pero u šaci

Nekad davno napisao sam post Dvostruki agenti. O čemu je bio?

Frank Zappa, koji radi parodiju doo-wop lijepih pjesmica – ali kako? – doslovno ih oponašajući. Radio urednici puštali su ih do iznemoglosti, sve dok nisu skužili da to zapravo ne pjevaju ''Ruben & the Jets'', nego Zappa i njegovi. Tek tom promjenom imena izvođača, koja daje posve drugi kontekst, pali im se lampica da se radi o sprdačini i brže-bolje skidaju sve iz etera.

)

Karl Kraus, koji je u svojim novinama (Die Fackel; baklja) njegovao praksu izvrgavanja ruglu nečijeg javnog govora doslovno ga citirajući. (Nećemo se sporiti ako tko poveže da Krausova Baklja u svojoj prošlosti sadrži Diogenovu Lampu, a u svojoj budućnosti – Feral.)


Feral Tribune, čija se greatest shits satira također bazirala na metodi premještanja od riječi do riječi neke interpretacije stvarnosti, iz konteksta mainstream i/ili režimskih medija, u kojima joj je pumpana mistifikatorska ozbiljnost, u kontekst Ferala, gdje se ukazuje onim što uistinu jest, tj. iz svake rečenice vrišti poruka ''pozor, ovo je laž i idiotska propaganda! ovo mogu popušiti samo umno zaostali!''

—

Post sam pisao 2009., u doba kada se Sanader prometnuo u već onemoćalog lava. Pročulo se to među životinjama: sve sada postadoše jake njegovom slabošću, dolazile su do legla i osvećivale mu se. Konj bi ga ritnuo, vuk ugrizao, vol ubo... svi oni koji su šutjeli dok je bio na vlasti, svi koji nisu imali hrabrosti da mu se suprotstave, sada su likovali. Ali najveće poniženje bilo je kada banu magarac, kukavica jedna, smutljivac i čankolizac, pođe i on da udari lava, on koji je pred njim puzao i kada ga nitko na to nije primoravao.

Hvala La Fontaineu. EPH Mordor često je bio hvatan u ordinarnom čankolištvu, no nikada tako in flagranti kao abdikacijskog jula 2009., kada su korifeji kuće (Jergović, Lovrić, Butković...) do jučer puni gov... snishodljivih hvalospjeva za Sanadera – stali šutati bivšeg silnika iz sve sile. A dični Hulj... Hudelist ponudio je i bonus, u sklopu svoje ''skice za portret samozaljubljenog Ive''. Sanader narcis, Sanader teatralan, Sanader bahat, itd.; Sanader u zadnji čas, zamislite, pred samo tiskanje broja, tražio da mu se dostavi na ''autorizaciju'' Hudelistov tekst o njemu (pisan pred izbore '07). (Češkamo se po čelu: zašto nam on to govori sada, 2009., a ne odmah tada 2007., dok je Sanader još bio kralj životinja?)

Čitamo dalje: glavni urednik Globusa stvarno i odlazi s tekstom u Sanaderov kabinet i čeka tamo dok ovaj čita i križa. (Ne češkamo se po čelu: ništa drugo nismo ni očekivali. Premda je gazda Pavić upravo tada osnivao Medijsko sveučilište i držao govore o slobodi tiska itd. Ali, come on, znamo da je ta slobodoljubivost friška figa.)

Dalje: urednik mora trčati s redigiranim tekstom nazad u redakciju, jer u cajtnotu su. Sanader, srećom, nije imao puno ispravki – bio je zadovoljan svojim portretom, pohvalit će nam se Hudelist. Srećom? Zašto srećom? On to gleda čisto s tehničko-tiskarske strane: jer bi, da mu je u taj zadnji čas otpalo više teksta, Globus dospio u gabulu. Dobro, dijelom je to i ponos štrebera pohvaljenog za dobro obavljen posao – kvalitetno je napisao, pa Sanader nije imao razloga puno potezati crvenu kemijsku, a što se u daljnjem izvodu pokazalo kao vrlina odgovornosti prema svome poslu i kući u kojoj radi. Sad, kad s malo poveće distance razmišljam o tome, pitam se: a što bi bilo da sam, pišući taj tekst, bio, kao autor, malo ''neodgovorniji'' (i, recimo, ''drskiji'' prema Sanaderu) i da je onda on, čitajući moj rukopis, prekrižio mnogo veći broj rečenica, pasusa ili čak stranica – čime bi to Globus, u one ''sitne sate'', nadoknadio, odnosno čime bi popunio već ''zapečaćenih'' 11 stranica, a bilo je doista prekasno da se traže bilo kakve alternative? I tko bi, i kako, nadoknadio tu štetu? (Češkamo se po čelu: radi se o eklatantnom slučaju političke cenzure i servilnosti, ali Hudelist štetu i problem po kredibilitet ''vodećeg političkog tjednika'' ne vidi u tome, već jedino u pitanju objave broja sa svim stranicama na broju.)

A to sitno što je morao izbaciti – što je to bilo posrijedi? Iskopao je štorijicu o didu Sanaderu koji je bio faca u Dugobabama jer je još u ona doba imao ručni sat, a tašti Ivo je štorijicu precrtao zbog asocijacije na aferu satovi, zbog kojih su mu mnogi zamjerali i čak ga javno prozivali. (Češkamo se po čelu: a zašto se sam Hudelist – kad se već kurči rađenjem opsežnog portreta na 11 stranica – nije doticao Ivinih satova, nego jedino didovog?)

Što zaključujemo iz činenice da je Darkecu, sve u svemu (a ''s malo poveće distance''), Sanader samoživa baraba ne zbog satova, kao metafore svega ostalog što ga je ubrzo spremilo u bajbokanu – a što njemu, po vlastitom priznanju, nije padalo na pamet potezati, ta nije ''drzak'' i ''neodgovoran'' – nego jedino zbog načina na koji je moćnik na vlasti isilovao redakciju Globusa? Ali hajdemo postaviti i jedno preciznije pitanje: što mu je točno zasmetalo u tom činu silovanja? Da li na principijelnoj razini Sanaderovo učešće u činu cenzure i dirigiranja uredničke političke lista? Ne, jer obratimo pažnju: u nijednom trenutku on, odnosno uredništvo, nisu uzeli kao mogućnost: a možda nismo trebali poslušati Sanadera? Možda smo bilo dužni odbiti njegov zahtjev za ''autorizacijom''? Za čitave Hudolistove tužaljke na tretman nije postavljeno to pitanje. Piše to tonom kao da uopće nema ničega spornog u pokornom medijskom posluhu naredbe izvršne vlasti (dok se sveudilj kite titulom slobodnog, nezavisnog medija). To je nešto što im se podrazumijeva: ta naravno da se Sanadera nije moglo ne poslušati. Nešto što su oni morali (premda je izvjesno da em se ništa ipak ne mora, em na mjesta i položaje koje su pozauzimali nisu silom ugurani).


Zatvori gubicu nije vrijedna zanata
Istresi gorčinu do kraja
Na strateškim mjestima njihovi ljudi
Kurvini sinovi

Digresija: ovo je savršen primjer za ilustrirati onu temeljnu diferencijaciju iz Sloterdijkove Kritike ciničkog uma, između ''zlog pogleda'' kinizma (kao kod Diogena koji odvraća Aleksandru neka mu se makne sa sunca, negirajući ne samo moćnu želju nego želju za moći uopće) i ''zlog pogleda'' cinizma: Danas cinik nastupa kao masovni tip: prosječan socijalni karakter u izdignutoj nadgradnji. (...) uznapredovala industrijska civilizacija proizvodi ogorčenog samoživca kao masovni tip. (...) Tako moderni cinik (...) nije više onaj po strani. (...) gubi individualni ujed i otklanja od sebe rizik izlaganja pogledima. On je odavna odustao od toga da se kao original izloži pozornosti i poruzi. Čovjek s jasnim, ''zlim pogledom'' sakrio se u gomili; anonimnost tek postaje golemi prostor ciničkog otklona. Moderni cinik je integrirani asocijalac, koji se po stupnju lišenosti iluzije može mjeriti sa svakim hipijem. Njemu samome se njegov zločesto-jasan pogled ne pokazuje kao osobni nedostatak ili kao amoralna mušica koju privatno valja opravdavati. Svoj način opstanka on ne razumije instinktivno kao nešto što ima posla sa zločestoćom, nego kao sudioništvo u realistički kolektivno nisko usklađenu načinu gledanja. Pripaziti na to da ne ispadnu glupima, to je u prosvijećenih ljudi općenito raširena forma. (...) Radi se o držanju ljudi koji su načisto s time da su vremena naivnosti prošla. Suvremeni cinik dade se razumjeti kao granični slučaj melankolika, koji svoje depresivne simptome može držati pod kontrolom i do stanovite mjere ostati radno sposoban. Dapače, u modernom se cinizmu u bitnom smislu sve svodi na to: na radnu sposobnost svojih nosilaca – usprkos svemu, zapravo tek poslije svega. Difuznome cinizmu već dugo pripadaju ključni položaji društva u odborima, parlamentima, nadzornim savjetima, upravama pogona, lektoratima, ordinacijama, fakultetima, kancelarijama i redakcijama. Stanovita otmjena gorčina podcrtava njegovo djelovanje. Cinici nisu slijepi i oni kadšto u potpunosti vide ono Ništa prema kojemu sve vodi. Njihov duševni aparat u međuvremenu je dovoljno elastičan da bi trajnu dvojbu u vlastito djelovanje ugradili u sebe kao faktor preživljavanja. Oni znaju što čine, ali oni to čine zato što prisila stvari i nagoni samoodržanja na kratki rok govore isti jezik te im kažu da tako mora biti. Drugi bi to ionako činili, možda još lošiji. Tako novi integrirani cinizam o sebi samome često posjeduje razumljiv osjećaj da je žrtva i da prinosi žrtvu. Ispod vješto u igru stavljene tvrde fasade, on nosi množinu lako pozljedive nesreće i potrebe za suzama. (...) Dobro situirana i mizerna, istodobno, ta svijest se više ne osjeća pogođenom ni od koje kritike ideologije; njena krivoća već jest refleksivno opremljena.

Hulj... pardon, Hudelist nam se jada: bili su Sanaderova žrtva. Fascinantno je to udobno nošenje s kognitivnom disonancom ugrađenom u vlastiti diskurs: kao svjesno i svojevoljno kontroliran – situacija koju prihvaća, s kojom je suglasan – dirigirani analitičar ne posjeduje osnovu za optužiti sam čin cenzorskog guženja. Pa tako ni Sanaderu ne može s principijelne strane prigovoriti sudjelovanje u spornom činu. On ipak uspijeva uprti prstom na nešto u okviru čina: Sanader je bio aktivna, a Globus pasivna strana; mi smo guženi – zato smo žrtva, prodaje nam priču naguženi; a Sanader – on je guzio, on je dakle gad u priči. Aha, a možda ne bi da mu se niste sami toliko naguzivali, nudili servilno? Uvod u teoriju klečanja: Pothvat koji nezavisno hrvatsko novinarstvo ne može izvesti, to je da napusti mentalne gabarite sluge. Kadar s urednikom koji čuči ispred vrata kabineta čekajući da guzonja na vlasti prepravi tekst o sebi, pa se – dvije godine kasnije – i urednik i autor zgražaju nad guzonjinim postupkom a ne nad onim svojim, upućuje na nešto više od pragmatički navođenog poltronstva. Poslužimo li se trivijalnim psiho-kategorijama Darka Hudelista, sličilo bi to na narcizam poslušnika koji trpi i zlobno čeka smrt svojeg gospodara, ne zato da bi se riješio stege i odmetnuo u samostalnost, već da bi mogao služiti nekome drugom. On patetično cvili pod čizmom, ali ne može podnijeti mogućnost slobode; uzgaja visoku svijest o svojoj patnji, ali ne i o svome izboru; baštini mentalitet logorskog čuvara koji ne snosi odgovornost za svoje postupke, jer ga na njih neprekidno primoravaju viši zahtjevi i interesi, mada se na tu dužnost prijavio kao dobrovoljac.

Cinizam kao svjesna ideologija – znaju što čine i ipak to čine – po definiciji koketira s rasprostrtošću stvari. Ali može li rasprostrtost svjesnosti doći – nesvjesno?

U nizu bubotaka onemoćalom lavu, Hudolistova ispovijed najinteresantnija je po tom bonusu kojim se izdvaja, kojim transcendira samu naraciju iz basne. Bubetanjem i prokazivanjem Sanadera, on o istom trošku prokazuje i sebe i svoju redakciju. Ritajući magareći rikavajućeg gospodara – Darko odmah bubeće i Hudelista. Pružio nam je manifest poltronstva: autodifamacija Globusa u snishodljivom podrepaštvu, kao samoj biti djelovanja. A pružio nam ga je (i to je ono što je ovdje zapravo moja tema) – nesvjesno, dopunski, kao nusprodukt namjere za kojom je išao.

Refleksija posredstvom manjka refleksije; lucidan protiv vlastite volje.

—

Nazad na ljeto prethodno, 2008. Već po gašenju Ferala, Viktor Ivančić osvrće se na slučaj koji se taman bio izlegao u Jutarnjem, kao idealan i paradigmatičan za primijeniti na njemu feralovski postupak doslovnim prenošenjem: reportažu iz vašeg lista, u kojoj se obogotvoruju lik i djelo Ivice Todorića, šaljivdžije iz Ferala sasvim bi sigurno prenijeli od riječi do riječi, bez ikakvih intervencija, zajedno s fotografijama i redakcijskom opremom!

Tekst se zove ''Siva zona ljubičice bijele'', s asocijacijom na kult druga Tita kao Ljubičice Bijele, pri čemu je inzistiranje komunističkog režima na nametanju toliko očevidno propagandne imagologije¹ – propagande, dakle, presmiješne, imbecilne u svojim obožavanjima lišenim ironije – dovelo do osipanja ozbiljnog shvaćanja vrijednosnih standarda na kojima je poredak počivao i posljedičnog samoslamanja, autodestrukcije režima, kad je nagomilani apsurd nagrizao čeličnu vjeru u ozbiljnost i istinitost nečeg što je komično pretjerano – pretjerano do suza, reklo bi se – i titoizam se, u odgovarajućem svečanom trenutku, slomio lako poput ploče od stiropora.



Elem, kolovoz 2008., Jutarnji objavljuje reportažni ep ''Todorić: strast za zemljom'', veliku glorifikaciju Ljubičice Bijele korporativnog eldorada – ''čovjeka koji pokreće Hrvatsku'' i mari za svaku jabuku koju njegovi kmetovi posade, samoprijegorno se raspinjući za opće dobro – ditiramb toliko ispunjen puzajućim ulizivanjem (furioznim vazelinskim uklizavanjem) te prozirnošću lakrdije da prosto zove da bude ismijan. Dovoljno bi bilo, opet da kažem, preseliti ga nediranog u kritički kontekst (npr. Ferala, kad bi ga još bilo), kompletno takvog kakav je, da bi i zablistao kao to što jest: štivo za slaboumne; koje traži od čitatelja da budu idioti. Koncern se očito do te mjere razbaškario, raskomotio u osjećaju moći i nedodirljivosti da se ne sjeti uplašiti onoga što se dogodilo i titoizmu: činjenje od ljudi idiota na dugi rok je autodestruktivno. Ivančić: Trenutak kada (medijski) sustav počinje raditi na samouništenju – bez obzira koliko će dugo taj proces trajati – onaj je kada odluči prinositi na javni uvid svoju karikaturu, a da toga nije svjestan.

Tamo gdje kritički kontekst, koji bi propagandu ismijao, više ne postoji – te preostaje isključivo postrojena štampa – propaganda akcelerira, hiperbolizira, nekontestirana je, postaje otvorenija, slobodnija, bezočnija, pretjeranija. Ali time dolazi do bumerang-efekta: akceleracijom postaje i moronskija, sve do ljubičica bijelih i druže Todo, mi ti se kunemo, tj. očiglednija kao komična, ridikulozna, preglupa. Ako bude sreće, uniformiranom organizmu hrvatskih medija što maršira pred publikom kao bezbrižna ideološka kreatura doći će glave upravo satirička supstanca koju nosi u utrobi kao neželjeno potomstvo. Isto ono što bi napravio Feral, tj. sprdačinu s Todorićevim potemkinovim selima, zapravo je sadržano i u hiperboli Jutarnjeg... jedino inspirano ne kinički, iz pobude da se laž razotkrije i ironizira, već patetično, s pretenzijom da im se ozbiljno povjeruje, da se laž održi i proda (što čini divan paradoks u kojem je patetična inspiracija = cinička). Iskustvo nas uči da pukotina obično nastaje kada propagandisti počnu iskazivati iskrenu vjeru u svoje opsjene, spuštajući se tako ispod razine onih koje superiorno brifiraju i, što je mnogo važnije, ispod razine vlastitoga nesvjesnog. Naime što ako je ''feralovski duh'', duh sprdnje i bespoštednog izrugivanja, poput Matrixa inkorporiran u oficijelne i korporacijski prihvatljive medije, samo što je ta sprdnja sadržana baš u njihovim najozbiljnijim dionicama? Kada bi jake snage EPH kojim slučajem namjerno poduzele ovo izbijanje težine iz propagandne naracije pojačavanjem iste preko granice apsurda – radilo bi se o genijalnoj konverziji, subverziji, diverziji. Oni to, međutim, bez ironije, bez ove refleksije; forsiraju panegirik baš zato da bi nam prodali Todorića za ljubičicu bijelo, i blaženo nesvjesni koliko je za taj isti cilj upravo panegirik kontraproduktivan; herojski uspijevaju ne prepoznati satiru koju proizvode na vlastiti račun.

—

O čemu je još bio moj post?

Goya, koji izrađuje naručeni portret kraljevske obitelji i izrađuje ga tako da ovi ostaju oduševljeni načinom na koji su prikazani. Jer kakvima su se na slici ugledali? Veličanstvenima i grandioznima. Što im je promaklo da ih je Goya zapravo u žanru karikature naslikao, kao potpune prostake, čini njihovu portretnu pobudu srodnu Todorić-EPH kooperaciji koja moronsku supstancu u sklopu svog propagandnog impulsa također gura s previđanjem, nesvjesnošću, s najvećom ozbiljnošću, patetično. Ni ne znaju da se prokazuju, i da su baš time zapravo – lucidni. Na obratnom stupnju refleksije, u kojem zaglibljivanje u agitpropu postaje instrumentaliziranje agitpropa, Goyina uloga podudarna je (neaktualiziranoj) gesti redakcije iz paralelnog svemira, koja bi ditiramb kralju kapitalističke džungle spjevala iz svjesne kiničke subverzije: reći ''car je gol'' dok car ostaje uvjeren da govoriš ''car je skockan po posljednjoj modi''.


Arhitekti, ako nisu prodane duše, često su prisiljeni funkcionirati kao dvostruki agenti. Jer je osnovni strukovni poziv (to se već i na faksu uči): gristi ruku koja te hrani. Poziv je, naime, služba javnom interesu, dok se praksa ipak obavlja milošću partikularnih sredstava. Pri bilo kakvom krupnijem zahvatu milošću, znači, politike i kapitala – nekih tamo kraljeva životinja (ili barem kneževa/markiza/baruna/isl.). Što tu da se priča, grade oni koji raspolažu lovom; prosta je to jednadžba. A i prostaci su u igri: zahtjev politike i kapitala je u pravilu onaj za max. grandioznošću i sjajem, što dvostruku agenturu čini umijećem da se kaže ''car je gol'', ali bez da to investitorski dotičnik skuži – i on kao i Goyin kralj mora misliti da si za njegove novce rekao ''car je skockan po posljednjoj modi''. Dao sam primjer kako su u McDonald'su bili sretni dobivši arhitekturu semiotičke hiperbole, genijalnu karikaturu onoga što su htjeli, ne bivši u stanju prepoznati ju kao karikaturu. Pošto ste zakoračili u doba bezbrižnosti, pravo je vrijeme da se počnete brinuti. Ali to ne možete, naravno, jer vas obavija sve gušća magla samodopadnosti. Nešto kao siva zona ljubičice bijele. Smanjena je sposobnost zapažanja i sitni događaji ostaju bez objašnjenja. Otkud rajčice i trula jaja na staklenome zidu korporacije? Otkud ptičji drek na bordo kravati? Nisu skužili da ih se ismijava: povremeni podli smijeh iza vaših leđa: ljudi se zlobno hihoću... Još je jednom ''ugrađena satirička supstanca'' u svojoj lucidnosti ostala neosviještena. Na drugoj strani užeta, svjesni su je zato sami petokolonaši s platnog spiska: koriste jezik kiča, ali opet poput Goye – ne da zaglibe u njemu, nego ga instrumentaliziraju. Sapienti sat.

—

Ima ta jedna naročita vrsta humora: unintentional comedy.

Sad za vikend fejs (mi) je bio bombardiran masovnom šeranošću vijestice o privođenju Maje Šuput zbog ''narušavanja javnog reda i mira''. Ovako je to karakteristično izgledalo:


Hahaha – smijali smo se svi k'o ludi.


Viralno cirkuliranje smijurije nije, međutim, nešto što je njoj učinjeno, već što si je sama učinila. Tu prekršajnu prijavu po svoj prilici i jest pustila u javnost ocjenjujući ju smiješnom, apsurdnom, pa da se potuži i da se svi skupa s čuđenjem nasmijemo ''genijalcima'' u policiji. Gle budala: em kao malo dijete da je sastavilo zapisnik, em od svih svatova pevaljku hapse... Ovo nikad u životu nismo doživjeli, cijeli bend je priveden skupa sa mnom, dopisala je Maja na instagramu.

Pa nas je doista i nasmijala... samo – čime? Ne time čime se namislila. Naši hahaha ciljali su na kuruzno svojstvo njene glazbe: da je toliko pogubna po uši da predstavlja zločin, škođenje redu i miru, prijestup dobrog ponašanja prema onima koji moraju slušati. Pretvorba te zafrkancije (s puno istine u sebi) u doslovnu, najozbiljniju službenu sankciju rezultira komičnim efektom. A stavljajući na instagram, Šuputica sigurno nije imala tu komiku na umu – radi se, dakle, o neintencionalnom humoru.

Ali i o još nečemu: neintencionalnoj lucidnosti: jer to što je postigla post(avlj)anjem, a što nije imala na umu, štos je briljantan. Istina, ona ga je samo uploadala, a pravi autori su milicioneri... pa jesu li barem oni činili znajući što čine? Kako čitamo, radi se o nepismenjacima i dustabanlijama taman kao iz viceva o policajcima. Oni su to o nasilju ''putem mikrofona koji je spojen na pojačalo'' ozbiljno misleći onako kako je i Šuput mislila... a uopće ne s namjerom satiričkog ujeda na račun kriminogenosti njenog turbo žanra! I eto nam još jednog divnog paradoksa: svjetlo uma obasjava nas posredstvom dvije instance ni krive ni dužne, kojima je to (a i ne samo to) objema zamračeno.

—

Druga zgoda, tek nešto manje recentna: mamlazi prekrili crnim vrećama biste u Vukovaru. Kaže: da ne gledaju ovu sramotu koja se događa u gradu. Mamlazi su frontmeni nečega što se zove ''Stožer za obranu hrvatskog Vukovara''. Radi se o bistama jakog hrvatovanjskog, nacionalističkog simboličkog naboja, i radi se, zna se, o slučaju Ćirilica, a stožeraši su očito – ne treba tu blaže riječi – moroni; s obzirom da je ideja po kojoj bi ćirilični natpisi na tablama predstavljali sramotu za ne gledati upravo i naprosto i notorno – moronska ideja, umno zaostala. Na razini ditirambiranja Titu ili Todoriću. (A sadrži također i baš tu užu formu moronstva, s obzirom da prekrivene tretira hodočasnički, kao ikone – tj. ljubičice bijele. Tito, Todo, Tuđo... samo da je nekoga za prilaziti sa slinavim poklonstvom.)


Ali kako je malo potrebno za alternativno viđenje ove konceptualne točke – u kojem kao sramotu za ne gledati uzimamo ono što je ostalo prekriveno pod vrećom, umjesto onoga što ostaje izvan vreće.

Alternativno, to ovdje znači: naglavačke, a rebours. Vidjeti čin ne kao da se Tuđmanovu bistu prekriva pred gadošću koju predstavlja svijet, nego da bi se svijet poštedilo pogleda na gadost koju predstavlja Tuđmanova bista. (Uostalom, pa deset puta više logike ima u takvoj optici. Baš upada u oči dok se gleda sliku da je kod nabijanja na smeće vreće za smeće najvažnija stvar da ono biva izuzeto iz okoliša; ne to da okoliš biva izuzet iz njega. Jer relevantnost je ovdje u nama, živim ljudima, kao promatračima. A mi sad Franju ne vidimo, dok okoliš i dalje vidimo – jedino ga ne vidi Franjo. Ali što znači to: ne vidi Franjo? Franjo je bista, a ideja o pogledu na svijet iz očiju biste ili kipa prilično je... opskurna, apstraktna, i ne baš jako suvisla. Potrebno je naše zamišljanje o tome da dotični komad kamena gleda; to u njegovim očima se, dakle, svejedno obavlja u našim očima; a ako u našim, onda je to tek drugostupanjski u odnosu na naš direktan pogled (koji nakon ulijetanja vreće u kadar vidi prizor kao svijet minus bista, ne bista minus svijet).)

O performansu su već pisali Wall, pa za njim i Mariano, te i zaključiše: za postaviti stvar s glave na noge dosta bi bilo samo dva slova zamijeniti: umjesto da ne gledaJU sramotu – da ne gledaMO sramotu.

Ja bih samo sa svoje strane podcrtao fenomenološku pripadnost, a to znači podcrtati genijalnost poteza; dečki su zbilja došli na presjajnu ideju i uboli dublju istinu. Ali, ček, ček, nisam li ih koji pasus gore nazvao moronima? No, pa jesu, moroni su... zar to što proturječi?

Čitav ovaj post i jest o začahurenoj genijalnosti određenog tipa moronskih postupaka. O bedastoći koja mimo, ili čak protiv vlastite volje i namisli donosi bljesak uma; o mraku nesvijesti dok u utrobi šverca satiričko svjetlo – što kaže Ivančić, kao neželjeno dijete.

Zamislimo da je netko navlas isto to prekrivanje vrećom izveo, ali samo da je posve druge stvari pritom govorio – s inspiracijom kiničkom umjesto nacionalističke patetike. Pa evo i Marianov post je zdrmavao u vidu sjajne ideje, a radi se o korekciji, nadopuni kiničkim predznakom – koliko bi tek izvoran postupak da se od starta inteligentno samoobjašnjavao. Bila bi to punokrvna diogenovska gesta, paljenje ferala u pol bijela dana. Mamlazi, međutim, s obzirom na svoje smetnje u razvoju, nisu to znali; što su pametnoga učinili, učinili su nesvjesno – i voila, dobili smo paradigmatski slučaj fenomena neintencionalne lucidnosti.

Sven Adam Ewin
HR3, Poezija naglas
četvrtak, 5. 9. 2013.



***

Uvodna bilješka – Zvonimir Mrkonjić:

Počevši od postmodernističkog obrata i spoznaje da su, mallarméovski rečeno, sve pjesme već napisane, suvremeniku koji vlada stihom otvorio se prostor gorke slobode. Naime, svi modernizmi, dok su trajali bili su zasnovani na nadi u vječnu iskoristivost načela novog, sve dok se ono ne istanji u izdanke dosjetke. Ponavljati dosjetku znači izravno priznati neuspjeh. Ako više nema novog, sve je dopušteno, čak neizvornost i ponavljanje tuđih neuspjeha. To možda samo znači da treba dati riječ poeziji, pouzdati se u greške njezine memorije, koje se preokreću u iznašašća. Pjesniku koji se pomirio s time da su sve pjesme već napisane – a to je sigurno i slučaj Svena Adama Ewina – sve, od svemoći do nemoći, dopušteno je. Nije slučajno da su se pokreti obnove vezane forme oslonili upravo na sonet, kao ispražnjenu, pa stoga i najpotencijalniju formu. Dosta je ubaciti u sonet i najbezazleniju gradbenu zamisao i on se počinje rječito rastvarati kao kubistički objekt. Već sama autoreferencijalnost sonetu izvor je nebrojenih dalekosežnih asocijacija. A Matoš, kojem Sven Adam iskazuje počast evocirajući njegov najslavniji sonet, davno nas je poučio da je sonet porozan na sve suvremene asocijacije, od dnevno-političkih do svakodnevno-običajnih, te se od patetičnih uzleta kadar spustiti do humorne travestije. Poučno je vidjeti kako Sven Adam u uvodnom tekstu Dobro ugođen sonet preslikava strukturu soneta na tlocrt bazilike:
''S prvim katrenom bacim grubi siže;
Centriram spin u formu iznuđenu
Pa dižem crkvu sa sonetnim križem
(Upravo crtam prvu skicu njenu).''
Svenu Adamu odgovara invencija koncepta, ili ako se hoće, dosjetke. Tako pjesmu gdje opisuje opsadu svoje izabranice trubadurskom ili petrarkističkom upornošću, završava ishodom Salomé Oscara Wildea. Ovom pjesniku nadasve je draga dvoznačnost ili višeznačnost, pa u efektnoj karnevalizaciji polazi mu za rukom napisati pjesmu na koji mu drago povod. U nizu pjesnika postmodernističkog usmjerenja Sven Adam svakako je jedan od onih koji svom autorstvu daju bljesak autentičnog umijeća.

***

DOBRO UGOĐEN SONET

S prvim katrenom bacim grubi siže;
Centriram spin u formu iznuđenu
Pa dižem crkvu sa sonetnim križem
(Upravo crtam prvu skicu njenu).

U fundamenat (da mi ne prokliže!),
Usađujem u stopu bazalt-stijenu.
Dok okreneš se, evo već se diže
Glavnina zgrade u drugom katrenu.

S tercinom prvom (malo samohvale!),
Posljednji zahvat na tornju obavljam
I sonet raste poput katedrale.

Dok na vrh tornja jabuku postavljam,
Klanjam se Nebu, Suncu, Bogu... zatim:
Pukne uže... i ja se sunovratim.

(ricochet)

—

IVANOVA PREDAJA

Kojom cedrovinom da potpalim vatre pod tvoje bedeme
Pa da omamljena mirisima i jarom koja dolazi odozdo,
Skineš sa sebe
Prozirnu bluzicu otpora!?

Tri duge godine opsade, a ti još odolijevaš!

Tvoje isturene tornjeve napadao sam tihom strpljivošću,
A uzvratila si uzavrelom vodom po mojim prsima.
Penjao sam se uz tvoje bočne zidine
Dugim ljestvama
Na sam vrh
I svaki put bio odgurnut,
Mekim udarcem tvojega poprsja ukrašenog
Tek s dvije šumske jagode.

Uzalud sam na te bacao
Teške poglede iz katapulta. Eskivirala si ih
Ciganskim pokretom bedara,
Onim, jedva primjetnim pulsirajućim trzajem,
Zaostalim iz vremena plesa prelijepog zavodnika Lucifera
Koji je izvodio pod krinkom Venere.

Nisam se ustručavao, nisam.

S teškim ovnom jurišao sam na tvoja glavna vrata,
Koristeći se zabranjenim tehnikama antike.
Ali,
Vrata su izdržala,
A moj trojanski konj,
Kojega si na vrijeme prepoznala kao genijalni trik vrste,
Zaglavio se među balvanima, koje si na nj u zadnji čas
Oborila.

Priznajem,
Tvoja obrana bila je beskrajno maštovita.

Izluđivala si me obiljem medovine u svojim amforama,
Koje si pretakala pred mojim očima
U teške ćupove,
I to uvijek neposredno prije mojih juriša,
Da bi me tako uvjerila u svoju neosvojivost.

Na moj vučji zov odgovarala si gugutom,
Instinktivno, dakako,
A kad su se,
Prilikom mojeg lagumiranja donjih temelja tvoje utvrde,
Zaljuljala dva tvoja tornja nad bedemskim vratima,
Ti si se hihotala.

Tada sam konačno shvatio:
Ako pomno rasporedim vatre od mirisne cedrovine,
Pod tvoje bočne bedeme,
Ovaj put posve s nutarnje strane,
Nećeš moći odoljeti!

Zaplesat ćeš,
Omamljena dimom i toplinom koja dolazi odozdo,
Svoj salomski ples predaje,
Noseći moju krvavu glavu na knjizi optočenoj zlatom,
Koju pismoznanci zovu Knjigom kraljeva,
A da ja nikada neću saznati kako je tamo dospjela.

Ja, Oscar Wilde.

—

SMRT MOGA ALTER EGA

Kako me obara tvoja rima!
I moja tebe. A ti uto
Vadiš srce i bacaš psima.
Kako mi sličiš! I obrnuto.

Bacamo oba i pred svima
Srce i dušu... i sve (tutto),
A to u nama što još ima,
Čini se pomalo uvrnuto.

Dok pasi žderu ispod stola,
Mi ispijamo zadnju bocu,
Ali kad jednom nakon bola

U srcu mome rupa zine,
Sa svojim psima na povocu
Ti ćeš mi doći... na karmine.

—

MAJKA BOŽJA BISTRIČKA

klečim u klupi, sam u svojoj muci,
odjednom s vrata neka svjetlost sine:
ulazi žena sa štapom u ruci
i priđe kipu sred noćne tišine.

dok svetom tugom oči joj se pune,
što li to radi? gledam (prepun strave):
drhtavom kretnjom obje zlatne krune
majci i sinu skinula je s glave.

a onda stare sklopila je ruke
i puna boli pala na koljena
i dokle tako molila je šutke,
ja kažem: majko, ta je crna žena

pred kojom klečiš, sveta čudotvorka!
ti... tko si ženo? ona reče: ... Gorka.*

*Marija, Majka Božja (aramejski Maryam, u prijevodu ''gorka'')

—

LICA U POVRATKU
(Mojoj majci)

Kad se rastajemo od onoga,
Koji nam je srce ispunio dobrotom,
A lice pozlatio radošću,
U tome času učini nam se primjerenim,
Skinuti s lica
Tanke listiće pozlate
I posuti ih po njemu, umjesto ružinih latica.

Isplačemo, zatim, iz srca sve što je njegovo
I vratimo se,
S nadom,
Na mjesto, na kojemu nas je učinio boljima.

Tek tada pogledamo u svoja zguljena lica
I vrisnemo,
Ali se naše ispražnjeno srce
Više ne odaziva.

Cor cordis.

—

ONO ŠTO TI NISAM REKAO

jutros mi kažeš: dragi
znaš li da si noćas u jednom trenutku prestao disati?
zatim dodaješ drhtavim glasom: ne smijem ni pomisliti što bi se dogodilo
da te nisam u tom času
prodrmala.

htio sam ti reći: draga
pa nisi trebala
nisi me trebala prodrmati
bila bi to smrt za kojom žudim: blažena smrt u snu.

nisam to rekao glasno
ti bi odmah briznula u plač iz dva razloga.

treći bi ti pao na pamet
naknadno
i on bi te, siguran sam u to, potpuno uništio.

—

UTJEHA PJESME
(mojemu učitelju, A. G. Matošu)

Ležiš. Ta davna smrt je kriva
Što više nemaš sedam čula,
Što ti je samo kosa živa
Od nekadašnjih molekula.

Po znanstvenom si teoremu
Malo čestično, malo valno.
No ti si za me, sve u svemu,
Još uvijek vrlo integralno.

Pjesme u tebi trajno leže,
One su dio tvoga mraka.
Druge, koje od tebe bježe,

Dio su tvojih otpadaka.
Rabbi, ti si isti ustvari,
Bez te naše... izmjene tvari.

—

TRI MOJE SESTRE
(Josipu Pupačiću i Wisławi Szymborskoj)

kad sam bio moja tri brata i ja
voljeli smo istu pjesnikinju: lijepu wisławu.

to nije dovoljno rekao sam braći
tako se može voljeti srnu
a srna ima but
ima plećku
vratinu
jezik
oči (netko ih obožava kao specijalitet kuće).

dakle?

ništa dakle. moja tri brata i ja
kad sam bio
četvorica nas
potukla su se o najbolje pjesme poljskog mozarta.

frcale su suze.
svaki je gorko oplakao izbor onog drugog.

čudno
dvojica moje braće plakala su tiho
nekim suhim suzama
meni je to odmah bilo sumnjivo
rekoh: skidajte haljinice!

znao sam. bile su sestrice.

njih sam morao nježno tješiti cijeli dan
i još jedan
i još četiri
i još godinu
a onda više ne
jer su me livade za to vrijeme beskrajno zavoljele.

onda smo raskidali knjigu i svatko je uzeo ono najbolje.
ja vrat
oni sve.
više nije bilo moja tri brata i ja
jeli smo meso i smijali se da je sve frcalo.

kad smo bili dva moja brata i ja
kad smo bili jedan brat i još tri
nas osmero
moj brat
moja sestra
i moja sestra sve duplo i još dvije sestrice.

i sve tri nosile su moj glas
i sjekle potoke
okomito.

tako da znaš ti jedna szymborskaja wisławaja
i mi smo imali jezero i slike
i glas kao vjetar.

mojih osmero braće i ja
nas sedmero
zapravo, devetero.

—

SONET O MULJU

Sam na obali sjedim: pjesme bacam u rijeku.
Bacam ih kao štence, ali dobri plivači,
(Uglavnom lake pjesme)... rijekom i dalje teku;
Lake su. Nije čudno što ne potonu, znači.

Ako ove pjesmuljke koji nemaju mantre,
Izbačene na žalu promrzli pastir nađe,
Prosušit će ih vjetrom i s njima palit' vatre;
Sretna djeca uz rijeku pravit će od njih lađe.

Tako je s lakim. S teškim... mitski se obred sprema,
Ja ih bacim u rijeku poput broda u boci,
One potonu na dno... pa ih nema i nema.
Njih će k'o zen-bogatstvo izvlačit' ronioci.

Na obali će ležat', teške, mudre i nage,
Presite finog mulja, iđirota i vlage.

—

90

sva si mi bila sjever, po tebi sam ravnao
svoje nagone
i obuzdavao strasti.
bila si moje kamo i kuda
i zato sam te slijepo slijedio prema azimutu.

a onda je sve oko mene podivljalo:
sve je pokazivalo jug.
samo jug.
jug.
sve.

zašto si odjednom postala tako okrutna
i apsurdna kod 90 stupnjeva?

—

NE ČEKAJ ME
(Konstantinu Simonovu)

Ne čekaj me, nisi luda. Ne dolazim, garant.
Hej, čuješ li, ne čekaj me, glupačo!
Tko još čeka nekoga po kiši pa još žutoj, zaboga. Daj odrasti.
Pa to ne radi više ni onaj plačljivi Prévert. A vrućinu spominješ?
Uključi klimu.
Po mećavi bi me čekala?
Jesi normalna? Pa da se smrzneš! A tebi se valjda još ne umire.
Međutim, ako da, ima sto elegantnijih načina. Da ti šapnem jedan?
Dobro.
Budi za sat na fejsu. A ja ti opet kažem: ne čekaj me,
Nisi luda. Što si tako zapela: čekat ću te, pa čekat ću te?
Zar ne vidiš da nitko više nikoga ne čeka. Dojadilo.

I slušaj što ti govorim: vrijeme je da sve zaboraviš.
Nema nade.
Svi te lažu dok piju gorko vino za moju dušu, jebe se njima.
Jednako lažu i sin i mati, moral se srozao, draga.
I zato sjedi s njima i napij se k'o guzica, što ti drugo preostaje?
Ja ne dolazim. Ne čekaj. Nisi blesava.
Mene je već ubila smrt. Više ne može. A ti ćeš svojim čekanjem
Upropastiti sebe, prije svega. Meni je savršeno egal, je l' jasno?

Odustani, dovraga od čekanja pa bilo gdje da si,
Toliko za mnom nisi luda. Ili ipak – jesi?

—

SMRT KOMPOZITORA
(Astoru Piazzolli)

Tango u molskom, samrtnom akordu,
Dok plesni podij postupno se mrači,
Posljednji tango ispisujem u wordu,
Na podij dokle pristižu plesači.

Kad svi se redom izvrte u điru,
Uz trzaj glavom i pelvisom tu će
Zaplesat' Smrt (k'o kobnu uvertiru):
Svoj solo ples pred moje dokinuće.

A ja ću molit violu iz tame
Za bis u ponoć, da mi ispod tona
Svira taj senzi... (dok biraju dame),
Taj Libertango... bez bandoniona.

Tad Smrt će prići sva u bijeloj svili:
- Ooo, kakav tango! Jesi za ples... mili?

—


—

ZLATNI BLUZ

ludo sam te volio.

ali između naših srca
zjapio je duboki
grand
canyon.

ludo sam te volio.

zatim sam kopao rudu šesnaest tona dnevno
dan za danom čitav život
tražeći zlato
uprskano u magmatske stijene clondyke.

ludo sam te volio.

zatim sam pobio sve kopače u okolici
a njihovo zlato sakrio u pećinu
koju je čuvao strašni ursus spelaeus
moj prijatelj.

ludo sam te volio.

zatim sam ubio i mog prijatelja
da ne bude živog svjedoka
samo
mrtva
čeljust.

ludo sam te volio.

zatim sam istopio zlato u nosive grede
i sagradio most do tvoga srca
ali ti si rekla:
ne želim tvoje krvavo zlato šećeru.

ludo sam te volio.

zatim
moje su oči poprimile boju purpura
boju zla.

—

ŠTO PJESMA VOLI
(Dobriši Cesariću)

Od treska groma pjesma kleca.
Ne voli ni kad munja sine.
Voli tek tiha intermezza,
Između munje i grmljavine.

Ne svija gnijezdo vrh timora.
Od slave neba neće ništa.
Voli tek plitka, topla mora,
Tihe luke i pristaništa.

Za A. Schönberga nema sluha,
(Dira je terca... kvinta čista)!
Ne voli divlji rafting duha
Nedokučivih modernista.

Voli da bude pjesma pitka,
Između boli i užitka.

—

SONET O PONOĆNOJ VODI

Pitaš: može li voda biti živa,
(A u nju gledaš kao da ti prijeti)?
Ah, to se u njoj tvoja sjena skriva!
Mahni joj! Voda... gle, odmahuje ti.

Pitaš: može li voda biti crna?
I što to iskri?... Zuriš preplašeno.
Ne boj se, to je samo mrtva srna.
A to što iskri... to je oko njeno.

Može li voda biti bijela? Može,
Kažem. Ti drhtiš... Strah te bijele boje.
Ja pitam: što je? Ah, pa to je... Bože,
Pa to je mjesec, izgubljeno moje!

O, kako drhtiš... hodi k meni, hodi!
To sija uštap u ponoćnoj vodi.

—

KIŠA NAD MOREM

Kišne kapljice do dna mora
Penetrirati spremaju se.
Pa pikiraju odozgora
Ali im more ne da u se.

Bjesne, one bi silom htjele
Da izbuše ga kao sito!
Pa odapinju svoje strijele
Ali im more ne da ni to.

Onda poprime oblik metka,
Pretvore se u zrno leda!
Pa napadaju ispočetka
Ali im more ni to... ne da.

Isfrustrirane poslije svega
Padnu na more... I poljube ga.

—

ATLAS

Ja šetam gradom. Svi u me bulje bijelo,
Jer hodam bočno.
Glava mi stoji, u odnosu na tijelo,
U vinkl točno.

Bog mi je svjedok: nikad prije ovako
Ja nisam šet'o.
Znaš li, ljubavi, da opičen sam tako,
Otkad te sreto'.

Prošla si mimo: lijepa, lascivna, prosta.
Okrenuh glavu!
Atlas u vratu baš tada škljocnu… Osta',
U tom stavu!

Dripci ne mare za moju tužnu priču,
Njima je kesno.
Kad prođem kraj njih, iz haustora viču:
- Pozdrav nadesno!

Dok šetam gradom dogodi mi se kadšto,
Da sretnem znance.
Bog, stari! Gdje si? Kako si? Šta je? Zašto
Hodaš postrance?

Kako se riješit', (sad mi na pamet pada),
Te vratne mane!
A da prođeš… onako grešna, al' sada,
Sa lijeve strane?!

—

MAČO PARTIJA

u vječnoj igri nas dva rivala
grizla je bolest ista!
bili smo dvojica prolupala
i zadrigla... šahista.

dosadilo nam (ah, kasna ura!),
figure jesti mrtve.
pade dogovor: mjesto figura,
udovi bit će žrtve!

jasno, bijasmo u tom stanju
ostrašćeni do kraja,
no dokle ići u tom klanju?
rekosmo: sve do jaja!

o, kako se samo klalo,
partija bješe luda!
jedan pa drugi svako malo:
ostao bi bez uda.

kad pade peti (uh, kakva šteta!),
zgledali smo se, nijemi:
i oba bez tog ekstremiteta,
potpisali smo – remi.

kroz suze i sad oživjet' znamo
to davno mačo doba,
a zatim domino zaigramo,
osakaćena oba.

—

SPIRIT

Prolazi crvena riba kroz staklo koje poznam,
Nosi u oku
Tajnu koraljnih grebena. U ustima,
Drevnu sigurnost mlađa; poljubac smrti smješten je
U plavoj prsnoj peraji,
A niz hrbat su asimptotski raspoređene evolucijske točke
Prepoznavanja.

Jesi li to ti, ljubavi?

Oprezno prinosim ogledalo bjeloočnici.
Nečiji dah mi uporno magli zrcalo s druge strane.
Osjećam kako iz nepoznatog dušnika,
Iz nabora presvučenih živinim sublimatima,
U moju amforu, u kojoj čuvam tvoj prah,
Prodire
Grimizni
Mrak.

Jesi li to ti?

Noćni grgolj vode u slavini dok ovo pišem,
Nagla aritmija srca kao uvod u paniku,
Polukružni pokret ruke,
Lom starog zlata,
Daleki vlak,
Tvoja licitarski uvoštena čeljust, suho cvijeće, ležaj, ružmarin.
Reci:

Jesi li to ti?

Ili si
Iznenadno treperenje volframove niti u žarulji,
Izgubljena misao, moja vrućica,
Nadolazeća nepogoda sa suhim gromovima,
Atavizam vučjeg zova koji me preplavljuje
Ili si
Prašina na tipki tastature koju nikada nisam taknuo
Plavim noktom?
To, u što se pretvaram bez otpora,
Jesi li to ti?

Znam.
Morao bih te moći prepoznati
Po predvidljivoj uskrati odgovora
I uvijek novom obliku pojavnosti u kojoj mi se prikazuješ,
Ali ja to
Uporno
Odbijam.

Odbijanje. Jesi li to ti?

—

MOJOJ BAKI U SPOMEN

Susjed jutros roštilja. Uz godišnjicu braka.
Na ražnju mlado janje. Okotilo se s proljeća.
A meni pišaju zubi, što rekla moja baka.
(Ah, moja baka iz devetnaestog stoljeća!)

Znala si riječima dati svoj specifični začin,
Mada za knjigu nisi pokazivala revnost.
I premda nepismena, ušla si na svoj način,
Kroz odškrinuta vrata u hrvatsku književnost.

Ostani u njoj trajno. Ne daj se otjerati.
(I gori su se tamo u toplo ušuškali.)
Na tronošcu, u kutu, predivom vrijeme krati
I ne odbijaj bako, ovaj moj darak mali.

Ali tebi se ne da. U sjenu ti bi sjela.
Otkako na svijet dođe, u nečijoj si sjeni.
I sada tražiš sjenu u koju bi se djela.
O, znam ja tebe dobro: ti skrit ćeš se u meni!

I nitko neće moći u tome da te spriječi,
I ti ćeš tamo vidjet', (to možda nisi znala),
Ti vidjet ćeš da tamo procvjetale su riječi,
Riječi... koje si davno u meni posijala.

A ako možda nađeš... tek bijele krizanteme,
Ni vani nije bajno. Zima je već. I sniježi.
Za naš ponovni susret čini se... stiže vrijeme!
(Spravi buketić skromni da susret obilježi.)

—

JEŽURKO JEŽIĆ

Neki dan nešto po vrtu skitam.
Sjednem... pa opet ''Ježurka'' čitam.
Kad god ga čitam srce mi tuče
I onom zlokobnom mostu vuče.

Srce mi kuca, jer mjesto to je,
Gdje srce pjesnika... prestalo je!

Zaklopim knjigu... Berem cvijeće,
Na dalek put večeras krećem:
Položit' vijenac na točku onu,
Nesretnu točku na betonu.

U meni nekog duga ima
Prema tim toplim stihovima.

Dok berem cvijeće, a vjetrić pirka,
Nešto mi nožni palac dirka!
Nježno mi palac njuškicom gurka
Mali Ježurko... (Ili Ježurka):

- A da povedeš i mene, Svene?

—

WIKIPEDIJA

Barbaro, priznajem, bila si dobra,
Bila si kornjača, bila si kobra!
Bila si prava u buri i jugu,
Al' ja sad imam curu drugu.

Mada si, Barbaro, bila mi draga,
Onako stasita sprijeda i straga,
Ja za te više slabo marim,
Ja s drugom sada kormilarim.

Pa kad u onom strašnom satu,
Na divljem moru nepoznatu,
Ja više ne znam ni sebe sama,
Ni kuda plovim u maglama…

Ne palim svijeću svetome Niki,
Ja samo kliknem svojoj Wiki.
Ona me nježno primi za ruku
I odvede me... pravo u luku!!!

Sad sretno živimo Wiki i ja
E tutti quanti in compagnia.
Ostade samo još jedna kvaka:
Tražim od tebe – rastavu braka!

Naš brak bijaše tek divan san,
Ti kako hoćeš, ja idem van.
Ni čuveni stih… sad nema čar:
E il naufragar m'e dolce in questo mar.

—

TESLA

Crtajući po stazi… na časak bješe stao,
Motreći što je bio na stazi nacrtao.
I sinu mu ideja!!! To kaza osmijeh škrti.
I pruži prst i reče: - Idejo, sad se vrti!

I krugovi mu, (dotad u božanstvenoj šutnji),
Zaplesaše odjednom u bjesomučnoj vrtnji.
Tad priđe Industrija… (Još nevinašce čisto!)
I zamoli ga smjerno: - I meni recite… isto!

- Pa… dobro! - reče. - Evo, pozabavi se ovim!
I ode… već zamišljen… nad crtežima novim.
On više na tu temu - ne reče niti slovca,
Indiferentan posve na Industriju novca.

I dok je odlazio, otežao od dara,
Korakom mekim… lakim… korakom mjesečara,
Iza visokog čela rojili su se snovi,
I lepršali nježni, (još mladi)… golubovi.

—

NA BADNJAK
(Ivani Brlić Mažuranić)

Noćas ću ukrasti jelku u šumi Striborovoj,
U kojoj riče Sjeverni Jelen.

On će me probosti zlatnim rogovima
I otrčati u zemlju Franje Josipa,
A ja ću ipak dovući srebrnu jelku
U tvoju kuću na Brdu iznad Broda
I ostaviti je u sobi prema jugu,
U kojoj su Domaći.

Budeš li slijedila moj krvavi trag,
Sa Sjevernom zvijezdom na čelu,
Saznat ćeš što je uzaludnost
Kad se vratiš, nesretna
Ostat će ti samo,
Da jelku okitiš bižuterijom,
Koju nazivaju ljudskom srećom.

Ako u srcu pritom osjetiš ubod crnog stršljena,
Hoćeš li moći razlikovati te nijanse,
Bez mene, Ivana?
Bez Sjevernog Jelena?