jedna predivna, predivna pjesma obilježena sjetom neumitnosti rastanka, no na načine sublimne i nježne, osjetno napregnuta ljubavlju, čežnjom... One night to be confused One night to speed up truth We had a promise made Four hands and then away Obećali su si: samo Jednom, samo jedna noć – i onda zbogom (''four hands'', sjajno rečeno! – spojit će dlanove prije konačnog rastanka). Svjesno da si unesu oluju u srca i nemir i zbunjenost tim Jednom, pa da se više ne mogu razdvojiti... a očito moraju, zabranjeni su si iz nekog razloga. Znaju da nije pametno, ali jače je od njih. Both under influence We had divine scent To know what to say Mind is a razor blade Oboje su bili ''pod utjecajem'', opijeni jedno drugim, alkoholom međusobnog imanja – to je učinilo da sve bude kako treba, da sve znaju što reći i raditi. To call for hands of above to lean on Wouldn't be good enough for me, no Ne mogu stvar prepustiti igri slučaja – da će se jedanput valjda sresti ''ako im je suđeno'' – a ne, ne, poduzimaju sami nešto. Pusti ti oslanjanje na Fortunu. One night of magic rush The start a simple touch One night to push and scream And then relief Magic rush: navala magije; počela je jednostavnim dodirom... Ali: jedna samo noć! Ten days of perfect tunes The colors red and blue We had a promise made We were in love Njihovih deset savršenih dana, sa svim bojama i tonovima na istoj frekvenciji. Bili su u ljubavi... Da, dana deset – ali samo jedna noć! Tako su si obećali. And you, you knew the hand of the devil And you, kept us awake with wolves teeth Sharing different heartbeats in one night Nadvija se prijetnja nad njih usred sreće, crni oblak svijesti o neumitnosti obustave sreće. Prelijepo je dijeliti otkucaje srca; prebolno je, pretužno, prefrustrirajuće, ne smjeti ih dijeliti onda kad ih dijeliš. 4 Stihovi Zvonimira Goloba: lirski subjekt pjeva o onoj od koje se rastaje, koja nije više pored njega, ali je pola njega svejedno ostalo s njom, da je prati, da je ljubi, da sluša kiše pod njenim mračnim prozorima. S njom mu jednim danom dolazi stotinu dana, ali zato sada bez nje, recipročnim računom, svakim danom biva gubitnik po stotinu dana. Zaspao je, sanja, a u snu mu je zaspala ona, zaspala mu na grudima – i nemojmo računati na to da će ju skoro buditi dok mu je još na takvom mjestu. Čudesnom zadnjom strofom – pušta je da sanja, pušta se da sanja. Pod hladnim nebom, ispod granja Stavit ćeš glavu na moje grudi Jer ja sam onaj koji sanja I zato neću da te budim Ali prethodno smo u trećoj strofi doznali još nešto, ključno... Jer ja sam onaj koji gubi I prije nego išta ima Slično kao na mnogim mjestima gore, ovaj prinudni rastanak događa im se prije nego su se pošteno i sastali. *** PISMO ONOG KOJI GUBI I PRIJE NEGO IŠTA IMA Uh, ni ne znaš koliko si pogodila s ovom... Ima u gramatici onaj futur drugi, buduće složeno vrijeme (ili u engleskom: future perfect): izražava buduću radnju koju zamišljamo s pozicije neke još dalje budućnosti iz koje ćemo se ove prve sjećati kao prošlosti. Npr. u utorak ću ići na koncert, a u četvrtak ću se sjećati tog koncerta kao već prošlosti – i u tom smislu mogu o njemu danas govoriti futurom drugim: ''budem bio na koncertu''. Ili drugi primjer: sutra ti je, kao što znamo, let, a u petak ćeš o svom budućem letu sutrašnjem govoriti kao o prošlosti – ali (sada slijedi ključna kvaka) otuda ti već sada možeš o njemu govoriti future perfectom: ''I shall have gone by then.'' Oh, Canada! O, sjeverna Ameriko! E, pa točno tako me, u jednoj neobičnoj korelaciji s gramatikom, i ova tvoja pjesma danas potrefila! Znam da si zbunjena, objasnit ću. U pjesmi se on s nostalgičnom čežnjom i melankolijom sjeća neke nje... nje i sebe, njih dvoje, njihovih dana skupa: vrati mi se, draga, ako treba pobjegni od svega, da te opet slušam kako dišeš, da se opet volimo u klasju, da me dira tvoja kosa, tvoja kosa na mom licu, draga... A gle što se ovamo događa. O tebi govorim; tebi i sebi. Ja se, natürlich, ne mogu sada sjećati nekih naših silnih dana skupa – jer baš ih i nije bilo. Kao što znamo. Huda sudba koja mi te donosi ne u neki bolji čas nego taman onaj u kojem mi te odmah odnosi, u kojem moraš ići. Nažalost, nažalost, kratko se znamo, nema iza tebe i mene u prošlosti dana kojih bismo se mogli sjećati s nostalgijom. Novo smo si poznanstvo. Ali zato postoji ovo nešto, razvijajuće, što je vrlo jako... naboj uzbuđenja, iščekivanja, čežnje, živnulosti i ne znam koje bih još sve senzacije naveo, ali znam da je učinilo da mi u ovom momentu budeš mnogo važna osoba u životu, netko na koga mi stalno misli spontano bježe, can't stop thinkin' about you – i da imaš potencijal ipak uzrokovati kod mene nostalgične emocije iz pjesme. Kako sad nostalgične? Možda sam te ovime još više zbunio. Pazi, što se tu zbiva: činjenica tvog odlaska, i to vrlo skorog odlaska, koliko sutra, prisutna je već u ovom našem danas. Ovom našem danas u kojem smo se doslovno morali voljeti ''kao da nam je zadnji put'', s obzirom da doista i jest zadnji. Kada prvi put o istom trošku biva i zadnji put, ali ne iz takve volje, nego po krutoj prinudi – ima li ičega melankoličnijeg, a odmah i pogodnijeg za vikati na sav glas: šteta, šteta! Nostos – povratak; algos – patnja. Nostalgija – patiti za povratkom. Povratkom u što? U što bismo se ti i ja imali vraćati? U budućnost? Patiti nostalgično, kao za povratkom u nešto čega nikada i nije bilo (?!). Premda nismo nego u povojima, banalnom zemljopisnom datošću biva nam unaprijed uskraćena mogućnost da i ne ostanemo samo u povojima, a što onda već u ovom momentu izaziva kod mene nostalgiju futura drugog, ako me pratiš. Buduće sjećanje na ono što se upravo događa, što je momentalno prezent – na naše aktualno danas! Nostalgiju za današnjim danom kakav je bio i – šansom za nas. To je ta složenost sadašnjeg trenutka. Kao što se index u pjesmi sjeća sretnih dana u kojima ga je dirala njena kosa i čezne, sanja, za time da mu opet bude na licu, tako ja danas iz jedne složenije pozicije – ne govoreći prosto iz perfekta, nego iz futur perfekta – mogu imaginirati to buduće vrijeme, u kojemu ćeš ti biti već već daleka, prekoatlantska, a ja se sjećati sretnih dana u kojima si mi još bila tu, do mene, na dohvat ruke, na grudima, bila mi bliska – pri čemu, što je najgore, ne govorim samo o geografskim razmjerima blizine i daljine). No, moja pozicija biva složenija i u još jednom smislu: dok on sanja (u perfektu) o njihovoj boljoj prošlosti, ja mogu samo sanjati (u futur perfektu) o našoj neostvarenoj mogućnosti, toj potencijalnosti koju avion sutra odvozi skupa s tobom, u buduće-prošlu neopozivost nedogođenosti. Ali hej! Malo lamentiranja ne znači odmah da sam tužan! ''Kristalna kocka vedrine'' unatoč svemu, uči nas Tin! Stvar je u tome da sam, kad se sve zbroji i oduzme, ipak presretan – jer mada mi odlaziš prije nego smo stigli stvoriti bolju prošlost, preteže ovo što sam te uopće sreo i imao privilegiju saznati da postojiš... Do nedavno sam bio siromašniji čovjek. (Znam, patetičan sam! Tuži me upravi ispravnog tona.) Ajde, džada sad! *** |
No šalu na stranu... Tekst je savršen - kristalan u svojoj preciznosti, predivno dopunjen glazbenim pričama (i inače mi bliskima) i bolno lijep u svojoj tragičnosti (u tom paradoksu nemoguće/zabranjene/odgođene ljubavi). Prvi put na tvom blogu nemam potrebu baš ništa više komentirati, raščlanjivati, oprimjeravati... (skoro da je "prebolno, pretužno, prefrustrirajuće" približavati se semantici ove priče/istine, u kojoj je omjer svega savršen). No isto tako, nekako imam potrebu, baš ovdje, ostaviti svoj trag...
I ipak, još nešto - ako možda nisi razmišljao o tome koja je nulta, ali i središnja točka tvoje priče, njezin pupak (ili srce, svejedno), mislim da je to rečenica: Raspametit ćemo se ležeći jedno pored drugoga u poljima ječma, zlatnim poljima. To je točka od koje se mjeri vrijeme u ovom tekstu/priči/životu, u svim smjerovima - i prema prošlosti i prema budućnosti, u svim njihovim varijantama. Pa i onima naizgled paradoksalnima - kada prošlost obuhvaća budućnost, i obrnuto - jer baš iz te točke, kao iz korijena, raste "alkohol međusobnog imanja". A njime se iznova prestrukturira život, i vrijeme. Makar i u onoj sferi izvan fizički postojećeg/vidljivog. (Ama Gi 26.07.2013. 19:26)
MISS - :)
AMA GI - ljepši komentar nisam mogao dobiti
DOGG - misterij
SAMOHRANA - Cibelle, Green Grass (zadnji pokušaj ti je bio dobar, samo si lupila razmak il' tri viška :)) (pero u šaci 27.07.2013. 16:26)
mada bi se sad i vlastitim čežnjama bila u stanju narugati, osjećaje ipak ne analiziram; fado rječnikom - tuga je, ne moći osjećati. u to ime razumijem i taj futur, ma kako zvučalo ovo
jer ja sam onaj koji gubi
i prije nego išta ima
(nisam od nekih riječi, ne da mi se dalje, samo se bilježim) (primakka 29.07.2013. 17:02)
daklem, Naom je Chomsky u sporadičnim prepucavanjima Žižeku spočitnuo da ,citiram: "često trivijalne vrijednosti maskira u zakučasti jezik."
evo nemaš pojma koliko bi volio pročitat tvoje očitovanje, ne toliko o navedenoj dvojici, koliko o značenju i pojavi maskiranja trivijalnosti ,općenito u suvremenom govoru? (blogdogg 30.07.2013. 16:44)
A) Čime si me zbunila?
Ja se, reče, odrekao svoje osjetilne strane? Hm... gdje, kad? Kojem to komentaru? :) To mi zvuči sasvim nevjerovatno - da bih takvo što učinio, na neki programatski način.
Druga stvar: zašto uopće osjetilne? U postu nije riječ o registru koji bi se sveo na osjetilnost. Mogli bismo eventualno govoriti o senzualnosti, kao riječi smještenoj negdje između osjetilnosti i osjećajnosti... Te riječi pak da bih se odrekao - još mi je teže zamislivo.
B) Čime me nisi zbunila?
Arsenom. ;) Da zvučim ironično? Ali čemu razmišljati na ili-ili način? Upravo je gospodin kojeg si spomenula savršen primjer supostojanja ironije i emocije - u isto vrijeme na istom mjestu. Ono ''uvijek s druge strane svoje strane'' - točno to je nešto najarsenovskije.
Možeš čitati i ovako: čak i tamo gdje zvučim ''pomalo ironično'' - a sasvim je moguće da i jesam tada pomalo ironičan - ne znači da emocija nije najistinitija i najpravija, u isti mah. (pero u šaci 04.08.2013. 13:41)
DOGG - link (uklapa ti se, o da)
DOGG - koga briga za Chomskog & Žižeka, idi radije naručuj od njih neka ti se očituju o meni (pero u šaci 04.08.2013. 14:04)
S obzirom da mi se Diamonds & Rust uklapa u koncept - i inače, a na ovom mjestu pogotovo - tebi u čast i dobrodošlicu ću je danas malo linkati okolo. (pero u šaci 08.08.2013. 09:37)
razočarana sam odgovorom dogu. i mene je zanimao tvoj komentar.
što ima veze ako je dogov komentar ispod manje ili više slojeva lagano podjebavajući? :)
mislim, nije fer biti ljubazan samo prema ovim konjplimentirajućim. :)
previše seciraš. i dok je to u nekim segmentima nužno potrebno, zbog kvalitete analize, emocije to ne trpe. ili ja. ne znam točno. :D (Emi Gablo 09.08.2013. 17:03)
"Perfect Day" jedna je od onih rock pjesama za koju su razvili teoriju da se zapravo radi o drogi. ("Oh, it's such a perfect day, I'm glad I spend it with you). a možda je i kod Šantića isti slučaj: "iz prizraka tvoga blaženstva me griju". (pametni zub 09.08.2013. 21:05)
Nabožni bonton zabranjuje autoreklamu ili čak previše lako prihvaćanje tuđe pohvale - poput kakve lake žene - pri čemu stigmu ovdje nosi osobina ''umišljenosti''. A to onda uzrokuje stidni kompleks pri mogućnosti da ispadnemo umišljeni, te evo imamo posla s općom tenzijom ka prikrivanju ega pred drugima, konvencijom skromničkog tona; ono: saying all the right things. Tj. masovna pojava postaje ono kada vidiš, po svim signalima, da kod nekoga itekako jest ego/narcisoidnost na djelu (uostalom, a kod koga to nije?), ali pravi izraz lica da uopće nije. Pošto je biće čovjek prije svega spontano osjetljivo na to da mu se mulja, da se iz njega radi budalu, ono što osjećamo kao iritantno nije očitovanje samoafirmacije kao takvo, već osjećaj da dotičnoga time hvatamo u laži. Ono: aha, tako znači!
Jednom je Gombrowicz zapisao: '''Ja' nije smetnja u komunikaciji s ljudima, 'ja' je ono što 'oni' žele. Važno je samo da 'ja' ne bude uvođeno kradom, kao zabranjena roba. Što ne trpi 'ja'? Polovičnost, plašljivost, stidljivost.'' Važno je, drugim riječima, da bude besramno - tada predstavlja šarm umjesto iritacije. A kako mi ti ono reče: ''besramno pero''. ;) Eto vidiš kako sam dobar učenik svome učitelju!
Nadalje, prihvaćanje pohvale ovisi o karakteru same pohvale. Nije automatsko. Kada mi se, recimo, ovaj avlijaner kojeg spominješ došao zimus uvaljivati na pasja kola i mahati mi repom udvorno i laskavo, sav onakav prijateljski i simpatičan, nisam reagirao na isti način - naprotiv, prezreo sam ga. Prezreo zato što ga prozreo. (Pa i inače gajim alergiju na općesimpatične tipove, ''buraze'' kojima su svi ''frende'' i ''ma ajmo mi na pivo'' - tu se radi o gardu, o pozerstvu simpatičnosti-otkačenosti-prijateljskosti-dobrodušnosti-itd. - i najmanje povjerenja imam u benignost upravo takvih koji se naglašeno prezentiraju benigno, prijateljski i ''rokerski'' uz pivo, kao veliki ''pozitivci'', kojima je to furka. Sad već ne govorim samo o Doggu, nego o mnogima.)
Pogledaj, tome nasuprot, Livijine riječi. Potpuno antipodno nešto. Nije došla pohvaliti prvom prilikom samo da pohvali. U pozadini stoji pokriće ne samo iskrenosti nego i autentičnosti u toj iskrenosti; osjeti se to. Nemam nikakvu brigu da sam potkupljivan, kao što bih imao s ovim ''burazima''. Eto zato joj je komentar prvoklasan, čak i ako me časti epitetima za kakve ne bi bilo pristojno da sam pomislim kako je do kraja u pravu.
Doggu nisam odgovorio onako kako je molio ne zato što je Dogg pitao, zaboga Emi! Pa odgovorim ja uvijek uredno i onima koji su mi manje simpatični ili dragi, tj. neovisno o tome tko pita. Koliko puta sam se raspisao u takvim situacijama, samo ako me tema uzbuđuje. Eto, o tome je. Predložena tema me po sebi nije posebno uzbuđivala, a u trenutnim okolnostima u kojima sam rasut na sasvim drugim stranama do mjere da se ne mogu okupiti (dijelim tvoj usud što se tiče groznog pomanjkanja vremena), nije me interesirala uopće. Možda jednom.
Sad moram na cestu, a kad se vratim, pisat ću ti još u vezi tvog donjeg retka. Dotad ti dajem dvije domaće zadaće. Prva: Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja. Ne da čitaš, znam da i bez toga sve znaš što piše u tom postu, nego će imati velike veze s ovime što ću ti pisati, pa kao podsjetnik i uvodna referenca. Druga: sjećaš se kad si me ono onda pitala za očitovanje u vezi vjeronauka u školi, a ja te proslijedio na komentar Samohranoj od 08.10.2012. (onaj u 17:19)? U njemu se spominje način na koji je Stravinski pisao Misu - e, to je važno i instruktivno. (pero u šaci 10.08.2013. 17:23)
kad smo već tu, nije mu lijepo što nestade odmah potom.
mislim da znam o čemu ćeš u tom romantičnom nastavku.
i odma će da ti velim da se slažemo potpuno u doživljaju "buraza" s tim da mi "burazice" još lošije "sjednu".
skoro si me imao (ali samo) na duši. :Đ naime, zamalo preminuh od smijeha na tvoju drugu rečenicu u zadnjem komentaru. :R
slažem se i sa citiranim gospodinom ali bi prispomenula bitnost sposobnosti razlikovanja "ja" od " überja" prilikom samoidentificiranja i korištenja u argumentacijske svrhe . :Đ (Emi Gablo 10.08.2013. 23:49)
time potvrđujete sve ono što sam vam mjesecima imputirao, a i insinuirao u prethodnoj "molbi". vaša zadrtost je neprobavljiva, a nespremnost na prihvaćanje različitih pristupa i zajebancija, izjednačava vas po zadrtosti sa ekipom koja na čoperima 5.08- pohodi Čavoglave.
Vi pak, koji mislite da pero nema pravo na slabosti se grdno varate.
moj nastup na blogu možete shvaćati kako god vam drago, ali da sam unio malo živosti u ovu ustajalu močvaru-to mi ne možete zanijekati.
što se tiče anonimnog komentiranja-moj stav je tu poznat i svatko tko to čini mora prihvatiti činjenicu da se time koristi tehnikama kakvima se na mrežama služe pedofili i ostali virtualni predatori. (blogdogg 11.08.2013. 18:18)
knjizna baja moguce da te brani ali nepotrebno eto, jebes i onako svih kako ti se digne (ne zaboravi i mene) :P (RakijuVolim 12.08.2013. 01:05)
skuzili odavno al' eto veseli nas i dalje. :D (Fritaja 13.08.2013. 02:03)
Janáček dovršava riječima: ''Nije se pomaknula, napola ljutita, napola pažljiva.''
Odlučio sam potegnuti Kunderu. Zašto? RAKIJI za ljubav. On/a to voli. Ali ionako znam, Emi, i da si ti sva uho čim ti Kunderu navedem. :D
Elem, on je imao nešto za reći na ovu temu: ''kako izgovaramo takvu rečenicu u nekoj stvarnoj prilici? Što je melodijska istina te rečenice? Što je melodijska istina izgubljenoga trenutka? Potraga za izgubljenom sadašnjošću; potraga za melodijskom istinom nekog trenutka; želja da se zaskoči, uhvati ta kratkotrajna istina; želja da se tako pronikne tajna neposredne stvarnosti koja neprestano napušta naše živote, koji tako postaju nešto najnepoznatije na svijetu. Tu leži, čini mi se, ontološki smisao proučavanja govornog jezika i, možda, ontološki smisao čitave Janáčekove glazbe.''
U jednom intervjuu, na pitanje zašto piše, portugalski pisac Rui Nunes odgovara: ''da bi mi stvarnost postala jasnija''.
To je zadaća umjetnosti: ne da pobjegnemo od stvarnosti, već da ju stavimo pod mikroskop; ta potraga za izgubljenim trenutkom. Za izmaklim životom. Jer - zaborav Bitka - život jest nešto što nam izmiče, kako u momentu samog zbivanja (paradigmatski primjer Joycea: mikroskop stavljen na sadašnji trenutak), tako i u momentu kad se pokušavamo prisjetiti (primjer Prousta: mikroskop nad ''izgubljenim vremenom''). Kako shvatiti nešto o sebi i onome što ti se događa? Što je uopće (bilo) posrijedi? Stvarnost je nešto što se neprestano događajući, neprestano osipa... Ostane nam samo kostur, samo suhe osnovne informacije, digest sažetak, nekoliko leitmotiva, a sva punina onoga što proživljavamo nepovratno nestaje, često uopće i neregistrirana. Sva naša prošlost, naposljetku, kad se osvrnemo - samo par blijedih slika.
Karl Kraus: ''Ne živi se čak ni jednom!''
Zato umjetnost: to je pokušaj da život sačuvamo, primijetimo, uz dublji uvid, da ne iscuri pored nas živih kao pijesak kroz sito.
Problem organizacije kaosa.
Kako prosijati svijet činjenica?
Kakvim jezikom organizirati stvarnost?
Avanture sa stvarnošću za vrijeme njenog izranjanja iz magle.
''Dajem sve od sebe da izgubim iz vida prirodu. Nastojim težiti sličnosti, dubokoj sličnosti koja je realnija od realnosti, postajući na taj način nadrealna.'' Realnija od realnosti. Svijet pojava slikam kako ga mislim, ne kako ga doslovno vidim - poručuje nam Picasso - upravo zato da bi mi stvarnost postala jasnija.
Kada je Stravinski radio ''portret'' kršćanske mise - to je radio. Nije bio jedan od vjernika uživljenih u događaj, u emociju, iznutra, nego netko tko se objektivira nad njom da bi ju ''uhvatio'' u njenoj stvarnosti, dograbio je u njenoj srži, putem očuđenja realnijeg od realnosti. Išao je za tim da prodre u Bitak (taj dio Bitka). Ili također portret svadbe, portret barbarskog obreda, itd. A što nije pritom činio? Nije izražavao - sebe. Nije smisao glazbe, učio nas je, u tome da izrazi osjećaje. Umjetnost za njega nije spektar u kojemu autor ''otvara dušu'', manifestacija ''osjećajnosti'' skladateljeve lirske duše, nego oblik saznanja o svijetu (u dimenziji zvukova). (Onako kao što Picasso u dimenziji vizualnog radi ''portret'' svojstva stvarnosti da bude u neprestanom pokretu.) (pero u šaci 13.08.2013. 12:18)
Jedna banalna istina: svijet zvukova dijeli se na umjetne i prirodne. Nutrinu duše - koja je već idealni predjel, platonistički - izražava se isključivo umjetnim zvukovima. Chopinov Nocturno, recimo: tu imamo jedno sanjarenjejavascript: void(0); unutra u čovjeku, duboko u duši, nema veze s vanjskim svijetom. Drugačije rečeno: nema veze s akustikom prirodnih zvukova.
Clément Janequin - renesansni maestro. Pisao je razne stvari. Neke su bile romantične, s osjećajima, druge pak - onomatopejske. Tzv. ''programatske šansone''. Transponirao bi zvukove iz okoliša - pjev ptica, žensko ćeretanje, bojno polje, lov itd. - u glazbu, u polifono pjevanje. Ali kako su borci srca vrednovali njegov opus? Za romantične kompozicije rekli su da je to npr. ''nježna poezija, prodorni žar u izražavanju osjećaja'', da se radi o ''jedinstvenom pjesniku žene'', koji joj zna govoriti ''s nježnošću, divljenjem i poštovanjem''... Onomatopejske stvari međutim, prezreše - da je to puko ''deskriptivno'', ''pitoreskno'', ''površno''... Posrijedi je sentimentalistička izmoraliziranost, s vertikalnim razdjelom u kojem su vrijednost i dubina glazbe izjednačene s mjerom osjećanja koju nudi, tj. svedene na stupanj emocionalne ekspresije lirskog ''ja''. Stravinski je iz revolta izjavljivao kako glazba nije tu da ikakve emocije komunicira. Nije to baš tako - je ona i zato tu - ali nije jedino zato tu, kao što se ustalilo (naročito za XIX st.) u krivu a masovnu pretpostavku, i kao jedini aršin kojom ju se mjeri: koliko osjećaja, toliko muzike! Ona histerika ''velikih emotivaca'': ima li tu ''srca'' ili tu ''nema srca''?
Kažeš, Emi: previše seciram; to koristi kvaliteti analize, ali se kosi s emocijama iz pjesama (i pisma?). Primjedba bi ti vjerojatno bila na mjestu... kada bi smisao ovog posta bio u samim tim emocijama. Ne znači da nije i u njima. Ali nije samo u njima. Primakkino pronicljivo opažanje je već bilo na tragu te dijalektike: istodobnost emocije i odmaka; pogleda iz prvog lica, uživljenog osjećajućeg ''ja''', i trećeg lica, koje gleda sa strane, tipizirajući, sistematizirajući, radeći portret lirskih songova (u perfektu ili prezentu s futurom drugim). Ono što je mene ovdje zanimalo jesu emocije - jer da, i ja osobno ih znam, sve nanizane - ali nisu me zanimale same po sebi, nego u toj relaciji, toj dvosmjernosti, tom titranju od prvog do trećeg lica, od subjektivnog afekta do objektiviranja u potrazi za jasnijom stvarnošću. Rastegnutost tog užeta na dva ležaja, između kojih vibrira, čini mi se puno zanimljivijom i potentnijom od lirskog ležaja samog.
Svoj koncert za klavir i orkestar no. 3 Bartók je pisao već terminalno bolestan, zadnjih mjeseci koje je doživio. Čovjek koji umire izložen je vrlo jakim emocijama. Drugi stavak, adagio religioso, počinje velikom melankolijom, posve unutarnjom i subjektivnom, duboko u duši (u linkanom videu pijanist to jako dobro komunicira već i facijalnim ekspresijama). Srednji dio stavka, međutim, okreće ploču - pisan je u Bartókovom noćnomuzičkom stilu - koji imitira zvukove iz prirode (pretežno noćnih životinja, ptica, kukaca), evocira raspoloženje/prostranost noći, a melodije (opet metoda koju znamo od Stravinskog) portretira umjesto da budu sredstva (samo)ekspresije. Ta sredina stavka predstavlja upad objektivnog, vanjskog svijeta u stavak; Bartók lirsko, osjećajuće, pateće ''ja'' suočava s kozmosom u kojem se ono gubi.
Ovako ću reći: ta alternacija između subjektivne melankolije i objektiviranja u Bitak, sa strane, u vibrantnosti od prvog do trećeg lica, ono što je sam i sam htio postići, raspoloženje, duh iz kojega sam pisao post.
Iz ovog pitanja koje sam si postavio: što ako za temu (objektiviranog) promatranja/otkrivanja/portretiranja uzmemo baš istovremeno proživljavanje ultimativnog subjektiviteta lirskog ja? (pero u šaci 13.08.2013. 12:53)
RAKIJUVOLIM - evo naslagao sam u gornjem komentaru namjerno što više znamenitih kulturnih imena. Tu su: Janáček, Kundera, Nunes, Heidegger (latentno), Joyce, Proust, Kraus, Picasso, Stravinski, Adorno, Ansermet, Chopin, Janequin i Bartók. (Ne znam jesam li koga ispustio.)
Bilo je to iz altruističnih pobuda. Da se čim bolje osjetite danas ti i tvoj pajdo, što superiornije, jer vi ništa ne čitate, pamet vam ne smeta i ne treba, ne razlikujete romanopisce od filozofa, itd., ergo možete biti ponosni, visoko dignuti glave, a ne kao ja luzer, koji tu nešto - nižem... Zato i jesam nanizao što više odmah, da bih bio čim niži i manji i jadniji pred nogama vaše analfabetske gordosti. (pero u šaci 13.08.2013. 13:56)
:)))
SAMOHRANA - Genijalna si ponekad! Ne znam jesi znala, priča se da mi se ne zamjera na ljubavi prema citatima. Evo ti jedan krasan citat: ''Dobar stilist treba u radu osjetiti užitak narcisa. On svoje djelo mora moći objektivirati tako da ulovi sama sebe u osjećaju zavisti i da tek tada sjećanjem dođe na to da je on sam stvoritelj. Ukratko: on mora potvrditi onu vrhovnu objektivnost koju svijet naziva taštinom.'' (KK) (pero u šaci 13.08.2013. 18:23)
Blage veze nemam o čemu ti. No, mogu pretpostaviti da pucaš na nešto u vezi Livije, što valjda ocjenjuješ kao kompromitantno po nju. Pošto nisam upoznat, ništa o tome ne mogu reći. No, i ne trebaš me upoznavati, jer to se mene ne tiče, posve je irelevantno ovdje. Za što sam ja rekao da stoji nasuprot Doggovom nastupu? Livia? Ne, eno ti crno na bijelo: Livijine riječi. Što god da joj inače imaš ili nemaš zamjeriti mimo tih riječi i ove teme - trebaš rješavati negdje drugdje. (pero u šaci 14.08.2013. 00:32)
LUK - Na Emino zadirkivanje o mom prihvaćanju Livijine pohvale, osvrnuo sam se na razliku između njene i npr. Doggove. U tom sam kontekstu upotrijebio i termin autentičnosti, kao razlikovni u odnosu na iskrenost (s obzirom da iskrenosti mogu biti razne). Tu ulijećeš da ''dobro pušim'' nečiju autentičnost te o ponašanju neke pjesnikinje koje da je istovjetno Doggovom. Što zaključiti nego da o Liviji brsliš?
A, znači, ipak ne. No, tada se radi o tvom uvođenju ovdje posve druge priče - nevezane uz to o čemu sam ja a na što si replicirao - odnosno, vidimo sad, o izvlačenju iz naftalina stare trakavice. Pošto mi nije do toga na ovom mjestu, a radi se o mome mjestu - u napasti sam brisati te. No... odgovorit ću. Ne volim neraščišćenosti i neka domunđavanja s dobacivanjima iz sjene, možda je ipak bolje isprašiti prostor od tih mutnih aluzija; nije zdrava klima kada insinuacije ostaju visjeti u zraku. Imaš sreću ili nesreću da imam danas još volje za to; uhvatio si me u zadnji čas.
Prvo upada u oči jedna nesuvislost. Sugeriraš kako sam licemjeran i kontradiktoran jer mi osoba BD i osoba L nisu simpa pošto su glupe, a osoba X jest simpa pošto je inteligentna, premda radi isto što i one. Luk, daj mi odgovori na jedno logičko pitanje: ako košarku zaigra Kobe Bryant i ako košarku zaigra Anto Đapić - da li će to što oni čine biti isto? Invalidno je kapacitet apstrahirati kao faktor iz jednadžbe. Ovisno o tome da li se jednu te istu radnju vrši na glup ili inteligentan način to prestaje biti jedna te ista stvar.
Ali kažem tek onako, a nije čak ni u tome stvar.
Blogerica koju sam onomad branio pred pomahnitalim Doggom jest Tessa. Reći da Tessa radi isto ono što sam dijagnosticirao osobi BD, odnosno osobi L, moguće je samo nekome tko iz temelja nije razumio što sam ovima dvoma uopće dijagnosticirao.
Nikada nikome nisam prigovorio osobinu osjetljivosti/emocionalnosti kao takvu - u tome ti je ključ. BD i L prigovorio sam nešto drugo.
Dogga da ja mrzim? Svašta. Da mi ne nastavlja iskrsavati stalno pred očima, već bih zaboravio na tipa. Priroda mog nesimpatiziranja njega nije mržnja koju bih osjećao zbog nečega što se ''usudio reći'' 21.3. kod Svena o Tessi, nego iritacija - onime kako se ponaša, kako govori, što čini - koju sam očitovao daleko prije tog 21.3. Zato što sam ju očitovao od prvog kontakta. Pa i prije kontakta ušao mi je u vidno polje kao novi bloger - ali čiji mi se izričaj nije sviđao, koji mi je zračio napornošću i infantilnošću. Kada mi se pojavio takav na blogu (9.1.), reagirao sam - hladnoćom, kao i u nastavnim nabasavanjima na njega. Poanta je da je to sve prethodilo bilo kakvom (imputiranom) razlogu koji bih ja mogao imati za ne gotiviti ga. To kako jest među nama je njegov i moj apriorij - zbog onoga kakvi jesmo - nije bilo potrebno da mi se nečime zamjeri; izbilo je prije ičega; izbilo je odmah.
Koji su faktori tog apriorija? Navodio sam ih već više puta kada bi došla potreba, a prvotno također kod Svena, par dana po napadu na Tessu. Krenuo je tada famozni lov na Miciku, a činjeno je to na paranoičan, agresivan i egzorcistički način, zbog čega sam Dogga pozvao nek' mi čita s usana: jebala te micika. Na to je - očekivano - reagirao navalom očnjacima sad pak na mene, uz tvrdnje kako sam najobičniji redikul, kenjator, da mi lik i djelo nije ni zakurac, treća županijska liga zapad (i dakako, ni blizu njegovim uratcima). Lako je bilo suočiti ga s opozitnim riječima kojima me nedugo prije častio, o svojoj impresioniranosti, meni kao ''ljudini'', geniju, svevremenskosti onoga što pišem, unapreditelju čovječanstva... Rastrančirao sam mu usput obrasce kojima se pri uvaljivanju ljudima još služi da bi postigao umjetno intimiziranje - uz karakteristične neduhovite i besmislene fazone (''viva zappa ta'', ''style'' napisano kao ''stayl'' i sl.) čisto za potrebe predstavljanja sebe zabavnim i otkačenim, pa finte kojima se suptilno potura zbratimljenost, kamaradstvo, neka ista strana barikada, pa brojne pia desiderie, s apelima na opće dobro (tipa ''ujedinimo se u jedan dijalog vrijedan budućnosti'') kao jeftinim načinom za plasirati se ljudima plakatom ''pozitivca''. Plus insuficijentnost integritetom i intelektualnim poštenjem, plus odsustvo kralježnice koja bi ga držala na okupu. (pero u šaci 15.08.2013. 01:13)
Poistovjetiti, reći da Tessa radi to - jedino je sumanutost.
Biti ''osjetljivom ženom''? Da, i? Pa nisu meni osoba BD i osoba L anti-simpa zato što bi osjetljivi bili! Anti-simpa su mi zbog svega ovoga što sam naveo (a i već prije navodio). Ako ne razumiješ razliku, to je doista tvoj problem samo.
Gdje si vidio da bi Tessa obigravala oko ljudi i dodijavala im pijano-dodvornim isplaženim jezikom, pa ih onda sljedećeg dana grizla mahnito? Nije, dakle, čak ni pitanje radi li se istu stvar na glup ili inteligentan način, već da se uopće ne, ne radi o istoj stvari.
A Bubu jesam torpedirao. Srećom ja to sve imam dokumentirano, pa koga zanima, uvijek možemo rasprostrti da baš vidimo kako je ono točno bilo i neće mi se lako podvaliti ovakva iskrivljenja. Elem, s Bubom je počelo tako da mi je stavila pokoji prigovor na to što sam Dogga (ne bi mu zubi, ne bi mu zubi) raspalio po očnjacima kojima je stao gristi Tessu te ostale. Na sve sam te prigovore odgovorio istom mjerom uljudnosti s kakvom su mi i stavljeni. Sven 9.4. objavljuje dvije pjesme posvećene Rikiju, koji je poput Jesenjivog Kačalovljevog psa:
''Povjerljivo u susret svakom hrliš
i nikoga ne pitajući nista
ko pjani drug i ljubis ga i grliš.“
Rikiju, koji zapišava pasji i ukaka se pritom i nakon obje nužde još mu nije jasno kako i dalje stoji pred Mitom, braneći se ''crnilom iznutra''.
Druga je sadržavala stihove o ''mom dragom doggu'', ''podleglom bjesnoći'', ''malcu poremećenog uma'', i
''Shvati Riki: zbog stresa,
Vrata mojega stana,
Zbog tvoga rabijesa
Za te su zaključana!''
Uglavnom, po toj blokiranosti Rikija/Dogga oglasila se Buba - i ponovo s ''questom'', optuživanjima i izganjanjima đavola, te mućenjem vode o tome što je i kako bilo. Pošto mi je toga već bilo navrh glave - torpedirao sam je, da, tada i tamo. Reći, međutim, da sam ''vodio odvratan rat protiv nje'' još je jedan pokušaj falsifikacije, pošto podmeće sugestiju po kojoj sam valjda išao za njom u progon i samo gledao kako da je napadnem. A kako je stvarno bilo? Dogg je vodio neki svoj rat, obrušujući se na ljude, dok mu je Buba držala štangu i bila mu advokat. Ja sam tek ne dao da prođe ta agresija i zastrašivanje. To znači: torpediranje koje sam poduzeo bilo je reakcija, ne inicijalna akcija (iskapanja ratne sjekire). I pogotovo ne neko sistematsko proganjanje, ''vođenje rata'' protiv nje. (pero u šaci 15.08.2013. 01:14)
ej pero mislim da je vrijeme da objaviš Sabrane traktate o blogdoggu. jesi li bar svjestan beskorisnosti svoga djela? ...jer u svijetu real filozofije i esejistike ti ne značiš baš ništa. zero assoluto.
drugo, (...)
treće, najveći si majstor izvlačenja iz kontexta pa si tako onih mojih par rečenica o tessi k izjednačio sa nasiljem nad ženama (samo tebi poznatim procesom dedukcije), a što sam ja onda mogao imputirati tebi jer si u svom blogerskom stažu iznapadao bezbroj blogerica i blogera o čemu postoje i konkretni dokazi, ali neću ih sada tražiti nego ću pejstati nešto drugo iz čega će se vidjeti da tvoja slavodobitna tvrdnja da si me davnih dana prozreo jest obična ,samodopadna laž:
uj pero, mislim da ipak nisi rekao sve što si htio. aga hipotetski može abdicirati ,ali to bi ostali beta mužijaci u klanu postali sujetni i protumačili bi to kao slabost....a ako aga več nema sjajno sive dlake na leđima...teško če zadržati vlast.
avatar
24.02.2013. (20:07)
DOGG - Naravno, nisam rekao sve što sam mislio, ali sam mislio sve što sam rekao, s Kantom da kažem. Ono što još nisam: nisam uspio razumjeti smještaj drugog dijela tvog komentara - to o međusobnom rangu aga - u okviru posta. Jel' se na to odnosila opaska iz prve rečenice, o tome kako nešto nije prisutno u postu? Nije, da, no ne mogu reći da vidim zbog čega bi ova tematska linija i trebala biti prisutna...
avatar
24.02.2013. (21:28)
sad pozivam ostale komentatore da prosude da li vam ova konverzacija liči na spiku tipa koji se ulizuje i odgovor almighty mislioca koji je pronicljivo shvatio davnih dana s kime ima posla.
youre full of bullshit my friend i zato ti je moj savjet, drž se svoje didaktike, arhitekture, filozofije...čega već, a moraliziranje, prosudbe i krštenje jarića prepusti onima koji su s tim već dobrano udavili civilizaciju.
četvrto vrijedi za tebe i sve tvoje sljedbenike:
seciranja, beskrajne analize, iscrpljujući pristupi puni pejstova, citata, nikada i ni u kojem obliku neće moći biti jednako vrijedni kao sama kreacija.
-- 15.08.2013. (03:01) (pero u šaci 15.08.2013. 05:06)
1) S nasiljem nad ženama? Hahaha. Opet pamtiš onako kako ti se smisli, ha? Nijedna moja primjedba tamo nije stajala ni u kakvoj korelaciji s time je li napadnuta osoba žensko ili muško. Tema je bila neka deseta.
2) Od hvatanja u koštac ja ne bježim, ne trebaš to sad otkrivati kao toplu vodu. A ne znam koliko puta sam ti crtao već da nije sporno bilo sâmo tvoje pravo da daš mišljenje i onda ako je kritičko. (Premda urnebesan moment i jest ono bio u tome što si istu tu Tessu tri dana prije hvalio na sva usta u istom onome u čemu si je - po nekom međuvremenskom inputu valjda o kojem neću sad spekulirati - tada stao derogirati.) Problem je bio u načinu, metodi kojom si napadao, a koja je bila (tako ju nazvah) šakalskom. Tu bi sad vrijedilo i ono što sam Luku objasnio o tome da nije sve u ''što'', ima nešto i u ''kako''. Da radi li se o inteligentnom ili glupom načinu obavljanja nečega itekako mijenja na stvari.
Postoji negativna kritika i postoji loša kritika, sve smo to već prošli, Dogg, samo badava tebi išta pričati. Negativan sud uvijek možeš imati i dati; ako to pak činiš na loš, maliciozan i nizak način, očekuj da ćeš biti konfrontiran. A baš bih volio vidjeti primjer mog napada na nekoga na analogan šakalski način, niskog nivoa i iz čista mira - jer o tome mi ovdje govorimo.
3) Sabrane traktate? Aluzije na moju tobožnju potrebu da se bavim tobom deplasirane su, zato što sam u temu opet ušao samo s velikom nevoljkošću. Ipak sam to učinio, ne zato što bi mi ti bio jako interesantan, nego je to ipak razvidno gore: jer sam od strane izvjesnog Luka izazvan, odnosno optužen za licemjernost/kontradiktornost, a na jedan promašen način. Draže mi bilo eksplicirati tu promašenost, nego šutjeti dok bujaju konfabulacije. No, kao što sam i najavio - to je bilo zadnje od moje volje za temu. Ne treba mi to na ovom mjestu, pošto mi zastire ljepše sadržaje. Dobit ćeš još ovaj odgovor; sve je već rečeno i svaki daljnji komentar o trakavici bit će brisan.
(Greška koju sam napravio je što sam te uopće spominjao u odgovoru Emi, koja te uostalom oslovila, pa ste se ti i anonimci uhvatili za to. Bilo kako bilo, i tu sam te bio upotrijebio tek kao idealan kontraprimjer Liviji, glede kritičnosti u prihvaćanju pohvala, a ne jer bi mi ti kao ti bio mnogo važna tema.)
4) Hvala ti i za najsvježije kuloarske vijesti iz ''svijeta real filozofije i esejistike'', što god to bilo.
5) Čudi me da u primjeru koji si pejstao vidiš išta osim potvrde mojih riječi. I ako baš hoćeš, na tvom mjestu ne bih se hvalio tom epizodom. Taj komentar je idealan primjer tvoje karakteristične manije komentiranja samo da komentiraš o kojoj i jesam govorio. Komentar zvan niđe veze, što bi rekli dobri južnjaci. Uz to, standardno neduhoviti pokušaj šaljivosti. Blogdogg in nuce. Pa je i moja replika odgovarajuća - de pogledaj još jednom što ti se tu (samo ako imaš uši) jasno poručuje: da pričaš pizdarije, da ti je komentar - je li - niđe veze. Ne da se to razumjeti u okviru posta - kaže ti se - to što potežeš. Da, nema toga u postu, ali - kaže ti se - ni ne treba toga biti u postu. Sereš bezveze - poručuje ti se, ukratko - samo na fin način. A rekao bih da si i sam to vrlo dobro skužio, samo se sad praviš grbav. Zašto nisi naveo i ostatak prepiske, Riki, i druga dva upisa? U sljedećem, naime, potvrđuješ: ''ma improviziram bezveze i oču ti izbanalizirat post. serem ko foka.'' A i ja ti potvrđujem (uz ironičan namig): ''znaš ti to ponekad, da ;)''. Što smo vidjeli? Potvrdio sam ti da sereš ko foka. Kako si to, molim te, uspio shvatiti kao nešto što bi se kosilo s tvrdnjom da mi je već tada bilo jasno s kime imam posla? Pa to je čisti sjever s moje strane, rezerviranost. Minimalno sam pristojan i ništa više od toga, a što ti imam za reći - kaže ti se sasvim čitko. Kačiti se, svađati s tobom išao nisam - nije mi to smisao života. Nikad nisam ni rekao da sam se otvoreno sukobljavao s tobom u tom periodu (prije 21.3.) - pa i zašto bih, nije moje da ispravljam svaku krivu drinu - nego samo to da sam bio hladan prema tebi, da mi se nisi sviđao. U primjeru koji si dao, kao i u svim drugima. Što ti nije jasno sad? Krivo si se fokusirao: nije poanta toga što sam Luku govorio u samoj satisfakciji zbog vlastite dosljednosti od prvog trena u ophođenju s tobom, nego što se time lako poriče insinuaciju kako si mi iritantan postao tek nakon što si se nešto ''usudio reći'' o Tessi pa smo se zakačili. I što ti se čini - jesi li me ili nisi iritirao svojim komentarom također i tog 24.2.? (Retorički pitam.) (pero u šaci 15.08.2013. 16:19)
Drugo što bi se mogao zapitati: što trebaš zaključiti iz činjenice da za Bubu recimo nemam nikakav problem priznati da izvrsno piše, da je duhovita, i sve što je već ide, i da je npr. uredno linkam na fejs stranici, unatoč tome što sam se i s njom zakačio kao i s tobom, o istom trošku? Što to govori, Riki, o tvojoj teoriji po kojoj ti vrijednost neću priznati samo zato što sam se zakačio s tobom, nesposoban biti objektivan, što sam ljubomoran na tvoje dosege ili iz one, kako reče, ''otuđenosti i odnarođenosti umišljene bložne kaste'' koja u svojoj zadrtosti ne priznaje nikoga drugoga (''nespremnost na prihvaćanje različitih pristupa i zajebancija'')?
Može li barem ta činjenica učiniti da se zamisliš nad sobom?
7) Još jednom: svaki sljedeći komentar, tvoj ili bilo čiji, na temu trakavice, bit će brisan. Vrijedi i za ovaj gore skup tema tvoje sujete koji se nadovezuje iz iste. Sve ti je, ponavljam, već rečeno mnogo puta. Pametni ljudi održane seanse terapije masno naplaćaju, a ja da ovdje besplatno raubam svoje uši?! Neće više moći. Još sam i daleko predugo strpljivosti imao. (pero u šaci 15.08.2013. 16:55)
Nego, ono što me obradovalo, osim djela koja si ovdje citirao, bilo je sljedeće: a)„To je zadaća umjetnosti: ne da pobjegnemo od stvarnosti, već da ju stavimo pod mikroskop; ta potraga za izgubljenim trenutkom. Za izmaklim životom.“
b) „Zato umjetnost: to je pokušaj da život sačuvamo, primijetimo, uz dublji uvid, da ne iscuri pored nas živih kao pijesak kroz sito.“ Naime, jednom si rekao, tamo davno dolje u sklopu nekog svog posta, da ćeš pisati o umjetnosti. Nisam sad uspjela ovako kratko pronaći pod kojim je to postom, jedino se sjećam da je i Modesti rekla da to jedva čeka (svaka nekim svojim rječnikom, mislim da sam ja spominjala "glad" ;-)). Jesu li to istovremeno i neke tvoje, hajde, nazvat ću ih programatske odrednice? Inače, kroz ovu trakavicu koja se provlači vidim i natruhe neke druge teme koja me zanima, pa možda više o njoj, jednom, kada i ako: osobnost umjetnika naspram njegovih djela i sl. Mislim, to je tema koja je zapravo vrijedna studijske godine, ako ne i života ;-), ali mislim da ju nije nemoguće uvesti u razradu, u tvom stilu :-). Nešto kao, mora li umjetnik živjeti svoju umjetnost, da, ne, zašto, koliko, kako i ako uopće...Inače, ne smeta mi toliko obračun na osobnoj razini jer i to je neka vrsta mogućnosti pružanja uvida, nešto što može biti poučno, kod tebe osobito stoga što voliš svakome razložiti kad je izvedeno iz aktualne teme, a time i pružiti priliku da te se bolje upoznaje, ovako prekobloški:-). No, primijetit ću samo da je pametnome dosta. Nije sad uopće do taštine ili toga kako nešto lijepo ili ružno izgleda prema van ili izvana. Ovo nemoj shvatiti kao neku kritiku nego više onako, kao razmišljanje. Ipak, drago mi je da ustraješ na svojoj osobnosti. Znam da nisi uveo rubriku "Želje i pozdravi", ali eto ;-)... (samohranamajka 15.08.2013. 23:01)
Obradovao me ovaj post baš, onako pravo, a posebice ovo tvoje spominjanje future perfecta. Ja sam rođeni čitatelj, a odgojeni lingvist, a kad dobijem oboje na pladnju, ne mogu si pomoći, ozarim se kao curica! (Hlapićka 18.08.2013. 10:45)
(O isparivanjima tvojswenstvenosti imaš sve u prethodnom postu.) (pero u šaci 18.08.2013. 13:54)
Morska sol, Barbarella, Grinč, Nemanja... Svena nemamo ne samo građanski, nego sad već ni nickom. Ni traga ni glasa, isparili svi redom!
Pa evo i ozarena gospođica malo iznad koja uvijek ozari svojim kapiranjem bez premca, ali zato zaroni u jednom godišnjem dobu, pa izroni u nekom sljedećem - i nikad ne znaš je li to zadnje što si od nje čuo; trebaš li i nju svrstavati već u gornji niz. Welcome back, ZVEČKA, good to see you again!
Pa Wall, koji je tu komentatorskim glasom, ali ni on više ne piše.
Pa oni koji se još samo rijetko oglase, iznimno, umjesto po pravilu kao nekad: Babl, Marčelina, Tessa... Dobro, za Ama Gi je od početka default da ne može nego sporadično... Ima ih još...
Poučak: što je ovdje pametno, lucidno, duhovito, pismeno, okretno i/ili bosonogo u jeziku - sve više je tu na kapaljku ili nikako. Već se počinjem brinuti za sebe. Što to govori o meni da sam još uvijek tu, još prisutan? :)
Još par ljudi da ispari i ostadoh sam na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno, da se bakćem i zlopatim s... ovima. (pero u šaci 18.08.2013. 15:41)
RAKIJICA - odgovorit ću ti pogodi čime: citatom: ''Ja svoje pozajmice ne brojim nego važem'' (Montaigne)
NAKLAPANJA (''DSL'', ''čuk'', ''luk (i jaja)'', ''fritaja'' ) - zijev (pero u šaci 18.08.2013. 18:12)
I jer tema koju si izvukao iz naftalina s ovim postom nema nikakve jebene veze. A meni je drag moj post, drage su mi teme koje su potakli neki drugi komentatori - to su lijepe teme, a ova je ovdje suvišna, mislocirana i zastire lijepe. Da bi joj se stalo na kraj, neophodno je biti dosljedan u brisanju svakog daljnjeg komentara na nju, sukladno najavi - bez obzira što u njima nema ničega što bih trebao sakrivati. Reci, Luk, zašto je tebi potrebno tražiti extra, dopunske motive da ti brišem komentar povrh samog prethodnog proglasa da ću brisati sve komentare na temu?! (Da stvar bude luđa, koji ti je stajao neposredno iznad dok si pisao novi.)
Pa je tako i ovaj zaključak kojim prejudiciraš zašto brišem (jer da tobože hoću nešto sakriti što kažeš, pomesti pod tepih) klasičan primjer non sequitura, ''jumping to conclusion'', klasična invalidna konkluzija - loša logika.
Kao što si općenito prepun loše logike.
Ja ti lijepo razložim da činiti neku radnju na inteligentan ili na glup način nije ista stvar, ali (obrati pažnju) i da to kažem čisto radi bistrenja pojmova, a da nije čak ovdje uopće do toga, da nije to meritum. Da bi mi ti sada replicirao kako je laž laž neovisno o tome iz koliko glupih ili pametnih usta dolazila?! Halo! Tko je ovdje lud? Još jednom: nije o tome. 'Ćeš bre da ti nacrtam?
Evo me upozoravaju ljudi da mi se s budalama, tj. takvima kao ti, ne vrijedi objašnjavati, da je uzalud pokušavati razumom i logikom. Jasno da su u pravu. No, odlučio sam ipak ih ne poslušati, te ću ti - još jednom! - dati odgovor. Možda sam poludio? Nije, nije, znak da sam poludio bio bi da to radim jer mi je stalo tebe uvjeriti još u nešto, da o tome gajim iluzije. Dočim ću ti ja odgovoriti iz jednog sasvim drugog razloga, čut će se do kraja... Pa krenimo.
Tvoja tvrdnja o mojoj licemjernosti bila bi potkrijepljena jedino onda ukoliko bi mi naveo gdje to i kad Tessa čini isto ono zbog čega mi Dogg nije simpa. Jesam li prilično precizno naveo što je to? Jesam. No, izvoli onda, što čekaš, pokaži mi situacije u kojima je Tessa činila isto to. Pazi, ne nešto drugo što se tebi čini slično, ne neku općenitu tvoju predodžbu o ulizivačkom ponašanju, koje da dijele i osoba BD i osoba L i osoba T, nego baš tu istu vrstu ponašanja. U protivnom, ne radi se o mom licemjerstvu (jer nema dvostrukog standarda) nego samo o tome da ti imaš neki problem s Tessinim držanjem (koji ja nemam). Ne govoriš, kažeš, o fazi okretanja protiv onoga kojemu se do jučer palamudilo, nego samo o toj prvoj fazi ulizivanja svima? E, pa jebiga, ne ide to baš tako. Reklo bi se da si čitao ''Hladnoću srca...'', s obzirom da se referiraš na obrazac ponašanja kao kod osobe L. A opet, kao da i nisi čitao - jer da jesi, morao bi shvaćati da je okretanje svom žestinom protiv domaloprijašnjeg predmeta najžešće afekcije i panegirika, neodvojivo u svojim fazama - dvije faze predstavljaju dva vida iste crte, samo suprotnog predznaka (kao što sam Doggu i napisao na izvornom mjestu: da sam sebe pokraćuje kao X i -X). No, taman i kad bismo dopustili da izolirano promatraš samo prvu fazu, panegiričku - tko je kad čuo da bi Tessa primjenjivala takve finte umjetnog intimiziranja, izigravala ''pozitivca'', apelirala pia desideriama ili uopće se išla slizavati na jednoj masovnoj i općoj bazi? Spoznaja da za tebe doista nema razlike između Tessinog i opisanog Doggovog ponašanja ne samo da nameće ono pitanje jesi ti glup ili što, nego odmah predstavlja i potvrdu da očito jesi.
Primitivan je, k tome, način razmišljanja kojemu se i nakon svega podrazumijeva da sam ja Dogga napao čisto zbog toga i samo zbog toga jer je ''napao nekog tvog koga simpatišeš'', a uopće ne zato što je stvarno napravio nešto što je zahtijevalo reakciju. Zašto sam ''odlučio odreči se nekog isto tvog kao što je bila knjižna buba''? O, zar ja to jesam tako bio odlučio? Stvarno si prikraćen. S Bubine strane mi je dolazilo nastupanje (kao što je i njoj moje) s kojim smo se nužno razilazili ona i ja. Da kojim slučajem nije toga bilo, ne bi bilo ni razilaženja; nije postojala odluka o tome s moje strane, koja bi išla ciljano za time. Jebiga, rastajem se od onoga što se rastaje od mene.
Eto. There you go.
Zašto sam ti odgovorio na sve i jedno što si istresao? Što sam time postigao? Zapomaganja tipa pero, seronjo, zašto si me brisao, pero siledžijo, cenzore, to može biti samo zato što nešto hoćeš pomesti pod tepih - učinio bestežinskima. Kao i neutralizirao eventualnu mogućnost daljnjih tumačenja da je brisanje znak nemogućnosti odgovora. Svaki sljedeći put kad (ako) mi se to tako kaže, bit će jasno kao neutemeljeno.
Imalo bi se tu još što za reći, ali to neću pisati tebi, razumije se... (pero u šaci 19.08.2013. 17:57)
Recept za primijeniti.
No, kao što sam već obavijestio ''luka'', neću vas poslušati - ni vas ni Bukowskog.
Jer nametnulo mi se u sklopu čarke nešto drugo, jedan načelan problem.
Neovisno o slučaju gore - možemo si zamisliti bilo kakav drugačiji - zanima me općenitost situacije zasićenja temom po ovoj šoštarskoj osnovi: došli smo do zida, budala nas dobija na iskustvo na vlastitom terenu, te uvodimo daljnju zabranu teme, počinjemo provoditi brisanje.
Doista, uvijek se tada može reći: evo, pero, brišeš samo zato jer nešto ne možeš čuti, ergo jer si u dubiozi nekoj - nemaš odgovor, istina te boli pa zato.
Nemam puno iskustva s brisanjem komentara, a istovremeno sam po svemu svome, po vlastitoj vokaciji, mentalnom sklopu, po čitavom habitusu, u opoziciji spram fenomena kao oglušivanje, cenzura, čepljenje ušiju, lažno ogledalo, metenje pod tepih i sl. - čitavo moje biće buni se tada...
Rekao je jednom Wilde (citiram po sjećanju) kako je puritanska monogamija u emotivnom životu isto što i rigidnost u duhovnom: priznanje poraza. Ali da mu obrnemo sad aforizam (znajući onu matematiku po kojoj ako A=B vrijedi i B=A): tko još želi u sferi duha biti kakav je puritanac u ljubavi?
Pri brisanju komentara - i treba priznati ''luku'' da je znao udariti u pravu žicu - povampiri se u meni taj jak centar senzibiliziranosti na potencijalno preklapajuću domenu radnje brisanja s gore nabrojenim očitovanjima dubioze, odnosno rigidnosti duha, te postajem izrazito nesklon, prepunjen otporima prema takvoj... i ne samo praksi, nego i samom značenju mogućnosti - govorim o brisanju kao doista iz takvih pobuda, metućih pod tepih.
Kako to riješiti?
I evo - riješio sam. Naglašavam još jednom da pri gornjoj primjeni na ''luku'' nije do rješavanja njega (s obzirom da je taj konkretan slučaj zapravo evidentan i sapienti sat, što kaže SM), nego do ustanovljenja metode (jer može biti slučajeva u kojima neće biti tako evidentno).
Nije nešto teško ni komplicirano: obavezno je, dakle, potrebno po najavi o brisanju doista i obrisati svaki sljedeći, radi stajanja iza svoje odluke/najave, da joj se ne bi oduzelo na težini, da bi bila ozbiljno shvaćana. Ali onda - svejedno odgovoriti. Probušiti na taj način - jednom je dovoljno - balon koji se napuhuje, balon podozrijevanja da se politika brisanja uvodi kao odraz naprosto nemanja više odgovora te gesta rigidnosti koja je priznanje poraza.
Volem nekad biti načelan, što mogu! (pero u šaci 19.08.2013. 18:10)
I nemoj mi se sad tu nešto samosnebivati u svezi glede podbacivanja, jesi čula! Zaboravljaš da sam ja čitao Zvečku nekada. ;) Sve znam, dakle, ne možeš mi podvaliti tobožnje nedosezanje kriterija.
(E, da, uvijek si stavljam u zadatak, pa na kraju zaboravljam, da te i zbog toga prekorim - pa kako ono Zvečka samo jednoga dana nestade?! iznebuha, nenadano, nisam si stigao ni posnimiti... Sve od tada se žderem zbog vlastite nonšalancije i propusta, nereagiranja na vrijeme.) (pero u šaci 19.08.2013. 19:17)
moj stav pero je da je život kratak i sukladno tome podosta toga je vrijedno ignorancije.
zakulisne igre uvijek u meni bude žarku želju za ne učestvovanjem.
no evo ipak, citirat ću ti Emi Gablo :Đ : jedna od uloga umjetnosti možda jest činjenje stvarnosti jasnijom ali to nije jedina uloga. osobno kad je o umjetnosti riječ jasnoća stvarnosti nije ono što prijeko trebam. možda je to zato što i nemam neku potrebu za zamrzavanjem jučerašnjih sadašnjosti dočim upravo kad je riječ o osjećajima ljubavi nikako ne trpim jasniju stvarnost jer mi dotična besramno krade svaku mogućnost vlastitog utkivanja. uvijek me to podsjeti na obdukciju.
i muzičari i slikari i pisci iako (i kad) ne govore u prvom planu o sebi, govore kroz sebe pa nikad ne možemo govoriti o potpunoj objektivnosti. govore o svijetu kakav oni vide/misle, no interpretacije istog imaju običaj varirati. iz nekog razloga. :)
post si pisao ti i dopuštam da nam se razlikuju doživljaji umjetnosti u svim njezinim pojavnim oblicima. :) (Emi Gablo 23.08.2013. 00:18)
Povlačim!
Što se Zvečke tiče, ovdje ću se pozvati na jednog izvrsnog blogera, možda si i čuo za njega, evo u ovom se postu baš dotaknuo tih dokidanja profila:
https://blog.dnevnik.hr/diogenovabacva/2013/07/index.html#163168240 2
Tu ti on onako detaljno o Označitelju i Označenom. E, kad je Zvečka htjela promijeniti Označeno, smislila je da je najbolje promijeniti Označitelja :) Ali da je znala (pazi kako ja o njoj podmuklo, u trećem licu) da će biti suze teku u potocima - vrati nam se, vrati, dragi pokojniče! ne bi ona tako lako identitet mijenjala! (Hlapićka 24.08.2013. 22:16)
Ja star sam vrlo. I ti si vrlo stara.
I već si slaba. No glumiš da si vedra!
A jedva vodu izvlačiš iz bunara
(Misliš da ne znam: grabiš trećinu vjedra?)
Vanjska fasada zaludu oko vara,
Pustinja Gobi davno su naša bedra.
Na dnu pepela tinja tek nešto žara,
Bistre brzace prekrila već je sedra.
Gledam te nježno. Zadnje tercine pišem.
Je l' ono bješe Sagan: dobar dan, tugo?
Gledam te nježno. I prestajem da dišem.
Izvlačiš vjedro s vodom... Gledam te dugo.
Odjednom prazan okvir: nema te više!
Hvata me strašna slutnja... futura drugog. (Hlapić 26.08.2013. 17:12)
Ne možeš mi biti mocijski par samo zato što si vidio moje ime kao zadnji komentar.
To ime moraš zaslužiti, barem u mocijskom svojstvu. Što misliš, zašto još uvijek postoji običaj uzimanja tuđeg prezimena kad se stupa u bračnu zajednicu? Oženio si me, shapeshifteru. (Hlapićka 26.08.2013. 17:25)
Poznajemo red: dama ima prednost...
HLAPIĆKA - ali možda i nije samo zato što je vidio tvoje ime kao zadnji komentar? Što ako se izabrao tako nazvati - oženiti te - ocijenivši da si zaslužila biti u mocijskom svojstvu s velikim SAE-om. :)
Hlapićka Ewa Adamowa!
Pošto znamo koliko visoko misli o sebi, kao o velikom SAE-u - potvrđujući (kako ono gore bješe) ''vrhovnu objektivnost koju svijet naziva taštinom'' - računao je da ti ukazuje čast mociranjem, shvaćaš?
Zajebavam (se)... valjda.
Ili si ga možda - dužan sam ti tada! - upravo prizvala svojim prethodnim komentarom. E time se već ne zajebavam. Čini mi se sasvim mogućim. Prepoznao se shapeshifter i periodični pokojnik u tvom shapeshiftanju i periodičnoj pokojnosti - jel' tako da ima smisla? Ali kad smo već kod tog prethodnog komentara... malo ću sad pisati o sebi u trećem licu: da je on znao da će morati zazivati dragu pokojnicu da se vrati, ne bi je nikada samo tako ni pustio da ode (identitet mijenjati) - znaj znači znaj.
Sad ti, HLAPIĆU, kućo stara!
Dočekah ti neki dan mocijsku drúgu s Good to see you, sad ću i tebe - i ti si mi pri srcu. No, no, ne prepirite se odmah... oboje vas je baš lijepo vidjeti ovdje nakon (pre)dugog izbivanja. :)
Fasovat ćete mi - vas dvoje što me tjerate da svako malo osjećam nostalgiju spram vas.
Hlapiću, može biti Sagan, a može biti i Élouard, ovisno je li ti na umu proza ili poezija. No se razme: kad se s tobom ima posla, prvo poezija pada na um... Dobar dan tugo...
Ti tugo
Ti lijepo lice
Držim u rukama Élouarda, izdanje beogradska Sloboda, godina 1980., ima posveta čim se otvori - godina je (tako piše) sad već 1983., pa kaže: ''Vera, ovu knjigu ti poklanjam povodom petogodišnjice našeg zajedničkog života'' (itd. - ne mora baš sve javnost čuti). Prije trideset godina: moj otac pisao mojoj majci. I to u kolovozu, baš je bila godišnjica u ponedjeljak prošli, prije tjedan dana.
Ti tugo
Ti lijepo lice
Pjesma ti je pisana pravo da me dirne sjetama i nostalgijama, Hlapiću. Nisi to možda ni znao na kojim sve razinama.
Prvo samim time što je osvanula, što si osvanuo.
A znaš koja mi se pritom još nametnula dok sam čitao? Snijeg koji će proći, suradnja Majer-Arsen-Rade.
I pogledaj, nije to bezveze:
Snijeg će proći
Sve će proći
Moja draga
U budućnosti će nešto (tj. sve) proći, biti već prošlost... u budućnosti ćemo proći. I već danas nas o tome hvata strašna slutnja. Pa da! Nostalgija futura drugog je to, dobro veliš. I ta nježnost, tragika, melankolija, isto kao i posta koji je sav u gubitku; ti tugo - ti lijepo lice... ''Zadnje tercine pišem.'' Dopunio si post svojim zadnjim tercinama, shapeshifteru.
Bol će minut'
Sve će minut'
Moja draga
A usput si se i oženiti uspio, zamisli! I time si me isto dirnuo, najviše zbog mudrog izbora zakonite drugarice - premda ti se ova mladenka (kao anti-stara) ne uklapa u sliku sedre i pustinje Gobi (no i nije bez smisla da mlade budu anti-stare, konačno).
Volem kada vlada ljubav među ljudima/nickovima/shapeshifterima koje volem. (Jesam li ja to upravo izgovorio rečenicu s tri srca u osam riječi? Zovite me Radensky.) (pero u šaci 27.08.2013. 09:10)
SAMOHRANA - gle, anticipirala si Hlapića starog pjesmu :)
VIVIANA - formulirala si točno onaj učinak kakav se moj post nadao polučiti
GORKA - loš pokušaj izvlačenja poturanjem da se kod mene radilo tek o lošem pokušaju izvlačenja ;) (pero u šaci 30.08.2013. 11:00)
No, kad si mi skrenuo pažnju, otišao sam barem pogledati što se to zbivalo kod Odmak - i dva su mi deja vu momenta jako razvukla usne u smješak... posvetit ću im malo pažnje čim prispijem, nevjerojatno su zabavna! (pero u šaci 31.08.2013. 19:25)
Moj je tekst:
a) pejstala kompletno bez formatiranja (?!), čime se izgubilo tko što govori - i naravno, dovelo ju u zabunu: tamo gdje navodim druge sugovornike, govori mi: ''tvoje riječi, pero!'';
b) bez oznake prisutnog linka - što nije toliko problem samo po sebi, već što se potom pokazuje kako joj je ono što je pisalo u linku potpuna nepoznanica, premda potrebno za razumijevanje;
c) po vlastitom priznanju čitala ''na preskokce'', preletjevši;
d) pogubivši se (opet po vlastitom priznanju) u ''obimu materijala''.
Neuredna, brljava, traljava - ili kako joj napisah: ''ta paušalnost, to ofrlje čitanje i obavljanje napola, preskakanje pola informacija, brzopletost u percepciji i zaključivanju''.
Ima li svatko pravo na svoju aljkavost? Ima - nikoga ne plaćam da me čita. Ima li onda, međutim, netko takav pravo na reakciju na moj post (izlijevanjem u bujicu u trenutnom emotivnom afektu)? Ne postoji obaveza ulaganja truda; samo, ako ga ne uložiš - zašto si daješ za pravo donositi sud?
Tako je u njenoj reakciji došlo do niza falsifikacija, mistifikacija i davanja drugačijeg smisla - što sam sve identificirao u svom odgovoru, pa nema potrebe da ponavljam. Nešto mi je drugo na umu: ustanoviti uvid da intelektualno poštenje nije puko pitanje volje i namjere, nego također nešto što naprosto - treba biti u stanju. Osoba nesposobna pravilno izvoditi i povezivati u mišljenju - uslijed impulzivnosti, šlampavosti, mentalne lijenosti, opterećenosti pretkoncepcijama - bit će nepoštena čak i ako (dajmo benefit of the doubt) vođena najpoštenijim namjerama. To je ono što uz Odmak jako dobro naučimo, ona je idealan primjer.
Pa će se npr. potužiti kako se prema njoj gaji predrasuda da će - samo zato jer ''desničarka'' - šutjeti o svemu što ne valja a u zemlji (priznajući, dakle, legitimitet ne-šutnje), premda je koliko jučer prozvala one koji su se pobunili protiv - čega? - istog tog: (Lajonkviničinog) proglašavanja ne-šutnje automatski ''mrziteljstvom svega hrvatskog''. Kompletno zaobišla problematičnost tog LQ-inog postupka (iako istu i sama implicitno potvrđujući), ali zato navalila iz svih oružja na tobožnju problematičnost repliciranja ovoj, imenovanja stvari pravim imenom. I neće je ta autokontradiktornost ubosti u oči! Ne moći, ne htjeti to povezati - je li to sposobnost ili nesposobnog pravilnog mišljenja?
Oglasiti se isključivo apelima za Kulturu Dijaloga, namjerno žmireći na kontekst - dimna je zavjesa (ili, Modestinim riječima: ''klasično puštanje magle, promišljeno skretanje s teme''). Kulturu Dijaloga ona tu koristi kao brvno preko kojega se svrstava i udara po onima koji LQ govore isto ono što na drugom mjestu kaže i sama (ali s figom u džepu). Za razliku od LQ, koja ne taji s koje pozicije dolazi, tj. potpunog prostakluka, Odmak gaji iste sentimente, samo baš i ne bi htjela da bude prepoznata u tom savezništvu, pa ga upakirava u tobožnju objektivnost, nepristranost, bezagendnost, pomirljivost.
Pobrojao sam tamo još nekoliko karakterističnih paralogizama kojima se služi da bi kao sipa pustila crno kad je gužva. To joj je modus operandi. (pero u šaci 05.09.2013. 02:10)
Nego, rekoh ja: deja vu. Je, da, sve je tu:
1) Ponovo post čiji je sadržaj zgranutost nečijim postom (sad tvojim, onda mojim) - odnosno tretmanom, uz kukanje i teoriju zavjere kako uredništvo navodno favorizira njene dušmane, a nju zapostavlja i šikanira (kao kada je ispao flit lani, jer si je uvrtila da uredništvo mene favorizira, dok nju - što? - šikanira (zbog pomirljivosti i domoljublja, ni manje ni više), samo da bi se ispostavilo kako naprosto nije razumjela logiku izmjene postova na naslovnici. No nerazumijevanje ju nije spriječilo da požuri s pozom žrtve i optužbama za ''staljinističke metode''.
2) Ponovo priznaje da se u postu koji prenosti ''i sama pogubila'' (što je, međutim,ne sprečava da izda svoju optužnicu).
3) Posve kao u lanjskom slučaju s LQ - i ponovo puštanje magle. Kad je Vajrapani podsjeti kako ''pravo žene na konačni izbor (...) nema alternativu i ne može imati alternativu, drugačije po zakonu sekularne države ne može biti, a sad ako je netko za vjersku državu, to je onda već tema za neke druge rasprave'' - Odmak reagira apsolutno se slažući i potvrđujući kako bi bilo ''grozno da smo prisiljeni živjeti po bilo kakvim Crkvenim zakonima''. No, i opet je po istom principu autokontradiktornost neće ubosti u oči. Zato što se i radi tek o foliranju, o slaganju s figom u džepu, retoričkom, puko nominalnom. Jer konzekvence iz vlastite premise propušta izvući; zato što ih ne želi izvući. Želi, umjesto toga, zamutiti vodu. Petlja li ga petlja, daje se na načelne meditacije o tome kako ''nije jednostavno'' i kako Crkva ipak ''ima pravo i treba razmišljati o pobačaju'' ili kako su ''naši nagoni životinjski'', dok ipak socijalizacija ''traži od nas da ne prelazimo cestu dok traje crveno svijetlo'', itd., okolo naokolo, a ne rekavši apsolutno ništa, sve samo da ne bi morala reći ono što proizlazi - a da joj ipak ostane mogućnost glumatanja dijalektičnosti, objektiviranosti, tobože uopće ne retrogradnosti. Zbilja bi trebala promijeniti nick u Crvena haringa.
4) Nije izostao ni poznati pasivno-agresivni tik, po običaju napadno istican, da ne bi kome promakao. Nju tako ''uvijek zaprepasti mržnja''; to nije njen stil, zloba joj ne leži. ''Ja, znaš me, pokušavam pomirljivo, ali nema pomoći. '' Nju se - što ono? - šikanira zbog pomirljivosti i domoljublja, itd. Uvijek ista falša ploča; ščepavanje za vrat lažnom benignošću; podvaljivanje ljudima njihovog nepravednog mučiteljstva via vlastita pravednička raspetost. (pero u šaci 05.09.2013. 02:12)
Također lanjski snijeg, spopao me bio NF povodom 'Rigoletta'. Uhvatio me prekorijevati zbog nečega što sam rekao, ali potpuno iskrivivši, izmislivši sam koješta i onda se tako svađajući na pasja kola sam sa sobom. Ali nije ovdje bitna ta priča, tema je njegov način nošenja, držanja kada dođe do polemike. ''Tvoje tipično komentatorsko ponašanje sastoji se od visokog garda, koji zna i može... ali samo kad bi htio. Kao: evo sad bih vam ja sve rekao pametno, samo, eto, baš mi se sad nekako ne da, ili baš sad žurim, trčim, baš mi sad gori meso u rerni, baš tu emisiju sam propustio, eto baš meni blog pojeo komentar (a samo da znate, baš je bio podugačak, i sve sam u njemu majstorski raspleo). Prava je istina, NF, da ti to nisi u stanju. Izlikama izbjegavaš mogućnost da slučajno budeš pozvan sastaviti dvije pametne. No, zbog prikrivenog srama u toj nemogućnosti, imaš kompulziju opetovano i opetovano naglašavati da bi mogao, samo kad bi ti se dalo ili kad te baš sad ne bi tjeralo u wc.''
Ili pak mora brže-bolje kidnuti jer da polemiku ne može dobiti pošto je dobio kritiku da su mu zadnja dva posta ionako preduga (?) ili jer da nešto nitko ne bi čitao (??) ili pak da blogera ''Eura nema'' pa se njemu ''baš ne da'' (?????). Itd.
I evo ga sad kod Odmak: ''neću dalje jer neću moći odgovarati jer odlazim tamo gdje nemam pristup internetu''...
Je li se ikada dogodilo da se nešto odvažio reći do kraja bez da se stjecaj okolnosti ispriječio? Nije, ne.
NF je beckettovsko biće koje prebiva u vječnoj odsutnosti. Vječnom zamalo da je rekao. Evo sad će, sutra će...
Nešto on nastoji misliti, i utvrditi se iza stereotipnih lijevih ideja, osamšezdeset, profesor sam na srednjoj školi tamo predajem neka lijeva prava onanija mi je redovna mjesečna plaća mizerna dok sam bio student ružio sam često čitao praxis polemizirao vješto anarhizam mi je bio u krvi svi na barikade sanjao sam kako vodim proletere mlade a danas doktore pomozi mi teško mi je vjeruj mi...
Nevolja je u tome da od onoga što i misli nije baš da smije išta stvarno reći - ali onako baš, što se kaže, ''muški'', jasno i glasno. Zato što bi time ugrozio svoj osnovni princip egzistencije koji se zove: i prdnuti i stisnuti.
Pa ćemo, evo, i aktualno kod Odmak čitati o tome kako su neki ranih 90-ih bili sigurni kako je on ''nacionalist i najveći domoljub u školi iako nisu imali pojma o mojim stavovima''. Ma zar je moguće da naš NF nije jasno i glasno iskomunicirao svoje stavove i stajao iza njih? Nikad ne bismo pretpostavili.
Pa kaže Odmačici: ''opet me se površno čita, zadnji sam koji bi odobravao pobačaj, ovdje se radi o pravu upravljanja svojim tijelom''. Okej, kao da kuži o čemu se radi. Ali ne treba misliti da to znači kako se slaže s Wallom koji ''nije ni najmanje nježan prema arbitrarnom uplitanju religije u sve pore društva''. Elem: ''ako ste shvatili i da podržavam wallovu primjedbu onda opet zbilja nema pomoći''.
O bože, pa kako nitko neće to da razumije: ako je prdnuo, ne znači da se odriče toga da i stisne. I čim prije - klisne (po mogućnosti negdje gdje uopće nema neta, za svaki slučaj).
To je čovjek nadasve nezamisliv kao netko tko bi te pri susretu uživo gledao u oči. Čovjek koji uopće nema petlje gledati, nego jedino smije škiljiti u svijet, viriti iz prikrajka.
Tako i fotka, to mu je i blog - šuljanje, zasjeda, sakriti se, prikriti, iskakati iz zapećaka. To je ta psihologija. I lik i djelo: naprosto persona koja se ne usudi postojati, ne može se odvažiti na išta slobodno i otvoreno.
Evo mogao je malo poživjeti, punim plućima, samo mu je taman bježao bus pred nosom, pa je bio time zabavljen, a i nije bilo Eura, pa mu se nekako nije dalo.
Smišljanje izlika za egzistenciju - to je njemu kruh i maslac. Po mogućnosti uz prezentiranje per negationem postupka ne-govorenja npr. kao per negationem vrline ne-prepotentnosti i ostalih finti da se duhovnu dežmekastost i amorfnost proda pod vrlinu. (Vic o djedu crnogorcu čiji unuk u utrci debelo zadnji stiže na cilj: ''viđe moga sokola alaj ih goni''.)
I samo lupi stopalom po podu malo energičnije, natjerat ćeš ga u strašan tutanj - poput Costanze kad bježi naglavačke od požarnog alarma.
U rezimeu: dva najavljena deja vu momenta s komikom u svom potvrđujućem svojstvu, onom ''no, evo ih opet'' i ''uvijek isto'' karakteru.
Pa i spaja ih nešto. Radi se (u mojim očima barem) o dvije valjda najljigavije blogerske persone, za navući rukavice pri svakom prilasku.
NF-a obilježava ta njegova opća kukavnost, beskarakternost; Odmak pak - podmuklost. Ne nužno ciljana i svjesna; ja to ne mogu znati i moram stoga dati benefit of the doubt da nije s predumišljajem. Očitavam tek što je slučaj. I tu nam se treba sjetiti onog uvida da svjesna namjera nije ni potrebna, za intelektualnu podmuklost dovoljno je biti pun komatoznih mentalnih navika onoliko koliko ona to jest. (pero u šaci 05.09.2013. 02:12)
Ne zagovaram ljudsku glupost, niti volim čitati glupe komentare, ali ježim se kad vidim kako inteligentni ljudi sami sebe tuku lopatom po glavi pišući eseje o blogerima sa čijim se mišljenjem ne slažu ili čiji lik i djelo preziru.
Iako su ti tekstovi filozofski nadahnuti, pametni, temeljiti, iscrpni, što ukazuje na higijenu tvoje inteligencije, duh ti je kaljav potrebom da laješ tamo gdje ne treba.
Žao mi je što kroz vrijeme vidim uviđam kako ljudi koji naizgled odskaču od prosjeka u stvari uopće nisu bolji od onih po kojima lupaju. Na toj se razini glupost glupana i tebe - intelektualca s duhom, u potpunosti izjednačavaju.
Shvati ovo kao dobronamjernu kritiku. Mani se ćorava posla, pusti ljude na miru. Bavi se svojim teoretiziranjem u čemu si izvrstan. Udaranje po drugima ti nikako i nikada ne može služiti na čast, koliko god to prividno tebi (a vidim i drugima) tako izgledalo.
Pozdrav. (Erich Zann 05.09.2013. 12:28)
Što to tebi treba, ako znaš da si "iznad"? Osim ako i sam pomalo sumnjaš u to?
Ili ti samo miriši trokutić između njihovih nogica, hm? (Erich Zann 05.09.2013. 12:51)
Događa se tu i tamo da sam kratke pameti, no ovdje nisam bio. Anticipirao sam reakciju na svoje posljednje komentare - kako u vidu eventualnog protunapada nečijeg (čega se ne bojim, braniti se falabogu znam), tako i prigovora poput ovog kojeg si ti dao, po ''bon mot'' osnovi, s apelom na dobar ukus. Najveći razlog zašto je uopće i potrajalo 5-6 dana da dam te deja vu momente nakon što sam ih najavio je, uz moje generalno nestizanje, i bilo upravo to što sam se i sam stao pomalo lomiti, pitati se, trebalo mi je da razmislim: hm, je li to dobar ton, je li u redu, treba li mi to...
Ovo što si istakao: ''Udaranje po drugima ti nikako i nikada ne može služiti na čast''... Da, naravno, uvijek se radi o osjetljivoj stvari... No, vrijedi li to doista kao univerzalno pravilo: da nikako i nikada? Da ''udaranje po drugima'' uvijek bez iznimke kompromitira onoga tko udara?
Nije mi trebala tvoja opomena da bih razmišljao o tome - samo, pošto komentare vidiš objavljene, očito je da sam u zadnjem zbroju zaključio drugačije nego ti. Premda respektiram pitanje - ne, Eriče, drugačije to vidim. Odnosno, s onime što si mi naveo se naprosto ne slažem: promašuje poantu i učitava mi nepostojeće motivacijsko ishodište.
Počnimo od ovog što pitaš otkud mi želja da činim neke stvari.
a) Umjesto komentiranja postova, komentiram komentare? - Blog kao medij sastoji se od postova i također od komentara. I jedno i drugo čini ukupnost komunikacije. (Podsjetio bih i na Nemanju koji je upravo od pretvorbe komentara u nove postove učinio koncept svog bloga, lucidno prepoznavši da se novost i osobitost ovog medija sastoji u tome, toj neposrednosti interakcije.) Postupak meta-komentiranja je, riječju, legitiman jednako koliko i onaj ''običnog'' komentiranja. Interakciju predstavlja sve skupa.
b) Izigravam advokata tamo gdje me nitko nije zvao? - Nejasno je otkud ti pretpostavka da bi se oglašavati smjelo jedino tamo gdje si zvan - sa službenom pozivnicom, valjda? I opet: ovo je javni prostor, legitimno je pojaviti se gdje god čovjeku dođe da se pojavi. A čak kad bi se u mom slučaju i radilo o redukciji na ''izigravanje advokata'' (a ne radi se) - ovako kako ti izgovaraš, Eriče, zvuči kao da bi se i tada radilo o nečemu spornome. ;) Ova ti je primjedba nevjerojatno loša.
c) Branim jedne i istovremeno pljujem po drugima? - Termin ''pljuvati'' (po nekome) je mnogo suspektan. Zato što ga se često koristi kao automatsku istoznačnicu - ili da izmislim riječ: odmjenicu - za kritiku (nekoga). Svaku kritiku odmah označiti kao ''pljuvanje'' diskvalifikacijska je rabota, zato što ispušta fazu u kojoj se gleda osnovanost i nivo kritike. Ne mora svaka odmah biti ''pljuvanje''; opravdano bi bilo tako nazvati samo onu nepravednu, lošu. Poistovjećivanje te dvije riječi mutan je potez - u biti pljuvanje same mogućnosti kritike.
Ove tri primjedbe su ti, sve u svemu, bespredmetne i ispod nekog inteligentnog nivoa. U razmatranje ću ozbiljno uzeti jedino tvoj centralni prigovor: ''silna potreba da se toliko baviš drugim blogerima''. Stavimo pod povećalo tu moju potrebu, možemo kroz aktualan primjer. (pero u šaci 07.09.2013. 09:21)
Isto je bilo i s Odmak jesenas. Također sam i s njom već godinama u doticaju i više smo se puta zaticali u međusobnim polemikama, ne slagavši se gotovo ni u čemu - logično, s obzirom da smo nebo i zemlja. Ali se nisam bavio njome - u ovom smislu koji mi prigovaraš, ''skice za portret'' - prethodno njenom bavljenju mnome. Sve imaš opisano kako je ona to činila (između ostalih kojima se isto bavila). Sjeti se i koji sam izraz upotrijebio: pasivno-agresivno ščepavanje za vrat lažnom benignošću. To je oblik džuda. Što ima čovjek ščepan za vrat još razmišljati hoće li se baviti time što ga je ščepalo? Kada Odmak pusti svoju karakterističnu maglu svuda okolo, jedini način za ne udaviti se u istoj je posaugati ju cijelu - i to ti je bio moj motiv tadašnji: rastavljanjem na proste faktore njenog obrasca - posaugati tu maglu. I to je sve, boljela me neka stvar za lik i djelo mimo toga. Niti nju nisam napadao onako kako si imputirao: zbog samog nešmekanja lika i djela, odnosno različitih stavova.
Uvrstimo sad u tvoju formulu. Sentenca kako ''udaranje po drugima nikako i nikada ne može služiti na čast'' isprva zvuči kao mudra izreka. No, suočena - pri toj općoj, kategoričkoj formulaciji u kakvoj je dana - s kontekstualnom korekcijom, ukazuje se kao mudroserina, obična frazetina. Nije, ne, udariti uvijek kompromitantno po onoga tko poduzima udarac - može, recimo, i kao što vidiš, predstavljati tek nužnu obranu duha, minimum protuotrova za silovanje kojem si izvrgnut.
Sada, međutim, imamo drugačiji slučaj: nitko me nije dirao, sâm sam išao uzimati Odmak i NF-a na zub. Pitanje koje slijedi: da li barem u takvim okolnostima ''udaranje po drugima nikako i nikada ne može služiti na čast''? Kalja li (me) automatski? Možemo li sad to izreći kao nužnu i kategoričku tvrdnju?
A možemo li ipak to tako izolirano gledati? Recentna zbivanja kod Odmak - stavljam fokus na držanje njeno i držanje druga NF-a - jasna su refleksija držanja njenog i držanja drugovog u ranijim epizodama. I pritom ne ciljam na to da imam pravo da me se tiče ono što me se (i protiv moje volje) u prethodnim izdanjima nešto ticalo - već na činjenicu da se repetiraju ista pridavljenja. Prvotna osobna napadnutost je prvi razlog koji sam naveo da daje legitimitet bavljenju nekime - ali nije i jedini razlog. Pitanje je zdrave atmosfere. Ono što je tamo pisalo oboje njih kojima sam se pozabavio nije možda mene osobno potezalo za rep, ali jest donosilo i opet mistifikaciju, maglu, zagušenje i zamućenje njihovim aljkavostima, njihovim krivim spojevima i pasivno-agresivnim otrovima. A vidi vraga - iskustva koja sam prethodno s njima prošao učinila su da budem solidno verziran u toj toksikologiji... i zašto onda ne dati od sebe što mogu da se tu maglu raščisti? Tim više što se radi o tematici koja me uzbuđuje... Za neke široke prosvjetiteljske fronte nemam volje, pa se u bazičnu baba Jaga sagu nisam upuštao, no ovo je nešto drugo, i baš moje... (pero u šaci 07.09.2013. 09:25)
Iz drugog se pomalja i treći razlog. Zamisli mogućnost u kojoj se o bilo čemu, pa onda i o ovoj ili onoj personi, piše ne radi toga ili radi njih, nego radi - sebe. Čovjek dobiva formu samoodređivanjem - to hoću, to neću, ovo jesam i prihvaćam, ono nisam, odbijam. Kada povlačim oštru liniju prema npr. Odmakičinom topu za proizvodnju magle, sebe ja dovodim do forme, ne nju, i tome moj osvrt služi - kako to da ti nisi to shvatio?
''Udaranje po drugima'' bilo bi kompromitantno, odnosno (tvojim izrazom) kaljalo mi duh - onda kada bi mu smisao bio u sebi samom, u tome da napadnem one ''sa čijim se mišljenjem ne slažem ili čiji lik i djelo prezirem'', zato što se ne slažem i prezirem. Ti si i shvatio tako, da je u tome smisao. Samo što si krivo shvatio. A ja doista ne mogu biti odgovoran za tvoje loše čitanje. (pero u šaci 07.09.2013. 09:26)
1) ''Zašto sam u posljednje vrijeme prekinuo s diskrecijom koja me karakterizirala i bivam pomalo neugodan i čak naprosto provokativan? Ne činim to radi zabave. U pitanju je dovođenje do polarizacije, do linije podjele. Već previše dugo se ono što je živo miješa s mrtvačnicom. Trebalo bi da život, da bi se osjetio živim, osjeti svoju bezobzirnost, oštrinu, svoj zamah i da počne probijati svoje puteve.''
2) ''Doista, ne podnosim ni one kojima je svaka stvar dobra i kojima je ovaj svijet najbolji: Takve zovem 'svezadovoljnima'. Svezadovoljstvo kojemu sve toliko prija: to nije najbolji ukus! Ja poštujem samovoljne, izbirljive jezike i želuce, koji su se naučili govoriti 'Ja' i 'Da' i 'Ne'. Ali sve prožvakati i probaviti - tako doista rade svinje! Uvijek govoriti I-JA - to je naučio samo magarac i onaj koji ima duh poput njega!''
3) ''Vidim što prijatelji silni vama znače
I kako vam se pred njima usnice skupe
U osmijeh što je nalik na kokošje dupe!
Volim kad me se pozdravlja sve rjeđe, tiše
Radosno klikćem: jedan neprijatelj više
Što mogu, to mi je zbilja porok
Kada me mrze, osjećam se kao prorok
Draga moja, da znaš koliko se lakše kroči
Kada paljbu na tebe otvore tuđe oči!
Na prsluku ostane mnogo mrlja zgodnih
Od sline kukavica i žuči zavidnih!
To krhko prijateljstvo što vas okružuje
Kao talijanski ovratnik vrat vam sužuje
Te prepuštate se lepršavoj mekoći:
Lakše se diše... Ali s izrazom nemoći
Jer kad glava oslonca nema, ni načela
Sklona je svemu - vidi joj se nasred čela
A meni mržnja svakodnevno čvrsto stavlja
Ovratnik koji položaj glave ispravlja
Svakim neprijateljem postaje sve uži
Nepriliku stvori, ali užitak pruži:
Kao ovratnik španjolski steže do bola
Mržnja je okov, ali i - aureola!'' (pero u šaci 07.09.2013. 09:52)
''Kićenje perjem''? Nešto ti se pobrkalo? Kitio bih se perjem svojih komentator(ic)a onda kad bih njihove riječi nekako ovdje pripisivao sebi u zaslugu - no, to je već u startu apsurdan koncept. Ili, ne sugeriraš valjda da sam sâm natjerao nekoga da govori što želim čuti? Po tebi, Eriče, postoji moja odgovornost za ono što drugi pišu - samo ako je takvog karaktera da će mi goditi ušima?
Ono što si time htio je, bit će, ponoviti iza Emi. Packa zbog ''besramnog uživanja u pohvalama''; moje prijemčivosti na neke lijepe riječi koje su mi upućivane. No, dok je Emi to sa smajlićem, u vidu malog šaljivog podbadanja, ti se nadaješ smrtno ozbiljnim - i utoliko luđim, čudnijim. Sve do tvrdnji da me to čini ljigavim ili pokazuje krhkost moje taštine, a uspio si u kajganu umijesiti i erotski začin.
Kod prve svoje ''rukavice'' nisi, istina, na svim mjestima nastupio najbistrije, a i promašio si u zaključcima, no sâmo pitanje koje si postavio bilo je legitimno i nisam taj tvoj komentar doživio kao bezobrazan. Ovaj drugi zato itekako jest bezobrazan, i ružan, šupački, i to prije svega spram mojih komentatorica, imenovanih i inih, koje oslovljavaš na disrespektan, omalovažavajući, degradirajući način. Bilježi si da ti se to ovdje više neće ponoviti.
Prijeđimo na izazove upućene meni. Na gro toga zapravo i ne bih imao što odgovarati, s obzirom da već jesam, u replici Emi - eno ti pa čitaj. Sva je bit odmah u prvoj rečenici: nisam inhibiran inkriminacijama za taštinu, niti ću se odmah početi tresti i ispričavati ako mi se to prigovori. Upravo zato što mi je poznato kako neke pohvale rado prihvaćam (uostalom, promakla ti je mjestimična zezancijska crta u tom prihvaćanju) NE zato što bi mi bile neophodne da bi mi ego bio na mjestu. Isti, fala na pitanju, sasvim dobro stoji s pohvalama ili bez njih. Svoju već poslovičnu aroganciju ja ne krijem; nije potreba da to sad ovdje teatralno (raz)otkrivaš, kao da si našao šećer u heroinu.
Svjestan sam pritom da će ta moja, kako veli Emi, besramnost, u dijelu onih koji budu čitali loše odzvoniti. Pa što? Ja i nisam tu da bih bio funkcija tuđih mišljenja. Ponešto sam preozbiljan u kostima da bih mario za općeomiljenost ili glumio uvijek primjerenog dobricu u te svrhe. I što bih trebao - prezreti nečiju iskrenu lijepu riječ, tko to nije ničime zaslužio, e da bi ti ili netko bio zadovoljniji okvirima moga ega? Ma ne dolazi u obzir.
Poimence si naveo njih dvije.
Livia je - evo dijeli nešto s tobom - premda dugo prati, po prvi puta nešto prokomentirala bila kod mene, a to što je rekla me (usprkos mom okretanju na humor besramnog ega (jer kako drugačije tu i reagirati?)) čak manje ozarilo u tom aspektu pohvale meni, koliko u prizoru njene dirljive borbe sa samom sobom, iz koje godinama zaobilazi oglašavanje - i koja daje težinu, značaj svakoj riječi - da ipak kaže nešto što će ju zadovoljiti. I konačno - JE. Baš je, baš rekla... i ponovit ću: u tome da JE, nije poanta što me pohvalila, već način, kako je to učinila.
Imajući sve to na umu, na tvoju reakciju kojom si posrao i njenu gestu i mene, imam ti za lansirati samo jednu riječ: odjebi.
U vezi s Hlapićkom ću pretpostaviti da ti je zasmetala i ''ljigavošću'' odzvonila obostrana upotreba glagola kao ozariti i sl. Hlapićka i ja komuniciramo, pak, puno duže, još otkako je pod drugim, starim nickom operirala. I zamisli čuda, nemoj sad ostati šokiran: njeni su komentari - lako je i provjerljivo - izazivali kod mene veliko zadovoljstvo, sve do efekta ozarivanja, odmah od prvog kojeg je ostavila pa nadalje i ubuduće (čitaj: prije nego mi je ičime s njene strane dano do znanja da i sama zna ostati ozarena). Kada sam jesenas i ponovo ostao vrlo zadovoljan njenim komentarom, sve do efekta ozarivanja - guess what: nisam čak ni znao da se radi o njoj. Jer javila se pod nickom koji mi je tada bio špansko selo, nepoznat netko. Hoću li inzistiranjem na poimanju tih činjenica kao potvrde kako je u mom gotivljenju onoga što mi Hlapićka piše, ipak do nečega iskrenijeg, objektivnijeg i supstancijalnijeg od tvojih niskih insinuacija o ljigavljenju uslijed njenih pohvala - previše očekivati od tebe?
I opet samo jedna riječ za takvo seratorstvo: odjebi. (pero u šaci 08.09.2013. 00:31)
Sensitive gentlewomen of the jury, zaziva na jednom mjestu Nabokovljev Humbert saznavši o mladom Charlieju iz kampa - ''Milostive dame, osjetljive gospođe porotnice, ja joj čak nisam bio ni prvi ljubavnik!'' Milostivi gospon porotniče, ozarila me bila... a ja čak nisam ni znao da je žensko!
To na temu ''trokutića'', kačenja mi na ''mušku sujetu'', svođenja na pikanterije. Mnogo je ovdje ženskih nickova. Uostalom, što je nick? - koliko je meni poznato, mogao bi komotno čak i ti u privatnom životu biti žensko. Doista, da ti u potpisu umjesto Erich piše Ericha - što misliš, da li bih ja automatski bio ozaren onime što mi komentiraš? Ne bih, ne, a zamisli - premda bi imao (imala) tada ''trokutić''! Kako sad to, Eriče? Ne bih, ne - zato što, imajući ''trokutić'', svejedno bi zadržala tu osobinu da ni izbliza ne kapiraš onako kako me dovodi do ozarenja.
Ali zato, vidim, prštiš od brižnosti za daljnjega svog. Razumije se da nemam ni najmanju namjeru polagati ti račune o svom privatnom životu, nečemu dakle što te se toliko ne tiče da bi ti se trebalo zavrtjeti u glavi do koje mjere te se ne tiče. Primijetio bih samo uopće unutarnju besmislenost tvoje erotske žaokice... Pretpostavimo da ti je to zapitano ''hm'' na dobrom tragu i da meni doista ''miriši trokutić'' i da evo ovo što npr. moraš sačekati malo dok ti odgovorim je otuda što naprosto ne mogu doći do daha od divljeg seksa po cijele dane s onima koje su ti sumnjive. Sve dakle da i je tako - pretpostavivši da je tako - što i da je? Odakle potreba da spekuliraš o tome? Čime bi to ikoga i išta u ovome o čemu govorimo kompromitiralo? Zašto sad i to predstavljaš kao da razotkrivaš neki potencijalni šećer u heroinu?
Na čemu si ti? (pero u šaci 08.09.2013. 00:34)
SAMOHRANA - odjeb je lansiran :) (pero u šaci 08.09.2013. 00:59)
EMI - čini mi se da se u vezi značenja pojma ''objektivnosti'' nismo ovdje najbolje razumjeli. :)
Riječ je bila o ''stvaranju stvarnosti'' ili činjenju iste jasnijom. Ovaj zadatak: ''Problem organizacije kaosa. Kako prosijati svijet činjenica? Kakvim jezikom organizirati stvarnost? Avanture sa stvarnošću za vrijeme njenog izranjanja iz magle.''
Spomenuo sam ''portrete'' koje je radio Stravinski; spomenuo sam Picassa i njegovu ''kubističku revoluciju'' kao primjer takvog ''portreta'' u dimenziji vizualnog.
Ali prije Picassa bio je onaj kojeg je zvao ''ocem svih nas'', Cézanne - pa i generalnije doživljavan kao ''otac moderne umjetnosti''. Prosvijetlilo ga najveće otkriće modernog doba. Spominjem ga jer će ti on odgovoriti umjesto mene. Kaže: ''posvuda u prirodi vidim samo geometrijska tijela''. Geometrijska tijela? I: ''postupajte s prirodom kao da je valjak, kugla, stožac''... Što je time htio reći?
Mont Sainte-Victoire: naslikao je mali milijun portreta te planine? Što sad pak to treba da znači - stalno slikati jedan te isti motiv, jednu te istu planinu?
Zato što je slikao ne toliko planinu koliko - slikao slikarstvo, ak me razmeš.
Kako se može slikati svijet?
kako se može gledati svijet?
Ali i Maurice Denis, malo mlađi suvremenik, zaključit će: prikazani sadržaj, motiv, samo je izlika slikareva, dok ono što je u slici zapravo na djelu, ono što zaista čini sliku, što je njen predmet, to su naprosto: linije i boje. ''Sjetite se da je slika, prije nego što biva ratni konj, akt, anegdota ili štogod, esencijalno ravna ploha prekrivena bojama nanešenima u nekom rasporedu.''
Modernizam koji otpočinje sa Cézanneom donosi prekid s figuracijom, prema apstrakciji - tj. više se ne pokušava postići što veću sličnost s motivom, preslikavati ga, ''realistički'' prikazivati zbilju. Jer - koju to zbilju? Shvatilo se da mi ne možemo nikada vidjeti pa ni prikazati zbilju an sich (da kažem: noumenalnu), nego samo onu propuštenu kroz promatrača, kroz čovjeka (fenomenalnu). (U biti je to misao predšasnica kvantne mehanike... uputio bih te sada ovamo - kom. od 11.12., 21:15. Za svemir koji ne bi bio promatran, svijet neovisan o promatraču, ne bismo mogli reći da postoji. Možda bi ga moglo biti, ali on za nas ne može postojati, niti predstavljati išta smisleno - jer, što reče Nietzsche, ''sve stvari opažamo kroz ljudsku glavu i ne možemo tu glavu odsjeći''.)
Tako i Cézanne: umjetničko djelo je, kaže, uvijek konstrukcija, ''stvaranje stvarnosti''. Nema slikanog objekta bez promatrača. Ako samo malo promijeniš stajalište, mijenja se i prizor - i zato on stalno op-op-op sa štafelajem, iznova tu planinu: jer planina je u vječnoj mijeni. (I kao što vidiš, samo je korak još odatle do Picassa.) Ne postoji stvarnost planine izvan one propuštene kroz oči čovjeka koji ju gleda - konkretnog, pojedinačnog čovjeka. Tako sam ja to vidio, zato sam naslikao! - viču nam Cézanneove slike. Zbilju apstrahizira pa nanovo rekonstruira kroz sebe - to su ti valjak-kugla-stožac kao jedino što vidi u prirodi.
Ali zašto sam ja onda o tako shvaćenoj ulozi umjetnosti, kao filtera percepcije, koja je uvijek pojedinčeva percepcija, govorio kao o ''objektiviranju''? E, zato bi, kao i pojam ''portret'', u ovom kontekstu obavezno trebalo čitati i pisati s navodnicima, zbog velike kliskosti značenja. Premda se doista radi o obliku baš objektiviranja (o čemu te također mogu uputiti gdje sam ponešto govorio, komentar 21.01.2011. 22:21) - nije to ovdje poanta.
Što je, elem, Cézanne stavljao na platno? Planinu propuštenu kroz sebe, svoj filter. Stoga, Emi, kod ovog pozivanja (suprotivo ulozi umjetnosti koju smo krstili ''objektivnom'') na to kako umjetnici obavezno ''govore kroz sebe'' - kucaš na otvorena vrata. Što Cézanne nije stavljao na platno? Vlastito lirsko Ja. Nema ništa o tome da mu je, ne znam, zima, ili je gladan ili se boji nečega ili je zaljubljen ili pati zbog neke. Antinomija subjektivno/objektivno se ovdje samo na to odnosi: da li A) ekspresija svog lirskog Ja ili B) stvarnost (planina) propuštena kroz svoje oči - a da je kroz sebe vrijedi u oba slučaja. (pero u šaci 09.09.2013. 04:21)
Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
srijeda, 24.07.2013.
Skriven iza lažnih nickova
|
(Post se mogao zvati i: čudnovati slučaj Svena Adama Ewinog ili – lov na pravi nick.)
*** PROLOG Stiže mi neki dan zahtjev od izvjesnog Ota Habsburškog. Ha? Oto? Kakav Oto? Gledam: slike nema, pseudonim, dva frenda samo – ma daj, koji si sad pa ti, nema šanse. Datum rođenja: 1.1.1980. Eklatantno lažan profil. Dok nisam prekjučer na zidu kod 600 spazio pjesmu, stavio je taj Oto... oho, pa to je... pa ja znam taj jezik! Zabuna nemoguća. On je. Svene, mrcino stara! *** FLASHBACK KVAZARI odmah sam znao: ja sam centar svijeta. vidjelo se to prostim okom, sve se okretalo oko mene. no to je bio samo nužni uvjet. za dovoljni, trebalo je savladati osnovne fizikalne teoreme. no, sad sam siguran: u prvoj gravitacijskoj ljusci su oni koje najviše ljubim. dalje su poredani po logici newtona. znate već, kvadrat udaljenosti i to, a vi koji ste mi jako daleko zakrećete svjetlost po einsteinu. tako da ona stigne do mene sa značajnim crvenim pomakom. to je pouzdani znak da nemate kritičnu masu ljubavi i da ću vas prepustiti dalekim kvazarima moje mladosti, koji su poznati po sado-mazo iživljavanjima inflacijskog širenja. osjetite moju osvetu. (dedek kajbumščak, 04.03.2013. u 09:56) — Kva.... kvaz... stvarno, kako se sklanja kvazar u vokativ? Elem, dedek kvazaru, kvazre, štogod, neki smatraju da bi trebalo ovdje nježno i obazrivo s tobom, bez neke nasrtljivosti... jer tko zna nisi li se sklonio u ovu udaljenu galaksiju, u sjenu neobasjanu dostupnijim suncima, upravo s namjerom da ne budeš uznemiravan od kojekakvih suna(ša)ca manjeg sjaja kojima je nekad tvoj univerzumsko-pretpotopni/prapočelni kvazarski ultraluminozitet dozvoljavao da orbitiraju oko njega, kružeći kao oko centra isijavanja, ali sada su mu evo te zunzare dojadile, shvatio je da to malo dodatnih luksa njegovom drugom redu svjetlosnih veličina ionako ništa posebno ne dodaje, a samo ga smara. Pa zar onda da mu se u vidu smorova guramo ovdje opet? Očito se naš dedek kvazar ne želi družiti, preselio jer mu zatrebalo osame, kolibe u crnoj šumi, i tako dalje... Ali ne, ne bih rekao! Ako taj išta želi, to je upravo da ga se pronalazi. Finta, režija, performans, kao i toliko puta do sad. Kvazaru, tko te ne zna, skupo bi te platio! Otići u mrak, u deep space – samo da bi vidio koliko daleko ćeš biti slijeđen. Ne trudi se poricati; nije ti prvi put, zaboga. Obožavaš priređivati vlastite sprovode, pa se iz prikrajka smijuljiti i gledati kako nam kidaš živce, dok mi ispadamo iz ravnoteže, plačemo za tobom, preklinjemo te nek' nas ne ostavljaš same u svemiru, lišene te velike svjetlosne radijacije oko koje nam se koncentriraju putanje. Pa se poju hvalospjevi, ode, na tragu one o tome kako ne znaš što si imao dok to ne izgubiš... i evo: suze teku u potocima - vrati nam se, vrati, dragi pokojniče! Bilo ti je to malo bezveze još na jesen 2011., kad si namjerno ohrabrivao, ako ne i potpirivao naše zbunjenosti te zabrinutosti. Ili na fejsu, kad si dugo unaprijed volio dražiti, najavljivati: uživajte, djeco, blagodarite, još ovo malo dok me imate, evo svaki čas prelazim sav u zvijezde. A i ove su zime zaredale najave... ''Smrt moga alter ega'': (doći ćete na karmine); ''Sretneš li'' (na mirogoju grob SAE-ov – i neka se da uklesati njegove ožalošćene blogere); itd. I griješi tko misli da nestajanjima pa uskrsnućima se želiš sakriti – ma jok, to ti samo voliš malo biti naš isus krist. U skladu s time, svaki puta ostaviš trag... skriven iza lažnih imena, odigraš malo rolu dantona ili dedeka itd., pobrinuvši se da po uskrsnuću ipak budeš pronađen. Ne radi se, ukratko, o tome da doista sebe sahraniš, nego o uživanju u performansu samosahrane... ne stvarno o volji za samoćom i skrivenošću od svojih orbitera, već o naslađivanju pogledom na to kako orbiteri pate za tobom i onda te, sretni, pronalaze. Ili čak možda i o svojevrsnom testiranju orbiterskog obožavateljstva, prosijavanju. Znakovita je u tom smislu i slavna epizoda s Karlom Trockim. Nakon isparivanja s fejsa, prvo je zavladala panika i naricanje, što je stvaralo sjajan kontekst za ulijetanje Karla na pozornicu (osigurao si diskretno da se dozna) i svi su bili ushićeni što si opet živ, makar pod drugim imenom. Nakon što se potvrdilo da će te ekipa doista slijediti kud god otišao, Trocki ti zapravo više nije trebao i mogao si ponovo biti Sven. Neko vrijeme... :) Sve to odraz je tvog habitusa ringmastera i okupljača, potrebe da budeš centar svoga kruga, svoga svijeta, svoga svemira, pa ti je potrebno i primjenjivati ponašanja kojima osiguravaš sebi centralnu poziciju u tom svemiru: em se zna ko kome dolazi na blog, ovi performansi uskrsnuća itd., kvazarske demonstracije sile. Takav si da ti je moguće biti ili u centru ili sam – a znajući da imaš tu ''moćnu gomilicu'' zvjezdanih orbitera koji će svuda za tobom, s obzirom na primjenu visokih doza šarma te gravitacijski magnetizam poetske produktivnosti, ne radi se zapravo o riskiranju pustinje: možeš unaprijed znati da nećeš biti sam, nego i opet u centru, samo sad još za jedno uskrsnuće potvrđeniji... i to bi otprilike bilo moje objašnjenje tvojih obrazaca isparivanja. (pero u šaci, 04.03.2013. u 15:40) — I to je taj novi fenomen lova na pravi nick o kojem pričam: shvativši da je O.T.O. zapravo veliki S.A.E. – obuzima nas osjećaj da znamo tipa, mi znamo tko je dotičnik pred nama. Skriven iza lažnih nickova – tjera nas stalno da ga prepoznajemo u onom pravom. Pa je bio Boris Tadić. Pa je bio Danton. Pa je bio Brega Pesmoubojica. Pa je bio Karlo Trocki. Pa je bio Dedek Kajbumščak. Tko zna što sve još nije bio. Sad je evo Oto Habsburški. Ono što mi je osobito zanimljivo u tekućoj hrvatskoj književnoj produkciji jest npr. fenomen koji se zove Sven Adam Ewin. To je zagonetan pjesnik, s prvoklasnim pjesmama (izbor pjesama objavljen mu je u pretposljednjem broju Hrvatske revije za 2012), koji u hrvatsku književnost ulazi pod pseudonimom, a anonimnost mu omogućuje suvremena tehnologija – internet, virtualne društvene mreže, elektronička pošta. To je paradigmatičan primjer koji pokazuje kako se stvaran ali anoniman pjesnik koristi virtualnim svijetom da bi promovirao vlastite ideje te na toj novoj stvarnosnoj razini (u cyberspaceu) afirmirao svoju umjetničku kreativnost. (Josip Užarević, intervju u Vijencu, 16.05.2013.) *** TARAPANA LJETNOG DANA Jučer na zidu mladog pjesnika DI. Kaže stariji pjesnik SJ: Vidite kako to rade lažni monarhisti s lažnom plavom krvlju. Komuniciram samo s ljudima koji ne skrivaju svoj identitet, a Vi kako želite. Za mene je Oto Habsburški perfekt kao Austrijsko carstvo! Mladi pjesnik DI prisnažuje: Ja također svaku svoju riječ potpisujem svojim imenom, i stojim iza onoga što kažem ili napišem. Zasad ne zapadam u krize identiteta. SJ prisnažuje na to prisnaživanje: otpisujemo ga dakle, ne volim kukavice, a naročito iza maske. Maske?  Tu je i drugi mladi pjesnik: FN. I on prisnažuje (premda mekše): Ne znam, ne kužim to sa pseudonimima. Nemam ništa protiv samo što ne kužim. Ali dobro, možda baš ta mističnost isprovocira nešto šire zanimanje publike za poeziju kod nas općenito, to, dakle, i ne mora nužno biti loše. Još sam prije najmanje godinu dana vidio na jednom forumu raspravu o tome tko je Sven Adam Ewin. I premda je i sam Sven ili Oto neki dan napisao kako u životu nisam napisao niti jedan rimovani stih bilo je ljudi koji su mislili da iza toga stojim ja. Dakako, ne stojim, s obzirom da bi moji rimovani stihovi vjerojatno bili u potpunosti živi užas, a i, kako rekoh, ne kužim taj film s pseudonimima... Tada je počelo licitiranje: jedan mladi pjesnik zna tko je zapravo SAE alias Oto, drugi mladi pjesnik zna tko je zapravo SAE alias Oto, i stariji pjesnik zna tko je zapravo SAE alias Oto, a kako oslovljeni uporno (citiram ga) nije htio priznati da je to što nije – došlo je do tarapane. *** NOMEN EST OMEN? What's in a name? that which we call a rose By any other name would smell as sweet I evo ga, upadosmo ni krivi ni dužni u staru, medijevalnu polemiku o problemu univerzalija iliti o predestiniranosti imenom. Nasuprot Svenovom tipično nominalističkom (odnosno, strukturalističkom) nehajenju za slučajnost svog označitelja – jer označeno bi jednako mirisalo i pod nekim drugim – okupljeni pjesnici su esencijalisti: rezoniraju da je pjesnikovo ime važno, da mu ono nosi njegovu imanentnu sudbu. Ako se ime mijenja, mijenja se i čovjek. Ako želimo znati čovjeka, moramo mu znati ime. Oni znaju da je Oto H. – veliki SAE. Ali da bi ga primili u društvo, moraju prvo znati TKO je Oto H. (Siguran sam da prepoznajete neobičnu korelaciju ove dvije rečenice kao nepriznavanje nečega za odgovor.) *** TKO JE ON?  Naravno, i ''Sven'' je tu tek potpuno arbitrarna konvencija, proizvoljna četiri slova. Prepoznavanje se događa baš po njima čisto zato što sam na njih izvorno naučio kao na pripadajući Označitelj tom Označenom. Mogao je biti i ''Čiča Miča'' ili neki pedeset peti. No, upravo u tome i je poanta: bilo koji je jednako dobar, ''Sven'' nije ništa manje prikladno od ''Pero Perić'' – a ipak ima ovu prednost utvrđenosti u kolektivnom imaginariju, da smo ga svi prvotno naučili identificirati uz to ime. Karlo i Dedek i Oto – spominjao se i Harry Krishna – sve su to, da, lažni nickovi, iza kojih se krije, mistificira, vuče nas za nos. Kako ga razotkriti, doći do pravog identiteta? Postoji samo jedan način: do pravog nicka doći. Kao Sven objavljuje u Zarezu i na Knjigomatu, kao Svena ga kritika secira i valorizira, kao Svena ćemo ga čitati ukoričenog, kao Svena ćemo ga slušati na radiju. Nije mu ''pravo ime'', reći će pjesnici mladi i stari? Ali baš je! Ako je ikoje pravo, onda je to. U ova hiperrealna vremena, u kojima je virtualno već samo jedan od oblika realnog, i na kraju još i najrealniji, potpuno je promašeno građanski identitet tretirati pravijim identitetom od nicka. Je li on više on, u onome u čemu on jest on za nas, u onome po čemu ga znamo, tj. u rečenom Označenom – kao Pero Perić ili kao Sven? Pa kao Sven, dabome! Čak bi se smjelo reći da bi anoniman bio upravo kao neki Pero. Kad bi nam se tako predstavio – e to bi bila maska par excellence, način da se skrije, povuče pred nama u neprozirnu tminu. Dok nam upravo kao SAE biva poznat, mrcina stara, tek tada znamo TKO je pred nama. U čemu je onda smisao voajerske znatiželje za doznavanjem građanskog identiteta, otiska prsta, OIB-a? (Nema smisla, ne.) *** FLASHBACK #2 Znati tko je autor, koje se ime i prezime krije iza nicka? Kakva bezvezarija! Razotkriti koji se nick krije iza imena i prezimena – to je već puno važnije. Ali voajerski ključam od znatiželje za pravom stvari, sirovom realnošću: rastrti pjesmu što se krije iza nicka! (pero u šaci, 20.08.2011. u 11:27; kada sam mu prvi put zakucao na vrata) Daj malo, ponizno molim, elaboriraj zadnju rečenicu. Radi mene, znam da je ostalima jasno. (sven adam ewin, 20.08.2011. u 14:29) Flaubert je rekao: ''Madame Bovary, to sam ja!'' Obično se to interpretira kao lik Emme da je on: ''Madame Bovary, to sam JA''. Preferiram drugačiju interpretaciju: ''Madame Bovary, TO sam ja''. Znači, ne lik, nego roman. On, to je njegovo djelo. Poanta: najdublji identitet autora, njegovo pravo ''ja'', prije nego u faktima iz biografije ili broju osobne iskaznice krije se u njegovim djelima. Ako stvarno želimo saznati tko je bio Flaubert ne treba nam prekapati po njegovim košarama za smeće, treba nam čitati njegova djela. Ali naravno, u djela treba moći i proniknuti. Nije to samo tako. Sad znamo gdje nam valja pogledati, samo što se ne daje ipak na izvol'te. Skrovito je to, a u tome je sav kunst, to je ono bitno: rastrti zavjesu nad tom pjesmom. (Preporučujem konzultirati u ovome i Kunderinu Zavjesu: ''ući stvarima u dušu''.) Vrijeme bloga se od Flaubertovog vremena, uz sve ostalo, razlikuje i po tome što su se u cijelu priču, između osobnih iskaznica i pravog ''ja'' izraženog u kukama slova, umiješali i nickovi – dodatno je naglašena anonimnost/pseudonimnost pisanja. Ne piše građansko lice taj i taj, piše ''Sven Adam Ewin''. A nick je već puno bliži pravom ''ja'' od građanskog lica: kad sam XY, imenom i prezimenom, okružen drugim imenima i prezimenima, stoput manje se mogu prikazati u onome što doista jesam nego što mogu kao ''pero u šaci''. Zato rekoh: ne interesira me ime i prezime iza nicka, interesira me nick iza imena i prezimena. Kada mi se netko predstavi ''ja sam taj i taj'', zapitam se: aha, a koji bi on nick na webu mogao biti, i što bi mogao kao nick govoriti. To je danas stvarnost, građanski identitet je simulakrum. Ali na dnu svega opet ostaje problem što je i to pravo ''ja'' dosta mistifikacija. Ok, ja, ali tko sam uopće ja? Što to uopće piše u tome što je napisano? Bit svega je naposljetku to: proniknuti u napisano. Rastrti tu pjesmu što se krije iza nicka. (pero u šaci, 20.08.2011. u 18:57) Da dovršim tvoju misao: ako čovjek ostaje potpuno i trajno iza "nicka", time mu je lakše biti iskren bez ostatka, jer nema nikakvu zadršku, "da ako ipak nekad" izađe iz sjene. Zato kažem: ovo je pjesma koja upravo to govori. Rastri pjesmu uzduž i poprijeko bez milosti! Ona to upravo i traži. Još jasnije: teško je zamisliti, da bi netko želio biti i ostati kao autor nepoznat. To je protiv ljudske prirode. Isto kao što je, nasuprot tomu, u ljudskoj prirodi – kružiti nad lešinom, sletjeti i gurnuti lešinarski vrat duboko u drob, tome smo svjedoci od pamtivijeka pa do danas. A ja bih svoj drob sklonio izvan oštrog oka strvinara pod svaku cijenu. Ako sam nešto stvorio – preselio sam sebe u djelo pa ma kakvo bilo po kvaliteti, bitno je da je iskreno. Nick mi to omogućuje i hvala mu. Već sam negdje rekao: kad bi me i otkrili – ja bih zanijekao autorstvo. Šizofreno? Da! (sven adam ewin, 20.08.2011. u 20:35) — O kojoj je to pjesmi bila riječ? UMJESTO BILJEŠKE O PISCU Ovaj je pjesnik vrlo čudan, I napor ti je uzaludan. Obasjaš li ga – on se skrije U sjenu svoje poezije. I duša će mu biti mirna, Bude li sjena neprozirna. Uz onu staru, slatku sumnju: Hoće li moći stati u nju? O, duša će mu biti bolna, Bude li sjena nedovoljna. Kaže li ugriz da nije zlatnik! Da nije pjesnik – nego patnik. Je li mogao biti bolji? Čin je pisanja neumoljiv: Ma kako duša napaćena, Za malom pjesmom – mala sjena. I odričuć' se svoga ega, On slijedi princip Heisenberga. Neodređenost… Elektron. Ili poezija – ili on. Netko konačno reći mora: Čitajte pjesmu! Ne autora! Pa kličem, dok u sjenu padam: – Nek' živi pjesma! (A ne Sven Adam.) (sven adam ewin, 20.08.2011. u 06:52) |
Očito voli publicitet od tihog umiranja , do hiperprodukcije nikova...
Osobno , ne " ljubim " te promjene na blogu jer imam neugodna iskustva : kako da svakim novim nikom mijenja vlastiti ego tražeći prihvaćanje.... (Annaboni 24.07.2013. 07:10)
"u kojima je virtualno već samo jedan od oblika realnog, i na kraju još i najrealniji, potpuno je promašeno građanski identitet tretirati pravijim identitetom od nicka. "
"ne interesira me ime i prezime iza nicka, interesira me nick iza imena i prezimena. Kada mi se netko predstavi ''ja sam taj i taj'', zapitam se: aha, a koji bi on nick na webu mogao biti, i što bi mogao kao nick govoriti."
A njegova pjesma.... pjesma je predivna. Novi Đuro Jakšić....
Pjesnik nam je, zahvaljujući tebi, uljepšao današnji dan! Morski povjetarac, šalica fine kave, pogled na pučinu i predivna pjesma nepoznatog (nickasto poznatog) pjesnika! (lion queen 24.07.2013. 09:49)
ime nam daju prilikom rođenja. tek kasnije dobijemo identitet. ili ne. ovisi što uradimo sa sobom.
može biti vozač tramvaja, profesor fizike, beskućnik, otac četvoro djece. sve je to sporedno u odnosu na lik kojeg je izgradio i na njegovo/svoje djelo - poeziju.
ne mora se ni potpisati pod pjesmu, ona ga svejedno raskrinka, gdje god je napisao. i koji god nick stavio, asocijacija je - sven.
ne pati on za pljeskom nego za ulogom.
i baš bi volila da se vrati. (primakka 24.07.2013. 10:10)
Stajanjem iza imena daje argumentima još jednu vjerodostojnost jer to znači da unatoč neprilikama koje mogu nastati u vezi objavljivanja svojega mišljenja ti vjeruješ u to što govoriš. Imati uvijek nove nickove me podsjeća na bacanje kamenja u prozor i sakrivanja ruke.
Glede poezije (koja doduše more biti i kritika društva) ako veličaš dijelo, onda shvaćam da će svima biti bitnije tko ga je napisao i ovdje autor dolazi u sukob interesa sa vlastitim čedom, a to čedo nakon porođajnih muka mora postati neovisno od autora. Zato jer Solon, nakon što je atenjanima dao zakon, otplovio ća iz grada. Grad je bio premali za oboje.
Uvijek bi ga tražili da im kaže interptretaciju i pravo značenje svake klauzule. Zato mi se sviđa kada su književni natječaji u kojima pisci šalju radove sa kuvertom u kojem stoji samo šifra. Tako žiri neće biti isprovociran značenjem imena autora nego će se usredotočiti na djelo, pogotovo u našoj maloj bari gdje se krokodili svi međusobno poznaju, vole ili mrze, što utječe na konačnu odluku.
Zamisli da znamo životne priče troje svećenika koji su u biti napisali Stari Zavjet. Paleografičari su im nadjenuli imena Jahve, Elohim i Adonaj, po načinima na kojeg oslovljavaju Boga. Vjerujem da je lakše povjerovati u starozavjetnu pričicu nego da znamo detalje o tri židvska svećenika, povratnika iz Babilonskog egzodusa. Ovako je lakše zabrijat da se radi o božjoj riječi na papirusu... (Neverin 24.07.2013. 10:56)
Kao netko tko je nonšalantno pristupio otkrivanju "pravog" identiteta još od samog početka bloganja i netko tko je na nekim drugim mjestima isprobao mogućnosti više nickova, ne smatram ime i prezime relevantnom činjenicom koja bogznašto govori o onome o čemu na određenom mediju pišem. Pogotovo ako se to pisanje razlikuje ili ako se njime igram.
Iako, u tvom postu je riječ o nečem drugom, prepoznatljivom rukopisu pod raznim nickovima. Mene jednako fasciniraju i heteronimi. Čudi me da ljudi koji se bave pisanjem i to pjesnici, tako usko gledaju na stvar. Kao da im je ime i prezime pravi potpis. Zapravo bi to trebao biti njihov rukopis ili rukopisi.
Priznajem, nisam ni ja potpuno lišena tipične ljudske (ili bapske :D) znatiželje; kad netko jako skriva građanski identitet, zna me kopkati tko je ta osoba i piše li pod svojim imenom i prezimenom možda neke druge stvari, ali opet, to je više zanimanje u toj domeni rukopisa nego zanimanje za njenu "pravu" osobu. (missillusion 24.07.2013. 11:53)
Znaaam, dosadna sam već...
A ti si svenonostalgičan :D.
I ja isto :( (marionetta 24.07.2013. 19:17)
Kada je prvi puta obitavao na blog.hr (nekih godinu dana: proljeće '11 - proljeće '12) stvorio je dosta interesa, bio čitan, postao prepoznatljiv, generirao nekakav publicitet za sebe, odnosno svoje pjesme. Tada najednom nestaje... a nestankom čini štetu vlastitom publicitetu. Nitko ne zna gdje je ni što je, nije se objašnjavao. Što iz toga zaključujemo? Kanda da mu publicitet nije prioritet. Izranja nedugo zatim opet kao SAE, ali na blogspotu, gdje nastavlja s urednim objavljivanjem, no prvo potpuno bez publike, potom s nas (ako se još uvijek dobro sjećam) okruglo dvoje: ovdje nazočnom Knjižnom Bubom i mojom malenkošću. Blogspot nije dugo trajao, no jednog jutra osvanjuje na - fejsu. I dalje kao SAE. E, a tim je pak prvotnim pojavljivanjem na fejsu - nakupio baš dosta publiciteta. Infantilan je običan mjeriti broj frendsa - ali spomenut ću da se radilo o popriličnom broju za jedan pseudonim, troznamenkaste cifre neke, a k tome ti frendsi sve same (kako bi se sam izrazio) ''institucije'' - i tu postupno okuplja oko sebe sve veće društvance stalnih, svakodnevnih, da ne kažem svakosatnih komentatora, među kojima se stvara stanovita vrsta magije - ali samo dok je on tu, kao vezivno sredstvo. Zato ga i jesam u prenesenom komentaru nazvao ringmasterom i okupljačem. Recimo da si je na fejsu stvarao situaciju (društvene) zapaženosti koja transcendira blog kontekst. Najbolje što je mogao učiniti za SAE-ovski publicitet bilo je ostati tamo. Pa je li ostao? Ma jok, ispario preko noći bez najave, bilo je to u rujnu. Jesen i zimu je opet na blog.hr (kao karlo trocki, pa svenadamewin, pa dedek kajbumščak, pa swenadamevin) - i opet je nešto oko sebe okupio, okupio, a onda i opet: isparuje, početkom travnja (evo do danas, odnosno do nedavnog ovog izranjanja nakratko na fejsu kao Oto).
I samo ovo svježe opažanje: unatrag tih par mjeseci otkako ga nigdje nije bilo - puno je manje bio prisutan u drugima, daleko manje se o njemu govorilo, manje ga se čitalo itd. nego dok je iz dana u dan objavljivao.
U rezimeu: ne možemo, ne, te navade ''tihog umiranja'' i ''hiperprodukcije nickova'' podvesti pod potrebu za generiranjem publiciteta, u nekom marketinškom smislu. Mada se time obavija s ponešto zgodne misterije, koja je plodna za stvaranje mita i legende, u ukupnom saldu on tako svom publicitetu čini štetu, a ne korist. Kontinuitetom u potpisu i u bivanju aktivnim pribavio bi si i njega i prepoznatljivosti među potencijalnim čitateljima nemjerljivo više.
Nema stoga ni puno smisla u ovome što na općenitoj razini ne ljubiš praksu mijenjanja nickova (uslijed nekih osobnih neugodnih iskustava) - s obzirom da se može raditi o različitim specifičnim motivacijama. Razlog iz kojeg je osoba A ne mora predstavljati razlog iz kojeg osoba B. Sven mijenjanjem nickova sigurno ne ''mijenja vlastiti ego tražeći prihvaćanje''. Puno sam već s njim posla imao tijekom dvije godine i mogu posvjedočiti: definitivno nije u potrazi za odobravanjem prihvaćanjem, pa ni - općenitije - osobnim zbližavanjem. Uopće: tu postoji samo kao SAE, dok privatna osoba iza možda (valjda) i postoji, ali je ''hidden from timeline''. Ne trebaju mu na netu braća i sestre koji će ga prihvatiti, kojima će pripadati (zato mu i biva lako odvojiti se, nestati, ispariti); njemu treba - publika. Ali opet: ne ni publika kao masovniji aplaudatoski auditorij. Voli, doduše, da se povremeno naslađuje performansima napuštanja, dok žene plaču za nestalim, da ga potom orbiteri pronalaze, da ih prosijava i okuplja - ali kako je fantastično formulirala Primakka: ''ne pati on za pljeskom nego za ulogom''.
Smisao mijenjanja nickova, kao i autorove građanske anonimnosti uopće, je kod Svena - kao što i sam podvlači u ovom drugom flashbacku - u tome da ime autora utone iza pjesme. Namjerno nisam rekao: sâmo autorstvo. Ne, ono ne treba utonuti, već jedino, dakle, ime. I opet je tu Primakka odlično reagirala - ''ne mora se ni potpisati pod pjesmu, ona ga svejedno raskrinka, gdje god je napisao'' - a također i Miss: autorski potpis ne treba tražiti u (pravom ili lažnom) imenu pod kojim se piše, već u rukopisu samom.
Sven nickove mijenja motiviran onim starim geslom: zato jer mu se može. Jer mu nomen nije nužda u profiliranju autorstva; ono živi i bez oznake nekim imenom, mimo imena, onkraj imena, a priori imenu; te da bi upravo to naglasio: kako je sama supstanca posve dovoljna. (pero u šaci 25.07.2013. 13:25)
vjerovatno je sae baš radi toga, već danas izbrisao profil ili ga je zaštitio od neželjene publike koja bi tim putem mogla doći do pravih identiteta tebe i još nekih blogera.
što se mene tiče, ja to ne bih zloupotrijebio ni u najvećem žaru borbe i što se toga tiče-poštujem nick i pravo na skriveni identitet. lagao bih sad da kažem da nisam išao vidit profil staroga fantoma i mogu reći da se onaj slavonski mladac odlično držao u cijelonoćnom prepucavanju sa vama dvojicom. ono zbog čega mislim da će stari svoj genijalni plan iskompromitirati su te vječite frke koje često iz dosade običava zakuhavat oko sebe.
nadalje, nije mi jasno jedno-odnosno-sae je sasvim slobodan furat svoj fb/bložni performance kako god želi, ali on ne poštuje tuđe pravo na skriveni identitet pa je tako nebrojeno puta na blog hr-u blogere nazivao njihovim pravim imenima mimo njihove volje. zašto bi netko poštovao njegov slalom kroz nickove ako je on prvi koji se svim silama trudi otkriti tuđe identitete?
mislim da je sae u svojoj zaigranosti zalutao u labirint iz kojeg niti želi, a niti zna izaći...jer kad igraš fantoma u operi-igraš ga do kraja no matter what. (blogdogg 25.07.2013. 13:51)
No, ne utvaraj si ovo što ti govorim kao opravdavanje neko, niti da imaš pravo ''spočitnuti''. Što to? Nemam se što opravdavati ni ispričavati. Da, izložio sam... ali sebe. Jedino sebe. Jebiga sad, šta je tu je, nisam tražen u sedam država... 'ko je vidio, vidio je - nazad nema. Ako tko naginje žutoj boji, nek' uživa sa žutim o meni. No, to je moja briga, a ovo da sam izložio još nekoga naprosto ne stoji. Bilo je tamo 15-ak ljudi svega, od čega manjina, a ne većina, s blog.hr - a k tome se kod te manjine radilo o onima koji ionako svoj građanski identitet već odavno ne kriju. Osim ako ja ne znam za nekoga još tamo da je također bloger. No, ako to ne saznah ja s Otovog profila - nisu onda s Otovog profila saznali ni (ne)slučajni namjernici, tako da se čak ni za eventualne neke koji još uvijek ne odaju identitet ne bi moglo ustvrditi da sam ih izložio. Za otkriti nečiji ''pravi identitet'' što se krije iza nicka nije dovoljno pročitati nečije ime - potrebno je i moći ga povezati s pripadajućim nickom. Izuzev mog slučaja, nikoga na Otovom profilu nije bilo moguće asocirati s ikakvim blogerskim nickom. Bila su to samo imena, ne veze ime-nick. Što se pak tiče same rasprave, ostali učesnici mimo mene nisu bloghaerovci, samo su pjesnici, i to pjesnici koji se naročito diče stajanjem iza svog imena. A drugih rasprava, niti ikakvih zbivanja, nije bilo. Tako da ti je prijedlog po kojem sam još koga izložio, i da je to za spočitnuti mi - pucanj u prazno.
A ni spekuliranjem o Otovom brisanju profila nisi bolje gađao. Za zaštititi identitete od neželjene publike nije morao ugasiti profil, postojala su daleko manje drakonska rješenja, jednako efikasna. Slučajno znam i mrvu više od tebe o razlozima zbog kojih se mogao na brisanje odlučiti.
O Svenovom navodnom ''nepoštivanju tuđeg prava na skriveni identitet'' prvi put čujem. Ne znam, možda mi je promaklo. Ne znam, možda je i njemu se omaklo negdje, moguće valjda, ne bih se usudio biti decidiran, ne pamtim mu svaku riječ. Ali da je ''nebrojeno puta na blog hr-u blogere nazivao njihovim pravim imenima mimo njihove volje''? Nebrojeno, Dogg? Što - kao pravilo, a ne iznimka? Zbilja? S obzirom da se ja, koji sam ga baš pratio, nijednog slučaja ne mogu dosjetiti - niti sam sâm ikada kod Svena doznao taj tip informacije o nekome - sva je prilika kako bih tu već smio biti decidiran: da se radi o samo sljedećoj u nizu stvari koje si karakteristično bubnuo pa ostao živ. (pero u šaci 25.07.2013. 16:25)
ja mislim da jedino ti znaš ko je on ustvari i tu glumiš briljantnog Tošu.
btw, kad mi TI kažeš da sam djelomično u pravu, to je bolje nego dobit Gorana za sonet! (blogdogg 25.07.2013. 17:17)
PRIMAKKA & MISS - vas dvije sam nahvalio već u odgovoru Annaboni, bit će vam dosta toga za danas, da mi se ne umislite ;) (sve ste shvatile, sve rekle)
živio odsutni monarh Oto - njušku dolje, DOGG, i rep pod noge!
SAMOHRANA - vidiš ti to, mnoge presedane i reforme ovaj monarh uvodi :)
MARIONETTA - eno ti Čiča Miče... zadovoljna napokon? :P
DOGG - znam tko je, da... evo odat ću i tebi, parafrazirajući Rimbauda: SAE, to je netko drugi! (pero u šaci 25.07.2013. 19:10)
Nešto drugo bi zato bilo suvislo kao asocijacija. The map is not the territory. Ovo nije lula, kaže nam Magritte naslikavši lulu. Nije lula, da... nije lula (''teritorij'') već prikaz lule (''mapa'').
Ono što ti se tu moglo asocirati je ovaj dio iz linka na ''hiperrealna vremena'', tj. na post ''Simuliranje simulacije'', koji znam da si čitao. Evo ti još jedan na temu, koji si isto čitao: Imagologija. Tamo se kaže: ''Simulacija prethodi zbilji: prije nego što saznamo kakav je stvarno rat u Iraku, mi ga već imamo u glavi onakvog kakav je 24x7 na CNN-u, medijski posredovanog, estetiziranog, pretvorenog u spektakl, reality show. To je bilo prvi puta u povijesti da smo iz vlastitih dnevnih boravaka mogli pratiti prijenos uživo s bojnog polja: projektili, tenkovi, nosači aviona and all that.'' Baudrillard i njegova teorija simulakruma, kojom obrće Borgesovu parabolu o kartografima što su izradili 1:1 savršenu mapu teritorija Carstva (no je vremenom istrunula, propala): ''Današnja apstrakcija nije ona mape, dvojnika, ogledala Carstva. Simulacija nije više kopija teritorija, kao referencijalnog entiteta ili supstance. Ona je generiranje modela realnog bez izvornika ili realnosti: hiperrealnog. Teritorij više ne prethodi mapi, niti ju nadživljava. Mapa je, dakle, ta koja prethodi teritoriju - precesija simulakruma - mapa je ta koja ugrožava teritorij i kad bismo danas prepričavali priču, dronjci teritorija bi polako trunuli uzduž i poprijeko mape. Stvarnost, a ne mapa, još opstaje samo u tragovima, u pustinjama koje više nisu one Carstva, nego naše vlastite. Pustinja stvarnog samog.''
Pustinja stvarnog, to znači: ono što danas zovemo ''stvarnim svijetom'', ''stvarnim životom'' ili možda ''pravim imenima'' postalo je strahovito nestvarno, onestvareno, opustošeno; taj je ''teritorij'' zamućen u svojoj ''stvarnosnosti'', gubi se u slojevima i mrežama simulakruma.
Mislim da se sad razumijemo. Određeni dijelovi mog posta - ovi baš koje je i Lion Queen izdvojila - o tome govore, tu smjeraju. A tebi se, bit će, Magritte - kako sam kažeš: ''nekako'' - povezao u svijesti otuda što je tema ne-lule upravo ekspliciranje te diferencijacije ''mape'' i ''teritorija'' - prikaza od takozvane stvarnosti - diferencijacije koja stoji u bazi osvještavanja fenomena hiperrealnosti. (pero u šaci 25.07.2013. 21:44)
A ja ću ti se (tuži me) i opet linkati samo: Fetiš pečata.
''U srednjoj školi mi je zemljopis predavao vrlo živopisan ostarjeli profa - zvali smo ga 'Stari Mile‘- kojeg je upadljivo bilo pregazilo vrijeme, pa je to onda kompenzirao glumljenjem strogoće. Uglavnom, 'provjere znanja' su se sastojale od bjesomučnog ispisivanja plahti teksta - o bilo čemu, samo da bude što više - koje Mile nikada nije čitao. Ocjenjivao ih je, ako ćete znati na što mislim - 'odoka', malo zavirivši u ocjene iz ostalih predmeta. Jednom prilikom je donio tzv. 'ispravljene' testove, čitao naglas ocjene i upisivao ih u imenik. Kad je došao do posljednjeg, drekne: 'Čiji je ovaj nepotpisani?!' Javio se jedan dečko - nećete ga vi znati, ali kod nas su ga svi znali kao Lošeg Đaka - i prijavio: 'Moj.' A Stari Mile će na to: 'E onda nije čet'ri! Onda je dva!'
U kino-hitu Gospodar prstenova, nakon što se Boromir - vođa i predstavnik rase ''ljudi'' - nezajažljivo polakomi za Prstenom, ''Strider'' iznese razloge zašto smatra da Prsten ne treba upotrijebiti nego ga uništiti. Boromir, ljut, zajedljivo kontrira: ''A tko to govori? Običan graničar?'' Na što se javlja Legolas, ''vilenjak'', i svečano objavljuje: A, ne! Nije to običan graničar... to je, pazi sad, Aragorn - izdanak stare kraljevske loze - čistokrvan potomak samog Isildura (koji je onomad odsjekao Sauronov prst skupa s Prstenom)! Nastade muk. Boromir složi facu kao da govori: Ah, pardon, ispričavam se, nisam znao, sad je to već nešto sasvim drugo, sad tek vidim da Striderovi... pardon, Aragornovi argumenti koji su do maločas bili krivi, ipak imaju pravo - i ja ću ga rado poslušati. Treba kleknuti. Na zapovijed, kralju moj!
Porijeklo rečenog kao kriterij istinitosti. Ne govori stvar po sebi (argumentum ad rem), nego je tek činjenica TKO govori (argumentum ad hominem) - da li pješak dvonožan običan ili možda kralj na konju - odlučujuća koliko izgovoreno vrijedi, da li je istina ili nije.
The Lord of the Rings je i inače prilično nepodnošljiv destilat religijskog kiča, a u što prirodno pripada i taj pretpotopni mentalitet klečanja, autoriteta i jamčenja za istinu. To je reziduum i konstanta koja se provlači svugdje i ostaje zapisana u dubljim, neuništivim refleksima koje smo usvojili. Kao kad u 'Kuli stražara' citiraju neki stih iz Knjige i onda samu činjenicu da to tamo piše uzimaju odmah kao argument. 'Jer pisano je...', jel.
Rabin u Seinfeldu, drži propovijed na televiziji: 'Prorok Izaija govori nam da je život bez prijatelja prazan i besmislen.’ Prijatelji, da naravno, mudro rečeno. Samo, što mu je trebao taj Izaija? Iz vlastitog iskustva nam to nije poznato? Da slučajno nije Izaija rekao, ne bismo imali razloga držati da nam u životu trebaju prijatelji? Anyway, da je to rekao Izaija rabin prezentira kao argument da je točno i vjerodostojno. Ako Izaija, možemo čvrsto vjerovati da je tome zaista tako - sad imamo garantirano i zapečaćeno, sa svim žigovima nadležnog tijela.'' (pero u šaci 25.07.2013. 22:30)
Omen est nomen, ali u svijetu romana, u svijetu priče. Ljudi (autori, pisci) nisu likovi, oni likove stvaraju. Ili ih izmisle, ili ih (još češće) "prepišu" iz života...
(Gogoljeva Kabanica, slučaj činovnika Akakija Akakijeviča, osobito pasus koji govori o tome kako je lik dobio ime je nešto što mi prvo pada napamet, kao primjer da je ime čista slučajnost, koja onda (slučajnost, igra sudbine) odredi kompletni život.)
Ime ponekad govori sve, a ponekad - baš ništa.
(Ovisi o tome što je pjesnik htio reći, i je li uopće išta htio reći - imenom).
Kod Zamjatina, na primjer, likovi imaju za ime slovo i broj (D-503, I-330, O-90, R-13).
Bi li ti rekao, ovako, da je R-13 "pjesnik crnačkih usana"...i onda, daljnje asocijacije, i aluzije na...
Naizgled, imena ne govore ništa, ali - možemo li reći da OIB ili JMBG ne govore ništa o nama? Uglavnom govore, govore više nego bi mi to htjeli :)
Naša virtualna imena opet - govore o nama više nego što mi sami znamo o sebi. Da je skupiti sve to što smo u svijet odaslali pod raznim nicknejmovima (ime koje nam nisu dali ni mama ni tata ni prijatelji ni neprijatelji - nego mi sami ) na jedno mjesto...sami bi se nad sobom iščuđavali ;).
A ovo s "nepostojanosti" imena je dobro, i opravdano. Ljudi su kadri fanatično vjerovati, fanatično slijediti - a to je, u najmanju ruku - frustrirajuće za autora. On bi htio znati, pretpostavljam, da je ljudima draga konkretna pjesma, a ne on.
To je kao da si lud za gitarom i odmah ti je svaka stvar odsvirana na gitari odlična. A na gitari se može svašta odsvirati...
Ipak, kad mi se pisac (pardon, neko djelo) sviđa, ja onda moram od njega pročitati - sve. I rijetko me kada (iako, dogodi se - ali rijetko) razočara.
...
Zbunjuje nas, otežava nam - igra se :)
Osobenjak nekakav.
Taj neki pjesnik. (marionetta 26.07.2013. 08:51)
A što se same problematike tiče, može se to okrenuti i ovako, točnije, radikalizirati do kraja - postoji li išta ako nije u jeziku? Postoji li označeno ako nema svoga označitelja, postoji li forma sadržaja, ako nema svoju formu izraza, što bi rekao Peleš? Cijeli ovaj post potaknut je stavom da nije označitelj onaj koji predmetu daje svojstva, već su ta svojstva ona supstanca koja pripada predmetu samom, neovisno o njegovu označitelju. Većina nas je, čini mi se, s time suglasna, a suglasna je i većina teoretičara suvremene lingvistike - da su jezični označitelji, tj. riječi, u načelu i u većini, arbitrane. S druge strane, nije do kraja tako, ima primjera (manjinskih, istina) gdje je barem dio supstance koja pripada predmetu sadržan u samom označitelju. Uvijek se tu sjetim Marinkovića, koji u nekim esejima divno piše o tome, navodeći primjere riječ kao što su nož, bodež, palež i sl., a koje upravo zbog svojeg opakog, oštrog i otrovnog ž bivaju to što jesu. S druge strane, u riječima kao što je hlad , osjećamo kao da nas hlade čim smo ih izgovorili, osjećemo njihovu mekoću i lakoću ("Zato smo joj dali ime, da bismo mogli misliti na njezina svojstva. I kad osjećamo svojstva hladovine, osjećamo ih već u riječi HLAD. Ne treba nam više stvar, potrebna nam je riječ. Ne treba nam više stvarnost , potrebna nam je rječitost da bismo ostvarili i opravdali postojanje onoga što zovemo svijetom umjetnosti". Marinković ovdje radi distinkciju između umjetosti i stvarnosti, no po mojem mišljenju isto vrijedi i za bilo koju jezičnu stvarnost (ne nužno umjetničku), kao simulakrum "prave" stvarnosti (kao što ste se već dotakli u komentarima). S druge strane, treba biti pošten i priznati da su takvi primjeri, oni koji već u označitelju skrivaju svojstva označenoga, u manjini. Nema, primjerice, baš nikavog vidljivog razloga zašto je poredak glasova u riječi stol baš takav, tj. sam poredak glasova S - T - O - L nema baš nikakve veze sa supstancom koju označava. Nije stol ni više ni manje stol, tj. nema više ni manje svojstava koje pripisujemo tom predmetu, zato što se zove stol, a ne, na primjer - tols, ili lots, ili zvrdljčž... Jezik je u svom najvećem dijelu, arbitraran, pa tako i imena, no doista mislim da je na mjestu pitanje - postoji li uopće išta što nije u jeziku, što nije imenovano? Možda i postoji u doslovnom smislu, no postoji li doista - za druge, i u relaciji prema drugima? Nije stoga slučajno da je Sven uvijek isti Sven kako god se zvao, no tebi je ipak trebalo neko vrijeme da ime Oto povežeš sa Svenom (krako, doduše, kao i meni :) - a povezivanje se dogodilo upravo preko "svenovske supstance", tj. preko karakterističnih pjesama, komentara i sl. A one su, u ovom slučaju, opet jezične prirode, što je samo potvrda da svijet sve dalje svoju "stvarnosnu" supstancu zamjenjuje jezičnom, virtualnom, simulakrumskom uopće. Ništa manje "stvarnom", i ništa manje suštinskom, dapače.
No da problematika nije nova, evo opet jednog kratkog citata iz već spominjanog Pupka svijeta, iz konteksta srednjovjekovlja: "...jer stvari postoje samo ako imaju imena da bismo ih mogli imenovati. Ispalo je da si je Pismorodec ogradio dio svijeta što je stvorio Gospodin i rekao: svo, s ovim ćete živjeti, i ništa drugo ne postoji. U tom pismu, na primjer, nije bilo znaka za ljubav, pa čak ni za ljubav tjelesnu, sa ženom (...)" (Ama Gi 26.07.2013. 14:00)
što je ime (na blogu)??? šifra, ili ključ do nečije suštine?u današnje orwellovsko doba, i ova poluanonimnost je društveno neprihvatljiva, sankcionirana na brojne načine (registrirajte se! prijavite se! pošaljite pune podatke!)...od molbi do prijetnji kaznom, zakonom, silom..Veliki Brat mora znati tko smo, što smo, i gdje smo/što radimo u svakom trenutku. srećom, otkad postoji Faecesbook (gdje se ovce dobrovoljno registriraju i unesu sve moguće svoje generalije,podatke; nb.misle da ih virtualna opcija skrivenog profila, nečega...spašava. ha!) da nas bolje sortiraju, katalogiziraju, iskoriste, marketiraju, nadgledaju...imaju na dohvat klika mišem...
neki se predaju; drugi opiru (resistance is futile! we are borg!); treći uljuljkaju u privid slobode...no, ne zavaravajmo se! ovo društvo je društvo voajera- nije dovoljno da vam vire u spavaću sobu- svi žele znati i vaše pinove,passworde, medicinske kartone, vašu unutrašnjost i što vas pokreće, kako izgleda kad krvarite...ako je dostupno, radije će pročitati opsežni (po mogućnosti, policijski) izvještaj o piscu, glumcu, nekome...nego o njegovom djelovanju, stvaralaštvu....tko je napisao Anu Karenjinu? priznat će on/i meni već!
ime je ulaznica u neki, neke svjetove. sva moja imena su prava u svojim mikro svjetovima, a "lažni nick" je oksimoron.. vi, koji o meni želite saznati više-na ne/sreću već jeste; mnogi znaju dovoljno; samo rijetki me poznaju ogoljenog od svih maski/imena...a nitko, pa ni ja sam, o meni ne zna baš sve i nikakav zbir imena tu ne pomaže (Wall na Mjesecu 28.07.2013. 22:10)
Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
ponedjeljak, 15.07.2013.
Ljetni post
|
Vijest: Vrgorac – Dalmatinska zagora dobila je najbržu rastavu braka otkad se vodi bračna evidencija u općinskim knjigama. Mladi Josip K. (21) zatražio je rastavu braka od novopečene supruge Dragice K. (20) samo nekoliko sati nakon što je završilo svadbeno veselje. Ljudi moji, kakav sam šok doživio prve bračne noći. Dotad je sve bilo u redu, voljeli smo se cijele dvije godine naše veze. Na njezin zahtjev prije braka nismo konzumirali našu ljubav. Smatrao sam da je njezino inzistiranje na djevičanstvu nešto što je vrijedno u ovim nemoralnim vremenima. Iako sam još tada trebao posumnjati kako nešto nije u redu s njom, bio sam ludo zaljubljen i slijep oko očiju. No da ne duljim. Dragica je tradicionalna i kad je riječ o spolnoj higijeni pa sam se nemalo iznenadio kad me, umjesto brazilske depilacije ili barem irokeze oko intimne zone, dočekao ekosustav s najvećom bioraznolikošću nakon amazonske prašume – slikovito nam je objasnio mladi raspuštenik Josip K. — Ljetna vijest – ljetni hit: — Ali što je najzabavnije: tobožnja vijest News Bara iznimno ovaj put nije tek puka zajebancija, izmišljotina... nije bez presedana u zabilježenoj stvarnosti! John Ruskin: značajna figura u intelektualnom životu Engleske i Europe 19. st. – kritičar, sociolog, filozof, pjesnik, slikar, pisac, konzervator itd. Glasovita je njegova izreka: plemenita umjetnost proizlazi jedino iz plemenita čovjeka. Ali još je možda najčuveniji po dvije pikantne epizode iz privatnog života, glasina po tipu žute boje – glasina, međutim, solidno potkrijepljenih iz pouzdanih izvora. Poznato je da je Ruskin bio prijatelj jednog od najvećih slikara 19. st. – J.M.W. Turnera. Biografi obojice uglavnom su složni oko toga da je 1858., 7 godina nakon Turnerove smrti, Ruskin spalio veliki broj njegovih slika i skica iz ostavštine – zbog čega? Zbog njihovog, saklonibože, ''pornografskog'' sadržaja; da bi spasio ugled umrlog prijatelja. Cenzor iz lojalnosti: kao Brod za Turnerovog Kafku. Branitelji od kakvih nema obrane! Ali druga pikanterija je još sočnija. Dokumentirano je da se Ruskin 1848. oženio pristalom mladom djevicom po imenu Effie Gray (njemu bilo 29, njoj 20), a također je dokumentirano i to da je 6 godina kasnije brak poništen na zahtjev Effie – jer nije bio ''konzumiran''. Dojadilo mladici samoj spavati, netaknutoj!  Karl Kraus je imao dva aforizma koji u svjetlu ove priče Ruskinovih naročito eksplodiraju smislom: 1) Jedni zavedu i ostave da sjedi. Drugi ožene i ostave da leži. Ovi drugi su nesavjesniji. 2) Zakon na žalost ne sadrži nikakve odredbe protiv muškaraca koji nedužnu mladu djevojku ožene uz obećanje zavođenja, a nakon što je žrtva pristala, ni o čemu ništa ne žele znati. Ruskin priznaje Effiene navode, opravdavajući se izvjesnim ''gađenjem'' i da je ''žene zamišljao drugačijima''. O čemu se radilo? Što to takvo može zdravog mladog čovjeka – djevca sve dotad – natjerati da se i dalje godinama usteže? Jel' imala stidne uši? Jel' smrdila? Možda zakržljali penis, kao Lady Gaga? Ne, ništa od toga. Većina biografa je ponovo složno: Co to maš međ nogami?! Ruskina je šokirala spoznaja da mu mladenka na pubisu, o užasa, uzgaja nekakve dlake! Nago žensko tijelo on je, kažu, do tada imao prilike vidjeti jedino kroz plemenitu umjetnost, na venerama – a na njima su venerini brežuljci svi bili fini bezdlaki. Stvarnost mu se učinila okrutno, nepodnošljivo suprotnom idealnoj glatkoći klasične estetike!  — – Hoćete li – pitao je nerazgovjetno mladić – hoćete li dozvoliti, gospođice, da ova ručica bude moja? – Kako to? – upitala ga je. – Molim za vašu ruku – izmuca mladi ljubavnik. – Pa nećete valjda da si odrežem ručicu – reče naivna djevojka, ipak se zarumenjevši. – Dakle, ne želiš biti moja zaručnica? – Dobro, hoću – odgovori – ali pod uvjetom da se zakuneš da mi nikad nećeš tražiti ni jedan od mojih udova, to nema smisla! – Čudesno! – uzviknu. – Ti ni sama ne znaš kako si divna. Zanosno! I cijelu večer proveo je lutajući ulicama i ponavljajući: – Ona je to doslovno razumjela... ona je mislila da ja... želim uzeti njenu ruku onako kako se uzima komad torte. Da čovjek padne na koljena! Plemenitog mladog časnika Pavela iz Gombrowiczeve novele Djevičanstvo uzbuđuje to što je Alicija nevina naivna djevica, koja je na svijet pala s marsa i stalno ju oblijeva rumenilo. Prolazeći pored klaonice pomislio je kako ona jamačno ni ne zna za postojanje klaonica na svijetu: teleće pečenje pravo na mamin stol; ona sigurno misli da malu telad donosi roda. Ah, pa to je uzvišeno! Kako ju ne voljeti? A umjesto pauk govori – paučić, ''paučić papa mušice''. Oh, bože! Nevina i u salonu i u blagovaonici u svojoj sobici iza bijele zavjesice i u zah... O – o... pa ne valjda? Stisnuo je zube, a cijelo lice mu je nervozno drhtalo. – Ne, ne – šaputao je. – Ona to uopće ne radi, ona to ne zna, inače, valjda, ne bi bilo Boga na nebesima. – Ali osjećao je da laže. A u svakom slučaju, to se događa van nje, ona je tada duhom odsutna, nekako – mahinalno... – Da, ali bilo kako bilo – kakva odvratna pomisao! — Jednom prispodobom iz vrlog novog zavjeta uči nas se kako moramo uvijek biti budni i spremni, a ne pospani kao (citiram Mateja) lude djevice. Krist je otputovao u daleku zemlju, svaki je sluga dobio neki zadatak u kući, a vrataru je zapovijeđeno da bdije. Jer nikada se ne zna kad će se gazda vratiti! Može on to iznenada, neočekivano, samo da zapapri pospancima... uvečer u smiraju dana, kad se noć spušta na zemlju, ili o ponoći, u gluho doba noći, ili za prvih pijetlova, kada se već nazre zora, ili ujutro, kada sunce svojim zrakama obasja zemlju. Treba nam bdjeti! Obnoć. Svima... osim toj jednoj sorti stvorenja: svježim i netaknutim djevicama, čiji je smisao upravo u tome da ne budu budne ni zrele, tj. da očaravaju svojom nevještošću uslijed zaštićenosti pod staklenim zvonom. Njihovo je da budu anđeli i točka. Tako Chateaubriand (u svojstvu perjanice europskog romantizma ranog 19. st.) nalazi djevičanstvo najsavršenijom formom života na zemlji: Pa vidimo da djevičanstvo, koje se uzdiže od najnižeg člana u lancu bića, seže uvis do čovjeka, od čovjeka do anđela, a od anđela do Boga, u kome se gubi. Sam Bog je veliki usamljenik u svemiru, vječiti mladac svjetova. Bog = idealna djevica! Na Chateaubriandovom tragu je i Gombrowiczev Pavel svoju Aliciju zavolio zato i samo zato što su joj lakat, ručice, nožice bile više djevičanske nego što se to obično sreće, možda prirodno, a možda kao rezultat pažljiva roditeljskog čuvanja; i da mu se ona učinila djevičanstvom samim. Ne budi, ne budi se, mala Ti ne znaš ni dobro ni zlo Ne budi, ne budi se, mila Jer nije još vrijeme za to Djevičanstvo, to je crkva kojoj se Pavel moli: Kako da ne obožavam Stvoritelja?! Nepojmljivo! Kako je čudesna priroda kad je nešto takvo kao djevičanstvo uopće dopustivo u ovoj dolini suza. Djevičanstvo – dakle, posebna kategorija bića zatvorenih, izoliranih, nesvjesnih, ograđenih tanušnim zidom. Drhte u prestrašenom iščekivanju, duboko dišu, dotiču, ne prodirući – odvojene od onoga što ih okružuje, zaključane pred skarednošću, zapečaćene i nije to samo fraza, retorika, nego pravi pečat, jednako dobar kao i svaki drugi. Očaravajući spoj fizike i metafizike, apstraktnog i konkretnog – iz sitnog, čisto tjelesnog detalja isplivava cijelo more idealizma i čuda, bolno suprotstavljenih našoj tužnoj stvarnosti. Samo, može li anđeo morati na zahod? Dok John R. i Josip K. očekuju od svojih mladenki djevičanske kvalitete nebudnosti, nesvjesnosti, nedirnutosti, bezdlakosti i besprobavnosti, problem je, čini se, upravo u tome što nisu one te koje ulaze u brak kao lude djevice. — Što satirizira sprdanje News Bara, odnosno istinita priča Johna Ruskina? Loše bi to shvatio tko bi u svemu našao tek komiku gadljivosti na dlake; ne, posrijedi je komika duha romantizma – oličenog eskapističkom potrebom: za bijegom od stvarnosti u lažne svjetove idile. Hermann Broch pronašao je povijesni iskon kiča u romantici 19. st. – objasnivši zašto je kič nastao iz romantike i zašto je baš iz romantike i morao nastati; smije se tvrditi da je romantika majka kiča – bez obzira što sama ne mora biti kič – i da ima trenutaka u kojima dijete i majka postaju među sobom slični do neraspoznavanja. Chateaubriand ili Pavel pokretani su idejom purifikacije, pročišćavanja. Poput arhetipskog Servantesa iz malog mista, koji isto želi ostati zauvijek djevica: i sanja je kako bi proša kroz život a da se ne maća; ''pisničke duše'', sve ''sa srcem'', ''plemenito'', ''lijepo'', ''čisto'', pogleda zagledanog visoko gore... Krećući od svog inicijalnog aksioma zgađenosti svijetom, u potrazi su za principom ''neumaćanosti'', neuprljanosti njime, za nevinošću i čistoćom – i onda im ustreba djevičanstva, djevica, nježnih godina, kao oličenja ideala anđeoske mladosti koja je (još) neukaljana svijetom, tj. nedužna u smislu ''krivnje'' življenja u svijetu, uronjenosti u svijet. One moraju biti izdvojene. Čime mi je Montaigne toliko blizak? Svojim zdravim, kiničkim labavljenjem napetosti u odnosu na zategnute lukove platonizama i idealizama. Uzreknuo bi tako Ciceron: Nema budale koja je sretna i nema pametnog čovjeka koji to nije. Ili bi uzreknuo Milton: Duh je sam svoj gospodar; on u sebi može raj stvoriti iz pakla, pakao iz raja. A Montaigne: Kad najpromišljenijeg i najmudrijeg muškarca zamislim u (seksualnim) položajima, njegova mi tvrdnja da je promišljen i mudar zvuči bezočna. Izaziva: Da vidimo možete li (taj čin) obaviti mudro i samozatajno! Filozofska tradicija koja pretendira na postizanje ataraksije, duševnog spokoja i uzvišenosti čini mu se sasvim bezvezna i papirnata: Zamislite da Platona spopadne napadaj epilepsije ili da ga udari kap, pa neka mu tada pomognu sve one plemenite i raskošne sposobnosti njegove duše. Umne visove emancipirane od nizine tijela vidi kao filozofsku pozu: Prije i poslije obroka druga sam osoba – ne stidi se priznati. Kad mi se smiješe zdravlje i lijep sunčan dan, baš sam vedar; ako mi nokat na nozi uraste u meso, postajem razdražljiv, mrzovoljan i nepristupačan. A i još je primijetio da neke osobe u svom uzvišenom držanju, koje isključuje bilo što nedovoljno dostojanstveno – k'o da ne seru. Na stranu sad dvoznačnosti, shvatimo to u najdoslovnijem smislu (pražnjenja crijeva, fekalijske nužde #2): Kraljevi i filozofi seru, gospođe također. Pomislivši na to da čak i Alicija, božemiprosti, sere – okolnost koja ju baca s neba nazad na zemlju, kompromitirajući je, svrgavajući kao anđela – Pavel stvara pritisak na sebe da mora biti čišći, tj. izignorirati tu činjenicu, naporom volje izbaciti iz glave opasnu pomisao, vratiti se u stanje prve nevinosti, prije nego mu je sinula. Ah! A ja? Ja koji mislim o tome, koji sam u stanju pomisliti na nešto takvo, koji ne postajem gluh i slijep pred takvom odvratnošću, već je još mentalno promatram. Kakva podlost! Ona nije kriva što joj se to događa, već sam ja kriv, jer sam pokvaren i prljav i ne znam duhovno prešutjeti. Zar ja, sa svoje strane, nisam njenom djevičanstvu dužan barem malo neosviještenosti? Da – da bi se dostojno voljelo djevicu, treba sâm biti čedan i nesvjestan, inače ništa od naše idile. Poslije joj je pisao: Od prljavštine stvarnosti za cijelo nebo je viša istina sadržana u čistoći! Budimo nesvjesni, živimo nevinošću, živimo našim mladenačko-djevičanskim instinktom i čuvajmo se od mentalnog zavirivanja tamo gdje ne treba, kako se to meni svojedobno jednom dogodilo, kad sam te tek upoznao. Svijest poružnjuje, nesvjesnost krasi, na vijeke vjekova tvoj – Pavel. Čovjeka kiča mogli bismo definirati nemogućnošću podnošenja neprijatnog dijela stvarnosti, kao čovjeka kojem je potrebno negirati sve ono iz svijeta što mu kalja pretkoncepciju čistoće. Nedovoljno plemenite stvari, koje se ne uklapaju u sliku, gurnuti pod tepih. Tim gore po činjenice! Volja okrenuti glavu; zažmiriti; vidjeti stvari onakvima kakve one nisu, prezentirati ih ''ljepšima''. Zasladiti, krivotvoriti, ušminkati, retuširati. Romantizirati. —  Predmet koji obično vežemo uz ovu lažno uljepšavajuću prizmu: ružičaste naočale. Broch je fenomen ipak vezao uz jedan drugi predmet: lažno ogledalo. Slučajnost? Ne. Čovjeku kiča, kaže, treba lažno ogledalo, ogledalo koje će uljepšavati njegovu sliku, potrebno mu je da bi vidio sebe u njemu i da bi se, dijelom i s iskrenim zadovoljstvom, opredijelio za njegove laži. Ovaj dio je bitan: da bi vidio sebe u njemu. Nije, znači, posrijedi samo potreba za gledanjem svijeta kroz distordirajuću leću, već i za ogledavanjem u njoj. Kič je uvijek narcisoidan; obavlja se preko slike o sebi. Pogledajmo Pavela: zašto se tjera ''duhovno prešutjeti''? Zato da sam ne bi bio ''pokvaren i prljav'', nego ''čedan i nesvjestan''. Da bi ugledao sebe kao čistog, a ne prljavog. A sasvim je moguće i da Ruskin, gadeći se, uopće nije bio nešto posebno gadljiv. On je prije svega radio na tome, želio je biti gadljiv, u najmanju ruku na podsvjesnoj razini. Jer težeći sebi-plemenitom (iz kojega će proizlaziti plemenita umjetnost) teži sebi-gadljivom – pošto mu se velika gadljivost asocira s velikom plemenitošću (takva mu bila pretkoncepcija o čistoći). Kad vidi dlake na ženskom pubisu on okreće glavu – ali da li zaista zato što bi mu se toliko gadio obrasli trokutić ili više iz narcisističke dirnutosti, iz uživanja u ganutljivom prizoru samoga sebe pri širokoj, plemenitoj gesti časnog okretanja glave od nedostojnosti? |
Predlažem: Čiča Miča. (marionetta 16.07.2013. 11:27)
vidiš kako uredništvo odmah vrednuje takve transformacije...way to go! (blogdogg 16.07.2013. 12:37)
Opet, zanimljivo je kako službena religija savjetuje (da ne kažemo nameće) apstiniranje od seksualnosti, osim radi reprodukcije, a nema problema sa plivanjem u zlatu, kadifu i svili što je po meni mnogo gori oblik materijalizma od tričavih vagina i penisa... . Neki jednostavno ne mogu podnjeti da i anđeli kenjaju :D To me podsjeća na Winckelmannovu uvjerenost da je srž grčke klasične umjetnosti bila bijela statua, a onda se nakon nekoliko stoljeća otkrilo da su sve one bile pofarbane, i da je antički svijet bio mnogo šareniji od sterilnih bijelih kolona i timpanona. Kako to da je upravo bijela boja dobila tu definiciju čistoće u našoj civilizaciji? Zanimljivo mi je da je bijela boja korote u Japanu dok je tijekom srednjeg vijeka u nas to bila bordo boja. Zanimljivo je isto tako kako se trendovi koji traju nekoliko stoljeća smatraju pravilom koji se imaju respektirati ko da su od samog početka ovog planeta sa mnom. Definitivno ljudi koriste riječ oduvijek za relativno kratka razdobolja (ako gledamo geologiju). (Neverin 16.07.2013. 12:51)
Imam doma par fotki s jednog groba u malom podravskom mjestu snimljenih na Sesvete. Prava umjetnost kiča :-)… Ne možeš, a da ne zastaneš :-)… i na neki način ne budeš zadivljen samom slikom. No, ipak na pristojnoj udaljenosti:-)... (samohranamajka 16.07.2013. 13:22)
Esej se pretvara u priču...
A priča je obrnuta (forma); iz nje bi na temelju nekog Čiča Miče trebali izvući univerzalnog Čovjeka kiča, sami ;).
S obzirom da moj prijedlog nije usvojen (zapravo), dodajem onu staru: jalovom čovjeku kiča svaka dlaka smeta. (marionetta 17.07.2013. 07:43)
Ali čekaj, još ću ti pisati... (pero u šaci 17.07.2013. 11:04)
Takav provincijalni ekspanzionizam, takav frustrirani palanački duh, koji o seksu i analnim iskustvima govori samo pod obrednom maskom, u biti je obred jedne političke partije, i ne nudi nikakve perspektive. Seksualne frustracije tih ljudi dobivaju oblike političkog organiziranja i represije. Pomognimo im da se organiziraju seksualno: otvorimo im javne kuće sa zdravim narodnim duhom!
Zato: perspektive nove narodne umjetnosti jesu: debilne, nikakve, abnormalne i anonimne. Ta umjetnost nije ništa drugo osim agresivnog provincijskog konzervatizma koji je bio relativno beznačajan, sve dok nije našao snažnu političku bazu. Ova je demokratizacija samo jedna kontrarevolucija sela protiv grada, nepismenosti protiv pismenosti, lošeg zanatlije protiv dobrog. Evo, to se dogodilo, gospodo, i ništa više.
Zanimljiv mi je ovaj ulomak, ne samo zato jer se dotiče nekih mjesta koja su ključna i u Ljetnom postu – odnosa prema seksualnosti; lažnog, provincijskog morala (a koji često i nije drugo nego frustrirani palanački duh), obrazaca koji se podvode pod nazivnik „narodnog duha“ a u stvari su slika neobrazovanosti, konzervatizma i/ili kiča – nego i zbog toga jer naznačuje i korak dalje: da su takvi modeli idealna podloga za ideološke propagande (i manipulacije). U prvom redu, naravno, one koje su im duhovno kompatibilne, svjetonazorom zdravog narodnog morala, ili pupka nacije, što bi rekao J. L. u romanu – a on je uvijek na strani kolektiva , tradicionalnog, konzervativnog – bez obzira očituje li se u pripadajućim političkim, religijskim ili umjetničkim opcijama. (Ama Gi 17.07.2013. 13:43)
Slučaj Coetzeevog retrivera: pas je bio kažnjavan kad bi se uzvrtio oko kujice, što je dovelo do toga da se pokunji i počne cviliti čim nanjuši neku. Nije mogao razumjeti zašto, ali mu je dano do znanja da je kriv zbog toga što mu one fino mirišu. ''Ono podlo u toj čitavoj kenilworthskoj predstavi bilo je to što je taj jadni pas počeo mrziti vlastitu narav. Više ga nije trebalo mlatiti. Bio je pripravan kazniti samoga sebe. U tom ga je trenutku najbolje bilo ustrijeliti.''
Što su vlasnici time dobili? Red i kontrolu. Mogli su vladati tim psom, u obje nijanse riječi.
A s ljudima je isto. E, sad, činjenica je da religijska nomenklatura u ljudskoj društvenoj piramidi uživa položaj - u smislu čisto zoon politikon težine. Duhovno liderstvo donosi svjetovnu moć, status. Taj položaj ima svoje pretpostavke. Okidač koji ljude čini raspoloživima za duhovnu vođenost, odnosno za uvažavanje liderskog položaja dotičnika, jest u tome da se loše osjećaju u svojoj koži, sa samima sobom, da imaju otpor u odnosu na vlastito biće. Pritom nema efikasnijeg instrumenta slamanja volje pojedinca, induciranja ovog autootpora, od posramljivanja i/ili anatemiziranja libida u kojem je ta volja centrirana.
Ali ne bih da me se shvati kao teoretičara zavjere. Jer doista i ne biva tako da duhovna elita implantira to u ljude ni iz čega. Ne, egzistencija na planetu ispunjena je porazima, bolestima, smrću, patnjom - ali pri tome i nejasna u nekom pravom ''smislu života'', te otuda nastaje dijalektika ''vječnog'' i ''prolaznog'', s patronizirajućim stavom naspram potonjeg. Drugim riječima, dolazi do posustajanja, nezainteresiranosti, dojađenosti, osjećaja besmisla, zamora u odnosu na sve ovozemaljsko, prolazno, puko svjetovno - to je civilizacija na samrti, umor od života, nihilizam ili kako se to još naziva: ''duhovnost''.
Schopenhauer, najveći budistički simpatizer u zapadnoj misli, snažno je suosjećao sa životinjskom vrstom talpa europaea, iliti krticom: ''Cijeli život posvećuje kopanju golemim lopatastim šakama; okružuje je vječni mrak; oči kao u zametka služe joj samo da izbjegne svjetlo (...) što će joj takav život pun nedaće, a lišen užitka? (...) Životne su brige i nedaće prevelike u odnosu na korist i dobit koju pruža.'' Također i s mravima: ''Promotrite neumornu radišnost kukavnih mravića (...) većini se kukaca život sastoji u trudbeništvu bez predaha da pripreme hranu i nastambu za buduće potomstvo koje će im se izleći iz jaja. Nakon što potomci potroše hranu i začahure se, u život ulaze samo da iznova počnu istu zadaću (...) nameće nam se pitanje čemu sve to vodi (...) mogu se samo podičiti da su utažili glad i spolnu strast, te (...) povremenom (...) trenutačnom nagradom (...) između beskrajnih potreba i naprezanja.''
Bila mu je to, jasno, samo metafora za ljudsko stanje. Prosvijećeni homo sapiensi, u odnosu na mrave i krtice, imaju, kaže, samo jednu značajnu životnu ''prednost'' - svoje su bijede još i svjesni!
A što tjera mrave i krtice i ostale da tako čine? Volja, imenovao je Schopenhauer - iracionalna slijepa sila, usađena u nas bez da nas je itko išta pitao, koja nas pogoni u postupanju u interesu produžavanja i opstanka vrste, a zapravo uopće ne dobrobiti nas kao jedinke (''ne djeluje u vlastitu korist, nego u korist treće osobe koja tek treba doći na svijet, iako se obmanjuje da zapravo traži vlastitu''). Okej, a što bi on preporučio? Emancipaciju od Volje, i od Ega. Putem okretanja filozofiji, umjetnosti i religiji - koje u nama bude moralnu spoznaju, definiranu upravo kao ''odricanje od egoistične volje''. (pero u šaci 21.07.2013. 00:36)
Ljudska je egzistencija tako kratka, tako uvjetovana, smrtna, krhka i prolazna - ah, zaista su onda djetinjasta, jadna i isprazna ta naša svjetovna nastojanja! I Hesseov Sidarta je u jednoj fazi ispio kalež svjetovnog života (samsare) do dna, što mu u konačnici nije dobro činilo: ''U usporedbi s drugima njegovo lice je još uvijek djelovalo mudro i produhovljeno, ali se na njemu rijetko pojavljivao osmijeh i postupno je poprimalo crte koje se često vide na licu bogataša, crte koje su odraz nezadovoljstva, slabog zdravlja, mrzovolje, otupjelosti i odsustva ljubavi. Malo po malo, duša mu je oboljela od bolesti koja mori bogate ljude. (...) Počeo je robovati svijetu, odao se nasladi, pohoti, otupjelosti i, naposljetku, još i poroku koji je - smatrajući ga najbudalastijim od svih - oduvijek najviše prezirao i ismijavao: gramzivosti. Postao je rob stremljenja za posjedom i bogatstvom, i to više nisu za njega bile igre i tričarije, već okov i teret. (...) Duboko se zapleo u samsaru, upio je u sebe sa svih strana gađenje i smrt, kao što spužva upija vodu dok se ne napuni. Bio je prezasićen, pun jada, pun smrti, više ničega nije bilo u svijetu što bi ga privuklo, obradovalo, što bi mu moglo pružiti utjehu.''
To je ta polazišna točka u ''duhovnosti'', tj. anoreksije spram ''svijeta''. Daleko od toga da bi bila bez momenata istine, no prelazi u prividnu, lažnu mudrost tamo gdje opravdan otpor prema ''svijetu'' kao određenim oblicima ropskog života, produžuje u nešto sasvim deseto: generalnu ontološku distinkciju, uz usmjerenost ''prevladavanju'' elementa ovozemaljskog, svjetovnog, prolaznog, na putu onkraj, u nešto bolje od ovog svijeta, u transcendentalne idile. Kao što vidiš, već ta točka nalazi genitalije i genitalne činove ne doduše nužno nečistima, ali - kočećima, retardirajućima, ometajućima, koje je bolje minimalizirati što je više moguće (odnosno, transformirati, kao osovinsku životnu energiju u nama) za račun ''duhovnih'' podviga i izbavljenja: osloboditi se Ja, odnosno utopiti ga u Boga, u Ništa (umornom i napaćenom je i Ništa već nešto), u Nirvanu, da se ego oljušti do Atmana čime postaje Brahman.
Već je to duboko pogrešno i pogubno, no ovom iskonu ''duhovnih'' fenomena - istoku - potom abrahamske religije, puritanske do koske, dodaju još onaj kapitalni otrovni sastojak: izmoralizirani jezik. Sad već počinjemo govoriti odmah o Grijehu, o Krivnji, o Bludu, o Istočnom Grijehu, itd. Pogledaj u linku: nisam bez vraga taj post počeo teologijom Sv. Augustina o ljudskom stanju, koja konstatira našu urođenu ljudsku koruptiranost (''požudama'' prije svega), od koje nas može spasiti jedino Božja Milost odozgo.
Dalje ti, vjerujem, ne trebam puno izvoditi. Premda poriv za odmakom od libida ne stvara sama, ''from scratch'', svećenička klasa ipak pliva na tom valu i ima mu zahvaliti za svoju svjetovnu statusnu poziciju. Vehementnost u ozloglašavanju ''bluda'', s najžešćim fokusom upravo na 6. zapovijed, s usađivanjem paklenih krivnji u ''požude'', je otuda što su ljudi najkrotkiji i najpodatniji za vladati njima kada su, poput Coetzeevog psa, u unutarnjem sukobu sa samim sobom, protiv vlastite naravi, čime se perpetuira taj status quo u kojem ljudi trebaju Boga da ih spasi od rođene ''prljavosti'' (a ako Boga, onda i njih, svećenike). (pero u šaci 21.07.2013. 00:37)
Prva: Balon. Moravsko mjestašče Telč, koje se u doba kada je u modi bila renesansa naglo obogatilo na soli, pa im isto tako preko noći zatrebalo zaglumiti grad renesansnih palača, zaglumiti Firencu - podizali su lažne fasade, s lažnim prozorima, bez ikakve etaže iza, zato da bi se u tom ogledalu ugledali kao više društvo nego što su bili.
Druga: gungula s kraja prošlog ljeta, o tome je li dopušteno izreći koju kritičku riječ na račun Majčice Hrvatske, s obzirom na popularnu mudroseriju po kojoj prema svijetu, strancima (naročito u turističkoj sezoni!) treba držati sliku da je kod nas samo idila, pusta arkadija - a ako što i ne valja, pomesti pod tepih, tako se voli Domovinu!
Rekoh im kako od njih nisam ni očekivao išta pametnije i poštenije od kič-razglednica, usporedivši s određenim potemkinovskim fazama zagrebačkog urbanizma (Krleža: ''kao u svima malim zakucima koji hoće da igraju ulogu velegradskih centara te vrše neka poslanstva u mračnim i zaostalim provincijama iznad svoje vlastite snage'') - i da su tipične pokondirene tikve, poput namontirane frajle koja je na sebe nanijela pola kile žbuke i 16 slojeva maskare, ali nije stigla oprati masnu kosu, s phony vibrom kakvu će svatko pametan zaobići. ''Skandal je jasan: tko još voli biti varan? Ako ti u restoranu posluže mačku kao zeca ili muda pod bubrege - protestirat ćeš, zar ne? Po tipu, i ova prevara koju zagovarate Lion Queen, bocaccio, ti, Odmak, ToxFox & ostatak Co., baš poput prevare iz Telča ili iz Donjeg Grada, je od onih koje proizlaze iz stida ili kompleksa: kada se pravo stanje stvari maskira pošto se zauzelo shvaćanje po kojem u njemu ima nečega za skrivati. Negativni stav subliminalnog samoprezira, sramljenja za sebe... Što se ne vidi na van, to i ne postoji. Treba sve što na nama nije dovoljno reprezentativno, dovoljno u skladu s našim aktualnim ambicijama o tome kako bismo htjeli biti od svijeta percipirani, utrpati dolje u podsvijest, daleko od očiju i daleko od srca, da nam se na površini svijesti zadrži jedino simulakrum kulise.''
I još im rekoh: da ih provincijalnim seljačinama ne čini to što nešto nije savršeno tamo gdje obitavaju, što nije sve tip-top i strogo pic-pic, već upravo činjenica da se toga toliko srame i misle kako tu okolnost (tj. ''sve negativno'') treba pred sobom i svijetom sakrivati, gurati pod tepih, čkomiti o tome.
(2a. primjer: diskusija s Perom Panonskim, koji nalazi da treba svjesno i promišljeno lagati za Hrvatsku - riječ je o ''našim'' zločinima u posljednjem ratu - da, ukoliko ne želimo biti pročitani kao totalno glupi ili zlonamjerni, u višem patriotskom interesu jednostavno m-o-ra-mo zažmiriti na sablazan gole guzice i oduševljeno se nastaviti diviti carevom raskošnom ruhu. Njemu sam pak svašta rekao, te obrazložio zašto:
a) zašto je zločest i primitivan,
b) zašto je muljator,
c) zašto je bezobrazan.) (pero u šaci 21.07.2013. 15:32)
BEZ ŠEĆERA - ili bi te trebalo zvati Mona Lisa, zagonetni osmijehu?
NEVERIN - i farmaceuti imaju mrlje na kutama (pero u šaci 21.07.2013. 16:58)
Prethodni je post bio interaktivne prirode - nije vam dosta bilo?! :D (pero u šaci 21.07.2013. 17:38)
Pa se kaže u linku koji si stavila: ''kunderijanski nazvanog Jan Ludvik''... Vidiš, prije nego sam kliknuo i pročitao, točno sam na isti pridjev pomislio! Ne samo zbog imena junaka, nego i zbog motiva njegovog protupartijskog revolta uslijed djevojčinog mu primata lojalnosti Partiji - a i ime Lucija je također iz 'Šale', premda ne u analognoj roli (tamo je Marketa Lucija, a Lucija netko drugi). Jana se pak sjećam iz 'Knjige smijeha i zaborava', koja je u velikoj mjeri također o anđelima, što mi se povezuje s postom gore. U trećem dijelu knjige, govori se o zbrci koju izaziva činjenica da koristimo istu riječ - smijeh - za dvije vrlo različite stvari:
1) smijeh demona - smijeh je cinizma, ironije, zajedljivosti, poruge, satire, ukazuje na besmislenost stvari, prokazuje trulost države danske;
2) smijeh anđela - radovanje kako je sve dobro uređeno, sve divno, mudro vođeno, idila, arkadija.
U 'Šali', Ludvikovo pisamce Marketi natopljeno je ovim (pod)smijehom demona (u odnosu na Partiju), što mu ljubovca Marketa, natopljena (u odnosu na Partiju) smijehom anđela - ''ozbiljna radost koja se ponosila titulom 'historijski optimizam pobjedničke klase', radost asketska i svečana, ukratko Radost'' - nije dobro primila. Oni su svi tu bili anđeli, tj. vjerovali u najviše vrijednosti, propisane kao obavezne, plesali u krugu (važan pojam u knjizi), a on se vrijednostima narugao, umjesto normativnog patetičnog ispoljio cinični stav u odnosu na njih, nastupivši kao demon (kinik, dodao bih ja, čije se obitavalište ovdje ne zove bezveze po Diogenu). Pa su ga i prognali iz anđeoskog plesa u krugu Radosti i Brastva - kaznili ga, ekskomunicirali, poslali na robiju.
U sridu povezivanje knjige/ulomka uz post, sve u svemu! Kao i opservacija koju si dodala - samo se zavalim i kimam glavom. Ali naravno, to i nije neka vijest: da si promašila, bilo bi ti to prvi put ovdje. (Ostaješ djevica, Ama! ;)) (pero u šaci 22.07.2013. 10:53)
Što pak se samoga romana tiče, u pravu si - Kunderina "Šala" ovdje je intertekstualna podloga, i ne samo kroz imena... Opozicija smijeh/ozbiljnost, a varijacijama istih, bitno je mjesto romana, ali dodiri idu i na drugim razinama. Primjerice, baš kroz motiv kruga koji si spomenuo, a dva najbitnija kruga koja se ovdje raskriljuju - na neki način oponentna, ali srodna u suštini - jesu manastir i cirkus, jer su oba, zapravo, antropološki azili (što se i eksplicitno navodi). U tom smislu, donosim još jedan citat:
"Odveo me na periferiju, i ja sam vidio, čim smo sišli iz autobusa, da u gradu gostuje cirkus. Bio sam presretan, jer mi se izdaleka još činilo da se pod tim šatorom, pod tim omeđenim dijelom neba događaju čudne stvari, potpuno neovisne od svijeta uokolo. I doista kasnije, pod tim šatorom, u tom savršenom krugu, našao sam svoj duševni mir; pronašao sam središte svijeta, pronašao sam samoga sebe u tom središtu, odrastao sam kao muškarac.
Kad danas razmišljam, zaista sam uvjeren da je taj cirkus, pokraj manastira, bio jedino mjesto gdje nisu vrijedili zakoni okolnoga svijeta; bila je to država u državi, nacija u naciji, svijet u svijetu, svemir u svemiru; malo nebo u velikom nebu. Tamo ne samo što nisu vrijedili društveni zakoni (niti pozitivni niti negativni), nego nisu vrijedili niti prirodni: zakon gravitacije, na primjer. (...) Bio je to sasvim siguran teritorij, jedan oblik antropološkog azila za sve one koji su imali sukob sa svijetom, i koji su zbog toga sukoba odlučili napraviti nemoguće podvige (...) . Bilo je u svemu tome nešto poput podviga, neke vrste osvete vanjskom svijetu, onima koji su nas povrijedili, onima vani , kao što se to govorilo u cirkuskom slengu. Znači, smatrali smo da su oni vani , a mi unutra (...)" (Ama Gi 24.07.2013. 18:05)
