Marketing
SAE – tuce pjesama i još jedno
Sven Adam Ewin
HR3, Poezija naglas
četvrtak, 5. 9. 2013.
***
Uvodna bilješka – Zvonimir Mrkonjić:
Počevši od postmodernističkog obrata i spoznaje da su, mallarméovski rečeno, sve pjesme već napisane, suvremeniku koji vlada stihom otvorio se prostor gorke slobode. Naime, svi modernizmi, dok su trajali bili su zasnovani na nadi u vječnu iskoristivost načela novog, sve dok se ono ne istanji u izdanke dosjetke. Ponavljati dosjetku znači izravno priznati neuspjeh. Ako više nema novog, sve je dopušteno, čak neizvornost i ponavljanje tuđih neuspjeha. To možda samo znači da treba dati riječ poeziji, pouzdati se u greške njezine memorije, koje se preokreću u iznašašća. Pjesniku koji se pomirio s time da su sve pjesme već napisane – a to je sigurno i slučaj Svena Adama Ewina – sve, od svemoći do nemoći, dopušteno je. Nije slučajno da su se pokreti obnove vezane forme oslonili upravo na sonet, kao ispražnjenu, pa stoga i najpotencijalniju formu. Dosta je ubaciti u sonet i najbezazleniju gradbenu zamisao i on se počinje rječito rastvarati kao kubistički objekt. Već sama autoreferencijalnost sonetu izvor je nebrojenih dalekosežnih asocijacija. A Matoš, kojem Sven Adam iskazuje počast evocirajući njegov najslavniji sonet, davno nas je poučio da je sonet porozan na sve suvremene asocijacije, od dnevno-političkih do svakodnevno-običajnih, te se od patetičnih uzleta kadar spustiti do humorne travestije. Poučno je vidjeti kako Sven Adam u uvodnom tekstu Dobro ugođen sonet preslikava strukturu soneta na tlocrt bazilike:
''S prvim katrenom bacim grubi siže;
Centriram spin u formu iznuđenu
Pa dižem crkvu sa sonetnim križem
(Upravo crtam prvu skicu njenu).''
Svenu Adamu odgovara invencija koncepta, ili ako se hoće, dosjetke. Tako pjesmu gdje opisuje opsadu svoje izabranice trubadurskom ili petrarkističkom upornošću, završava ishodom Salomé Oscara Wildea. Ovom pjesniku nadasve je draga dvoznačnost ili višeznačnost, pa u efektnoj karnevalizaciji polazi mu za rukom napisati pjesmu na koji mu drago povod. U nizu pjesnika postmodernističkog usmjerenja Sven Adam svakako je jedan od onih koji svom autorstvu daju bljesak autentičnog umijeća.
***
DOBRO UGOĐEN SONET
S prvim katrenom bacim grubi siže;
Centriram spin u formu iznuđenu
Pa dižem crkvu sa sonetnim križem
(Upravo crtam prvu skicu njenu).
U fundamenat (da mi ne prokliže!),
Usađujem u stopu bazalt-stijenu.
Dok okreneš se, evo već se diže
Glavnina zgrade u drugom katrenu.
S tercinom prvom (malo samohvale!),
Posljednji zahvat na tornju obavljam
I sonet raste poput katedrale.
Dok na vrh tornja jabuku postavljam,
Klanjam se Nebu, Suncu, Bogu... zatim:
Pukne uže... i ja se sunovratim.
(ricochet)
—
IVANOVA PREDAJA
Kojom cedrovinom da potpalim vatre pod tvoje bedeme
Pa da omamljena mirisima i jarom koja dolazi odozdo,
Skineš sa sebe
Prozirnu bluzicu otpora!?
Tri duge godine opsade, a ti još odolijevaš!
Tvoje isturene tornjeve napadao sam tihom strpljivošću,
A uzvratila si uzavrelom vodom po mojim prsima.
Penjao sam se uz tvoje bočne zidine
Dugim ljestvama
Na sam vrh
I svaki put bio odgurnut,
Mekim udarcem tvojega poprsja ukrašenog
Tek s dvije šumske jagode.
Uzalud sam na te bacao
Teške poglede iz katapulta. Eskivirala si ih
Ciganskim pokretom bedara,
Onim, jedva primjetnim pulsirajućim trzajem,
Zaostalim iz vremena plesa prelijepog zavodnika Lucifera
Koji je izvodio pod krinkom Venere.
Nisam se ustručavao, nisam.
S teškim ovnom jurišao sam na tvoja glavna vrata,
Koristeći se zabranjenim tehnikama antike.
Ali,
Vrata su izdržala,
A moj trojanski konj,
Kojega si na vrijeme prepoznala kao genijalni trik vrste,
Zaglavio se među balvanima, koje si na nj u zadnji čas
Oborila.
Priznajem,
Tvoja obrana bila je beskrajno maštovita.
Izluđivala si me obiljem medovine u svojim amforama,
Koje si pretakala pred mojim očima
U teške ćupove,
I to uvijek neposredno prije mojih juriša,
Da bi me tako uvjerila u svoju neosvojivost.
Na moj vučji zov odgovarala si gugutom,
Instinktivno, dakako,
A kad su se,
Prilikom mojeg lagumiranja donjih temelja tvoje utvrde,
Zaljuljala dva tvoja tornja nad bedemskim vratima,
Ti si se hihotala.
Tada sam konačno shvatio:
Ako pomno rasporedim vatre od mirisne cedrovine,
Pod tvoje bočne bedeme,
Ovaj put posve s nutarnje strane,
Nećeš moći odoljeti!
Zaplesat ćeš,
Omamljena dimom i toplinom koja dolazi odozdo,
Svoj salomski ples predaje,
Noseći moju krvavu glavu na knjizi optočenoj zlatom,
Koju pismoznanci zovu Knjigom kraljeva,
A da ja nikada neću saznati kako je tamo dospjela.
Ja, Oscar Wilde.
—
SMRT MOGA ALTER EGA
Kako me obara tvoja rima!
I moja tebe. A ti uto
Vadiš srce i bacaš psima.
Kako mi sličiš! I obrnuto.
Bacamo oba i pred svima
Srce i dušu... i sve (tutto),
A to u nama što još ima,
Čini se pomalo uvrnuto.
Dok pasi žderu ispod stola,
Mi ispijamo zadnju bocu,
Ali kad jednom nakon bola
U srcu mome rupa zine,
Sa svojim psima na povocu
Ti ćeš mi doći... na karmine.
—
MAJKA BOŽJA BISTRIČKA
klečim u klupi, sam u svojoj muci,
odjednom s vrata neka svjetlost sine:
ulazi žena sa štapom u ruci
i priđe kipu sred noćne tišine.
dok svetom tugom oči joj se pune,
što li to radi? gledam (prepun strave):
drhtavom kretnjom obje zlatne krune
majci i sinu skinula je s glave.
a onda stare sklopila je ruke
i puna boli pala na koljena
i dokle tako molila je šutke,
ja kažem: majko, ta je crna žena
pred kojom klečiš, sveta čudotvorka!
ti... tko si ženo? ona reče: ... Gorka.*
*Marija, Majka Božja (aramejski Maryam, u prijevodu ''gorka'')
—
LICA U POVRATKU
(Mojoj majci)
Kad se rastajemo od onoga,
Koji nam je srce ispunio dobrotom,
A lice pozlatio radošću,
U tome času učini nam se primjerenim,
Skinuti s lica
Tanke listiće pozlate
I posuti ih po njemu, umjesto ružinih latica.
Isplačemo, zatim, iz srca sve što je njegovo
I vratimo se,
S nadom,
Na mjesto, na kojemu nas je učinio boljima.
Tek tada pogledamo u svoja zguljena lica
I vrisnemo,
Ali se naše ispražnjeno srce
Više ne odaziva.
Cor cordis.
—
ONO ŠTO TI NISAM REKAO
jutros mi kažeš: dragi
znaš li da si noćas u jednom trenutku prestao disati?
zatim dodaješ drhtavim glasom: ne smijem ni pomisliti što bi se dogodilo
da te nisam u tom času
prodrmala.
htio sam ti reći: draga
pa nisi trebala
nisi me trebala prodrmati
bila bi to smrt za kojom žudim: blažena smrt u snu.
nisam to rekao glasno
ti bi odmah briznula u plač iz dva razloga.
treći bi ti pao na pamet
naknadno
i on bi te, siguran sam u to, potpuno uništio.
—
UTJEHA PJESME
(mojemu učitelju, A. G. Matošu)
Ležiš. Ta davna smrt je kriva
Što više nemaš sedam čula,
Što ti je samo kosa živa
Od nekadašnjih molekula.
Po znanstvenom si teoremu
Malo čestično, malo valno.
No ti si za me, sve u svemu,
Još uvijek vrlo integralno.
Pjesme u tebi trajno leže,
One su dio tvoga mraka.
Druge, koje od tebe bježe,
Dio su tvojih otpadaka.
Rabbi, ti si isti ustvari,
Bez te naše... izmjene tvari.
—
TRI MOJE SESTRE
(Josipu Pupačiću i Wisławi Szymborskoj)
kad sam bio moja tri brata i ja
voljeli smo istu pjesnikinju: lijepu wisławu.
to nije dovoljno rekao sam braći
tako se može voljeti srnu
a srna ima but
ima plećku
vratinu
jezik
oči (netko ih obožava kao specijalitet kuće).
dakle?
ništa dakle. moja tri brata i ja
kad sam bio
četvorica nas
potukla su se o najbolje pjesme poljskog mozarta.
frcale su suze.
svaki je gorko oplakao izbor onog drugog.
čudno
dvojica moje braće plakala su tiho
nekim suhim suzama
meni je to odmah bilo sumnjivo
rekoh: skidajte haljinice!
znao sam. bile su sestrice.
njih sam morao nježno tješiti cijeli dan
i još jedan
i još četiri
i još godinu
a onda više ne
jer su me livade za to vrijeme beskrajno zavoljele.
onda smo raskidali knjigu i svatko je uzeo ono najbolje.
ja vrat
oni sve.
više nije bilo moja tri brata i ja
jeli smo meso i smijali se da je sve frcalo.
kad smo bili dva moja brata i ja
kad smo bili jedan brat i još tri
nas osmero
moj brat
moja sestra
i moja sestra sve duplo i još dvije sestrice.
i sve tri nosile su moj glas
i sjekle potoke
okomito.
tako da znaš ti jedna szymborskaja wisławaja
i mi smo imali jezero i slike
i glas kao vjetar.
mojih osmero braće i ja
nas sedmero
zapravo, devetero.
—
SONET O MULJU
Sam na obali sjedim: pjesme bacam u rijeku.
Bacam ih kao štence, ali dobri plivači,
(Uglavnom lake pjesme)... rijekom i dalje teku;
Lake su. Nije čudno što ne potonu, znači.
Ako ove pjesmuljke koji nemaju mantre,
Izbačene na žalu promrzli pastir nađe,
Prosušit će ih vjetrom i s njima palit' vatre;
Sretna djeca uz rijeku pravit će od njih lađe.
Tako je s lakim. S teškim... mitski se obred sprema,
Ja ih bacim u rijeku poput broda u boci,
One potonu na dno... pa ih nema i nema.
Njih će k'o zen-bogatstvo izvlačit' ronioci.
Na obali će ležat', teške, mudre i nage,
Presite finog mulja, iđirota i vlage.
—
90
sva si mi bila sjever, po tebi sam ravnao
svoje nagone
i obuzdavao strasti.
bila si moje kamo i kuda
i zato sam te slijepo slijedio prema azimutu.
a onda je sve oko mene podivljalo:
sve je pokazivalo jug.
samo jug.
jug.
sve.
zašto si odjednom postala tako okrutna
i apsurdna kod 90 stupnjeva?
—
NE ČEKAJ ME
(Konstantinu Simonovu)
Ne čekaj me, nisi luda. Ne dolazim, garant.
Hej, čuješ li, ne čekaj me, glupačo!
Tko još čeka nekoga po kiši pa još žutoj, zaboga. Daj odrasti.
Pa to ne radi više ni onaj plačljivi Prévert. A vrućinu spominješ?
Uključi klimu.
Po mećavi bi me čekala?
Jesi normalna? Pa da se smrzneš! A tebi se valjda još ne umire.
Međutim, ako da, ima sto elegantnijih načina. Da ti šapnem jedan?
Dobro.
Budi za sat na fejsu. A ja ti opet kažem: ne čekaj me,
Nisi luda. Što si tako zapela: čekat ću te, pa čekat ću te?
Zar ne vidiš da nitko više nikoga ne čeka. Dojadilo.
I slušaj što ti govorim: vrijeme je da sve zaboraviš.
Nema nade.
Svi te lažu dok piju gorko vino za moju dušu, jebe se njima.
Jednako lažu i sin i mati, moral se srozao, draga.
I zato sjedi s njima i napij se k'o guzica, što ti drugo preostaje?
Ja ne dolazim. Ne čekaj. Nisi blesava.
Mene je već ubila smrt. Više ne može. A ti ćeš svojim čekanjem
Upropastiti sebe, prije svega. Meni je savršeno egal, je l' jasno?
Odustani, dovraga od čekanja pa bilo gdje da si,
Toliko za mnom nisi luda. Ili ipak – jesi?
—
SMRT KOMPOZITORA
(Astoru Piazzolli)
Tango u molskom, samrtnom akordu,
Dok plesni podij postupno se mrači,
Posljednji tango ispisujem u wordu,
Na podij dokle pristižu plesači.
Kad svi se redom izvrte u điru,
Uz trzaj glavom i pelvisom tu će
Zaplesat' Smrt (k'o kobnu uvertiru):
Svoj solo ples pred moje dokinuće.
A ja ću molit violu iz tame
Za bis u ponoć, da mi ispod tona
Svira taj senzi... (dok biraju dame),
Taj Libertango... bez bandoniona.
Tad Smrt će prići sva u bijeloj svili:
- Ooo, kakav tango! Jesi za ples... mili?
—
—
ZLATNI BLUZ
ludo sam te volio.
ali između naših srca
zjapio je duboki
grand
canyon.
ludo sam te volio.
zatim sam kopao rudu šesnaest tona dnevno
dan za danom čitav život
tražeći zlato
uprskano u magmatske stijene clondyke.
ludo sam te volio.
zatim sam pobio sve kopače u okolici
a njihovo zlato sakrio u pećinu
koju je čuvao strašni ursus spelaeus
moj prijatelj.
ludo sam te volio.
zatim sam ubio i mog prijatelja
da ne bude živog svjedoka
samo
mrtva
čeljust.
ludo sam te volio.
zatim sam istopio zlato u nosive grede
i sagradio most do tvoga srca
ali ti si rekla:
ne želim tvoje krvavo zlato šećeru.
ludo sam te volio.
zatim
moje su oči poprimile boju purpura
boju zla.
—
ŠTO PJESMA VOLI
(Dobriši Cesariću)
Od treska groma pjesma kleca.
Ne voli ni kad munja sine.
Voli tek tiha intermezza,
Između munje i grmljavine.
Ne svija gnijezdo vrh timora.
Od slave neba neće ništa.
Voli tek plitka, topla mora,
Tihe luke i pristaništa.
Za A. Schönberga nema sluha,
(Dira je terca... kvinta čista)!
Ne voli divlji rafting duha
Nedokučivih modernista.
Voli da bude pjesma pitka,
Između boli i užitka.
—
SONET O PONOĆNOJ VODI
Pitaš: može li voda biti živa,
(A u nju gledaš kao da ti prijeti)?
Ah, to se u njoj tvoja sjena skriva!
Mahni joj! Voda... gle, odmahuje ti.
Pitaš: može li voda biti crna?
I što to iskri?... Zuriš preplašeno.
Ne boj se, to je samo mrtva srna.
A to što iskri... to je oko njeno.
Može li voda biti bijela? Može,
Kažem. Ti drhtiš... Strah te bijele boje.
Ja pitam: što je? Ah, pa to je... Bože,
Pa to je mjesec, izgubljeno moje!
O, kako drhtiš... hodi k meni, hodi!
To sija uštap u ponoćnoj vodi.
—
KIŠA NAD MOREM
Kišne kapljice do dna mora
Penetrirati spremaju se.
Pa pikiraju odozgora
Ali im more ne da u se.
Bjesne, one bi silom htjele
Da izbuše ga kao sito!
Pa odapinju svoje strijele
Ali im more ne da ni to.
Onda poprime oblik metka,
Pretvore se u zrno leda!
Pa napadaju ispočetka
Ali im more ni to... ne da.
Isfrustrirane poslije svega
Padnu na more... I poljube ga.
—
ATLAS
Ja šetam gradom. Svi u me bulje bijelo,
Jer hodam bočno.
Glava mi stoji, u odnosu na tijelo,
U vinkl točno.
Bog mi je svjedok: nikad prije ovako
Ja nisam šet'o.
Znaš li, ljubavi, da opičen sam tako,
Otkad te sreto'.
Prošla si mimo: lijepa, lascivna, prosta.
Okrenuh glavu!
Atlas u vratu baš tada škljocnu… Osta',
U tom stavu!
Dripci ne mare za moju tužnu priču,
Njima je kesno.
Kad prođem kraj njih, iz haustora viču:
- Pozdrav nadesno!
Dok šetam gradom dogodi mi se kadšto,
Da sretnem znance.
Bog, stari! Gdje si? Kako si? Šta je? Zašto
Hodaš postrance?
Kako se riješit', (sad mi na pamet pada),
Te vratne mane!
A da prođeš… onako grešna, al' sada,
Sa lijeve strane?!
—
MAČO PARTIJA
u vječnoj igri nas dva rivala
grizla je bolest ista!
bili smo dvojica prolupala
i zadrigla... šahista.
dosadilo nam (ah, kasna ura!),
figure jesti mrtve.
pade dogovor: mjesto figura,
udovi bit će žrtve!
jasno, bijasmo u tom stanju
ostrašćeni do kraja,
no dokle ići u tom klanju?
rekosmo: sve do jaja!
o, kako se samo klalo,
partija bješe luda!
jedan pa drugi svako malo:
ostao bi bez uda.
kad pade peti (uh, kakva šteta!),
zgledali smo se, nijemi:
i oba bez tog ekstremiteta,
potpisali smo – remi.
kroz suze i sad oživjet' znamo
to davno mačo doba,
a zatim domino zaigramo,
osakaćena oba.
—
SPIRIT
Prolazi crvena riba kroz staklo koje poznam,
Nosi u oku
Tajnu koraljnih grebena. U ustima,
Drevnu sigurnost mlađa; poljubac smrti smješten je
U plavoj prsnoj peraji,
A niz hrbat su asimptotski raspoređene evolucijske točke
Prepoznavanja.
Jesi li to ti, ljubavi?
Oprezno prinosim ogledalo bjeloočnici.
Nečiji dah mi uporno magli zrcalo s druge strane.
Osjećam kako iz nepoznatog dušnika,
Iz nabora presvučenih živinim sublimatima,
U moju amforu, u kojoj čuvam tvoj prah,
Prodire
Grimizni
Mrak.
Jesi li to ti?
Noćni grgolj vode u slavini dok ovo pišem,
Nagla aritmija srca kao uvod u paniku,
Polukružni pokret ruke,
Lom starog zlata,
Daleki vlak,
Tvoja licitarski uvoštena čeljust, suho cvijeće, ležaj, ružmarin.
Reci:
Jesi li to ti?
Ili si
Iznenadno treperenje volframove niti u žarulji,
Izgubljena misao, moja vrućica,
Nadolazeća nepogoda sa suhim gromovima,
Atavizam vučjeg zova koji me preplavljuje
Ili si
Prašina na tipki tastature koju nikada nisam taknuo
Plavim noktom?
To, u što se pretvaram bez otpora,
Jesi li to ti?
Znam.
Morao bih te moći prepoznati
Po predvidljivoj uskrati odgovora
I uvijek novom obliku pojavnosti u kojoj mi se prikazuješ,
Ali ja to
Uporno
Odbijam.
Odbijanje. Jesi li to ti?
—
MOJOJ BAKI U SPOMEN
Susjed jutros roštilja. Uz godišnjicu braka.
Na ražnju mlado janje. Okotilo se s proljeća.
A meni pišaju zubi, što rekla moja baka.
(Ah, moja baka iz devetnaestog stoljeća!)
Znala si riječima dati svoj specifični začin,
Mada za knjigu nisi pokazivala revnost.
I premda nepismena, ušla si na svoj način,
Kroz odškrinuta vrata u hrvatsku književnost.
Ostani u njoj trajno. Ne daj se otjerati.
(I gori su se tamo u toplo ušuškali.)
Na tronošcu, u kutu, predivom vrijeme krati
I ne odbijaj bako, ovaj moj darak mali.
Ali tebi se ne da. U sjenu ti bi sjela.
Otkako na svijet dođe, u nečijoj si sjeni.
I sada tražiš sjenu u koju bi se djela.
O, znam ja tebe dobro: ti skrit ćeš se u meni!
I nitko neće moći u tome da te spriječi,
I ti ćeš tamo vidjet', (to možda nisi znala),
Ti vidjet ćeš da tamo procvjetale su riječi,
Riječi... koje si davno u meni posijala.
A ako možda nađeš... tek bijele krizanteme,
Ni vani nije bajno. Zima je već. I sniježi.
Za naš ponovni susret čini se... stiže vrijeme!
(Spravi buketić skromni da susret obilježi.)
—
JEŽURKO JEŽIĆ
Neki dan nešto po vrtu skitam.
Sjednem... pa opet ''Ježurka'' čitam.
Kad god ga čitam srce mi tuče
I onom zlokobnom mostu vuče.
Srce mi kuca, jer mjesto to je,
Gdje srce pjesnika... prestalo je!
Zaklopim knjigu... Berem cvijeće,
Na dalek put večeras krećem:
Položit' vijenac na točku onu,
Nesretnu točku na betonu.
U meni nekog duga ima
Prema tim toplim stihovima.
Dok berem cvijeće, a vjetrić pirka,
Nešto mi nožni palac dirka!
Nježno mi palac njuškicom gurka
Mali Ježurko... (Ili Ježurka):
- A da povedeš i mene, Svene?
—
WIKIPEDIJA
Barbaro, priznajem, bila si dobra,
Bila si kornjača, bila si kobra!
Bila si prava u buri i jugu,
Al' ja sad imam curu drugu.
Mada si, Barbaro, bila mi draga,
Onako stasita sprijeda i straga,
Ja za te više slabo marim,
Ja s drugom sada kormilarim.
Pa kad u onom strašnom satu,
Na divljem moru nepoznatu,
Ja više ne znam ni sebe sama,
Ni kuda plovim u maglama…
Ne palim svijeću svetome Niki,
Ja samo kliknem svojoj Wiki.
Ona me nježno primi za ruku
I odvede me... pravo u luku!!!
Sad sretno živimo Wiki i ja
E tutti quanti in compagnia.
Ostade samo još jedna kvaka:
Tražim od tebe – rastavu braka!
Naš brak bijaše tek divan san,
Ti kako hoćeš, ja idem van.
Ni čuveni stih… sad nema čar:
E il naufragar m'e dolce in questo mar.
—
TESLA
Crtajući po stazi… na časak bješe stao,
Motreći što je bio na stazi nacrtao.
I sinu mu ideja!!! To kaza osmijeh škrti.
I pruži prst i reče: - Idejo, sad se vrti!
I krugovi mu, (dotad u božanstvenoj šutnji),
Zaplesaše odjednom u bjesomučnoj vrtnji.
Tad priđe Industrija… (Još nevinašce čisto!)
I zamoli ga smjerno: - I meni recite… isto!
- Pa… dobro! - reče. - Evo, pozabavi se ovim!
I ode… već zamišljen… nad crtežima novim.
On više na tu temu - ne reče niti slovca,
Indiferentan posve na Industriju novca.
I dok je odlazio, otežao od dara,
Korakom mekim… lakim… korakom mjesečara,
Iza visokog čela rojili su se snovi,
I lepršali nježni, (još mladi)… golubovi.
—
NA BADNJAK
(Ivani Brlić Mažuranić)
Noćas ću ukrasti jelku u šumi Striborovoj,
U kojoj riče Sjeverni Jelen.
On će me probosti zlatnim rogovima
I otrčati u zemlju Franje Josipa,
A ja ću ipak dovući srebrnu jelku
U tvoju kuću na Brdu iznad Broda
I ostaviti je u sobi prema jugu,
U kojoj su Domaći.
Budeš li slijedila moj krvavi trag,
Sa Sjevernom zvijezdom na čelu,
Saznat ćeš što je uzaludnost
Kad se vratiš, nesretna
Ostat će ti samo,
Da jelku okitiš bižuterijom,
Koju nazivaju ljudskom srećom.
Ako u srcu pritom osjetiš ubod crnog stršljena,
Hoćeš li moći razlikovati te nijanse,
Bez mene, Ivana?
Bez Sjevernog Jelena?
Post je objavljen 09.09.2013. u 23:56 sati.