pero u šaci

***

PERFEKT

I



Znaš, nikad nisam bio tako sretan kao tog jutra, šetali smo po plaži pomalo kao ova ovdje, bila je jesen, jesen s lijepim vremenom, doba godine koje postoji samo u sjevernoj Americi, tamo ga zovu indijansko ljeto, ali bješe to jednostavno naša jesen, sa svojom dugom haljinom ličila si na akvarel Marie Laurencin i sjećam se, sjećam se jako dobro što sam ti rekao tog jutra – ima godina, stoljeće, vječnost...

Danas sam predaleko od tog jesenjeg jutra, ali kao da sam tamo, mislim na tebe, gdje si?, što radiš?, da li ja još postojim za tebe?, gledam ovaj val koji ne doseže nikad nasip, vidiš, kao taj val spavam na pijesku i sjećam se, sjećam se plime, sunca i sreće kako putuju preko mora – ima godina, stoljeće, vječnost...

II



7 strofa:

1) U drugom licu. Sjetit ćeš me se... Tako joj on kaže: da će ga se sjetiti. Ali odmah da će nešto i zaboraviti: zaboravit ćeš – i to joj kaže – na sunce i nebo. Nešto joj, znači, obećava: da će imati uspomenu na njega, evociranu u nekoj neodređenoj budućnosti (kada zapadni vjetar bude prelazio poljima ječma). Ali joj i drugu stvar obećava: sâmo ovo na što će imati uspomenu – tj. njihovu buduću zajedničku sreću, kako šeću po zlatnim poljima – i toliko zaokupljeni jedno drugim da ne stignu ni registrirati nebeska počela, a ova onda, tako ignorirana, a i sama gladna ljubavi (''sunce, i ja bih to radilo''; ''i sunce bi, nebo''), prožive jalnu reakciju. (Ali obratimo pažnju: zanimljiva temporalnost, baš složena... Kad će ga se ona sjetiti? Po samoj naravi sadržaja Obećanja: u budućnosti nekoj. No, po samoj naravi radnje Sjećanja, bit će prošlost prisutna u toj budućnosti... dobro, prošlost koja je ne još prošlost... iz momenta iz kojeg se govori: neka buduća prošlost. Buduća prošlost?)

2) Dama raspliće kose svoje, bliža od dvije najavljene budućnosti je stvarno i stigla, vole se u poljima ječma, zlatnim poljima. (Pripovjedač nas izvještava.)

3) Hoćeš li ostati sa mnom, biti moja? (On ju pita.) Raspametit ćemo se ležeći jedno pored drugoga u poljima ječma, zlatnim poljima.

4) Osjeti rast njenog bića dok joj ljubiš usne u poljima ječma, zlatnim poljima. (Opet pripovjedač, ali ovaj put ne nama nego njemu.)

5) Nisam od onih što se olako razbacuju obećanjima, a evo kažem ti: bit ću tvoja, hodat ćemo zlatnim poljima. (Odgovara ona.)

6) Mnoge su godine prošle, sunce pomalo zalazi nad poljima ječma, zlatnim poljima. (Pripovjedač nama, reporterski.)

7) Stigla je i dalja od najavljenih budućnosti: zapadni vjetar prelazi poljima ječma. Što je u prvoj strofi bilo futur, sada je perfekt, nešto već gotovo, završeno. Živi u njenom sjećanju ipak. Pričaj suncu i nebu o ljubavi, draga, o sreći koju smo jednom imali – i kako nam zavidni mogu biti na takvoj uspomeni, na našim zlatnim poljima. (U ime simetrije završavamo kako smo i počeli: u drugom licu, on joj govori, obuhvaćajući pogledom cjelokupno njihovo trajanje, sve točke iz jedne točke – u prvoj strofi iz početne, u sedmoj iz završne.)

III



Deep down in the depths of forgotten dreams
So far away so long ago it seems
The memory comes of a distant beach
Pale sand stretching far from reach
It was then I found my princess of the sand

Baš kao da smo opet u indijanskom, miholjskom ljetu: prisjećanje na davnu sreću na nekoj ''plaži pomalo kao ova ovdje''. Ali što to sad...? Oho, princeza odlazi s ljubavnog pijeska!

One moment we walked with the night breeze in our face
Then I looked, she'd gone, of her presence there was no trace
Where she went or came from who can know
Or if she'll ever return to help me know
Who she is, my princess of the sand

Ova je strofa zanimljiva po tome što iz perfekta bivamo prebačeni u prezent – tadašnji njegov prezent. Ili nešto kao perfekt drugi (da, izmislio sam to glagolsko vrijeme – prošlo buduće vrijeme): vraćaš se u neku točku u prošlosti – kao na računalu: restore point – pa onda iz današnjice te točke vraćanja gledaš na ono što se zbilo u međuvremenu, što je u isti mah prošlost i budućnost (prošlost iz ovog današnjeg danas, budućnost iz zamišljene vraćenosti). U kakvoj poziciji na toj točki vraćanja zatičemo protagonista pjesme? Jednog momenta smo šetali, kaže, s noćnim lahorom u licima, već sljedećeg joj nije bilo traga. I hoće li se ikad vratiti – da saznam tko je... Što pak mi saznajemo iz onoga što bi on htio saznati? To je među njima, znači, kratko trajalo; ta je sreća bila aktualna dok su se jedva i poznavali; isparila je prije nego ju je uopće stigao kako treba identificirati. A sad je još može jedino sanjati i prisjećati se – em smo vraćeni nazad u klasični perfekt:

Sometime when the summer nights come back
I'll go back to the sea, follow that sandy track
I'll look around, hope to find
That strange young dream, close behind
I'll call her my princess of the sand.

IV




Ove se dvije Aleksine sjajno stapaju u jednu univerzalnu pjesmu ljubavne nostalgije – o stajanju opet, pošlje mnogo ljeta, na nekoj našoj plaži, našim zlatnim poljima, pod našom starom vrbom, gdje dršćasmo kao breze dvije, u slatkom ognju, dok nam duša opet sanja sve o prohujalim danima sreće, i gine za njima i kida nam se srce, i opet bismo panuli na ona njedra, gledali one oči što se smiju, po licu da nas tiče ona kosa – ali ah, tko zna gdje je sada, živi li još, sjeća li nas se uopće...

***

PREZENT

1



To je taj paradoks: pjeva se o danu iz snova – no pjesma nije sretna, vesela, upbeat, euforična, naprotiv, spora je, mračna, sjetna – i sublimna u rezigniranoj pomirenosti s neminovnošću. Emocija sreće, ali za koju znaš da je privremena. Istovremeno osjećaš beskrajnu ugodu (dan je savršen), ali i tugu zbog predstojećeg gubitka, što znaš da budući dani neće biti takvi.

2



Ja, Medžnun, ugledah svoju Lejlu
Samo jednom pogledala me i prošla
Ništa pitao nisam, ništa rekla nije
Spustila je pogled i prošla

Ništa je nisam pitati mogao
Lice joj Mjesec ili Sunce?
Pomislio sam, Venera je
Njezin me sjaj opekao i otišla je

Ponovo motiv imanja danas uz predstojeću neminovnost nemanja sutra. Zabljesnula ga je, opekla sobom, a onda otišla.

3



I još jedna predivna, predivna pjesma obilježena sjetom neumitnosti rastanka, no na načine sublimne i nježne, osjetno napregnuta ljubavlju, čežnjom...

One night to be confused
One night to speed up truth
We had a promise made
Four hands and then away

Obećali su si: samo Jednom, samo jedna noć – i onda zbogom (''four hands'', sjajno rečeno! – spojit će dlanove prije konačnog rastanka). Svjesno da si unesu oluju u srca i nemir i zbunjenost tim Jednom, pa da se više ne mogu razdvojiti... a očito moraju, zabranjeni su si iz nekog razloga. Znaju da nije pametno, ali jače je od njih.

Both under influence
We had divine scent
To know what to say
Mind is a razor blade

Oboje su bili ''pod utjecajem'', opijeni jedno drugim, alkoholom međusobnog imanja – to je učinilo da sve bude kako treba, da sve znaju što reći i raditi.

To call for hands of above to lean on
Wouldn't be good enough for me, no

Ne mogu stvar prepustiti igri slučaja – da će se jedanput valjda sresti ''ako im je suđeno'' – a ne, ne, poduzimaju sami nešto. Pusti ti oslanjanje na Fortunu.

One night of magic rush
The start a simple touch
One night to push and scream
And then relief

Magic rush: navala magije; počela je jednostavnim dodirom... Ali: jedna samo noć!

Ten days of perfect tunes
The colors red and blue
We had a promise made
We were in love

Njihovih deset savršenih dana, sa svim bojama i tonovima na istoj frekvenciji. Bili su u ljubavi... Da, dana deset – ali samo jedna noć! Tako su si obećali.

And you, you knew the hand of the devil
And you, kept us awake with wolves teeth
Sharing different heartbeats in one night

Nadvija se prijetnja nad njih usred sreće, crni oblak svijesti o neumitnosti obustave sreće. Prelijepo je dijeliti otkucaje srca; prebolno je, pretužno, prefrustrirajuće, ne smjeti ih dijeliti onda kad ih dijeliš.

4



Stihovi Zvonimira Goloba: lirski subjekt pjeva o onoj od koje se rastaje, koja nije više pored njega, ali je pola njega svejedno ostalo s njom, da je prati, da je ljubi, da sluša kiše pod njenim mračnim prozorima. S njom mu jednim danom dolazi stotinu dana, ali zato sada bez nje, recipročnim računom, svakim danom biva gubitnik po stotinu dana. Zaspao je, sanja, a u snu mu je zaspala ona, zaspala mu na grudima – i nemojmo računati na to da će ju skoro buditi dok mu je još na takvom mjestu. Čudesnom zadnjom strofom – pušta je da sanja, pušta se da sanja.

Pod hladnim nebom, ispod granja
Stavit ćeš glavu na moje grudi
Jer ja sam onaj koji sanja
I zato neću da te budim

Ali prethodno smo u trećoj strofi doznali još nešto, ključno...

Jer ja sam onaj koji gubi
I prije nego išta ima

Slično kao na mnogim mjestima gore, ovaj prinudni rastanak događa im se prije nego su se pošteno i sastali.

***

PISMO ONOG KOJI GUBI I PRIJE NEGO IŠTA IMA




Uh, ni ne znaš koliko si pogodila s ovom...

Ima u gramatici onaj futur drugi, buduće složeno vrijeme (ili u engleskom: future perfect): izražava buduću radnju koju zamišljamo s pozicije neke još dalje budućnosti iz koje ćemo se ove prve sjećati kao prošlosti. Npr. u utorak ću ići na koncert, a u četvrtak ću se sjećati tog koncerta kao već prošlosti – i u tom smislu mogu o njemu danas govoriti futurom drugim: ''budem bio na koncertu''. Ili drugi primjer: sutra ti je, kao što znamo, let, a u petak ćeš o svom budućem letu sutrašnjem govoriti kao o prošlosti – ali (sada slijedi ključna kvaka) otuda ti već sada možeš o njemu govoriti future perfectom: ''I shall have gone by then.''

Oh, Canada! O, sjeverna Ameriko!

E, pa točno tako me, u jednoj neobičnoj korelaciji s gramatikom, i ova tvoja pjesma danas potrefila! Znam da si zbunjena, objasnit ću.

U pjesmi se on s nostalgičnom čežnjom i melankolijom sjeća neke nje... nje i sebe, njih dvoje, njihovih dana skupa: vrati mi se, draga, ako treba pobjegni od svega, da te opet slušam kako dišeš, da se opet volimo u klasju, da me dira tvoja kosa, tvoja kosa na mom licu, draga... A gle što se ovamo događa. O tebi govorim; tebi i sebi. Ja se, natürlich, ne mogu sada sjećati nekih naših silnih dana skupa – jer baš ih i nije bilo. Kao što znamo. Huda sudba koja mi te donosi ne u neki bolji čas nego taman onaj u kojem mi te odmah odnosi, u kojem moraš ići. Nažalost, nažalost, kratko se znamo, nema iza tebe i mene u prošlosti dana kojih bismo se mogli sjećati s nostalgijom. Novo smo si poznanstvo. Ali zato postoji ovo nešto, razvijajuće, što je vrlo jako... naboj uzbuđenja, iščekivanja, čežnje, živnulosti i ne znam koje bih još sve senzacije naveo, ali znam da je učinilo da mi u ovom momentu budeš mnogo važna osoba u životu, netko na koga mi stalno misli spontano bježe, can't stop thinkin' about you – i da imaš potencijal ipak uzrokovati kod mene nostalgične emocije iz pjesme. Kako sad nostalgične? Možda sam te ovime još više zbunio. Pazi, što se tu zbiva: činjenica tvog odlaska, i to vrlo skorog odlaska, koliko sutra, prisutna je već u ovom našem danas. Ovom našem danas u kojem smo se doslovno morali voljeti ''kao da nam je zadnji put'', s obzirom da doista i jest zadnji. Kada prvi put o istom trošku biva i zadnji put, ali ne iz takve volje, nego po krutoj prinudi – ima li ičega melankoličnijeg, a odmah i pogodnijeg za vikati na sav glas: šteta, šteta!

Nostos – povratak; algos – patnja. Nostalgija – patiti za povratkom. Povratkom u što? U što bismo se ti i ja imali vraćati? U budućnost? Patiti nostalgično, kao za povratkom u nešto čega nikada i nije bilo (?!). Premda nismo nego u povojima, banalnom zemljopisnom datošću biva nam unaprijed uskraćena mogućnost da i ne ostanemo samo u povojima, a što onda već u ovom momentu izaziva kod mene nostalgiju futura drugog, ako me pratiš. Buduće sjećanje na ono što se upravo događa, što je momentalno prezent – na naše aktualno danas! Nostalgiju za današnjim danom kakav je bio i – šansom za nas.

To je ta složenost sadašnjeg trenutka.

Kao što se index u pjesmi sjeća sretnih dana u kojima ga je dirala njena kosa i čezne, sanja, za time da mu opet bude na licu, tako ja danas iz jedne složenije pozicije – ne govoreći prosto iz perfekta, nego iz futur perfekta – mogu imaginirati to buduće vrijeme, u kojemu ćeš ti biti već već daleka, prekoatlantska, a ja se sjećati sretnih dana u kojima si mi još bila tu, do mene, na dohvat ruke, na grudima, bila mi bliska – pri čemu, što je najgore, ne govorim samo o geografskim razmjerima blizine i daljine). No, moja pozicija biva složenija i u još jednom smislu: dok on sanja (u perfektu) o njihovoj boljoj prošlosti, ja mogu samo sanjati (u futur perfektu) o našoj neostvarenoj mogućnosti, toj potencijalnosti koju avion sutra odvozi skupa s tobom, u buduće-prošlu neopozivost nedogođenosti.

Ali hej! Malo lamentiranja ne znači odmah da sam tužan! ''Kristalna kocka vedrine'' unatoč svemu, uči nas Tin! Stvar je u tome da sam, kad se sve zbroji i oduzme, ipak presretan – jer mada mi odlaziš prije nego smo stigli stvoriti bolju prošlost, preteže ovo što sam te uopće sreo i imao privilegiju saznati da postojiš... Do nedavno sam bio siromašniji čovjek. (Znam, patetičan sam! Tuži me upravi ispravnog tona.)

Ajde, džada sad!

***

(Post se mogao zvati i: čudnovati slučaj Svena Adama Ewinog ili – lov na pravi nick.)

***

PROLOG

Stiže mi neki dan zahtjev od izvjesnog Ota Habsburškog. Ha? Oto? Kakav Oto? Gledam: slike nema, pseudonim, dva frenda samo – ma daj, koji si sad pa ti, nema šanse. Datum rođenja: 1.1.1980. Eklatantno lažan profil. Dok nisam prekjučer na zidu kod 600 spazio pjesmu, stavio je taj Oto... oho, pa to je... pa ja znam taj jezik! Zabuna nemoguća. On je.

Svene, mrcino stara!

***

FLASHBACK

KVAZARI

odmah sam znao: ja sam centar svijeta.

vidjelo se to prostim okom, sve se okretalo oko mene.
no to je bio samo nužni uvjet. za dovoljni,
trebalo je savladati osnovne fizikalne teoreme.

no, sad sam siguran:
u prvoj gravitacijskoj ljusci su oni
koje najviše ljubim. dalje su poredani po logici newtona.
znate već, kvadrat udaljenosti i to,
a vi koji ste mi jako daleko
zakrećete svjetlost
po einsteinu.

tako da ona stigne do mene sa značajnim crvenim pomakom.

to je pouzdani znak da nemate kritičnu masu ljubavi
i da ću vas prepustiti dalekim kvazarima moje mladosti,
koji su poznati po sado-mazo iživljavanjima
inflacijskog širenja.

osjetite moju osvetu.

(dedek kajbumščak, 04.03.2013. u 09:56)

—

Kva.... kvaz... stvarno, kako se sklanja kvazar u vokativ?
Elem, dedek kvazaru, kvazre, štogod, neki smatraju da bi trebalo ovdje nježno i obazrivo s tobom, bez neke nasrtljivosti... jer tko zna nisi li se sklonio u ovu udaljenu galaksiju, u sjenu neobasjanu dostupnijim suncima, upravo s namjerom da ne budeš uznemiravan od kojekakvih suna(ša)ca manjeg sjaja kojima je nekad tvoj univerzumsko-pretpotopni/prapočelni kvazarski ultraluminozitet dozvoljavao da orbitiraju oko njega, kružeći kao oko centra isijavanja, ali sada su mu evo te zunzare dojadile, shvatio je da to malo dodatnih luksa njegovom drugom redu svjetlosnih veličina ionako ništa posebno ne dodaje, a samo ga smara.
Pa zar onda da mu se u vidu smorova guramo ovdje opet? Očito se naš dedek kvazar ne želi družiti, preselio jer mu zatrebalo osame, kolibe u crnoj šumi, i tako dalje...
Ali ne, ne bih rekao!
Ako taj išta želi, to je upravo da ga se pronalazi.
Finta, režija, performans, kao i toliko puta do sad. Kvazaru, tko te ne zna, skupo bi te platio!
Otići u mrak, u deep space – samo da bi vidio koliko daleko ćeš biti slijeđen.
Ne trudi se poricati; nije ti prvi put, zaboga. Obožavaš priređivati vlastite sprovode, pa se iz prikrajka smijuljiti i gledati kako nam kidaš živce, dok mi ispadamo iz ravnoteže, plačemo za tobom, preklinjemo te nek' nas ne ostavljaš same u svemiru, lišene te velike svjetlosne radijacije oko koje nam se koncentriraju putanje. Pa se poju hvalospjevi, ode, na tragu one o tome kako ne znaš što si imao dok to ne izgubiš... i evo: suze teku u potocima - vrati nam se, vrati, dragi pokojniče!
Bilo ti je to malo bezveze još na jesen 2011., kad si namjerno ohrabrivao, ako ne i potpirivao naše zbunjenosti te zabrinutosti. Ili na fejsu, kad si dugo unaprijed volio dražiti, najavljivati: uživajte, djeco, blagodarite, još ovo malo dok me imate, evo svaki čas prelazim sav u zvijezde. A i ove su zime zaredale najave... ''Smrt moga alter ega'': (doći ćete na karmine); ''Sretneš li'' (na mirogoju grob SAE-ov – i neka se da uklesati njegove ožalošćene blogere); itd.
I griješi tko misli da nestajanjima pa uskrsnućima se želiš sakriti – ma jok, to ti samo voliš malo biti naš isus krist.
U skladu s time, svaki puta ostaviš trag... skriven iza lažnih imena, odigraš malo rolu dantona ili dedeka itd., pobrinuvši se da po uskrsnuću ipak budeš pronađen.
Ne radi se, ukratko, o tome da doista sebe sahraniš, nego o uživanju u performansu samosahrane... ne stvarno o volji za samoćom i skrivenošću od svojih orbitera, već o naslađivanju pogledom na to kako orbiteri pate za tobom i onda te, sretni, pronalaze. Ili čak možda i o svojevrsnom testiranju orbiterskog obožavateljstva, prosijavanju.
Znakovita je u tom smislu i slavna epizoda s Karlom Trockim. Nakon isparivanja s fejsa, prvo je zavladala panika i naricanje, što je stvaralo sjajan kontekst za ulijetanje Karla na pozornicu (osigurao si diskretno da se dozna) i svi su bili ushićeni što si opet živ, makar pod drugim imenom. Nakon što se potvrdilo da će te ekipa doista slijediti kud god otišao, Trocki ti zapravo više nije trebao i mogao si ponovo biti Sven. Neko vrijeme... :)
Sve to odraz je tvog habitusa ringmastera i okupljača, potrebe da budeš centar svoga kruga, svoga svijeta, svoga svemira, pa ti je potrebno i primjenjivati ponašanja kojima osiguravaš sebi centralnu poziciju u tom svemiru: em se zna ko kome dolazi na blog, ovi performansi uskrsnuća itd., kvazarske demonstracije sile. Takav si da ti je moguće biti ili u centru ili sam – a znajući da imaš tu ''moćnu gomilicu'' zvjezdanih orbitera koji će svuda za tobom, s obzirom na primjenu visokih doza šarma te gravitacijski magnetizam poetske produktivnosti, ne radi se zapravo o riskiranju pustinje: možeš unaprijed znati da nećeš biti sam, nego i opet u centru, samo sad još za jedno uskrsnuće potvrđeniji... i to bi otprilike bilo moje objašnjenje tvojih obrazaca isparivanja.

(pero u šaci, 04.03.2013. u 15:40)

—

I to je taj novi fenomen lova na pravi nick o kojem pričam: shvativši da je O.T.O. zapravo veliki S.A.E. – obuzima nas osjećaj da znamo tipa, mi znamo tko je dotičnik pred nama.



Skriven iza lažnih nickova – tjera nas stalno da ga prepoznajemo u onom pravom. Pa je bio Boris Tadić. Pa je bio Danton. Pa je bio Brega Pesmoubojica. Pa je bio Karlo Trocki. Pa je bio Dedek Kajbumščak. Tko zna što sve još nije bio. Sad je evo Oto Habsburški.


(Josip Užarević, intervju u Vijencu, 16.05.2013.)

***

TARAPANA LJETNOG DANA

Jučer na zidu mladog pjesnika DI. Kaže stariji pjesnik SJ: Vidite kako to rade lažni monarhisti s lažnom plavom krvlju. Komuniciram samo s ljudima koji ne skrivaju svoj identitet, a Vi kako želite. Za mene je Oto Habsburški perfekt kao Austrijsko carstvo!

Mladi pjesnik DI prisnažuje: Ja također svaku svoju riječ potpisujem svojim imenom, i stojim iza onoga što kažem ili napišem. Zasad ne zapadam u krize identiteta.

SJ prisnažuje na to prisnaživanje: otpisujemo ga dakle, ne volim kukavice, a naročito iza maske.

Maske?


Tu je i drugi mladi pjesnik: FN. I on prisnažuje (premda mekše): Ne znam, ne kužim to sa pseudonimima. Nemam ništa protiv samo što ne kužim. Ali dobro, možda baš ta mističnost isprovocira nešto šire zanimanje publike za poeziju kod nas općenito, to, dakle, i ne mora nužno biti loše. Još sam prije najmanje godinu dana vidio na jednom forumu raspravu o tome tko je Sven Adam Ewin. I premda je i sam Sven ili Oto neki dan napisao kako u životu nisam napisao niti jedan rimovani stih bilo je ljudi koji su mislili da iza toga stojim ja. Dakako, ne stojim, s obzirom da bi moji rimovani stihovi vjerojatno bili u potpunosti živi užas, a i, kako rekoh, ne kužim taj film s pseudonimima...

Tada je počelo licitiranje: jedan mladi pjesnik zna tko je zapravo SAE alias Oto, drugi mladi pjesnik zna tko je zapravo SAE alias Oto, i stariji pjesnik zna tko je zapravo SAE alias Oto, a kako oslovljeni uporno (citiram ga) nije htio priznati da je to što nije – došlo je do tarapane.

***

NOMEN EST OMEN?

What's in a name? that which we call a rose
By any other name would smell as sweet

I evo ga, upadosmo ni krivi ni dužni u staru, medijevalnu polemiku o problemu univerzalija iliti o predestiniranosti imenom. Nasuprot Svenovom tipično nominalističkom (odnosno, strukturalističkom) nehajenju za slučajnost svog označitelja – jer označeno bi jednako mirisalo i pod nekim drugim – okupljeni pjesnici su esencijalisti: rezoniraju da je pjesnikovo ime važno, da mu ono nosi njegovu imanentnu sudbu. Ako se ime mijenja, mijenja se i čovjek. Ako želimo znati čovjeka, moramo mu znati ime.

Oni znaju da je Oto H. – veliki SAE. Ali da bi ga primili u društvo, moraju prvo znati TKO je Oto H. (Siguran sam da prepoznajete neobičnu korelaciju ove dvije rečenice kao nepriznavanje nečega za odgovor.)

***

TKO JE ON?

Prvo treba utvrditi što uopće tražimo. Radi se tu o određenom habitusu duha, određenoj osobi tj. jedinki, jedinstvenom karakteru, obilježenom pripadajućim skupom osobina, načina govora, pisanja, obraćanja, mišljenja. To je ovdje naše Označeno. Kada sam dobio zahtjev od Ota Habsburškog, je li mi se ono asociralo uz taj pseudonim? Ne, kao što rekoh. Nisam pojma imao da je to on. A da mi je slučajno Oto otkrio svoje pravo ime, iz stvarnog života (tako se to kaže: ''stvarni život'', za jednu od sfera stvarnog života, uz brkanje općeg i specifičnog, a onda se još i za građansko ime kaže: ''pravo ime'') – da sam, dakle, saznao kako Oto kad ugasi računalo postaje npr. Pero Perić – bih li tada znao da se o ovoj osobi radi, koja je naše Označeno? Ne, i dalje ne. Još uvijek ne bih znao TKO je to, s kime imam čast. Ali kad mi se kod 600 upalila lampica da se radi o Označenom kakvo znam iz svoje memorije, meni se spontano oteo usklik ''Svene! Servus, mrcino stara'' (itd.)... (Još jednom: S-v-e-n-e. Usklik koji mi se nije oteo: ''Pero Periću! Servus, mrcino stara'' (itd.)...) Tek tada ja saznajem TKO je to, prepoznajući poznato mi Označeno: identificiravši ga kao Svena.

Naravno, i ''Sven'' je tu tek potpuno arbitrarna konvencija, proizvoljna četiri slova. Prepoznavanje se događa baš po njima čisto zato što sam na njih izvorno naučio kao na pripadajući Označitelj tom Označenom. Mogao je biti i ''Čiča Miča'' ili neki pedeset peti. No, upravo u tome i je poanta: bilo koji je jednako dobar, ''Sven'' nije ništa manje prikladno od ''Pero Perić'' – a ipak ima ovu prednost utvrđenosti u kolektivnom imaginariju, da smo ga svi prvotno naučili identificirati uz to ime. Karlo i Dedek i Oto – spominjao se i Harry Krishna – sve su to, da, lažni nickovi, iza kojih se krije, mistificira, vuče nas za nos. Kako ga razotkriti, doći do pravog identiteta? Postoji samo jedan način: do pravog nicka doći. Kao Sven objavljuje u Zarezu i na Knjigomatu, kao Svena ga kritika secira i valorizira, kao Svena ćemo ga čitati ukoričenog, kao Svena ćemo ga slušati na radiju. Nije mu ''pravo ime'', reći će pjesnici mladi i stari? Ali baš je! Ako je ikoje pravo, onda je to. U ova hiperrealna vremena, u kojima je virtualno već samo jedan od oblika realnog, i na kraju još i najrealniji, potpuno je promašeno građanski identitet tretirati pravijim identitetom od nicka. Je li on više on, u onome u čemu on jest on za nas, u onome po čemu ga znamo, tj. u rečenom Označenom – kao Pero Perić ili kao Sven? Pa kao Sven, dabome! Čak bi se smjelo reći da bi anoniman bio upravo kao neki Pero. Kad bi nam se tako predstavio – e to bi bila maska par excellence, način da se skrije, povuče pred nama u neprozirnu tminu. Dok nam upravo kao SAE biva poznat, mrcina stara, tek tada znamo TKO je pred nama.

U čemu je onda smisao voajerske znatiželje za doznavanjem građanskog identiteta, otiska prsta, OIB-a? (Nema smisla, ne.)

***

FLASHBACK #2

Znati tko je autor, koje se ime i prezime krije iza nicka? Kakva bezvezarija! Razotkriti koji se nick krije iza imena i prezimena – to je već puno važnije. Ali voajerski ključam od znatiželje za pravom stvari, sirovom realnošću: rastrti pjesmu što se krije iza nicka!

(pero u šaci, 20.08.2011. u 11:27; kada sam mu prvi put zakucao na vrata)

Daj malo, ponizno molim, elaboriraj zadnju rečenicu. Radi mene, znam da je ostalima jasno.

(sven adam ewin, 20.08.2011. u 14:29)

Flaubert je rekao: ''Madame Bovary, to sam ja!'' Obično se to interpretira kao lik Emme da je on: ''Madame Bovary, to sam JA''. Preferiram drugačiju interpretaciju: ''Madame Bovary, TO sam ja''. Znači, ne lik, nego roman. On, to je njegovo djelo.
Poanta: najdublji identitet autora, njegovo pravo ''ja'', prije nego u faktima iz biografije ili broju osobne iskaznice krije se u njegovim djelima. Ako stvarno želimo saznati tko je bio Flaubert ne treba nam prekapati po njegovim košarama za smeće, treba nam čitati njegova djela.
Ali naravno, u djela treba moći i proniknuti. Nije to samo tako. Sad znamo gdje nam valja pogledati, samo što se ne daje ipak na izvol'te. Skrovito je to, a u tome je sav kunst, to je ono bitno: rastrti zavjesu nad tom pjesmom. (Preporučujem konzultirati u ovome i Kunderinu Zavjesu: ''ući stvarima u dušu''.)
Vrijeme bloga se od Flaubertovog vremena, uz sve ostalo, razlikuje i po tome što su se u cijelu priču, između osobnih iskaznica i pravog ''ja'' izraženog u kukama slova, umiješali i nickovi – dodatno je naglašena anonimnost/pseudonimnost pisanja. Ne piše građansko lice taj i taj, piše ''Sven Adam Ewin''. A nick je već puno bliži pravom ''ja'' od građanskog lica: kad sam XY, imenom i prezimenom, okružen drugim imenima i prezimenima, stoput manje se mogu prikazati u onome što doista jesam nego što mogu kao ''pero u šaci''. Zato rekoh: ne interesira me ime i prezime iza nicka, interesira me nick iza imena i prezimena. Kada mi se netko predstavi ''ja sam taj i taj'', zapitam se: aha, a koji bi on nick na webu mogao biti, i što bi mogao kao nick govoriti. To je danas stvarnost, građanski identitet je simulakrum.
Ali na dnu svega opet ostaje problem što je i to pravo ''ja'' dosta mistifikacija. Ok, ja, ali tko sam uopće ja? Što to uopće piše u tome što je napisano? Bit svega je naposljetku to: proniknuti u napisano. Rastrti tu pjesmu što se krije iza nicka.

(pero u šaci, 20.08.2011. u 18:57)

Da dovršim tvoju misao: ako čovjek ostaje potpuno i trajno iza "nicka", time mu je lakše biti iskren bez ostatka, jer nema nikakvu zadršku, "da ako ipak nekad" izađe iz sjene. Zato kažem: ovo je pjesma koja upravo to govori. Rastri pjesmu uzduž i poprijeko bez milosti! Ona to upravo i traži.
Još jasnije: teško je zamisliti, da bi netko želio biti i ostati kao autor nepoznat. To je protiv ljudske prirode. Isto kao što je, nasuprot tomu, u ljudskoj prirodi – kružiti nad lešinom, sletjeti i gurnuti lešinarski vrat duboko u drob, tome smo svjedoci od pamtivijeka pa do danas. A ja bih svoj drob sklonio izvan oštrog oka strvinara pod svaku cijenu. Ako sam nešto stvorio – preselio sam sebe u djelo pa ma kakvo bilo po kvaliteti, bitno je da je iskreno. Nick mi to omogućuje i hvala mu.
Već sam negdje rekao: kad bi me i otkrili – ja bih zanijekao autorstvo. Šizofreno?
Da!

(sven adam ewin, 20.08.2011. u 20:35)

—

O kojoj je to pjesmi bila riječ?

UMJESTO BILJEŠKE O PISCU

Ovaj je pjesnik vrlo čudan,
I napor ti je uzaludan.
Obasjaš li ga – on se skrije
U sjenu svoje poezije.

I duša će mu biti mirna,
Bude li sjena neprozirna.
Uz onu staru, slatku sumnju:
Hoće li moći stati u nju?

O, duša će mu biti bolna,
Bude li sjena nedovoljna.
Kaže li ugriz da nije zlatnik!
Da nije pjesnik – nego patnik.

Je li mogao biti bolji?
Čin je pisanja neumoljiv:
Ma kako duša napaćena,
Za malom pjesmom – mala sjena.

I odričuć' se svoga ega,
On slijedi princip Heisenberga.
Neodređenost… Elektron.
Ili poezija – ili on.

Netko konačno reći mora:
Čitajte pjesmu! Ne autora!
Pa kličem, dok u sjenu padam:
– Nek' živi pjesma! (A ne Sven Adam.)

(sven adam ewin, 20.08.2011. u 06:52)

Vijest: Vrgorac – Dalmatinska zagora dobila je najbržu rastavu braka otkad se vodi bračna evidencija u općinskim knjigama. Mladi Josip K. (21) zatražio je rastavu braka od novopečene supruge Dragice K. (20) samo nekoliko sati nakon što je završilo svadbeno veselje.


—

Ljetna vijest – ljetni hit:



—

Ali što je najzabavnije: tobožnja vijest News Bara iznimno ovaj put nije tek puka zajebancija, izmišljotina... nije bez presedana u zabilježenoj stvarnosti!

John Ruskin: značajna figura u intelektualnom životu Engleske i Europe 19. st. – kritičar, sociolog, filozof, pjesnik, slikar, pisac, konzervator itd. Glasovita je njegova izreka: plemenita umjetnost proizlazi jedino iz plemenita čovjeka. Ali još je možda najčuveniji po dvije pikantne epizode iz privatnog života, glasina po tipu žute boje – glasina, međutim, solidno potkrijepljenih iz pouzdanih izvora. Poznato je da je Ruskin bio prijatelj jednog od najvećih slikara 19. st. – J.M.W. Turnera. Biografi obojice uglavnom su složni oko toga da je 1858., 7 godina nakon Turnerove smrti, Ruskin spalio veliki broj njegovih slika i skica iz ostavštine – zbog čega? Zbog njihovog, saklonibože, ''pornografskog'' sadržaja; da bi spasio ugled umrlog prijatelja. Cenzor iz lojalnosti: kao Brod za Turnerovog Kafku. Branitelji od kakvih nema obrane! Ali druga pikanterija je još sočnija. Dokumentirano je da se Ruskin 1848. oženio pristalom mladom djevicom po imenu Effie Gray (njemu bilo 29, njoj 20), a također je dokumentirano i to da je 6 godina kasnije brak poništen na zahtjev Effie – jer nije bio ''konzumiran''. Dojadilo mladici samoj spavati, netaknutoj!


Karl Kraus je imao dva aforizma koji u svjetlu ove priče Ruskinovih naročito eksplodiraju smislom:
1) Jedni zavedu i ostave da sjedi. Drugi ožene i ostave da leži. Ovi drugi su nesavjesniji.
2) Zakon na žalost ne sadrži nikakve odredbe protiv muškaraca koji nedužnu mladu djevojku ožene uz obećanje zavođenja, a nakon što je žrtva pristala, ni o čemu ništa ne žele znati.

Ruskin priznaje Effiene navode, opravdavajući se izvjesnim ''gađenjem'' i da je ''žene zamišljao drugačijima''. O čemu se radilo? Što to takvo može zdravog mladog čovjeka – djevca sve dotad – natjerati da se i dalje godinama usteže? Jel' imala stidne uši? Jel' smrdila? Možda zakržljali penis, kao Lady Gaga? Ne, ništa od toga. Većina biografa je ponovo složno: Co to maš međ nogami?! Ruskina je šokirala spoznaja da mu mladenka na pubisu, o užasa, uzgaja nekakve dlake! Nago žensko tijelo on je, kažu, do tada imao prilike vidjeti jedino kroz plemenitu umjetnost, na venerama – a na njima su venerini brežuljci svi bili fini bezdlaki. Stvarnost mu se učinila okrutno, nepodnošljivo suprotnom idealnoj glatkoći klasične estetike!


—

– Hoćete li – pitao je nerazgovjetno mladić – hoćete li dozvoliti, gospođice, da ova ručica bude moja?
– Kako to? – upitala ga je.
– Molim za vašu ruku – izmuca mladi ljubavnik.
– Pa nećete valjda da si odrežem ručicu – reče naivna djevojka, ipak se zarumenjevši.
– Dakle, ne želiš biti moja zaručnica?
– Dobro, hoću – odgovori – ali pod uvjetom da se zakuneš da mi nikad nećeš tražiti ni jedan od mojih udova, to nema smisla!
– Čudesno! – uzviknu. – Ti ni sama ne znaš kako si divna. Zanosno!
I cijelu večer proveo je lutajući ulicama i ponavljajući: – Ona je to doslovno razumjela... ona je mislila da ja... želim uzeti njenu ruku onako kako se uzima komad torte. Da čovjek padne na koljena!

Plemenitog mladog časnika Pavela iz Gombrowiczeve novele Djevičanstvo uzbuđuje to što je Alicija nevina naivna djevica, koja je na svijet pala s marsa i stalno ju oblijeva rumenilo. Prolazeći pored klaonice pomislio je kako ona jamačno ni ne zna za postojanje klaonica na svijetu: teleće pečenje pravo na mamin stol; ona sigurno misli da malu telad donosi roda. Ah, pa to je uzvišeno! Kako ju ne voljeti? A umjesto pauk govori – paučić, ''paučić papa mušice''. Oh, bože! Nevina i u salonu i u blagovaonici u svojoj sobici iza bijele zavjesice i u zah... O – o... pa ne valjda? Stisnuo je zube, a cijelo lice mu je nervozno drhtalo. – Ne, ne – šaputao je. – Ona to uopće ne radi, ona to ne zna, inače, valjda, ne bi bilo Boga na nebesima. – Ali osjećao je da laže. A u svakom slučaju, to se događa van nje, ona je tada duhom odsutna, nekako – mahinalno... – Da, ali bilo kako bilo – kakva odvratna pomisao!

—

Jednom prispodobom iz vrlog novog zavjeta uči nas se kako moramo uvijek biti budni i spremni, a ne pospani kao (citiram Mateja) lude djevice. Krist je otputovao u daleku zemlju, svaki je sluga dobio neki zadatak u kući, a vrataru je zapovijeđeno da bdije. Jer nikada se ne zna kad će se gazda vratiti! Može on to iznenada, neočekivano, samo da zapapri pospancima... uvečer u smiraju dana, kad se noć spušta na zemlju, ili o ponoći, u gluho doba noći, ili za prvih pijetlova, kada se već nazre zora, ili ujutro, kada sunce svojim zrakama obasja zemlju. Treba nam bdjeti! Obnoć.

Svima... osim toj jednoj sorti stvorenja: svježim i netaknutim djevicama, čiji je smisao upravo u tome da ne budu budne ni zrele, tj. da očaravaju svojom nevještošću uslijed zaštićenosti pod staklenim zvonom. Njihovo je da budu anđeli i točka.

Tako Chateaubriand (u svojstvu perjanice europskog romantizma ranog 19. st.) nalazi djevičanstvo najsavršenijom formom života na zemlji: Pa vidimo da djevičanstvo, koje se uzdiže od najnižeg člana u lancu bića, seže uvis do čovjeka, od čovjeka do anđela, a od anđela do Boga, u kome se gubi. Sam Bog je veliki usamljenik u svemiru, vječiti mladac svjetova. Bog = idealna djevica! Na Chateaubriandovom tragu je i Gombrowiczev Pavel svoju Aliciju zavolio zato i samo zato što su joj lakat, ručice, nožice bile više djevičanske nego što se to obično sreće, možda prirodno, a možda kao rezultat pažljiva roditeljskog čuvanja; i da mu se ona učinila djevičanstvom samim.


Ne budi, ne budi se, mala
Ti ne znaš ni dobro ni zlo
Ne budi, ne budi se, mila
Jer nije još vrijeme za to

Djevičanstvo, to je crkva kojoj se Pavel moli: Kako da ne obožavam Stvoritelja?! Nepojmljivo! Kako je čudesna priroda kad je nešto takvo kao djevičanstvo uopće dopustivo u ovoj dolini suza. Djevičanstvo – dakle, posebna kategorija bića zatvorenih, izoliranih, nesvjesnih, ograđenih tanušnim zidom. Drhte u prestrašenom iščekivanju, duboko dišu, dotiču, ne prodirući – odvojene od onoga što ih okružuje, zaključane pred skarednošću, zapečaćene i nije to samo fraza, retorika, nego pravi pečat, jednako dobar kao i svaki drugi. Očaravajući spoj fizike i metafizike, apstraktnog i konkretnog – iz sitnog, čisto tjelesnog detalja isplivava cijelo more idealizma i čuda, bolno suprotstavljenih našoj tužnoj stvarnosti.

Samo, može li anđeo morati na zahod?

Dok John R. i Josip K. očekuju od svojih mladenki djevičanske kvalitete nebudnosti, nesvjesnosti, nedirnutosti, bezdlakosti i besprobavnosti, problem je, čini se, upravo u tome što nisu one te koje ulaze u brak kao lude djevice.

—

Što satirizira sprdanje News Bara, odnosno istinita priča Johna Ruskina? Loše bi to shvatio tko bi u svemu našao tek komiku gadljivosti na dlake; ne, posrijedi je komika duha romantizma – oličenog eskapističkom potrebom: za bijegom od stvarnosti u lažne svjetove idile. Hermann Broch pronašao je povijesni iskon kiča u romantici 19. st. – objasnivši zašto je kič nastao iz romantike i zašto je baš iz romantike i morao nastati; smije se tvrditi da je romantika majka kiča – bez obzira što sama ne mora biti kič – i da ima trenutaka u kojima dijete i majka postaju među sobom slični do neraspoznavanja.

Chateaubriand ili Pavel pokretani su idejom purifikacije, pročišćavanja. Poput arhetipskog Servantesa iz malog mista, koji isto želi ostati zauvijek djevica: i sanja je kako bi proša kroz život a da se ne maća; ''pisničke duše'', sve ''sa srcem'', ''plemenito'', ''lijepo'', ''čisto'', pogleda zagledanog visoko gore... Krećući od svog inicijalnog aksioma zgađenosti svijetom, u potrazi su za principom ''neumaćanosti'', neuprljanosti njime, za nevinošću i čistoćom – i onda im ustreba djevičanstva, djevica, nježnih godina, kao oličenja ideala anđeoske mladosti koja je (još) neukaljana svijetom, tj. nedužna u smislu ''krivnje'' življenja u svijetu, uronjenosti u svijet. One moraju biti izdvojene.

Čime mi je Montaigne toliko blizak? Svojim zdravim, kiničkim labavljenjem napetosti u odnosu na zategnute lukove platonizama i idealizama. Uzreknuo bi tako Ciceron: Nema budale koja je sretna i nema pametnog čovjeka koji to nije. Ili bi uzreknuo Milton: Duh je sam svoj gospodar; on u sebi može raj stvoriti iz pakla, pakao iz raja. A Montaigne: Kad najpromišljenijeg i najmudrijeg muškarca zamislim u (seksualnim) položajima, njegova mi tvrdnja da je promišljen i mudar zvuči bezočna. Izaziva: Da vidimo možete li (taj čin) obaviti mudro i samozatajno! Filozofska tradicija koja pretendira na postizanje ataraksije, duševnog spokoja i uzvišenosti čini mu se sasvim bezvezna i papirnata: Zamislite da Platona spopadne napadaj epilepsije ili da ga udari kap, pa neka mu tada pomognu sve one plemenite i raskošne sposobnosti njegove duše. Umne visove emancipirane od nizine tijela vidi kao filozofsku pozu: Prije i poslije obroka druga sam osoba – ne stidi se priznati. Kad mi se smiješe zdravlje i lijep sunčan dan, baš sam vedar; ako mi nokat na nozi uraste u meso, postajem razdražljiv, mrzovoljan i nepristupačan. A i još je primijetio da neke osobe u svom uzvišenom držanju, koje isključuje bilo što nedovoljno dostojanstveno – k'o da ne seru. Na stranu sad dvoznačnosti, shvatimo to u najdoslovnijem smislu (pražnjenja crijeva, fekalijske nužde #2): Kraljevi i filozofi seru, gospođe također.

Pomislivši na to da čak i Alicija, božemiprosti, sere – okolnost koja ju baca s neba nazad na zemlju, kompromitirajući je, svrgavajući kao anđela – Pavel stvara pritisak na sebe da mora biti čišći, tj. izignorirati tu činjenicu, naporom volje izbaciti iz glave opasnu pomisao, vratiti se u stanje prve nevinosti, prije nego mu je sinula. Ah! A ja? Ja koji mislim o tome, koji sam u stanju pomisliti na nešto takvo, koji ne postajem gluh i slijep pred takvom odvratnošću, već je još mentalno promatram. Kakva podlost! Ona nije kriva što joj se to događa, već sam ja kriv, jer sam pokvaren i prljav i ne znam duhovno prešutjeti. Zar ja, sa svoje strane, nisam njenom djevičanstvu dužan barem malo neosviještenosti? Da – da bi se dostojno voljelo djevicu, treba sâm biti čedan i nesvjestan, inače ništa od naše idile. Poslije joj je pisao: Od prljavštine stvarnosti za cijelo nebo je viša istina sadržana u čistoći! Budimo nesvjesni, živimo nevinošću, živimo našim mladenačko-djevičanskim instinktom i čuvajmo se od mentalnog zavirivanja tamo gdje ne treba, kako se to meni svojedobno jednom dogodilo, kad sam te tek upoznao. Svijest poružnjuje, nesvjesnost krasi, na vijeke vjekova tvoj – Pavel.

Čovjeka kiča mogli bismo definirati nemogućnošću podnošenja neprijatnog dijela stvarnosti, kao čovjeka kojem je potrebno negirati sve ono iz svijeta što mu kalja pretkoncepciju čistoće. Nedovoljno plemenite stvari, koje se ne uklapaju u sliku, gurnuti pod tepih. Tim gore po činjenice! Volja okrenuti glavu; zažmiriti; vidjeti stvari onakvima kakve one nisu, prezentirati ih ''ljepšima''. Zasladiti, krivotvoriti, ušminkati, retuširati. Romantizirati.

—


Predmet koji obično vežemo uz ovu lažno uljepšavajuću prizmu: ružičaste naočale.

Broch je fenomen ipak vezao uz jedan drugi predmet: lažno ogledalo. Slučajnost? Ne. Čovjeku kiča, kaže, treba lažno ogledalo, ogledalo koje će uljepšavati njegovu sliku, potrebno mu je da bi vidio sebe u njemu i da bi se, dijelom i s iskrenim zadovoljstvom, opredijelio za njegove laži. Ovaj dio je bitan: da bi vidio sebe u njemu. Nije, znači, posrijedi samo potreba za gledanjem svijeta kroz distordirajuću leću, već i za ogledavanjem u njoj. Kič je uvijek narcisoidan; obavlja se preko slike o sebi. Pogledajmo Pavela: zašto se tjera ''duhovno prešutjeti''? Zato da sam ne bi bio ''pokvaren i prljav'', nego ''čedan i nesvjestan''. Da bi ugledao sebe kao čistog, a ne prljavog. A sasvim je moguće i da Ruskin, gadeći se, uopće nije bio nešto posebno gadljiv. On je prije svega radio na tome, želio je biti gadljiv, u najmanju ruku na podsvjesnoj razini. Jer težeći sebi-plemenitom (iz kojega će proizlaziti plemenita umjetnost) teži sebi-gadljivom – pošto mu se velika gadljivost asocira s velikom plemenitošću (takva mu bila pretkoncepcija o čistoći). Kad vidi dlake na ženskom pubisu on okreće glavu – ali da li zaista zato što bi mu se toliko gadio obrasli trokutić ili više iz narcisističke dirnutosti, iz uživanja u ganutljivom prizoru samoga sebe pri širokoj, plemenitoj gesti časnog okretanja glave od nedostojnosti?